Kako smo već u novinama mogli pročitati, neke od posljednjih tjedana svoga života Tom Gotovac proveo je u sanatoriju u Dugoj Resi (ili Duga Resi, kako govore stanovnici tog gradića blizu Karlovca).
Željni skandala, a i ne znajući što bi i kako bi s osobom jednoga konceptualnog umjetnika i uglavnom nerealiziranog filmskog redatelja, tabloidi su objavili da Gotovac umire u sirotinjskoj ubožnici.
Novinar i fotograf jednoga političkog tjednika slagali su liječnicima da su njegovi rođaci, pa su Toma slikali, a indiskrecije o njegovim bolestima objavili su u golemom novinskom članku, najavljenom na naslovnoj stranici. Tako je, jednoga utorka, cijela Hrvatska, u jednome žalosnom konceptualnom činu, postala njegova obitelj.
Uzalud su liječnici iz sanatorija u Dugoj Resi molili uredništva hrvatskih novina da njihovu ustanovu ne nazivaju ubožnicom i da ne izmišljaju štakore, prljavštinu i vlažne zidove. Nitko nikad nije objavio njihove demantije.
Ovo mi je pričao jedan Tomov prijatelj:
Umjetnik je već bio mršav kao avet, sav se prepolovio, a plašio se smrti.
Želiš li nešto, Tome?
Ništa!, odgovori mu on.
Tome, morao bi nešto pojesti. Reci, šta god poželiš, ja ću ti odmah donijeti.
Kebab.
Čovjek, što će, nego krene po Dugoj Resi tražiti kebab, ali nigdje ga nema. Sjedne u auto, ode do Karlovca, ali ni u Karlovcu nema mjesta s kebabom.
Na koncu se odvezao do Zagreba, kupio kebab za Toma Gotovca, i donio ga u Dugu Resu.
Tom je uzeo zalogaj u usta, i odmah ga ispljunuo.
U ovu tužnu hrvatsku provinciju, koja nikada nije razumjela čime se to, zapravo, Gotovac bavi, osim što se skine gol pa šeta Zagrebom, kebab je stigao tek nedavno. Nema tome pet-šest godina. Pojavio se kada je malo jenjala ona stara, tuđmanovska mržnja prema islamu, muslimanima, Bosni, i prema istoku općenito, koja se tako savršeno bila nadovezala na malograđansku hrvatsku fascinaciju zapadom, Grazom, Ikeom i McDonald’som, kojom se Hrvatska stoljećima ponosila, kraseći svoje ime vojno-strateškom vatikanskom odlikom i priznanjem: antemurale christianitatis. Eto, zato kebaba nije u Zagrebu bilo i zato ga još uviijek nema u Karlovcu i Duga Resi.
Prije petnaestak godina dva su Turčina, dvojica braće, bili otvorili malu, lijepu kebabnicu u Tkalčićevoj ulici. Premda su imali sve dozvole i radili po svim pravilima, susjedi se nisu smirili dok ih nisu potjerali. Tvrdili su da Turci dižu dreku, što je malo čudna objeda za nekoga tko drži lokal s hranom, u ulici sa stotinu kafića. A zatim su se tužili da im smrdi hrana koju Turci pripremaju.
Jednoga dana tih je ljudi samo nestalo. Katkad ih se sjetim, pa pomislim kako je šteta što ne volim putovati, jer bi ih zasigurno sreo u Bukureštu, Sofiji ili Lavovu, gdje drže svoj mali turski restorančić.
U ovoj pustoši, u zemlji bez turskih restorana, u metropoli Hrvata u kojoj odnedavno ne izlaze više nijedne dnevne novine koje bi imale kulturnu rubriku, Tom Gotovac bio je čudak. Zbog svoje živopisne pojave igrao je epizodne uloge u dječjim televizijskim serijama i u cjelovečernjim filmovima. Pisao je novinske feljtone o starim američkim filmovima. Davao intervjue, novinarima koji su svaki put znali sve manje i manje o njegovome radu i o umjetnosti općenito. Na kraju su doista s njime razgovarali kao sa čovjekom koji nije radio ništa drugo nego se skidao gol.
Dvaput sam ga upoznao. Prvi put u kafeu Zvono, krajem 1989. ili 1990, kada je, na poziv Saše Bukvića i Vedrana Muftića, održao performans sa srpom, ćekićem i ćelavom glavom.
Drugi put upoznao sam ga u Zagrebu, u Gradskoj kavani, u kolovozu 1995. Nisam mu ni pokušao reći da se već znamo, jer ne bi imalo smisla. Tada mi je rekao da se počeo baviti umjetnošću ne bi li pobijedio mucanje.
Ja sam mucavac – rekao je Tom – meni je lako po Jelačić placu hodati gol.
