Netko ujutro pojede snove, proguta ih i usisa to malo biće mraka, biće zore, onih sati koji iščeznu prespavani ili kao priprema za smrt, to vrijeme koje će sigurno doći i za sobom neće ostaviti ništa, nijednu stvar, nikakvo sjećanje, ništa što bi poslužilo kao trag za kojim ću poći kao što hrabri princ polazi u šumu da tamo pronađe nešto izgubljeno što bi spasilo kraljevinu. Nekoliko trenutaka pred buđenje malo biće mraka izlazi iz glave, srca i sobe i žurno napušta svijet; u odlasku uvijek malo kasni, neuredno biće mraka, i zato ponešto zaboravi, nešto mu ostane i toga se sutra sjećam, imam ga kao svoj san ukraden od mraka i od njega tek otišloga; katkad mu ugledam crnu nožicu dok bježi iz moje sobe, vidim kako za sobom vuče koferčiće na kojima su naljepnice s natpisima Amsterdam, Berlin, Novosibirsk, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, to drago sanjano mjesto, taj ogromni grad, najveći na svijetu jer je jedini, jer su mi samo četiri godine i jer u tim koferčićima na drugi svijet odlaze snovi od prošle noći koji će me jednoga dana dočekati, tamo gore na nebu, na nebu kojega nema, dočekat će mene kojega više neće biti, u sobi kao ova, ti snovi kao jedino pokućstvo i trag.
Ne volim spavati. Borim se protiv spavanja svim snagama, ali one još nisu dovoljno jake, bakine ruke podižu me u zrak, love u naručje, baka govori, hajde, idemo schlafengehn, a ja vičem da se ori kuća, ori se naša ulica i naš veliki grad: neću šlafen, neću šlafen. Njoj to nije važno; nosi me u sobu, stavit će me na krevet, i dalje vičem neću šlafen; više ne čujem njezine riječi, ona me je izdala, ona ne razumije; misli da ja ništa ne znam, da su moje suze — suze djeteta i da ono što govorim vrijedi samo kao pospano grintanje umornoga djeteta. Baka ne zna za užas koji nastupa kad me stavi u postelju i pokrije; prije nego što me je pokrila ja sam već zaspao; tad ostajem sam i tonem u svijet koji je tuđ i u kojem je moja samoća najveća na svijetu. Kad me budete ostavljali, neće to biti ništa; možete me sad ostaviti gdje vam je volja, samo ću slegnuti ramenima jer nigdje neću biti toliko sam, niti će ijedan svijet biti tako tuđ kao što sam bio sam i kao što je tuđ bio svijet tih snova. Sa četiri godine ja sanjam ono o čemu ništa ne znam, sanjam sve užase i strašne aveti, sve strahove koji će me u životu stići; sanjam sve ono što ću jednom upoznati; gledat ću čovjeka kako na ulici ostaje bez glave i tada ću reći: gle, pa to sam već sanjao dok je ovim istim gradom odjekivalo neću šlafen, neću šlafen, neću šlafengen. Sanjam svake noći i pokušavam zavikati u svojim snovima, da me netko čuje, da dođe po mene i izvede me van, ali ne dajem glasa od sebe; šutim kao što vjerojatno šuti grob, moj grob ili nečiji drugi, to je svejedno, ali šutim i sanjam sve do jutra, do časa kada počinjem zaboravljati i kada se budim; baka me tada gleda, ja joj se smiješim, kao da ničega nije bilo i ništa se strašno nije dogodilo. Ona govori: Blažena djeca, ona sve zaborave, ničega se djeca neće sjećati i doista vjeruje u to, a ja sam samo zaboravljao svoje snove i budio se nasmiješen.
