Pisac u najboljem slučaju podstiče na čitanje a ponekad i na pisanje. Pasolini me podsticao da oblikujem svoje mišljenje u otklonu od njegovoga. On je bio intelektualac, čija je funkcija da jedva dotakne granice mišljenja, nudeći tako čitatelju opseg sadržaja. Međutim, tko se priklanja prevladavajućem mišljenju, tko se uvukao u svjetinu, oduzima svojoj smjesi kvasac i sol.
Tko je moderator vlastitog izlaganja izmiče se zadaći. Pasolini je k tome imao tjelesne odvažnosti, koja se sastoji u tome da stoji sam na ničijoj zemlji. Sjećam ga se da je prisustvovao manifestacijama revolucionarne ljevice: između naših zbijenih redova i redova snaga reda stvorila bi se pustinja. Trgovine bi spuštale rešetke na vratima, polaznici bivali sve rjeđi. U toj zbijenoj praznini moglo se vidjeti čovjeka koji je bio tamo da svjedoči. Imao je svijetli kišni ogrtač, sako, kravatu na bijeloj košulji. Stajao je tamo gdje se nitko od njemu jednakih ne bi usudio stajati. Umio je stajati tamo.
Inzistiram na njemu kako bih sučelio ona vremena s ovim današnjima. Izbačen iz Pci zato što je homoseksualac, podržavao je argumente revolucionarne ljevice. Prihvatio je da bude odgovorni urednik glasila “Lotta Continua”, u to doba mjesečnika, kasnije dnevnika.
Da bi se mogle tiskati, prodavati, novine su na mjestu odgovornog urednika morale imati profesionalnoga novinara, upisanog u registar. Njemu su stizale prijave. Mnogi intelektualci iz toga vremena prihvatiše potpisivati se u novinama u kojima inače nisu pisali i s kojima se nisu slagali, ali koje su ih trebale da bi mogle izlaziti. Izlagali su se optužbama i procesima u ime slobode štampe.
*
Zajedno s Giovannijem Bonfantijem Pasolini potpisuje režiju filma 12 dicembre, o pokretu Lotta Continua. Toga dana, 12. prosinca 1969. godine, jedna je bomba učinila pomor u Poljoprivrednoj banki u Milanu. Godinu dana kasnije, taj film-anketa 12 dicembre, pripovijedao je o prijelomnim mjeseciama u Italiji zahvaćenoj potpunom preobrazbom svijesti. Snimljeno je osamdeset kilometara filmske vrpce.
Takvo je bilo građansko ozračje tih godina: ponajveći talijanski intelektualac stajao je uz revolucionarnu ljevicu, a istodobno pisao u najznačajnijim novinama, te neprestance bivao pozivan da nastupa na javnoj televiziji.
*
Drugi slučaj iz tih vremena i odnosa između kulture i građanskih borbi: 11. rujna 1973. vojni udar u Chileu smjenjuje demokratsku vladu i ubija njezinoga predsjendika Salavotorea Allendea.
*
Lotta Continua smjesta pokreće javno prikupljanje sredstava namijenjenih otporu pod naslovom: “Oružje MIR-u” (čileanska revolucionarna ljevica).
Prikupljeni su ondašnji milijuni, namijenjeni oružanoj borbi i otporu u Megali. Filmaši su odmah pristupili: Marco Bellocchio, Luigi Comencini, Roberto Faenza, Mario Monicelli, Elio Petri, Salvatore Samperi, Paolo i Vittorio Taviani, Cesare Zavatini.
Zatim umjetnici: Mario Schifano, Renzo Vespignani, Piero Dorazio, Franco Angeli, Ugo Mulas, Alighiero Boetti, Furio Bo, pridružiše se darujući svoja djela.
*
Ti intelektualci potpisali su kampanju u organizaciji talijanske revolucionarne ljevice za potporu oružanoj borbi u Chileu.
Pokušajmo danas u sferi crvenog tepiha tražiti potpis i za bezazleniju peticiju.
*
Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako.
Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih.
“Ptàkh pìkha le illèm”: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koji ne čuju.
*
Salman Rushdie svojim romanom Sotonski stihovi razjario je niz masovnih islamističkih prosvjeda protiv bogohulja prepoznata u njegovoj pripovijesti. Mnogo je ljudi sišlo na trgove i poginulo zbog učinka reakcije.
Goetheov roman Patnje mladog Werthera proizveo je val samoubojstava kod europske mladeži.
S blažim posljedicama Reinhold Messner svojim je publikacijama privukao čitatelje i alpiniste da se popnu na planine i okušaju se u njegovim poduhvatima.
Mario Corona je pobudio želju kod svojih čitatelja da posjete Erto i branu Vajont.
Jesu li to slučajevi podsticanja? Ili jezično prikladnije, bez ikakve kaznene posljedice, naprosto sugestije koje potječu od glagola nadahnjivati? Ako iz javne riječi nekog pisca uslijede akcije, to je ishod kojim se ne može upravljati i izvan je njegove kontrole.
Riječi mogu samo to, pa i kad podstiču na najsmionije poduhvate: Aux armes citoyens podsticaj je prisutan u Marseljezi, francuskoj nacionalnoj himni, najljepšoj koju poznajem. Podstiče na građanski rat, da se uzme oružje protiv tiranina. Zvučna je kulisa koja se podrazumijeva u svakom ustanku. Claude Joseph Rouget de Lisle autor teksta, već par stoljeća čeka na prijavu za podsticanje na krivično djelo.
*
Utopija nije cilj nego polazište. Zamišlja se i želi se ostvariti mjesto koje još ne postoji.
Val Susa već cijelu jednu geneaciju bori se iz oprečnih razloga: da to mjesto još uvijek bude. Ne ono koje netko zamišlja, samo da bi ostvario dobit na jednom od tolikih poslova, ravnodušan je prema šteti izazvanoj javnome zdravstvu. Utopija je, i to najgora, podjarmljivanje nekog teritorija špekulaciji koja se, da se bolje okoristi, proglasila strateškom. Bušenje i usitnjavanje ležišta azbesta prestraši svakoga tko dozna za smrtnu opasnost od prosipanja njegovih otrovnih vlakana. Moja definicija za to je: silovanje teritorija.
Val Susa se bori protiv ekološke katastrofe, kako bi je odagnala, i da je kasnije ne bi morala oplakivati. Riječ je o najsnažnijoj i najtrajnijoj borbi narodne prevencije.
Tu svoju volju plaća masovnom represijom i militarizacijom svoga građanskoga života.
*
Silna bahatost polaže pravo na gaženje razlogâ i tjelesa jedne male doline. Već cijelu generaciju odolijevaju ganutljivom odlučnošću.
Ganut, pristupio sam njihovim razlozima, dodajući često i kroz više godina svoju tjelesnu prisutnost na njihovim manifestacijama.
*
Naša zemlja vapi za obnovom, stresajući sa sebe nametnike korupcije, privilegijâ, privatnih interesa na štetu javnih troškova. Organizam je zdrav, ali mu je plašt napadnut.
U Val Susi tijelo reagira i priječi rovanje moljaca koji haraju, drvotočaca koji glođu planine.
Jednako tako na otoku Lampeduza zajednica je znala reagirati protiv degradacije koju su nametnuli zločinački zakoni. Naredbe koje su dolazile s kontinenta namjeravale su stegnuti omču oko otoka te ga učiniti zatvorenom zemljom. Lampedužani su popustili i zemlju učinili otvorenom.
Pružiti hranu, vodu, odjeću, smještaj, skrb za bolesne, umrle: tih sedam djela milosrđa obavili su oni koji žive na moru i koriste oprečne zakone. I ne radi se o svecima sa Lampeduze, nego naprotiv o Lampedužanima.
Rimovanje sjevera s jugom, Val Susa s Lampedusa, od bahatosti koje bi ih htjele podanicima iskupljuje danas naslov građanâ.
*
Kako bi se utvrdio podsticaj na nasilje valja dokazati izravnu povezanost između riječi i počinjenih djela. U jednoj izjavi prenesenoj u prilogu “Left” dodatku tjedniku “Unità” (od 21. lipnja 2014. godine), Gaetano Azzariti, profesor ustavnoga prava, tvrdi: “Članak 21. našeg Ustava dopušta nam maksimalnu slobodu da izražavamo naše stavove. Zato će tužilaštva, u slučaju kao što je onaj De Lucin, morati dokazati izravnu povezanost između riječi i akcije… Ne bude li se moglo dokazati neposredan slijed događaja između riječi i djela, u tom slučaju krivično djelo ne postoji*.