Kebab za Toma
M.S.-u, posvećeno
Kako smo već u novinama mogli pročitati, neke od posljednjih tjedana svoga života Tom Gotovac proveo je u sanatoriju u Dugoj Resi (ili Duga Resi, kako govore stanovnici tog gradića blizu Karlovca).
Željni skandala, a i ne znajući što bi i kako bi s osobom jednoga konceptualnog umjetnika i uglavnom nerealiziranog filmskog redatelja, tabloidi su objavili da Gotovac umire u sirotinjskoj ubožnici.
Novinar i fotograf jednoga političkog tjednika slagali su liječnicima da su njegovi rođaci, pa su Toma slikali, a indiskrecije o njegovim bolestima objavili su u golemom novinskom članku, najavljenom na naslovnoj stranici. Tako je, jednoga utorka, cijela Hrvatska, u jednome žalosnom konceptualnom činu, postala njegova obitelj.
Uzalud su liječnici iz sanatorija u Dugoj Resi molili uredništva hrvatskih novina da njihovu ustanovu ne nazivaju ubožnicom i da ne izmišljaju štakore, prljavštinu i vlažne zidove. Nitko nikad nije objavio njihove demantije.
Ovo mi je pričao jedan Tomov prijatelj:
Umjetnik je već bio mršav kao avet, sav se prepolovio, a plašio se smrti.
Želiš li nešto, Tome?
Ništa!, odgovori mu on.
Tome, morao bi nešto pojesti. Reci, šta god poželiš, ja ću ti odmah donijeti.
Kebab.
Čovjek, što će, nego krene po Dugoj Resi tražiti kebab, ali nigdje ga nema. Sjedne u auto, ode do Karlovca, ali ni u Karlovcu nema mjesta s kebabom.
Na koncu se odvezao do Zagreba, kupio kebab za Toma Gotovca, i donio ga u Dugu Resu.
Tom je uzeo zalogaj u usta, i odmah ga ispljunuo.
U ovu tužnu hrvatsku provinciju, koja nikada nije razumjela čime se to, zapravo, Gotovac bavi, osim što se skine gol pa šeta Zagrebom, kebab je stigao tek nedavno. Nema tome pet-šest godina. Pojavio se kada je malo jenjala ona stara, tuđmanovska mržnja prema islamu, muslimanima, Bosni, i prema istoku općenito, koja se tako savršeno bila nadovezala na malograđansku hrvatsku fascinaciju zapadom, Grazom, Ikeom i McDonald’som, kojom se Hrvatska stoljećima ponosila, kraseći svoje ime vojno-strateškom vatikanskom odlikom i priznanjem: antemurale christianitatis. Eto, zato kebaba nije u Zagrebu bilo i zato ga još uviijek nema u Karlovcu i Duga Resi.
Prije petnaestak godina dva su Turčina, dvojica braće, bili otvorili malu, lijepu kebabnicu u Tkalčićevoj ulici. Premda su imali sve dozvole i radili po svim pravilima, susjedi se nisu smirili dok ih nisu potjerali. Tvrdili su da Turci dižu dreku, što je malo čudna objeda za nekoga tko drži lokal s hranom, u ulici sa stotinu kafića. A zatim su se tužili da im smrdi hrana koju Turci pripremaju.
Jednoga dana tih je ljudi samo nestalo. Katkad ih se sjetim, pa pomislim kako je šteta što ne volim putovati, jer bi ih zasigurno sreo u Bukureštu, Sofiji ili Lavovu, gdje drže svoj mali turski restorančić.
U ovoj pustoši, u zemlji bez turskih restorana, u metropoli Hrvata u kojoj odnedavno ne izlaze više nijedne dnevne novine koje bi imale kulturnu rubriku, Tom Gotovac bio je čudak. Zbog svoje živopisne pojave igrao je epizodne uloge u dječjim televizijskim serijama i u cjelovečernjim filmovima. Pisao je novinske feljtone o starim američkim filmovima. Davao intervjue, novinarima koji su svaki put znali sve manje i manje o njegovome radu i o umjetnosti općenito. Na kraju su doista s njime razgovarali kao sa čovjekom koji nije radio ništa drugo nego se skidao gol.
Dvaput sam ga upoznao. Prvi put u kafeu Zvono, krajem 1989. ili 1990, kada je, na poziv Saše Bukvića i Vedrana Muftića, održao performans sa srpom, ćekićem i ćelavom glavom.
Drugi put upoznao sam ga u Zagrebu, u Gradskoj kavani, u kolovozu 1995. Nisam mu ni pokušao reći da se već znamo, jer ne bi imalo smisla. Tada mi je rekao da se počeo baviti umjetnošću ne bi li pobijedio mucanje.
Ja sam mucavac – rekao je Tom – meni je lako po Jelačić placu hodati gol.