Baka ide u Rusiju. Zašto ne idem ja? Ne idem zato što sam još mali. Šteta je malu djecu voditi na tako dalek put. To je za njih veliki štrapac i velika muka, a korist im je zapravo nikakva. Ne idem jer bih zaboravio sve što bih vidio. To kažu mama i baka; sjedim u kutu uvrijeđen, govorim sebi — zapamtit ću sve ovo i milujem malu sivu Volkswagenovu bubu. Vozit ću jednom takvu, u stvarnom svijetu i na stvarnim ulicama, ali to još ne mogu znati. Četiri su mi godine i o svojoj budućnosti ne znam ništa jer se budućnost još nije dogodila. Jednom kad budem na pravoj cesti vozio pravu bubu, neću biti sasvim siguran što se zapravo dogodilo: jesam li porastao ili sam se toliko smanjio da sam mogao ući u onu malu sivu bubu koju sam sav očajan dodirivao onoga dana kad je baka odlazila u Rusiju i kad sam mislio: moram pamtiti, moram pamtiti, moram pamtiti… Jer ako ne budem pamtio, tada me nigdje neće voditi sa sobom, nikada neću ići u Rusiju i nikada neću gledati sebe na šarenim fotografijama s putovanja.
Idemo spavati, rekla je mama; ja sam otvorio usta, htio sam nešto reći, htio sam vikati neću šlafen, ali ne mogu jer ona nije rekla pravu stvar, nije rekla schlafengehn, a bez toga nema ničega, nema mene koji bih urlao; tu sam ja koji šuti, poluotvorenih usta, užasnuta pogleda koji više ne dodiruje ni jednu jedinu stvar; položila me je na krevet, poljubila u obraz, rekla laku noć i otišla. Nisam mogao zatvoriti oči jer sam znao da će, ako ih zatvorim, uvijek ostati ovako i da se više nikada neću boriti protiv spavanja, da ću postati slab i nemoćan i povjerovati kako postoje unaprijed izgubljene bitke i ratovi koji ne zaslužuju čak ni suzu.
Dok je baka bila u Rusiji, moji snovi nisu bili strašni. Bili su samo tužni: po njima su plovili mali drveni brodići sa starim ribarima koji su na glavama imali slamnate šešire moga djeda, plovili su i tonuli ti sićušni kaići, a dok su tonuli, starci se u njima ne bi ni pomaknuli; nestajali bi s površine kao da ne osjećaju razliku između svijeta iznad i svijeta ispod mora i kao da je već sve svejedno u toj velikoj slanoj vodi koju sanjam i slana je kao što su slane moje suze kada ih poslije ližem s ruke i dobro pazim da me tko ne vidi jer ako me vide da ližem suze, tada će znati da više nisam očajan.
Tih dana budio sam se bez osmijeha. Mama je to primijetila i bila je očajna. Bio je to za nju krunski dokaz da baku volim više od nje jer se, eto, baki ujutro smiješim. Bože, kako je moja mama mlada i kako samo nije pametna. Jednom će mi reći da mi je ova pamet, a da mi je dvadeset i osam godina, a ja joj neću reći ništa da ju ne bih žalostio, ali bih joj mogao reći ovo što ću sad reći vama: Mama, kako si ti grozno glupa, glupa si, glupa si, glupa si, pa trebala si samo govoriti idemo schlafen, idemo schlafengehn, pa bih se i tebi ujutro smiješio i nikad se ne bi sjetila da te volim manje.
Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je imala staklene oči i plastičnu njušku; jadna mala lisica; pitao sam baku je li i ona nečije dijete nakon što mi je rekla da ne smijem ubijati mrave jer su i oni nečija djeca. Baka mi ništa nije odgovorila; kuhala je ručak i nije mogla odgovarati baš na sva pitanja, a meni su uvijek najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala ručak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do šeste drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude. Onda sam morao spremiti lutke jednu u drugu, baka ih je, onako sve u jednoj, stavila na noćni ormarić da jedno vrijeme tamo stoje kao ukras, a poslije da zaboravimo na njih, spremimo ih u kartonsku kutiju i odnesemo na tavan. Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana odlaze za gradske deponije smeća, ali to se obično događa tek nakon što u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa četiri godine znao sam samo za početak tog dugog puta, znao sam za ljude u grobovima i stvari na tavanima.