*
Podsticanje na nasilje prošlih godina, ugledni predstavnici stranaka s brojnom pratnjom članstva i aktivista, s vremena na vrijeme javno su prijetili oružjem za postizanje svojih ciljeva. U drugim prigodama najavljivali su masovne utaje poreza. Sudska ih vlast nije ispitivala zbog zločina podsticanja.
Slažem se: premda su na položaju pa mogu zagovarati kriminalno djelovanje u širokom krugu pristaša, koristili su se svojim pravom na riječ.
U mom slučaju javna optužba tvrdi da su moje riječi imale nastavak djelovanja. Pripisuju mi ulogu kakvu ni stranački čelnici nisu imali.
Ne pripadam ni jednoj političkoj formaciji. Kao građanin sudjelujem na manifestacijama s kojima se slažem i kao zainteresiran svjedok.
Ali javna optužba tvrdi da sam utjecao na ponašanje ljudi i počinjenje krivičnih djela.
*
Dospjelo se dotle da bude izrečeno ovakvo razmišljanje: nakon mojih riječi proizvedeni su takvi događaji. A prije mojih riječi? Zbog propusta nedostaje sučeljavanje. Nakon proizvodnje papirnatih rupčića ljudi su brisali nos. A prije?
Argumnet spada u one koji su izvrgnuti ruglu više od tisuću godina te fiksirani latinskom izrekom: “Post hoc, ergo propter hoc”: nakon toga, dakle radi toga.
Državni tužitelji podastrli su popis djela koja su počinili No Tav aktivisti, a taj popis sastavio je DIGOS iz Torina, koja su se događala od rujna 2013. Iza svih tih djela stali su anonimni No Tav-aktivisti, koji su izjavili da su djelovali u znak solidarnosti s četvoricom svojih utamničenih aktivista. Svi počinitelji djelâ sa tog popisa djelovali su u znak podrške svojim drugovima. Bar jedan jedincati mogao je dometnuti, makar samo uzgred na rubu: a onda i zato što je to rekao De Luca u “Huffington Postu”.
*
Državni tužitelji iznose kao dokaz nepotpun popis, u kojem nedostaje usporedba s prethodnim razdobljem koja, osim toga, dokazuje suprotno.
*
Ti događaji nemaju nikakve veze s mojim riječima koje su oni inkriminirali.
*
U mom kraju, na jugu, postoji druga vrsta odgovornosti za riječ. Netko poželi nešto najgore nekoj osobi i baš ta osoba kasnije doživi nesreću. Taj zlokobnjak smatra se odgovornim za ono što se dogodilo pa tako daje znak za početak svoje fame urokljive osobe.
Kada se na stadionu na sjeveru Italije razdražuje priroda zazivajući “Forza Vesuvio”, na taj se način podstiče vulkan na erupciju. Odgovor s južnjačke strane nije bila prijava, nego efikasan egzorcizam češanjem po jajima.
Da pruga Tav u Val Susi može biti sabotirana, da može ne pojaviti se, s druge i nikoje strane.
Da mogu presušiti javni fondovi namijenjeni poslovnjaštvu tvrtki povezanih sa strankama.
Da ju vlada, normalnih sposobnosti da shvati i želi, ostavi nedovršenu, kao i 395 (tristodevedesetipet) drugih velikih radova u Italiji.
Da se može proglasiti ekološka katastrofa a odgovorni za nju zbog toga biti procesuirani.
Prugu Tav se mora sabotirati: rečenica spada u pravo na zazivanje nesreće.
*
Ministri ove ili drugih vlada proglasili su prugu Tav u Val Susi strateški važnom. Strateški je pridjev vojnoga porijekla, strateg je naime zapovjednik grčke vojske. I učinak je vojni: gradilište, bušotine i dolina pod zaštitom su, osim postrojbi policije i karabinjera, oružanih snaga.
Područje strateškog interesa znači naprosto područje oduzeto neslaganjem, gdje se ne može protestirati i gdje se osim toga vojsku može upotrijebiti u funkciji javnoga reda. Definicija područja strateškog interesa napuhana je ali i novijeg datuma. Primijenjena na gradilište Tav u mjestu Chiomonte, prema zakonu od 12. studenog 2011. godine, prethodno je izmišljena za pokrajinu Campaniju, sa svrhom da od građanskih prosvjeda zaštiti gradnju postrojenja za zbrinjavanje otpada. Razumije se da je pridjev “strateški” uvučen u zakon od 2011., bio uzet iz zakona o odlagalištu smeća (DL 23/5/2008. br. 90 pripisuje kvalifikaciju “područja od nacionalnog strateškog intersa” internetskim stranicama, područjima, postrojenjima, povezanima sa zbrinjavanjem otpada).
*
Optužen sam da sam izrazio potrebu sabotiranja djela strateškoga za Državu. Ali kao privatni tužitelj protiv mene je privatna tvrtka, LTF sas. Zar to ne bi trebala biti Država sa svojim odvjetničkim timom? Zar Država ne smatra sebe oštećenom zbog moje nepodložnosti protiv tako odlučna djela za javne sudbine? Skriva li se iza privatnog tužitelja bilo koja privatna tvrtka?
*
Što se toga tiče, tvrtka u pitanju nije talijanska, nego francuska, sa sjedištem u Chamberyu: LTF znači Lyon Turin Ferroviaire. Bizarnost sudbine: slučaj hoće da u Francuskoj nisu na snazi naši antimafijaški propisi o dodjeli zakupa.
Slučaj hoće da za Francusku pruga Lyon-Torino nije strateška ni prioritetna. Oduševljenje tvrtke LTF u domovini nije naišlo na podršku.
*
Zahtijevam da Država bude privatni tužitelj protiv mene. Sudi mi se zbog izjave protiv svečana i strateškoga djela našega teritorija, a u slučaju osude zar bih trebao obeštetiti francusku tvrtku umjesto talijansku Državu? Zahtijevam od javnih i neprisebnih dužnosnika da nastave u ulozi privatnoga tužitelja protiv mene. Bit ću osuđen zato što sam se odupro državnome djelu u ne bilo kojoj stranoj tvrtci koja je došla činiti štetu kod nas.
*
Na izlasku sa pripremnoga ročišta 5. lipnja 2014. u Torinu državni tužitelji izjavili su za dnevnik Corriere della sera: “Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne”. Državni tužitelji pripisali su sebi duhovnu moć oprosta. U nesvjestici sile (ovo nije mjesto da se spominje zanos), državni tužitelji ujedinjeni množinom “možemo” pomazali su se uljem oprosta. Mogu oprostiti primjerice brici iz Bussolena ili drugog nekog mjesta, štoviše i trafikantu i apotekaru, ali nije rečeno. Isključeni su pjesnici i intelektualci, kojima se po statutu ne može oprostiti. No, je li kaznena akcija obligatna ili je podložna sentimentalnom raspoloženju tužitelja?
U slučaju oprosta od strane državnih tužitelja, sva sreća da mi se to nije dogodilo, u mom selu bi me izviždali.
Na margini bilježim da brico ima moć uvjeravanja veću od one koju bih mogao imati ja. Doista u rukama ima poslušne glave predane njegovim oštrim britvama koje dotiču grla. U stanju da ide niz ili uz dlaku, ispada da je brico uvjerljiviji od nekog poput mene.
*
Ova majušna epizoda pripada u opće stanje zastranjenja poslova u vezi s prugom Tav u Val Susi. U tužiteljstvu u Torinu zadnjih je godina ustanovljen specijaliziran odjel od četvoro državnih tužilaca s još jednim pridodanim, koji se s punim radnim vremenom i isključivo bavi kriminaliziranjem No Tav aktivista. Njihov interni proizvod je ukupno više od tisuću optužbi.
U bilo kojem informativnom glasilu takva bi se djelatnost definirala kao sudska represija nad masovnim pokretom, ali odjel uživa srdačnu naklonost od strane lokalne i nacionalne štampe.
*
Primjer bizarne preferencijalnosti: tužba koju je protiv mene 10. rujna 2013. podnijela tvrtka LTF izravno je naslovljena na državne tužitelje Padalina i Rinauda. Tvrtka se obraća njihovoj pomnji, dakle sama bira tužitelje kojima će povjeriti parnicu.
Tužbe se predaju Državnom tužiteljstvu, koje određuje suca istražitelja. Tvrtka ima preferencijalni postupak pa to čini sama. Postoji li u tužilaštvu u Torinu javni ured sudaca dodijeljen za privatnu obranu tvrtke LTF?
