Poklon od B.: CD iz National Geographica, na kojem je fotografija, snimljena u visokoj rezoluciji. Moja namjera je bila da sliku isprintam u velikom formatu, i postavim na zid svoje sobe, ali sada, dok fotografiju gledam na ekranu kompjutera, više nisam siguran da će se to dogoditi.
Snimljena s teleskopa Hubble, fotografija pokazuje udaljeni dio naše galaksije, Carinu Nebulu, neku vrstu radionice za pravljenje zvijezda. Na slici dominira smeđa i ljubičasta boja, i to je sve što mogu reći o ovome što vidim. Sve ostalo meni je potpuno nepoznato i nerazumljivo, apstraktno kao Rothkova platna, samo bez jasnih ljudskih namjera. Kad se tome doda da je udaljenost ovih zvijezda u nastajanju, i u nestajanju, tolika da njihov vizuelni odraz do nas putuje stoljećima, i da je ovo snimak (u našoj sadašnjosti napravljen) Carine Nebule iz daleke prošlosti, one od prije Homerovog rođenja, onda me potpuno napusti volja, zbog vremenske vrtoglavice u kojoj čujem kako mi ubrzano rastu kosa i brada Robinsona Crusoa.
Cijeli dan sam, evo, pod dojmom fotografije.
Pred zalazak sunca, sjedim u bašti kafane na Pentagon Mallu i gledam u mali park po kojem trče djeca. Trogodišnjaci, četverogodišnjaci. A onda se u kafani upalio alarm. Djevojka u zelenoj radnoj kecelji otvorila je dvostruka vrata da gostima olakša izlazak. Iz vanjskog svijeta, privučeni zvukom, provlačeći se između nogu odraslih koji žure u suprotnom smjeru, sva su djeca iz parka utrčala u kafanu…
Pedeseta godina
Poklon od B.: CD iz National Geographica, na kojem je fotografija, snimljena u visokoj rezoluciji. Moja namjera je bila da sliku isprintam u velikom formatu, i postavim na zid svoje sobe, ali sada, dok fotografiju gledam na ekranu kompjutera, više nisam siguran da će se to dogoditi.
Snimljena s teleskopa Hubble, fotografija pokazuje udaljeni dio naše galaksije, Carinu Nebulu, neku vrstu radionice za pravljenje zvijezda. Na slici dominira smeđa i ljubičasta boja, i to je sve što mogu reći o ovome što vidim. Sve ostalo meni je potpuno nepoznato i nerazumljivo, apstraktno kao Rothkova platna, samo bez jasnih ljudskih namjera. Kad se tome doda da je udaljenost ovih zvijezda u nastajanju, i u nestajanju, tolika da njihov vizuelni odraz do nas putuje stoljećima, i da je ovo snimak (u našoj sadašnjosti napravljen) Carine Nebule iz daleke prošlosti, one od prije Homerovog rođenja, onda me potpuno napusti volja, zbog vremenske vrtoglavice u kojoj čujem kako mi ubrzano rastu kosa i brada Robinsona Crusoa.
Cijeli dan sam, evo, pod dojmom fotografije.
Pred zalazak sunca, sjedim u bašti kafane na Pentagon Mallu i gledam u mali park po kojem trče djeca. Trogodišnjaci, četverogodišnjaci. A onda se u kafani upalio alarm. Djevojka u zelenoj radnoj kecelji otvorila je dvostruka vrata da gostima olakša izlazak. Iz vanjskog svijeta, privučeni zvukom, provlačeći se između nogu odraslih koji žure u suprotnom smjeru, sva su djeca iz parka utrčala u kafanu…
Danas imam pedeset godina.