Baka me je opet nosila na spavanje. Rekla je idemo schlafen, idemo schlafengehn, a ja sam zavikao neću šlafen, a ona je rekla pa ti si ostao isti, a ja mislila da ćeš biti veliki kad se vratim iz Rusije. Htjela je zvučati prijekorno, moja baka, a zapravo je bila tužna. Ja nikada neću biti tako velik kao što bi ona htjela i nikada joj neću ispričati ono što se tada događalo, niti ću joj reći da se svega sjećam, da ništa nisam zaboravio i da me je trebala sa sobom voditi u Rusiju, ja ništa od toga neću stići jer će baka umrijeti i otići u grob, a mi ćemo za njom očistiti stan da bi smo jednoga dana mogli očistiti i tavan.
Te noći opet sam sanjao strašne snove, opet sam želio vikati, ali nisam mogao i opet je odnekud došlo malo biće mraka i odnijelo ih prije nego što sam se probudio, ali je za njim ipak ostalo nešto. Ostao je san o strašnom crnom čovjeku koji mi se iz daljine, s početka ulice, približava i vodi velikog crnog psa. Mislio sam u svome snu: vidi, to je strašni čovjek, on će uraditi nešto nakon čega me više neće biti ili će me jako boljeti, ali ono je veliki crni pas, on će tad pojesti velikog crnog čovjeka, pa će doći još veći crni čovjek i voditi velikog crnog psa, a on će pojesti još većeg crnog čovjeka nakon što još veći crni čovjek učini da mene jako boli ili da me više nema. Probudio sam se nasmiješen.
Tog dana išli smo u Drvenik. Tamo nas je čekao djed. Poljubio je baku, iako to inače nije činio. Poljubio ju je jer se vratila iz Rusije. Naučio sam da ljudi ljube jedni druge nakon što se vrate s nekog jako dalekog puta ili nakon što se dugo ne vide. Dok sam ja bio u Sarajevu, a baka u Rusiji, djed je stekao novoga prijatelja. Pričao nam je o njemu dok smo išli prema našoj drveničkoj kući. Priča ide ovako: djed je bio u šetnji do Zaostroga i htio je sjesti na klupu da se malo odmori, ali je na klupi već sjedio njegov budući prijatelj. Djed je pristojno upitao je li slobodno, ali on ga nije razumio. Onda ga je djed to isto pitao na njemačkom, budući prijatelj mu je odgovorio i tako su se upoznali. Zove se Ralf, Amerikanac je i ima velikog njemačkog ovčara; djed misli da je Ralf špijun, ali mu to ne smeta; svi se mi bavimo svojim poslom, samo je važno da taj posao obavljamo kako treba. Ralf je sada u Makarskoj, a popodne će nam doći u posjetu.
Oko četiri došao je veliki crni čovjek, a vodio je velikog crnog psa. Pružio mi je ruku, ozbiljno se rukovao kao da sam ja odrasli i kao da zna da volim kad se sa mnom rukuju kao sa odraslim, a onda sam pošao prema psu, djed je rekao čekaj!, stao sam, Ralf je prišao psu, nešto mu šapnuo na uho, mahnuo mi rukom, pas se zvao Donna, sjeo sam ispred Donnine glave, spustio joj ruku na čelo, rekao Donna, ti si Amerikanac… Donna je žensko, ispravio me je djed, Donna, ti si prva Amerikanka koju poznajem i ja te volim. Svi su se nasmijali. Baka je Ralfu na njemački prevela šta sam ja rekao. Ralf se smijao kao džin iz bajki ahahahaha… ahahahaha… ahahahaha. Donna me je gledala, njušku je naslonila na kuhinjske pločice, žmirkala je i ja sam znao da i ona zna i da razumije zašto je volim. Sjećala se moga sna jer sam ga se i ja sjećao. Ona je bila u mome snu, ali nije spavala, pa joj malo biće mraka nije ni moglo mene odnijeti iz sjećanja. Donna jede strašne crne ljude, a ja to znam. Ali, kako će pojesti Ralfa, pa on je djedov prijatelj, crn je, ali nije strašan. Tada sam bio siguran da je djed u pravu: Ralf nije strašni crni čovjek. Ralf je špijun.