*
Postoje razlozi da se traži premještanje parnice u drugo sjedište zbog nespojivosti sredine. Nećemo to učiniti. S Alessandrom Ballerini i Gianlucom Vitaleom odvažno ćemo pristupiti neobičnu sudskom sjedištu u Torinu, kako bismo tamo izgovorili i jasnu našu optužbu. Baš tako, optuženi optužuje za zloupotrebu vlasti jedne privatne tvrtke koja razvlašćuje javno mjesto i stvara gnjusobe.
A kao papren začin i samo za izdržljivije nepce, dodajem zanimljivost. Tvrtka LTF, koja gradi prugu Tav u Val Susi, usrdno je platila troškove smještaja za 400 (četiri stotine) pripadnika snaga reda.
Ista je to izjavila na zahtjev prefekta u Torinu.
Evo je: “… proglašava se da sudjelovanje snaga javnoga reda predviđenih za 12. siječanj (2010.) zhtijeva ukupno oko 400 pripadnika, za koje se pokazalo teškim naći u tako kratkom vremenu prikladan smještaj blizu područja sudjelovanja. Moli se stoga u ranije očitovanom duhu maksimalne suradnje, ako bi tvrtka LTF mogla preuzeti obvezu smještaja za taj personal, podmirujući pripadajući iznos”.
Da: u duhu maksimalne suradnje između privatne tvrtke i postrojbi talijanske Države angažiranih po potrebi, “podmirujući pripadajući iznos”.
Imamo i iznos podmirenih troškova: 36272 (tridesetšesttisućadvjestosedamdesetdva) eura. Malo preskupo, pa je razumljivo da se stanovite tvrtke sele u inozemstvo.
*
Pozivam se na pravo da upotrebljavam glagol sabotirati kako izgleda i kako je po volji talijanskom jeziku. Njegova upotreba nije sužena na značenje oštećenja materijala, kako bi to htjeli državni tužitelji u ovom slučaju.
Na primjer: štrajk, naročito onaj puzajući, bez najave, sabotira proizvodnju nekog postrojenja, neke službe.
Vojnik koji aljkavo izvršava naredbu, sabotira je.
Opstrukcionizam protiv nacrta zakona sabotira taj zakon. Nehaj, namjeran ili ne, sabotaža je.
Optužba protiv mene sabotira moje ustavno pravo na riječ protiv. Glagol sabotirati ima široku primjenu u prenesenom značenju a podudara se s ometati.
*
Državni tužitelji traže da glagol sabotirati ima samo jedno značenje. U ime talijanskog jezika i zdravog razuma odbijam to sužavanje značenja.
Dovoljno je bilo konzultirati rječnik da bi se arhivirala izmišljena optužba jedne francuske tvrtke.
Drage volje prihvaćam kaznenu osudu, ali ne i ograničenje rječnika.
*
Ukratko: svojim sam riječima podsticao, uvjeravao, poticao druge da čine štetu. Jedan moj intervju za dnevne novine na mreži “Huffington Post” da je razjario neidentificirane osobe, opake, ali koje pažljivo čitaju “Huffington Post”, očekujući da im netko dadne znak da počnu činiti štetu.
*
Državni tužitelji su zabrazdili u eksperimentalnu parnicu: za pripremnog ročišta 5. lipnja 2014. uvode filozofsku distinkciju između statičnog i dinamičnog mišljenja. Kažem li da je gradilište pruge Tav bilo sabotirano, to je statično mišljenje, dakle dozvoljeno. Kažem li da ga treba sabotirati, e to je dinamično mišljenje, treba ga dakle progoniti.
U suštini glagoli u prošlom vremenu su dopušteni, oni pak u budućem i sadašnjem vremenu su utuživi.
*
Državni tužitelji koji kriminoznima smatraju moje riječi objavljene u novinama, nisu tražili uklanjanje tih riječi iz glasila, niti su na sud zvali odgovornog urednika tog informativnog glasila.
Vidi se da su u montaži slučaja državni tužitelji bili brižni da zadrže naklonost štampe, kako bi se usredotočili na pojedinačnog izdvojenog pisca.
Pogoditi jednoga da bi se obeshrabrilo stotinu, koji bi se priklonili borbi Val Suse i upleli se u poslove stranke i njihovih podružnica. Uz prividan povod optužili su filozofa Vattima koji je odbio povinovati se.
Ali naum da se udari na jednog izdvojenog ne funkcionira. Oko moje optužbe podiglo se mnoštvo i baza, spontana i ponikla na malim velikim središtima, čak i u inozemstvu. Borba u Val Susi proširila je svoje pravo da ju se čuje kod mnogih koji su o tome znali malo, a to malo bilo je ozloglašeno slikom zajednice koja se protivi pruzi Tav jer je natražnjačka i neprijateljica napretka.
Na čistu sam sa svojim argumentima, sa svojom građanskom savjesti i svojom književničkom odgovornosti.
Pruga Tav u Val Susi neće se raditi (dinamično mišljenje, a ja ću pridodati svoj mali dio u obrani javnoga zdravlja, zraka, vode i tla na području izloženu pogibelji.
*
Nije istina da nam Europa nameće bušenje tih planina. Ali kad bi i bila istinita ta laž koju pronosi pristrani tisak, svejednako bi se trebalo oduprijeti: zbog prava na suverenost i na nepovredivost naroda na zemlji.
*
“The times are a-changin” – vremena se mijenjaju. Tako je, uvijek se mijenjaju a harmonika pravâ ponekad se pritisne do granice da ostane bez zraka. A onda ruke potegnu prema van pa se zrak vrati natrag u mijeh.
*
Pravo na javnu riječ u ovoj parnici pritiješnjeno je u najzatvorenijoj točki instrumenta na harmoniku u ovom slučaju demokracije. Međutim, vremena se mijenjaju, htjelo se to ili ne. Na svakom je izbor da u njima sudjeluje, da ih se sjeća ili ih pusti da odu, ta vremena, svojim putem te ostane u zaklonu.
U dvorani torinskoga suda 28. siječnja 2015. neće se raspravljati o slobodi na riječ. Ona smjerna uvijek je slobodna i ugodna. Raspravljat će se o slobodi na protivnu riječ, optuženu zbog toga.
*
Zbog toga prava stojim u kutu za optuženike. Izrekao sam svoja uvjerenja dnevnim novinama, a državni tužitelji su se potrudili da odjeknu u svim ostalima. Ako su te riječi podsticale, javna optužba ih je još više proširila, uvećavajući i pružajući znatno veću čitanost.
Te riječi izgovorene naglas u telefonsku slušalicu stavljene su u navodnike i proglašene glavnom točkom optužbe. Oni navodnici oko mojih riječi zapravo su lisičine. Ne mogu ih osloboditi odande, ali te lisičine nemaju moć da ih ušutkaju. Mogu ih i dalje ponavljati i od tog rujna 2013. činim to na papiru, na otvorenom i posvuda. Ako je moje mišljenje krivično djelo, i dalje ću ga činiti.
Dobro je da sudac koji je pozvan da izgovori presudu bude obaviješten o nakanama optuženika: budem li proglašen krivim zbog svojih riječi, ponavljat ću isto djelo kao okorjeli kriminalac i recidivist. Budem li osuđen, mirne duše mi uskratite blagodat uvjetne kazne, koja se primjenjuje pod pretpostavkom da krivac neće ponoviti djelo.
*
Budem li osuđen, neću se pozivati na više sudbene istance radi blaže presude. Podnijeti osudu za vlastito mišljenje dovoljna je uvreda da se ne vraćam drugoj nekoj parnici, drugoj replici svojih argumenata.
Nastavit ću sa svojim opiranjem iza propisanoga zida presude. Moje je tijelo u suglasju sa mnom, kao što se događa kada savladavam neku od litica. Naša se sloboda ne mjeri u nenaseljenim obzorima, nego u slijedu riječi i djela.
*
Sve ovo pišem protivno mišljenju mojih vrijednih odvjetnika, Gianluce Vitalija i Allessandre Ballerini, koji su preuzeli brigu da brane nemogućeg klijenta.
*
Kao potpora društvenoj opasnosti od mojih riječi prikazan je moj život, moja prošlost aktiviste u talijanskoj revolucionarnoj ljevici sedamdesetih godina. U sudnici ne namjeravam izgovoriti ni jedne riječi o svome životu. Nisam optužen za učinjeno, nego za izgovoreno. Ne moram braniti neku prigodu iz svoje prošlosti, nego svoje riječi.
