U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne melankolije, kao sestre bliznakinje.
Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u nevolji putovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da bismo ga onda na najjednostavniji način objavili u Gorana Mikulića, kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.
Privilegiran sam što sam u tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:
Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma. To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom (ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst – koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton, atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.
Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.
Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.
Emir Šaković
U sjajnim e-pismima, duhovitim i britkim poput kakvih satiričnih haikua, ako je takvo nešto zamislivo, Emir Šaković oslovljavao me je s “Ivane bez zemlje” a pozdravljao kao “Emir bez nafte”. “Toliko je materijala oko nas, a nigdje satire” – dopisao je na kraju posljednjega. Imao je četrdeset godina i dvije objavljene knjige. Kakve knjige! Pjesme iz pouzdanih izvora i kratki roman Turist u nevolji – oboje napisano savršeno, sa znanjem, inteligencijom i darom koji se uopće nije imao potrebu tražiti, sa superiornim darom koji je sebe svjestan toliko, da mu je dano ono što je dano samo najboljima: moćna sposobnost autoironije i autosubverzije. I bezutješne melankolije, kao sestre bliznakinje.
Cijela bi se mala pikareska mogla ispisati o tomu kako je Šakovićev roman Turist u nevolji putovao od zagrebačkoga uredničkog nemila do sarajevskoga uredničkog nedraga, da bismo ga onda na najjednostavniji način objavili u Gorana Mikulića, kada je Emir, sve u zajebanciji, napisao da je već izgubio živce s tim rukopisom, i da se boji da će umrijeti prije nego bude objavljen.
Privilegiran sam što sam u tome kumovao i što sam za tu celineovski moćnu knjižicu napisao ovaj mali zapis, kao nekakav putni list, koji joj stoji na zadnjoj korici:
Proza Emira Šakovića Turist u nevolji zavodi svojega čitaoca i neodoljivo ga uvlači u svoj svijet onim sredstvom po kojemu se prepoznaje svaka dobra književnost: misterijem vlastitoga pisma. To je pismo koje istinitošću svojega unutarnjeg poriva s jedne i nepatvorenim darom (ironičkoga) pripovijedanja s druge strane jakim i cjelovitim postupkom briše granice između autora, lika i pripovjedača, između autobiografije i fikcije, te nikad niste sigurni što je to što upravo čitate: putopisni izvještaj, autobiografska proza, imaginarni dnevnik s jednoga pikarskoga izleta u daleku sjevernu prijestolnicu? I uopće vam nije važno što to ne znate, jer Šakovićev tekst – koji je i sve to, i ništa od toga, nego nešto treće, svoje – ima jedinstven i neponovljiv ton, atmosferu, ritam. Iskošena lucidnost, cinizam profinjeno ublažen britkom duhovitošću, živa i lapidarna komunikativnost, nepatvoreni solipsizam i istovremena potreba za ogledanjem u drugima – od svega toga satkan je ovaj kratki roman Emira Šakovića koji se čita u dahu, i iza kojega ostaje da titra neizrečen ali snažno prisutan tragički podton. U njemu, u tom podtonu, na kojemu se nigdje ne inzistira (što svjedoči o autorskoj otmjenosti i književnome znanju), čini se da je zapravo pohranjen pravi ključ za čitanje ove knjige.
Sad dodajem: subverzivnoga i zakleto marginalističkoga kakav je bio sav, duha i stila otmjenoga kao u kakva razvlaštenog i osiromašenog princa, Emira Šakovića kanonska bosanska književnost neće priznati ni prepoznati nikada. Taman kako i treba, jer on je bio ono najbolje što je u njoj pisano na početku Dvadesetprvoga vijeka.
Bešumna je kiša padala, kao da se gusta rosa utješiteljski spušta po tlima, kada smo Emira ukopali u meku zemlju na Vlakovu. Sve je bilo gospodski. Jedino, zamišljao sam kako mora biti da nas Emirov duh gleda odozdo, i zahvalno i podsmješljivo.