Sutra smo s Ralfom i Donnom išli u Dubrovnik. Vozili smo se u Kadilaku koji je, kada ga gledate iz daljine, izgledao kao od srebra, ali nije bio od srebra, nego je bio od lima kao i svi drugi auti. Kadilak klizi kao lađa, baka je rekla tetki Loli kad smo došli u Dubrovnik. Ja sam sjedio ispod trpezarijskoga stola, ispred mene je ležala Donna. Šutjeli smo tako: ona jer psi ne govore, a ja jer sam u tom trenutku bio onaj princ s početka priče, bio sam gospodar beskrajnoga kraljevstva i više ničega nije bilo što nije moje. Sjedio sam i čekao da Donna učini nešto, da se naseli u moje snove i učini me njihovim gospodarom. Dugo ću vjerovati da me je Donna tog dana prevarila i da nije učinila ništa.
Ralf i Donna došli su i dogodine, a onda je Ralf počeo slati razglednice sa svih strana svijeta, iz dalekih gradova i s otoka za koje nitko od nas nije čuo. Ispisivao je pozdrave djedu i baki i uvijek ponavljao da Miljenka pozdravlja njegova američka prijateljica.
Nakon što je posljednja razglednica stigla prije šest mjeseci, baka je pitala: Šta je s Ralfom, dugo se ne javlja? Djed je slegnuo ramenima i uzdahnuo. Opet je prošlo šest mjeseci, a baka je ponovila svoje pitanje. Nakon što je prošlo četiri puta po šest mjeseci djed je rekao: A možda je Ralf umro, ko zna, nije imao nikog svoga, sigurno je umro u nekom od hotela u nekoj od zemalja. Pomislio sam tada: a šta je bilo s Donnom i nadao se dugo da će se jednom negdje pojaviti, barem u snovima, moja američka prijateljica. Vjerujem da ću to misliti zauvijek. Kad budem vidio ljude koji će nasred ulice ostajati bez glava, tek tada ću znati da me je samo Donna spasila od takvih snova.
Neću šlafen
Priča iz Mame Leone
Netko ujutro pojede snove, proguta ih i usisa to malo biće mraka, biće zore, onih sati koji iščeznu prespavani ili kao priprema za smrt, to vrijeme koje će sigurno doći i za sobom neće ostaviti ništa, nijednu stvar, nikakvo sjećanje, ništa što bi poslužilo kao trag za kojim ću poći kao što hrabri princ polazi u šumu da tamo pronađe nešto izgubljeno što bi spasilo kraljevinu. Nekoliko trenutaka pred buđenje malo biće mraka izlazi iz glave, srca i sobe i žurno napušta svijet; u odlasku uvijek malo kasni, neuredno biće mraka, i zato ponešto zaboravi, nešto mu ostane i toga se sutra sjećam, imam ga kao svoj san ukraden od mraka i od njega tek otišloga; katkad mu ugledam crnu nožicu dok bježi iz moje sobe, vidim kako za sobom vuče koferčiće na kojima su naljepnice s natpisima Amsterdam, Berlin, Novosibirsk, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo, to drago sanjano mjesto, taj ogromni grad, najveći na svijetu jer je jedini, jer su mi samo četiri godine i jer u tim koferčićima na drugi svijet odlaze snovi od prošle noći koji će me jednoga dana dočekati, tamo gore na nebu, na nebu kojega nema, dočekat će mene kojega više neće biti, u sobi kao ova, ti snovi kao jedino pokućstvo i trag.