Odgovaram u obranu svojih knjiga: u kojoj od njih sam podsticao da se čine krivična djela? Ne u mom životu, nego na stranicama mojih knjiga tužitelji su dužni nalaziti potvrde prethodnih podsticanja.
Držim da je zloupotreba ovlasti svaki argument koji bi uplitao moj građanski životopis. Tu se sudi piscu zbog njegovih riječi. Svjedoci koje mogu dovesti su svi koji su čitali moje knjige. Nikoga od njih neću zbog toga uznemiravati. Budu li za to osjetili potrebu, posvjedočit će gestom, potpisom, javnim čitanjem.
*
Netko je u vezi s mojom optužbom komentirao prišivajući mi etiketu lošeg učitelja. Titula je to koju ne mogu prisvajati, poslije gimnazije nisam nastavio studirati. S osamnaest godina zauvijek sam se oprostio od ispitâ i nastavnikâ. Želim li naučiti neki novi jezik, činim to sam.
Imenovanje učiteljem, makar i lošim, ne zaslužujem. Ali ako se s učitelj želi aludirati na ulogu nečijeg tajnog naručitelja, u tom slučaju tome treba naročito proturječiti. Ni naručitelj ni naručeni: ono što sam rekao i učinio djelo je samo moje volje i zalažući se osobno. Ni jedna prigoda iz mog života ne može poslužiti da me prokaže kao naručitelja ili naručenoga. Ako treba i u onu stvar, sâm ću se tamo poslati. Da sam glagol sabotirati shvaćao u smislu oštećenja materijala, nakon što sam ga izgovorio, otišao bih to učiniti.
Dozvoljavam, međutim, da sam u školi bio neuspješan. Učio sam mnogo a imao loše ocjene: ponajgori odnos između kvalitete i cijene. Zato je prilika da se lošeg učitelja sroza na lošega đaka.
*
U sudnicu ne idem da bih se opravdavao, nego da se stavim nasuprot cenzuri koja bi protivnu riječ htjela staviti na slijepi kolosijek.
Nisam birao da se time pozabavim i znam da baš i nisam prikladan za tu zadaću, ali zadaće se događaju pa ih valja i rješavati. U toj klupi za optuženika znat ću stajati. Stao sam na stranu male zajednice u odlučnoj i nepopustljivoj borbi protiv zuluma. Drago mi je što su moje riječi podrške procijenjene dostojnima sudske pažnje.
*
Važnost pripisana mojim riječima za mene predstavlja književno priznanje. U Italiji nisam dobio ni jedno, iz dobrog i dovoljnog razloga što ih ne želim pa stoga i ne sudjelujem u tome. Ova optužba je moja prva talijanska književna nagrada. Nije važno što se uručenje događa u sudnici, umjesto u svečanoj dvorani, s nazočnim gradonačelnicima, pročelnicima za kulturu, svitom kumâ i najavljivača. Nije važno što je samo jedan kandidat koji prima nagradu za najopasniju izjavu u Italiji.
Protivna riječ postavljena je na pijedestal vrednote: za suce utužive, a za mene – ustavne. Sloboda da ju se afirmira pitanje je koje nadilazi moj slučaj. Danas je izložena prijetnji prigušivača. Ne vjerujem da će im uspjeti podjarmiti je izvan ove sudnice, znam da im to neće uspjeti sa mnom. Dolazim sa vježbališta XX. stoljeća, gdje su pisci, pjesnici, platili najgorču cijenu za svoje riječi. Naučio sam iz nabrojenih primjera kako se treba vladati pred prigušivačem.
*
Danas moja riječ ometa sramotne javne radove u Val Susi, sutra bi mogla i više. Zajedno s prugom Tav u Val Susi, moći će se sabotirati želja za cenzurom.
Na rubu prava na protivnu riječ, želim napisati da se za mene radi o obvezi.
Kad to ne bih učinio, ako bih zbog konvencije šutio, baveći se sobom, pokvarila bi mi se riječ u ustima. Moj spisateljski rječnik obolio bi od namjerna prešućivanja, od cenzure. Izgubio bih to divno društvo što mi ga pisanje pravi od davnih dana prve pričice. Za mene, pisca i građanina, protiva riječ je obveza prije nego što je bila pravo.
*
Šteta: ne podnosim štetu koja se tiče nekorektnoga ponašanja među privatnim osobama. Štetu može nanijeti vozač na križanju. Izložen sam zloupotrebi ovlasti od strane javne tužbe koja bi htjela zabraniti, dakle sabotirati, moje pravo na usmeno očitovanje. Izložen sam procesu zbog toga a ne zbog grubijanstva nekog stranca.
*
La salaire de la peur film je iz 1953. koji je kod nas imao naslov Vite vendute. Režirao ga je Henri-Georges Clouzet, crno-bijeli. Četvorica očajnika prihvaćaju da odvezu dva kamiona nitroglicerina dugom i nepovezanom cestom. Prihvaćaju smrtni rizik u zamjenu za pozamašan iznos.
Kako francuski naslov, plaća za strah, tako i onaj talijanski, prodani životi, točni su .
Pada mi napamet taj film kad gledam radnike prisiljene da obavljaju poslove pogubne za njihovo zdravlje i njihov život. Od rudničkoga okna do skela postavljenih nad ponorom, suočavaju se s rizikom svakoga dana u ustrajnoj nadi da će dočekati večer. I ja sam se ponekad znao zateći u takvoj prigodi.
*
Val Susa počinje dobivati svakodnevne doze azbestne prašine, koju izbacuju iskapanja radi geoloških provjera. Među prvima koji su zahvaćeni tom gustom prašinom su radnici koji rade na gradilištu i jedinice u uniformi koje su zadužene za zaštitu. Ne čudi da se ministar unutrašnjih poslova ne obazire na uvjete štetne po zdravlje svojih podređenih. S pravom su se, međutim, zabrinuli sindikati u policiji, postigavši kao jedini lijek od kontaminacije polijevanje ulica oko gradilišta. Neki smiješni glavešina možda ih je uvjerio da je azbest topiv u vodi. Naprotiv, prokleto je pouzdano da nema bezopasnog izlaganja azbestu, ni jedan najniži prag nije neškodljiv.
“Svjestan i lucidan propust” tom formulom osuđeni su upravitelji tvrtke ILVA u Tarantu zbog prosipanja azbesta među radnicima i građanima po okolnim kvartovima. Može se učiniti i više, sprečavajući to na vrijeme.
Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, pokazalo se da su te planine koje valja bušiti i ležišta uranskoga smolinca. To je radioaktivni materijal gušći od osiromašenog urana za vojne potrebe, odgovoran za tumore naših vojnika u službi na Balkanu.
Obaviješteni ili ne, agenti na zaštiti gradilišta pruge Tav su jedna od nesretnih varijanti Clouzetovog filma. Na tragu su te plaće za strah isplaćene k tome umanjene.
Za razliku od drugih rizičnih radova, kod kojih se barem ima pravo nadati da se iz njih izađe neozlijeđen, onaj tko udiše azbestnu prašinu taj je zapravo bez mogućnosti za bijeg i liječenje.
Zaustaviti to kopanje imat će učinak produžetka života tih ljudi koji su u zamjenu za plaću izloženi nesreći.
*
Evo me procesuiranog. Budem li osuđen, kazna varira od jedne do pet godina. I u najgorem slučaju ne proglašavam se žrtvom. U ovoj raboti nisam netko tko je došao u zao čas. Nije mi pao crijep na glavu dok sam hodao.
Naprotiv, svjedok sam i stranka u šteti koja je nanesena mojoj ustavnoj slobodi, zajamčenoj člankom 21.:
“Svi imaju pravo slobodno očitovati vlastitu misao riječju, u pisanom obliku i svakim drugim sredstvom difuzije”.
Izrazio sam svoje mišljenje i zbog toga me žele izolirati. Žrtva je za sada članak 21. talijanskog Ustava.
Jesam i ostat ću, makar i pravomoćno osuđen, svjedok sabotaže, tj. ometanja, zapreke, sprečavanja slobode protivne riječi.
Nisam optužen za učinjeno, nego za izgovoreno
Pisac u najboljem slučaju podstiče na čitanje a ponekad i na pisanje. Pasolini me podsticao da oblikujem svoje mišljenje u otklonu od njegovoga. On je bio intelektualac, čija je funkcija da jedva dotakne granice mišljenja, nudeći tako čitatelju opseg sadržaja. Međutim, tko se priklanja prevladavajućem mišljenju, tko se uvukao u svjetinu, oduzima svojoj smjesi kvasac i sol.
