Čitam B. Bogdanovića (20. august 1922. — Beč, 18. juni 2010.), fantastičnog demijurga jasenovačkog Kamenog cvijeta i pisca autobiografskog remek-djela “Ukleti neimar”, gradonačelnika Beograda početkom 80-ih i dugogodišnjeg profesora Arhitektonskog fakulteta u istom gradu, jednog od najvećih ako ne i najvećeg majstora jugoslavenske arhitekture, pravca koji stranci obuhvaćaju terminom brutalizam, te gotovo osamnaestogodišnjeg bečkog egzilanta koji je pobjegao pred nacionalističkom zveri što već više od četvrt stoljeća hara balkanskim poluotokom da bi skončao kao egzilant, utjelovivši vlastitom sudbinom istinitu misao kako su “ratovi devedesetih zapravo bili sukob sela i grada” to jest palanačkog i urbanog duha. Knjiga koju čitam zove se “Sreća u gradovima” i u njoj Bogdanović gotovo bez napora miješa bilješke (ljubavna pisma) o gradovima što ih je propješačio – ovo je vrlo važno jer pješačiti znači biti u skladu sa skrivenim pulsom svemira – i opisao kao mladić koncipirajući tako svojevrsni ironičan i “melankolično otporan” dijalog sa mladim Ja čije se naoko usputne a zapravo brevite, komprimirane, guste bilješke susreću sa današnjim razmišljanjima, komentarima i asocijacijama i tako svodeći račune velikog graditelja i čovjeka koji je osjećao metafiziku grada i razumio poeziju urbanog života. Pa tako u jednoj od starih bilješki povodom tramvaja u San Francisku piše: “Kada su Trojanci posle pada Troje krenuli na svoja legendarna lutanja, poneli su sa sobom i tajanstveno srce svoga grada, svoj Palladion. Doduše ne zna se šta je taj predmet stvarno bio. (…) Pa ipak, Troja je mogla biti grad u dovršenom, dakle, i u najvišem simboličkom smislu, samo dok je svoju lutku (Palladion) imala u rukama. Zato su je Trojanci i poneli i ljubomorno je čuvali i udvarali joj se čak i kad su izašli iz odbrambenih zidova i obreli se u bežaniji. Očevidno nije u pitanju samo Vergilijeva pesnička sloboda, a ako i jeste, ona verno iskazuje davnašnje uvjerenje arhaičnog čoveka da grad traje sve dok građani imaju za to dovoljno ubedljiv natprirodni dokaz. Mnogo sam puta pokušavao da shvatim upravo taj mehanizam samoidentifikovanja i da ga prevedem na jezik moderne urbanologije.” Bogdanović zaključuje kako nije shvatio što bi bio Palladion suvremenog urbanizma sve dok ga nije smjestio u kontekst poznatog crvenog tramvaja u San Franciscuu. Pa kaže: “Šta li bi bilo kad bi neka velika nevolja natjerala građane današnjeg SF-a da krenu u mučnu seobu i da potraže mesto za svoj obnovljeni grad? Prema onome kako sam ih upoznao i zavoleo, vjerujem da bi uprtili svoj Cable Car i poneli ga sa sobom, budući da su ionako već sa generacije na generaciju vežbali da ga potežu, natežu i obrću.” Čitajući pitao sam se što bi Zagrepčani uzeli u slučaju da moraju u zbjeg? Što je zagrebački Palladion? Možda su neke prijašnje generacije još i znale odgovor, no danas kada je Zagreb, ovjenčan titulom “metropole”, korumpiran, umnogočemu uništen grad koji prolazi (ili je već prošao) tranziciju u palanku sa glavnim trgom pretvorenim u sajmište, sa najvrednijom arhitekturom prepuštenoj osipanju ako ne i direktnom uništenju, sa umiranjem kavana, sa zatvaranjem knjižara – što bi Zagrepčani u slučaju biblijske katastrofe sačuvali i ponijeli u zbjeg, u egzil? Što bi bio zagrebački Palladion? Stvarno ne znam. Kamenita vrata? Manduševac? Konzumov znak?
Znam što bi bio moj Palladion jer znam samo što bih ja ponio – ponio bih npr. sliku zelene poljane iza Rudolfovih kasarna i štala te Kamila Emeričkog kako se skida na posljednjoj tramvajskoj stanici, ili možda pijani kozmos riječi Tina Ujevića? Ili biti skroman pa uzeti samo tren i ponijeti Fulira i Abesiniju, Leu Deutch (Zagreb, 18. siječnja 1927. – Auschwitz, 1943.), Aleksandru Zec, Razlistanu formu Vojina Bakića, samoubojstvo pišanjem na struju iz Kiklopa ili čitav solarni sistem Kožarićev, ono mjesto na Trgu žrtava fašizma gdje se Đoni Štulić slikao sa djetetom i malim policijskim fićom pod arkadom isprepletenog drveća što se jedno prema drugome pružilo i stvorilo svod i aureolu svjetlosti, ili Univerzijadu, lozu i Remizu u zoru, plavi tramvaj, staru dvojku ili prvi neboder na uglu Masarikove i Gundulićeve kod kojeg sam jednom krv lio, a na kraju svega uzeo bih zajedništvo i jednakost te građansku odgovornost i ponio u nepoznato da u boljem svijetu živimo i da od svojih pogrešaka učimo.