Ne volim spavati. Borim se protiv spavanja svim snagama, ali one još nisu dovoljno jake, bakine ruke podižu me u zrak, love u naručje, baka govori, hajde, idemo schlafengehn, a ja vičem da se ori kuća, ori se naša ulica i naš veliki grad: neću šlafen, neću šlafen. Njoj to nije važno; nosi me u sobu, stavit će me na krevet, i dalje vičem neću šlafen; više ne čujem njezine riječi, ona me je izdala, ona ne razumije; misli da ja ništa ne znam, da su moje suze — suze djeteta i da ono što govorim vrijedi samo kao pospano grintanje umornoga djeteta. Baka ne zna za užas koji nastupa kad me stavi u postelju i pokrije; prije nego što me je pokrila ja sam već zaspao; tad ostajem sam i tonem u svijet koji je tuđ i u kojem je moja samoća najveća na svijetu. Kad me budete ostavljali, neće to biti ništa; možete me sad ostaviti gdje vam je volja, samo ću slegnuti ramenima jer nigdje neću biti toliko sam, niti će ijedan svijet biti tako tuđ kao što sam bio sam i kao što je tuđ bio svijet tih snova. Sa četiri godine ja sanjam ono o čemu ništa ne znam, sanjam sve užase i strašne aveti, sve strahove koji će me u životu stići; sanjam sve ono što ću jednom upoznati; gledat ću čovjeka kako na ulici ostaje bez glave i tada ću reći: gle, pa to sam već sanjao dok je ovim istim gradom odjekivalo neću šlafen, neću šlafen, neću šlafengen. Sanjam svake noći i pokušavam zavikati u svojim snovima, da me netko čuje, da dođe po mene i izvede me van, ali ne dajem glasa od sebe; šutim kao što vjerojatno šuti grob, moj grob ili nečiji drugi, to je svejedno, ali šutim i sanjam sve do jutra, do časa kada počinjem zaboravljati i kada se budim; baka me tada gleda, ja joj se smiješim, kao da ničega nije bilo i ništa se strašno nije dogodilo. Ona govori: Blažena djeca, ona sve zaborave, ničega se djeca neće sjećati i doista vjeruje u to, a ja sam samo zaboravljao svoje snove i budio se nasmiješen.
Baka ide u Rusiju. Zašto ne idem ja? Ne idem zato što sam još mali. Šteta je malu djecu voditi na tako dalek put. To je za njih veliki štrapac i velika muka, a korist im je zapravo nikakva. Ne idem jer bih zaboravio sve što bih vidio. To kažu mama i baka; sjedim u kutu uvrijeđen, govorim sebi — zapamtit ću sve ovo i milujem malu sivu Volkswagenovu bubu. Vozit ću jednom takvu, u stvarnom svijetu i na stvarnim ulicama, ali to još ne mogu znati. Četiri su mi godine i o svojoj budućnosti ne znam ništa jer se budućnost još nije dogodila. Jednom kad budem na pravoj cesti vozio pravu bubu, neću biti sasvim siguran što se zapravo dogodilo: jesam li porastao ili sam se toliko smanjio da sam mogao ući u onu malu sivu bubu koju sam sav očajan dodirivao onoga dana kad je baka odlazila u Rusiju i kad sam mislio: moram pamtiti, moram pamtiti, moram pamtiti… Jer ako ne budem pamtio, tada me nigdje neće voditi sa sobom, nikada neću ići u Rusiju i nikada neću gledati sebe na šarenim fotografijama s putovanja.
Idemo spavati, rekla je mama; ja sam otvorio usta, htio sam nešto reći, htio sam vikati neću šlafen, ali ne mogu jer ona nije rekla pravu stvar, nije rekla schlafengehn, a bez toga nema ničega, nema mene koji bih urlao; tu sam ja koji šuti, poluotvorenih usta, užasnuta pogleda koji više ne dodiruje ni jednu jedinu stvar; položila me je na krevet, poljubila u obraz, rekla laku noć i otišla. Nisam mogao zatvoriti oči jer sam znao da će, ako ih zatvorim, uvijek ostati ovako i da se više nikada neću boriti protiv spavanja, da ću postati slab i nemoćan i povjerovati kako postoje unaprijed izgubljene bitke i ratovi koji ne zaslužuju čak ni suzu.
Dok je baka bila u Rusiji, moji snovi nisu bili strašni. Bili su samo tužni: po njima su plovili mali drveni brodići sa starim ribarima koji su na glavama imali slamnate šešire moga djeda, plovili su i tonuli ti sićušni kaići, a dok su tonuli, starci se u njima ne bi ni pomaknuli; nestajali bi s površine kao da ne osjećaju razliku između svijeta iznad i svijeta ispod mora i kao da je već sve svejedno u toj velikoj slanoj vodi koju sanjam i slana je kao što su slane moje suze kada ih poslije ližem s ruke i dobro pazim da me tko ne vidi jer ako me vide da ližem suze, tada će znati da više nisam očajan.