Tko je moderator vlastitog izlaganja izmiče se zadaći. Pasolini je k tome imao tjelesne odvažnosti, koja se sastoji u tome da stoji sam na ničijoj zemlji. Sjećam ga se da je prisustvovao manifestacijama revolucionarne ljevice: između naših zbijenih redova i redova snaga reda stvorila bi se pustinja. Trgovine bi spuštale rešetke na vratima, polaznici bivali sve rjeđi. U toj zbijenoj praznini moglo se vidjeti čovjeka koji je bio tamo da svjedoči. Imao je svijetli kišni ogrtač, sako, kravatu na bijeloj košulji. Stajao je tamo gdje se nitko od njemu jednakih ne bi usudio stajati. Umio je stajati tamo.
Inzistiram na njemu kako bih sučelio ona vremena s ovim današnjima. Izbačen iz Pci zato što je homoseksualac, podržavao je argumente revolucionarne ljevice. Prihvatio je da bude odgovorni urednik glasila “Lotta Continua”, u to doba mjesečnika, kasnije dnevnika.
Da bi se mogle tiskati, prodavati, novine su na mjestu odgovornog urednika morale imati profesionalnoga novinara, upisanog u registar. Njemu su stizale prijave. Mnogi intelektualci iz toga vremena prihvatiše potpisivati se u novinama u kojima inače nisu pisali i s kojima se nisu slagali, ali koje su ih trebale da bi mogle izlaziti. Izlagali su se optužbama i procesima u ime slobode štampe.
*
Zajedno s Giovannijem Bonfantijem Pasolini potpisuje režiju filma 12 dicembre, o pokretu Lotta Continua. Toga dana, 12. prosinca 1969. godine, jedna je bomba učinila pomor u Poljoprivrednoj banki u Milanu. Godinu dana kasnije, taj film-anketa 12 dicembre, pripovijedao je o prijelomnim mjeseciama u Italiji zahvaćenoj potpunom preobrazbom svijesti. Snimljeno je osamdeset kilometara filmske vrpce.
Takvo je bilo građansko ozračje tih godina: ponajveći talijanski intelektualac stajao je uz revolucionarnu ljevicu, a istodobno pisao u najznačajnijim novinama, te neprestance bivao pozivan da nastupa na javnoj televiziji.
*
Drugi slučaj iz tih vremena i odnosa između kulture i građanskih borbi: 11. rujna 1973. vojni udar u Chileu smjenjuje demokratsku vladu i ubija njezinoga predsjendika Salavotorea Allendea.
*
Lotta Continua smjesta pokreće javno prikupljanje sredstava namijenjenih otporu pod naslovom: “Oružje MIR-u” (čileanska revolucionarna ljevica).
Prikupljeni su ondašnji milijuni, namijenjeni oružanoj borbi i otporu u Megali. Filmaši su odmah pristupili: Marco Bellocchio, Luigi Comencini, Roberto Faenza, Mario Monicelli, Elio Petri, Salvatore Samperi, Paolo i Vittorio Taviani, Cesare Zavatini.
Zatim umjetnici: Mario Schifano, Renzo Vespignani, Piero Dorazio, Franco Angeli, Ugo Mulas, Alighiero Boetti, Furio Bo, pridružiše se darujući svoja djela.
*
Ti intelektualci potpisali su kampanju u organizaciji talijanske revolucionarne ljevice za potporu oružanoj borbi u Chileu.
Pokušajmo danas u sferi crvenog tepiha tražiti potpis i za bezazleniju peticiju.
*
Piscu je usud namijenio mali glas u javnosti. Može ga upotrijebiti da učini nešto više od promocije vlastitih djela. Njegov okvir je riječ, prema tome zadaća mu je da štiti pravo svih da izraze svoju. Od svih na pameti su mi u prvom redu nijemi, zanijemjeli, zatočenici, oklevetani, oni što ih je obavještajna služba oklevetala, nepismeni, i svatko tko kao pridošlica jezik poznaje malo ili nikako.
Prije nego što se budem morao pozabaviti vlastitim slučajem, mogu reći da sam se bavio pravom na riječ onih drugih.
“Ptàkh pìkha le illèm”: otvaraj usta svoja za nijemoga (Izreke / Moshlé 31,8). Osim što mu je komunicirati, to je građanska dužnost pisca, glasnogovornik je onima koji ne čuju.
*
Salman Rushdie svojim romanom Sotonski stihovi razjario je niz masovnih islamističkih prosvjeda protiv bogohulja prepoznata u njegovoj pripovijesti. Mnogo je ljudi sišlo na trgove i poginulo zbog učinka reakcije.
Goetheov roman Patnje mladog Werthera proizveo je val samoubojstava kod europske mladeži.
S blažim posljedicama Reinhold Messner svojim je publikacijama privukao čitatelje i alpiniste da se popnu na planine i okušaju se u njegovim poduhvatima.
Mario Corona je pobudio želju kod svojih čitatelja da posjete Erto i branu Vajont.
Jesu li to slučajevi podsticanja? Ili jezično prikladnije, bez ikakve kaznene posljedice, naprosto sugestije koje potječu od glagola nadahnjivati? Ako iz javne riječi nekog pisca uslijede akcije, to je ishod kojim se ne može upravljati i izvan je njegove kontrole.
Riječi mogu samo to, pa i kad podstiču na najsmionije poduhvate: Aux armes citoyens podsticaj je prisutan u Marseljezi, francuskoj nacionalnoj himni, najljepšoj koju poznajem. Podstiče na građanski rat, da se uzme oružje protiv tiranina. Zvučna je kulisa koja se podrazumijeva u svakom ustanku. Claude Joseph Rouget de Lisle autor teksta, već par stoljeća čeka na prijavu za podsticanje na krivično djelo.
*
Utopija nije cilj nego polazište. Zamišlja se i želi se ostvariti mjesto koje još ne postoji.
Val Susa već cijelu jednu geneaciju bori se iz oprečnih razloga: da to mjesto još uvijek bude. Ne ono koje netko zamišlja, samo da bi ostvario dobit na jednom od tolikih poslova, ravnodušan je prema šteti izazvanoj javnome zdravstvu. Utopija je, i to najgora, podjarmljivanje nekog teritorija špekulaciji koja se, da se bolje okoristi, proglasila strateškom. Bušenje i usitnjavanje ležišta azbesta prestraši svakoga tko dozna za smrtnu opasnost od prosipanja njegovih otrovnih vlakana. Moja definicija za to je: silovanje teritorija.
Val Susa se bori protiv ekološke katastrofe, kako bi je odagnala, i da je kasnije ne bi morala oplakivati. Riječ je o najsnažnijoj i najtrajnijoj borbi narodne prevencije.
Tu svoju volju plaća masovnom represijom i militarizacijom svoga građanskoga života.
*
Silna bahatost polaže pravo na gaženje razlogâ i tjelesa jedne male doline. Već cijelu generaciju odolijevaju ganutljivom odlučnošću.
Ganut, pristupio sam njihovim razlozima, dodajući često i kroz više godina svoju tjelesnu prisutnost na njihovim manifestacijama.
*
Naša zemlja vapi za obnovom, stresajući sa sebe nametnike korupcije, privilegijâ, privatnih interesa na štetu javnih troškova. Organizam je zdrav, ali mu je plašt napadnut.
U Val Susi tijelo reagira i priječi rovanje moljaca koji haraju, drvotočaca koji glođu planine.
Jednako tako na otoku Lampeduza zajednica je znala reagirati protiv degradacije koju su nametnuli zločinački zakoni. Naredbe koje su dolazile s kontinenta namjeravale su stegnuti omču oko otoka te ga učiniti zatvorenom zemljom. Lampedužani su popustili i zemlju učinili otvorenom.
Pružiti hranu, vodu, odjeću, smještaj, skrb za bolesne, umrle: tih sedam djela milosrđa obavili su oni koji žive na moru i koriste oprečne zakone. I ne radi se o svecima sa Lampeduze, nego naprotiv o Lampedužanima.
Rimovanje sjevera s jugom, Val Susa s Lampedusa, od bahatosti koje bi ih htjele podanicima iskupljuje danas naslov građanâ.