Palladion
Čitam B. Bogdanovića (20. august 1922. — Beč, 18. juni 2010.), fantastičnog demijurga jasenovačkog Kamenog cvijeta i pisca autobiografskog remek-djela “Ukleti neimar”, gradonačelnika Beograda početkom 80-ih i dugogodišnjeg profesora Arhitektonskog fakulteta u istom gradu, jednog od najvećih ako ne i najvećeg majstora jugoslavenske arhitekture, pravca koji stranci obuhvaćaju terminom brutalizam, te gotovo osamnaestogodišnjeg bečkog egzilanta koji je pobjegao pred nacionalističkom zveri što već više od četvrt stoljeća hara balkanskim poluotokom da bi skončao kao egzilant, utjelovivši vlastitom sudbinom istinitu misao kako su “ratovi devedesetih zapravo bili sukob sela i grada” to jest palanačkog i urbanog duha. Knjiga koju čitam zove se “Sreća u gradovima” i u njoj Bogdanović gotovo bez napora miješa bilješke (ljubavna pisma) o gradovima što ih je propješačio – ovo je vrlo važno jer pješačiti znači biti u skladu sa skrivenim pulsom svemira – i opisao kao mladić koncipirajući tako svojevrsni ironičan i “melankolično otporan” dijalog sa mladim Ja čije se naoko usputne a zapravo brevite, komprimirane, guste bilješke susreću sa današnjim razmišljanjima, komentarima i asocijacijama i tako svodeći račune velikog graditelja i čovjeka koji je osjećao metafiziku grada i razumio poeziju urbanog života. Pa tako u jednoj od starih bilješki povodom tramvaja u San Francisku piše: “Kada su Trojanci posle pada Troje krenuli na svoja legendarna lutanja, poneli su sa sobom i tajanstveno srce svoga grada, svoj Palladion. Doduše ne zna se šta je taj predmet stvarno bio. (…) Pa ipak, Troja je mogla biti grad u dovršenom, dakle, i u najvišem simboličkom smislu, samo dok je svoju lutku (Palladion) imala u rukama. Zato su je Trojanci i poneli i ljubomorno je čuvali i udvarali joj se čak i kad su izašli iz odbrambenih zidova i obreli se u bežaniji. Očevidno nije u pitanju samo Vergilijeva pesnička sloboda, a ako i jeste, ona verno iskazuje davnašnje uvjerenje arhaičnog čoveka da grad traje sve dok građani imaju za to dovoljno ubedljiv natprirodni dokaz. Mnogo sam puta pokušavao da shvatim upravo taj mehanizam samoidentifikovanja i da ga prevedem na jezik moderne urbanologije.” Bogdanović zaključuje kako nije shvatio što bi bio Palladion suvremenog urbanizma sve dok ga nije smjestio u kontekst poznatog crvenog tramvaja u San Franciscuu. Pa kaže: “Šta li bi bilo kad bi neka velika nevolja natjerala građane današnjeg SF-a da krenu u mučnu seobu i da potraže mesto za svoj obnovljeni grad? Prema onome kako sam ih upoznao i zavoleo, vjerujem da bi uprtili svoj Cable Car i poneli ga sa sobom, budući da su ionako već sa generacije na generaciju vežbali da ga potežu, natežu i obrću.” Čitajući pitao sam se što bi Zagrepčani uzeli u slučaju da moraju u zbjeg? Što je zagrebački Palladion? Možda su neke prijašnje generacije još i znale odgovor, no danas kada je Zagreb, ovjenčan titulom “metropole”, korumpiran, umnogočemu uništen grad koji prolazi (ili je već prošao) tranziciju u palanku sa glavnim trgom pretvorenim u sajmište, sa najvrednijom arhitekturom prepuštenoj osipanju ako ne i direktnom uništenju, sa umiranjem kavana, sa zatvaranjem knjižara – što bi Zagrepčani u slučaju biblijske katastrofe sačuvali i ponijeli u zbjeg, u egzil? Što bi bio zagrebački Palladion? Stvarno ne znam. Kamenita vrata? Manduševac? Konzumov znak?
Znam što bi bio moj Palladion jer znam samo što bih ja ponio – ponio bih npr. sliku zelene poljane iza Rudolfovih kasarna i štala te Kamila Emeričkog kako se skida na posljednjoj tramvajskoj stanici, ili možda pijani kozmos riječi Tina Ujevića? Ili biti skroman pa uzeti samo tren i ponijeti Fulira i Abesiniju, Leu Deutch (Zagreb, 18. siječnja 1927. – Auschwitz, 1943.), Aleksandru Zec, Razlistanu formu Vojina Bakića, samoubojstvo pišanjem na struju iz Kiklopa ili čitav solarni sistem Kožarićev, ono mjesto na Trgu žrtava fašizma gdje se Đoni Štulić slikao sa djetetom i malim policijskim fićom pod arkadom isprepletenog drveća što se jedno prema drugome pružilo i stvorilo svod i aureolu svjetlosti, ili Univerzijadu, lozu i Remizu u zoru, plavi tramvaj, staru dvojku ili prvi neboder na uglu Masarikove i Gundulićeve kod kojeg sam jednom krv lio, a na kraju svega uzeo bih zajedništvo i jednakost te građansku odgovornost i ponio u nepoznato da u boljem svijetu živimo i da od svojih pogrešaka učimo.