Tih dana budio sam se bez osmijeha. Mama je to primijetila i bila je očajna. Bio je to za nju krunski dokaz da baku volim više od nje jer se, eto, baki ujutro smiješim. Bože, kako je moja mama mlada i kako samo nije pametna. Jednom će mi reći da mi je ova pamet, a da mi je dvadeset i osam godina, a ja joj neću reći ništa da ju ne bih žalostio, ali bih joj mogao reći ovo što ću sad reći vama: Mama, kako si ti grozno glupa, glupa si, glupa si, glupa si, pa trebala si samo govoriti idemo schlafen, idemo schlafengehn, pa bih se i tebi ujutro smiješio i nikad se ne bi sjetila da te volim manje.
Iz Rusije baka se vratila s mrtvom lisicom oko vrata. Lisica je imala staklene oči i plastičnu njušku; jadna mala lisica; pitao sam baku je li i ona nečije dijete nakon što mi je rekla da ne smijem ubijati mrave jer su i oni nečija djeca. Baka mi ništa nije odgovorila; kuhala je ručak i nije mogla odgovarati baš na sva pitanja, a meni su uvijek najzanimljivija bila ona na koja nije mogla odgovarati jer je kuhala ručak. Rusija je ogromna, rekla je, ogromna i hladna, i izvadila je iz torbe drvenu lutku u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, u kojoj je bila manja drvena lutka, sve do šeste drvene lutke koja se nije mogla otvoriti, ali ja sam vjerovao da je i u njoj manja drvena lutka jer nisam vidio razloga da tako ne bude. Onda sam morao spremiti lutke jednu u drugu, baka ih je, onako sve u jednoj, stavila na noćni ormarić da jedno vrijeme tamo stoje kao ukras, a poslije da zaboravimo na njih, spremimo ih u kartonsku kutiju i odnesemo na tavan. Kad ljudi umru, odnose ih u grobove, a kad umiru stvari, odnose ih na tavane. S tavana stvari jednoga dana odlaze za gradske deponije smeća, ali to se obično događa tek nakon što u grobove odu ljudi koji su ih odnosili na tavane. Sa četiri godine znao sam samo za početak tog dugog puta, znao sam za ljude u grobovima i stvari na tavanima.
Baka me je opet nosila na spavanje. Rekla je idemo schlafen, idemo schlafengehn, a ja sam zavikao neću šlafen, a ona je rekla pa ti si ostao isti, a ja mislila da ćeš biti veliki kad se vratim iz Rusije. Htjela je zvučati prijekorno, moja baka, a zapravo je bila tužna. Ja nikada neću biti tako velik kao što bi ona htjela i nikada joj neću ispričati ono što se tada događalo, niti ću joj reći da se svega sjećam, da ništa nisam zaboravio i da me je trebala sa sobom voditi u Rusiju, ja ništa od toga neću stići jer će baka umrijeti i otići u grob, a mi ćemo za njom očistiti stan da bi smo jednoga dana mogli očistiti i tavan.
Te noći opet sam sanjao strašne snove, opet sam želio vikati, ali nisam mogao i opet je odnekud došlo malo biće mraka i odnijelo ih prije nego što sam se probudio, ali je za njim ipak ostalo nešto. Ostao je san o strašnom crnom čovjeku koji mi se iz daljine, s početka ulice, približava i vodi velikog crnog psa. Mislio sam u svome snu: vidi, to je strašni čovjek, on će uraditi nešto nakon čega me više neće biti ili će me jako boljeti, ali ono je veliki crni pas, on će tad pojesti velikog crnog čovjeka, pa će doći još veći crni čovjek i voditi velikog crnog psa, a on će pojesti još većeg crnog čovjeka nakon što još veći crni čovjek učini da mene jako boli ili da me više nema. Probudio sam se nasmiješen.