*
Kako bi se utvrdio podsticaj na nasilje valja dokazati izravnu povezanost između riječi i počinjenih djela. U jednoj izjavi prenesenoj u prilogu “Left” dodatku tjedniku “Unità” (od 21. lipnja 2014. godine), Gaetano Azzariti, profesor ustavnoga prava, tvrdi: “Članak 21. našeg Ustava dopušta nam maksimalnu slobodu da izražavamo naše stavove. Zato će tužilaštva, u slučaju kao što je onaj De Lucin, morati dokazati izravnu povezanost između riječi i akcije… Ne bude li se moglo dokazati neposredan slijed događaja između riječi i djela, u tom slučaju krivično djelo ne postoji*.
*
Podsticanje na nasilje prošlih godina, ugledni predstavnici stranaka s brojnom pratnjom članstva i aktivista, s vremena na vrijeme javno su prijetili oružjem za postizanje svojih ciljeva. U drugim prigodama najavljivali su masovne utaje poreza. Sudska ih vlast nije ispitivala zbog zločina podsticanja.
Slažem se: premda su na položaju pa mogu zagovarati kriminalno djelovanje u širokom krugu pristaša, koristili su se svojim pravom na riječ.
U mom slučaju javna optužba tvrdi da su moje riječi imale nastavak djelovanja. Pripisuju mi ulogu kakvu ni stranački čelnici nisu imali.
Ne pripadam ni jednoj političkoj formaciji. Kao građanin sudjelujem na manifestacijama s kojima se slažem i kao zainteresiran svjedok.
Ali javna optužba tvrdi da sam utjecao na ponašanje ljudi i počinjenje krivičnih djela.
*
Dospjelo se dotle da bude izrečeno ovakvo razmišljanje: nakon mojih riječi proizvedeni su takvi događaji. A prije mojih riječi? Zbog propusta nedostaje sučeljavanje. Nakon proizvodnje papirnatih rupčića ljudi su brisali nos. A prije?
Argumnet spada u one koji su izvrgnuti ruglu više od tisuću godina te fiksirani latinskom izrekom: “Post hoc, ergo propter hoc”: nakon toga, dakle radi toga.
Državni tužitelji podastrli su popis djela koja su počinili No Tav aktivisti, a taj popis sastavio je DIGOS iz Torina, koja su se događala od rujna 2013. Iza svih tih djela stali su anonimni No Tav-aktivisti, koji su izjavili da su djelovali u znak solidarnosti s četvoricom svojih utamničenih aktivista. Svi počinitelji djelâ sa tog popisa djelovali su u znak podrške svojim drugovima. Bar jedan jedincati mogao je dometnuti, makar samo uzgred na rubu: a onda i zato što je to rekao De Luca u “Huffington Postu”.
*
Državni tužitelji iznose kao dokaz nepotpun popis, u kojem nedostaje usporedba s prethodnim razdobljem koja, osim toga, dokazuje suprotno.
*
Ti događaji nemaju nikakve veze s mojim riječima koje su oni inkriminirali.
*
U mom kraju, na jugu, postoji druga vrsta odgovornosti za riječ. Netko poželi nešto najgore nekoj osobi i baš ta osoba kasnije doživi nesreću. Taj zlokobnjak smatra se odgovornim za ono što se dogodilo pa tako daje znak za početak svoje fame urokljive osobe.
Kada se na stadionu na sjeveru Italije razdražuje priroda zazivajući “Forza Vesuvio”, na taj se način podstiče vulkan na erupciju. Odgovor s južnjačke strane nije bila prijava, nego efikasan egzorcizam češanjem po jajima.
Da pruga Tav u Val Susi može biti sabotirana, da može ne pojaviti se, s druge i nikoje strane.
Da mogu presušiti javni fondovi namijenjeni poslovnjaštvu tvrtki povezanih sa strankama.
Da ju vlada, normalnih sposobnosti da shvati i želi, ostavi nedovršenu, kao i 395 (tristodevedesetipet) drugih velikih radova u Italiji.
Da se može proglasiti ekološka katastrofa a odgovorni za nju zbog toga biti procesuirani.
Prugu Tav se mora sabotirati: rečenica spada u pravo na zazivanje nesreće.
*
Ministri ove ili drugih vlada proglasili su prugu Tav u Val Susi strateški važnom. Strateški je pridjev vojnoga porijekla, strateg je naime zapovjednik grčke vojske. I učinak je vojni: gradilište, bušotine i dolina pod zaštitom su, osim postrojbi policije i karabinjera, oružanih snaga.
Područje strateškog interesa znači naprosto područje oduzeto neslaganjem, gdje se ne može protestirati i gdje se osim toga vojsku može upotrijebiti u funkciji javnoga reda. Definicija područja strateškog interesa napuhana je ali i novijeg datuma. Primijenjena na gradilište Tav u mjestu Chiomonte, prema zakonu od 12. studenog 2011. godine, prethodno je izmišljena za pokrajinu Campaniju, sa svrhom da od građanskih prosvjeda zaštiti gradnju postrojenja za zbrinjavanje otpada. Razumije se da je pridjev “strateški” uvučen u zakon od 2011., bio uzet iz zakona o odlagalištu smeća (DL 23/5/2008. br. 90 pripisuje kvalifikaciju “područja od nacionalnog strateškog intersa” internetskim stranicama, područjima, postrojenjima, povezanima sa zbrinjavanjem otpada).
*
Optužen sam da sam izrazio potrebu sabotiranja djela strateškoga za Državu. Ali kao privatni tužitelj protiv mene je privatna tvrtka, LTF sas. Zar to ne bi trebala biti Država sa svojim odvjetničkim timom? Zar Država ne smatra sebe oštećenom zbog moje nepodložnosti protiv tako odlučna djela za javne sudbine? Skriva li se iza privatnog tužitelja bilo koja privatna tvrtka?
*
Što se toga tiče, tvrtka u pitanju nije talijanska, nego francuska, sa sjedištem u Chamberyu: LTF znači Lyon Turin Ferroviaire. Bizarnost sudbine: slučaj hoće da u Francuskoj nisu na snazi naši antimafijaški propisi o dodjeli zakupa.
Slučaj hoće da za Francusku pruga Lyon-Torino nije strateška ni prioritetna. Oduševljenje tvrtke LTF u domovini nije naišlo na podršku.
*
Zahtijevam da Država bude privatni tužitelj protiv mene. Sudi mi se zbog izjave protiv svečana i strateškoga djela našega teritorija, a u slučaju osude zar bih trebao obeštetiti francusku tvrtku umjesto talijansku Državu? Zahtijevam od javnih i neprisebnih dužnosnika da nastave u ulozi privatnoga tužitelja protiv mene. Bit ću osuđen zato što sam se odupro državnome djelu u ne bilo kojoj stranoj tvrtci koja je došla činiti štetu kod nas.
*
Na izlasku sa pripremnoga ročišta 5. lipnja 2014. u Torinu državni tužitelji izjavili su za dnevnik Corriere della sera: “Brici u Bussolenu možemo oprostiti kad kaže da će rezati žicu, pjesniku, intelektualcu kao što je on, ne”. Državni tužitelji pripisali su sebi duhovnu moć oprosta. U nesvjestici sile (ovo nije mjesto da se spominje zanos), državni tužitelji ujedinjeni množinom “možemo” pomazali su se uljem oprosta. Mogu oprostiti primjerice brici iz Bussolena ili drugog nekog mjesta, štoviše i trafikantu i apotekaru, ali nije rečeno. Isključeni su pjesnici i intelektualci, kojima se po statutu ne može oprostiti. No, je li kaznena akcija obligatna ili je podložna sentimentalnom raspoloženju tužitelja?
U slučaju oprosta od strane državnih tužitelja, sva sreća da mi se to nije dogodilo, u mom selu bi me izviždali.
Na margini bilježim da brico ima moć uvjeravanja veću od one koju bih mogao imati ja. Doista u rukama ima poslušne glave predane njegovim oštrim britvama koje dotiču grla. U stanju da ide niz ili uz dlaku, ispada da je brico uvjerljiviji od nekog poput mene.
*
Ova majušna epizoda pripada u opće stanje zastranjenja poslova u vezi s prugom Tav u Val Susi. U tužiteljstvu u Torinu zadnjih je godina ustanovljen specijaliziran odjel od četvoro državnih tužilaca s još jednim pridodanim, koji se s punim radnim vremenom i isključivo bavi kriminaliziranjem No Tav aktivista. Njihov interni proizvod je ukupno više od tisuću optužbi.
U bilo kojem informativnom glasilu takva bi se djelatnost definirala kao sudska represija nad masovnim pokretom, ali odjel uživa srdačnu naklonost od strane lokalne i nacionalne štampe.
