Pastir, ovčica i mjesec

Postoji jedna priča o odanosti ovčice
iz stada koje nitko ne čuva.

Pas je daleko,
sjedi sit ispred trpeze koju dijeli s pastirom
Nadvija se tamna planina nad oborom usred divljine.
Ponekad, iz tamne šume, bane gladni vuk
i ugrabi neko nevino jagnje.

Noću, po baršunu neba
u šetnju izađe raskošni mjesec
i razbahati se u zlatnoj haljini koja nije njegova.

Najljepša ovčica iz stada sanja kako vodi ljubav s pastirom.
Vuk i pas čuvar kartaju zajedno u slobodno vrijeme.
U njihovim je mislima cijeli svijet
obučen u ovčicino runo
obuven u cipele zamišljenog pastira
nahranjen zalogajem gladnog vuka.

Ponekad, pastir, samilosno
uspavljuje zaljubljenu ovčicu surovom uspavankom
od koje joj trne srce.

Ni svijet jagnjetu
ni obor pastiru
ni vuk planini
ni ovčica mjesecu
ni mjesec samome sebi
ni ti meni.
Ništa što zovemo našim
ne pripada nam
uistinu.

Da, priča postoji
priča o oboru, ovčici i vuku.
ispred priče je pas,
iznad priče je nebo,
na njemu okruglo lice obasjano tuđim svjetlom
u priči istina prerušena u pastira koji se kocka.