Tog dana išli smo u Drvenik. Tamo nas je čekao djed. Poljubio je baku, iako to inače nije činio. Poljubio ju je jer se vratila iz Rusije. Naučio sam da ljudi ljube jedni druge nakon što se vrate s nekog jako dalekog puta ili nakon što se dugo ne vide. Dok sam ja bio u Sarajevu, a baka u Rusiji, djed je stekao novoga prijatelja. Pričao nam je o njemu dok smo išli prema našoj drveničkoj kući. Priča ide ovako: djed je bio u šetnji do Zaostroga i htio je sjesti na klupu da se malo odmori, ali je na klupi već sjedio njegov budući prijatelj. Djed je pristojno upitao je li slobodno, ali on ga nije razumio. Onda ga je djed to isto pitao na njemačkom, budući prijatelj mu je odgovorio i tako su se upoznali. Zove se Ralf, Amerikanac je i ima velikog njemačkog ovčara; djed misli da je Ralf špijun, ali mu to ne smeta; svi se mi bavimo svojim poslom, samo je važno da taj posao obavljamo kako treba. Ralf je sada u Makarskoj, a popodne će nam doći u posjetu.
Oko četiri došao je veliki crni čovjek, a vodio je velikog crnog psa. Pružio mi je ruku, ozbiljno se rukovao kao da sam ja odrasli i kao da zna da volim kad se sa mnom rukuju kao sa odraslim, a onda sam pošao prema psu, djed je rekao čekaj!, stao sam, Ralf je prišao psu, nešto mu šapnuo na uho, mahnuo mi rukom, pas se zvao Donna, sjeo sam ispred Donnine glave, spustio joj ruku na čelo, rekao Donna, ti si Amerikanac… Donna je žensko, ispravio me je djed, Donna, ti si prva Amerikanka koju poznajem i ja te volim. Svi su se nasmijali. Baka je Ralfu na njemački prevela šta sam ja rekao. Ralf se smijao kao džin iz bajki ahahahaha… ahahahaha… ahahahaha. Donna me je gledala, njušku je naslonila na kuhinjske pločice, žmirkala je i ja sam znao da i ona zna i da razumije zašto je volim. Sjećala se moga sna jer sam ga se i ja sjećao. Ona je bila u mome snu, ali nije spavala, pa joj malo biće mraka nije ni moglo mene odnijeti iz sjećanja. Donna jede strašne crne ljude, a ja to znam. Ali, kako će pojesti Ralfa, pa on je djedov prijatelj, crn je, ali nije strašan. Tada sam bio siguran da je djed u pravu: Ralf nije strašni crni čovjek. Ralf je špijun.
Sutra smo s Ralfom i Donnom išli u Dubrovnik. Vozili smo se u Kadilaku koji je, kada ga gledate iz daljine, izgledao kao od srebra, ali nije bio od srebra, nego je bio od lima kao i svi drugi auti. Kadilak klizi kao lađa, baka je rekla tetki Loli kad smo došli u Dubrovnik. Ja sam sjedio ispod trpezarijskoga stola, ispred mene je ležala Donna. Šutjeli smo tako: ona jer psi ne govore, a ja jer sam u tom trenutku bio onaj princ s početka priče, bio sam gospodar beskrajnoga kraljevstva i više ničega nije bilo što nije moje. Sjedio sam i čekao da Donna učini nešto, da se naseli u moje snove i učini me njihovim gospodarom. Dugo ću vjerovati da me je Donna tog dana prevarila i da nije učinila ništa.
Ralf i Donna došli su i dogodine, a onda je Ralf počeo slati razglednice sa svih strana svijeta, iz dalekih gradova i s otoka za koje nitko od nas nije čuo. Ispisivao je pozdrave djedu i baki i uvijek ponavljao da Miljenka pozdravlja njegova američka prijateljica.
Nakon što je posljednja razglednica stigla prije šest mjeseci, baka je pitala: Šta je s Ralfom, dugo se ne javlja? Djed je slegnuo ramenima i uzdahnuo. Opet je prošlo šest mjeseci, a baka je ponovila svoje pitanje. Nakon što je prošlo četiri puta po šest mjeseci djed je rekao: A možda je Ralf umro, ko zna, nije imao nikog svoga, sigurno je umro u nekom od hotela u nekoj od zemalja. Pomislio sam tada: a šta je bilo s Donnom i nadao se dugo da će se jednom negdje pojaviti, barem u snovima, moja američka prijateljica. Vjerujem da ću to misliti zauvijek. Kad budem vidio ljude koji će nasred ulice ostajati bez glava, tek tada ću znati da me je samo Donna spasila od takvih snova.