*
Primjer bizarne preferencijalnosti: tužba koju je protiv mene 10. rujna 2013. podnijela tvrtka LTF izravno je naslovljena na državne tužitelje Padalina i Rinauda. Tvrtka se obraća njihovoj pomnji, dakle sama bira tužitelje kojima će povjeriti parnicu.
Tužbe se predaju Državnom tužiteljstvu, koje određuje suca istražitelja. Tvrtka ima preferencijalni postupak pa to čini sama. Postoji li u tužilaštvu u Torinu javni ured sudaca dodijeljen za privatnu obranu tvrtke LTF?
*
Postoje razlozi da se traži premještanje parnice u drugo sjedište zbog nespojivosti sredine. Nećemo to učiniti. S Alessandrom Ballerini i Gianlucom Vitaleom odvažno ćemo pristupiti neobičnu sudskom sjedištu u Torinu, kako bismo tamo izgovorili i jasnu našu optužbu. Baš tako, optuženi optužuje za zloupotrebu vlasti jedne privatne tvrtke koja razvlašćuje javno mjesto i stvara gnjusobe.
A kao papren začin i samo za izdržljivije nepce, dodajem zanimljivost. Tvrtka LTF, koja gradi prugu Tav u Val Susi, usrdno je platila troškove smještaja za 400 (četiri stotine) pripadnika snaga reda.
Ista je to izjavila na zahtjev prefekta u Torinu.
Evo je: “… proglašava se da sudjelovanje snaga javnoga reda predviđenih za 12. siječanj (2010.) zhtijeva ukupno oko 400 pripadnika, za koje se pokazalo teškim naći u tako kratkom vremenu prikladan smještaj blizu područja sudjelovanja. Moli se stoga u ranije očitovanom duhu maksimalne suradnje, ako bi tvrtka LTF mogla preuzeti obvezu smještaja za taj personal, podmirujući pripadajući iznos”.
Da: u duhu maksimalne suradnje između privatne tvrtke i postrojbi talijanske Države angažiranih po potrebi, “podmirujući pripadajući iznos”.
Imamo i iznos podmirenih troškova: 36272 (tridesetšesttisućadvjestosedamdesetdva) eura. Malo preskupo, pa je razumljivo da se stanovite tvrtke sele u inozemstvo.
*
Pozivam se na pravo da upotrebljavam glagol sabotirati kako izgleda i kako je po volji talijanskom jeziku. Njegova upotreba nije sužena na značenje oštećenja materijala, kako bi to htjeli državni tužitelji u ovom slučaju.
Na primjer: štrajk, naročito onaj puzajući, bez najave, sabotira proizvodnju nekog postrojenja, neke službe.
Vojnik koji aljkavo izvršava naredbu, sabotira je.
Opstrukcionizam protiv nacrta zakona sabotira taj zakon. Nehaj, namjeran ili ne, sabotaža je.
Optužba protiv mene sabotira moje ustavno pravo na riječ protiv. Glagol sabotirati ima široku primjenu u prenesenom značenju a podudara se s ometati.
*
Državni tužitelji traže da glagol sabotirati ima samo jedno značenje. U ime talijanskog jezika i zdravog razuma odbijam to sužavanje značenja.
Dovoljno je bilo konzultirati rječnik da bi se arhivirala izmišljena optužba jedne francuske tvrtke.
Drage volje prihvaćam kaznenu osudu, ali ne i ograničenje rječnika.
*
Ukratko: svojim sam riječima podsticao, uvjeravao, poticao druge da čine štetu. Jedan moj intervju za dnevne novine na mreži “Huffington Post” da je razjario neidentificirane osobe, opake, ali koje pažljivo čitaju “Huffington Post”, očekujući da im netko dadne znak da počnu činiti štetu.
*
Državni tužitelji su zabrazdili u eksperimentalnu parnicu: za pripremnog ročišta 5. lipnja 2014. uvode filozofsku distinkciju između statičnog i dinamičnog mišljenja. Kažem li da je gradilište pruge Tav bilo sabotirano, to je statično mišljenje, dakle dozvoljeno. Kažem li da ga treba sabotirati, e to je dinamično mišljenje, treba ga dakle progoniti.
U suštini glagoli u prošlom vremenu su dopušteni, oni pak u budućem i sadašnjem vremenu su utuživi.
*
Državni tužitelji koji kriminoznima smatraju moje riječi objavljene u novinama, nisu tražili uklanjanje tih riječi iz glasila, niti su na sud zvali odgovornog urednika tog informativnog glasila.
Vidi se da su u montaži slučaja državni tužitelji bili brižni da zadrže naklonost štampe, kako bi se usredotočili na pojedinačnog izdvojenog pisca.
Pogoditi jednoga da bi se obeshrabrilo stotinu, koji bi se priklonili borbi Val Suse i upleli se u poslove stranke i njihovih podružnica. Uz prividan povod optužili su filozofa Vattima koji je odbio povinovati se.
Ali naum da se udari na jednog izdvojenog ne funkcionira. Oko moje optužbe podiglo se mnoštvo i baza, spontana i ponikla na malim velikim središtima, čak i u inozemstvu. Borba u Val Susi proširila je svoje pravo da ju se čuje kod mnogih koji su o tome znali malo, a to malo bilo je ozloglašeno slikom zajednice koja se protivi pruzi Tav jer je natražnjačka i neprijateljica napretka.
Na čistu sam sa svojim argumentima, sa svojom građanskom savjesti i svojom književničkom odgovornosti.
Pruga Tav u Val Susi neće se raditi (dinamično mišljenje, a ja ću pridodati svoj mali dio u obrani javnoga zdravlja, zraka, vode i tla na području izloženu pogibelji.
*
Nije istina da nam Europa nameće bušenje tih planina. Ali kad bi i bila istinita ta laž koju pronosi pristrani tisak, svejednako bi se trebalo oduprijeti: zbog prava na suverenost i na nepovredivost naroda na zemlji.
*
“The times are a-changin” – vremena se mijenjaju. Tako je, uvijek se mijenjaju a harmonika pravâ ponekad se pritisne do granice da ostane bez zraka. A onda ruke potegnu prema van pa se zrak vrati natrag u mijeh.
*
Pravo na javnu riječ u ovoj parnici pritiješnjeno je u najzatvorenijoj točki instrumenta na harmoniku u ovom slučaju demokracije. Međutim, vremena se mijenjaju, htjelo se to ili ne. Na svakom je izbor da u njima sudjeluje, da ih se sjeća ili ih pusti da odu, ta vremena, svojim putem te ostane u zaklonu.
U dvorani torinskoga suda 28. siječnja 2015. neće se raspravljati o slobodi na riječ. Ona smjerna uvijek je slobodna i ugodna. Raspravljat će se o slobodi na protivnu riječ, optuženu zbog toga.
*
Zbog toga prava stojim u kutu za optuženike. Izrekao sam svoja uvjerenja dnevnim novinama, a državni tužitelji su se potrudili da odjeknu u svim ostalima. Ako su te riječi podsticale, javna optužba ih je još više proširila, uvećavajući i pružajući znatno veću čitanost.
Te riječi izgovorene naglas u telefonsku slušalicu stavljene su u navodnike i proglašene glavnom točkom optužbe. Oni navodnici oko mojih riječi zapravo su lisičine. Ne mogu ih osloboditi odande, ali te lisičine nemaju moć da ih ušutkaju. Mogu ih i dalje ponavljati i od tog rujna 2013. činim to na papiru, na otvorenom i posvuda. Ako je moje mišljenje krivično djelo, i dalje ću ga činiti.
Dobro je da sudac koji je pozvan da izgovori presudu bude obaviješten o nakanama optuženika: budem li proglašen krivim zbog svojih riječi, ponavljat ću isto djelo kao okorjeli kriminalac i recidivist. Budem li osuđen, mirne duše mi uskratite blagodat uvjetne kazne, koja se primjenjuje pod pretpostavkom da krivac neće ponoviti djelo.
*
Budem li osuđen, neću se pozivati na više sudbene istance radi blaže presude. Podnijeti osudu za vlastito mišljenje dovoljna je uvreda da se ne vraćam drugoj nekoj parnici, drugoj replici svojih argumenata.
Nastavit ću sa svojim opiranjem iza propisanoga zida presude. Moje je tijelo u suglasju sa mnom, kao što se događa kada savladavam neku od litica. Naša se sloboda ne mjeri u nenaseljenim obzorima, nego u slijedu riječi i djela.
*
Sve ovo pišem protivno mišljenju mojih vrijednih odvjetnika, Gianluce Vitalija i Allessandre Ballerini, koji su preuzeli brigu da brane nemogućeg klijenta.
*
Kao potpora društvenoj opasnosti od mojih riječi prikazan je moj život, moja prošlost aktiviste u talijanskoj revolucionarnoj ljevici sedamdesetih godina. U sudnici ne namjeravam izgovoriti ni jedne riječi o svome životu. Nisam optužen za učinjeno, nego za izgovoreno. Ne moram braniti neku prigodu iz svoje prošlosti, nego svoje riječi.
Odgovaram u obranu svojih knjiga: u kojoj od njih sam podsticao da se čine krivična djela? Ne u mom životu, nego na stranicama mojih knjiga tužitelji su dužni nalaziti potvrde prethodnih podsticanja.
Držim da je zloupotreba ovlasti svaki argument koji bi uplitao moj građanski životopis. Tu se sudi piscu zbog njegovih riječi. Svjedoci koje mogu dovesti su svi koji su čitali moje knjige. Nikoga od njih neću zbog toga uznemiravati. Budu li za to osjetili potrebu, posvjedočit će gestom, potpisom, javnim čitanjem.
*
Netko je u vezi s mojom optužbom komentirao prišivajući mi etiketu lošeg učitelja. Titula je to koju ne mogu prisvajati, poslije gimnazije nisam nastavio studirati. S osamnaest godina zauvijek sam se oprostio od ispitâ i nastavnikâ. Želim li naučiti neki novi jezik, činim to sam.
Imenovanje učiteljem, makar i lošim, ne zaslužujem. Ali ako se s učitelj želi aludirati na ulogu nečijeg tajnog naručitelja, u tom slučaju tome treba naročito proturječiti. Ni naručitelj ni naručeni: ono što sam rekao i učinio djelo je samo moje volje i zalažući se osobno. Ni jedna prigoda iz mog života ne može poslužiti da me prokaže kao naručitelja ili naručenoga. Ako treba i u onu stvar, sâm ću se tamo poslati. Da sam glagol sabotirati shvaćao u smislu oštećenja materijala, nakon što sam ga izgovorio, otišao bih to učiniti.
Dozvoljavam, međutim, da sam u školi bio neuspješan. Učio sam mnogo a imao loše ocjene: ponajgori odnos između kvalitete i cijene. Zato je prilika da se lošeg učitelja sroza na lošega đaka.
*
U sudnicu ne idem da bih se opravdavao, nego da se stavim nasuprot cenzuri koja bi protivnu riječ htjela staviti na slijepi kolosijek.
Nisam birao da se time pozabavim i znam da baš i nisam prikladan za tu zadaću, ali zadaće se događaju pa ih valja i rješavati. U toj klupi za optuženika znat ću stajati. Stao sam na stranu male zajednice u odlučnoj i nepopustljivoj borbi protiv zuluma. Drago mi je što su moje riječi podrške procijenjene dostojnima sudske pažnje.
*
Važnost pripisana mojim riječima za mene predstavlja književno priznanje. U Italiji nisam dobio ni jedno, iz dobrog i dovoljnog razloga što ih ne želim pa stoga i ne sudjelujem u tome. Ova optužba je moja prva talijanska književna nagrada. Nije važno što se uručenje događa u sudnici, umjesto u svečanoj dvorani, s nazočnim gradonačelnicima, pročelnicima za kulturu, svitom kumâ i najavljivača. Nije važno što je samo jedan kandidat koji prima nagradu za najopasniju izjavu u Italiji.
Protivna riječ postavljena je na pijedestal vrednote: za suce utužive, a za mene – ustavne. Sloboda da ju se afirmira pitanje je koje nadilazi moj slučaj. Danas je izložena prijetnji prigušivača. Ne vjerujem da će im uspjeti podjarmiti je izvan ove sudnice, znam da im to neće uspjeti sa mnom. Dolazim sa vježbališta XX. stoljeća, gdje su pisci, pjesnici, platili najgorču cijenu za svoje riječi. Naučio sam iz nabrojenih primjera kako se treba vladati pred prigušivačem.
*
Danas moja riječ ometa sramotne javne radove u Val Susi, sutra bi mogla i više. Zajedno s prugom Tav u Val Susi, moći će se sabotirati želja za cenzurom.
Na rubu prava na protivnu riječ, želim napisati da se za mene radi o obvezi.
Kad to ne bih učinio, ako bih zbog konvencije šutio, baveći se sobom, pokvarila bi mi se riječ u ustima. Moj spisateljski rječnik obolio bi od namjerna prešućivanja, od cenzure. Izgubio bih to divno društvo što mi ga pisanje pravi od davnih dana prve pričice. Za mene, pisca i građanina, protiva riječ je obveza prije nego što je bila pravo.
*
Šteta: ne podnosim štetu koja se tiče nekorektnoga ponašanja među privatnim osobama. Štetu može nanijeti vozač na križanju. Izložen sam zloupotrebi ovlasti od strane javne tužbe koja bi htjela zabraniti, dakle sabotirati, moje pravo na usmeno očitovanje. Izložen sam procesu zbog toga a ne zbog grubijanstva nekog stranca.
*
La salaire de la peur film je iz 1953. koji je kod nas imao naslov Vite vendute. Režirao ga je Henri-Georges Clouzet, crno-bijeli. Četvorica očajnika prihvaćaju da odvezu dva kamiona nitroglicerina dugom i nepovezanom cestom. Prihvaćaju smrtni rizik u zamjenu za pozamašan iznos.
Kako francuski naslov, plaća za strah, tako i onaj talijanski, prodani životi, točni su .
Pada mi napamet taj film kad gledam radnike prisiljene da obavljaju poslove pogubne za njihovo zdravlje i njihov život. Od rudničkoga okna do skela postavljenih nad ponorom, suočavaju se s rizikom svakoga dana u ustrajnoj nadi da će dočekati večer. I ja sam se ponekad znao zateći u takvoj prigodi.
*
Val Susa počinje dobivati svakodnevne doze azbestne prašine, koju izbacuju iskapanja radi geoloških provjera. Među prvima koji su zahvaćeni tom gustom prašinom su radnici koji rade na gradilištu i jedinice u uniformi koje su zadužene za zaštitu. Ne čudi da se ministar unutrašnjih poslova ne obazire na uvjete štetne po zdravlje svojih podređenih. S pravom su se, međutim, zabrinuli sindikati u policiji, postigavši kao jedini lijek od kontaminacije polijevanje ulica oko gradilišta. Neki smiješni glavešina možda ih je uvjerio da je azbest topiv u vodi. Naprotiv, prokleto je pouzdano da nema bezopasnog izlaganja azbestu, ni jedan najniži prag nije neškodljiv.
“Svjestan i lucidan propust” tom formulom osuđeni su upravitelji tvrtke ILVA u Tarantu zbog prosipanja azbesta među radnicima i građanima po okolnim kvartovima. Može se učiniti i više, sprečavajući to na vrijeme.
Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, pokazalo se da su te planine koje valja bušiti i ležišta uranskoga smolinca. To je radioaktivni materijal gušći od osiromašenog urana za vojne potrebe, odgovoran za tumore naših vojnika u službi na Balkanu.
Obaviješteni ili ne, agenti na zaštiti gradilišta pruge Tav su jedna od nesretnih varijanti Clouzetovog filma. Na tragu su te plaće za strah isplaćene k tome umanjene.
Za razliku od drugih rizičnih radova, kod kojih se barem ima pravo nadati da se iz njih izađe neozlijeđen, onaj tko udiše azbestnu prašinu taj je zapravo bez mogućnosti za bijeg i liječenje.
Zaustaviti to kopanje imat će učinak produžetka života tih ljudi koji su u zamjenu za plaću izloženi nesreći.
*
Evo me procesuiranog. Budem li osuđen, kazna varira od jedne do pet godina. I u najgorem slučaju ne proglašavam se žrtvom. U ovoj raboti nisam netko tko je došao u zao čas. Nije mi pao crijep na glavu dok sam hodao.
Naprotiv, svjedok sam i stranka u šteti koja je nanesena mojoj ustavnoj slobodi, zajamčenoj člankom 21.:
“Svi imaju pravo slobodno očitovati vlastitu misao riječju, u pisanom obliku i svakim drugim sredstvom difuzije”.
Izrazio sam svoje mišljenje i zbog toga me žele izolirati. Žrtva je za sada članak 21. talijanskog Ustava.
Jesam i ostat ću, makar i pravomoćno osuđen, svjedok sabotaže, tj. ometanja, zapreke, sprečavanja slobode protivne riječi.
*
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić