Odavanje rubova

Predugo je to sve trajalo, punih deset godina: pristupni pregovori, prigovori, pogovori i odgovori, trening veslanja drugačijim ritmovima i dinamikama, ispunjavanje jasnih i, za one zagledane s onu stranu koncepata povijesti, bolesno nejasnih uvjeta: sve kako bi se tu Hrvatsku privelo uljudnosti koju traži Europska zajednica, a ta je uljudnost, možda samo primjerenost vlastitim načelima, u pojedničnom izgedala turobno, van svake mentalitetske podrške, spretno udaljenih razloga, i nekako politički bahato, povremeno s okusom kolonijalne lagodnosti i post-kolonijalne nelagodnosti. Tek se u cjelini namjera koje su zatvarale neke emotivne konotacije, moglo odčitati nešto kao nižerazredni lirski patos. Taktilnosti se toga patosa teško othrvati, jer je Hrvatska još od srednjovjekovlja u epskim melankolijama političkog ravnovjesja, a dramskom antagonizmu svake vrste, istodobno. Tako je dominirajuća lirska fraza kojom se Hrvatska branila od ponuđene strogosti pretpristupne uljudnosti bila: Mi smo uvijek bili Europa. U podtekstu te fraze bilo je: ali to Europa nikad nije priznavala, pa hajde, neka, sad je konačno shvatila.

Hrvatska je tako dugo ulazila u EU jer je željela razumjeti samo lirske dosege, staromodne i vječne, a one fizičke, građanske u svim njihovim upotrebno moralističkim varijantama, osim u onoj koja donosi fiskalne probitke, teško je podnosila i i još manje pridonosila.

Hrvatska nije, a čini se i neće nikada shvatiti da je nacija nastala kao vlasništvo klasa, da ona nije banka emocija, već interesa, ne tako raznorodnih.

Uz to, prema Hrvatskoj se trenirala strogoća, a za nju je ona sama kriva, jer je, naročito u aspektu naslijeđa kvislinške tvorevine NDH, tražila nad-aktantsko razumijevanje (adresanta poruke pokušavala je dovesti u poziciju subjekta) za dodatnu fundamentalnu identifikaciju nacionalnog bića i njegove historijske ugroženosti. Tu je, pak, ključan termin bio pomirenje (ponajprije pomirenje ideologija: desne i lijeve, partizana i ustaša). U maloj državi i razlozi (pogotovo politički, ekonomski) se smanjuju, a subjekt opstoji samo kao adresant, kao lirsko nevoljno, pred-ideologijsko prostiranje; on nema kome nametnuti svoju želju, on je samo objavljuje u lirski povišenim formama i fenomenima. Njegova želja luta i ona je na ponudu: ona je kao ono woyzeckovski tvrdo nebo u koje čovjek tek poželi da zabije klin i da se objesi, što će reći aktivne volje subjekta nema, volja je oslobađajuća za ništavilo, za bratstvo ništavila, negativnu naprednost.

Naravno da to Europi izgleda kao izmotavanje (pa i dobitak na prilagodbi vremenu, ali kojem) pred ritmom dogovorenog ubrzanja uljudnosti pogotovo u aspektima moralnih ekonomija: recimo – korupcija, nepotizam, manjine, istospolni odnosi…

A sada kada je na kraju svih muka i svih obostranih izmotavanja Hrvatska pripuštena Europi, Europi baš i ne ide dobro. Mnogima se čini da u ovom trenutku Europa treba Hrvatsku više nego ona Europu, i to zato da bi Europa manifestirala svoj decizionizam. Ili, kako dijagnosticira Pascal Bruckner, inače veliki prijatelj Hrvatske: Ulazite u Europu u trenutku kada je ona u rasulu. To je kao da ulazite u brak sa suprugom koja je jednom nogom u grobu. Nevoljkost, sumnjičavost, ali i ravnodušnost hrvatskih stanovnika oko ulaska u EU, manifestirala se, između ostalog, i rekordno malim izlaskom na birališta za Europski parlament. Kao niti u jednoj europskoj zemlji do sada, glasalo je samo 20 postojanje stanovništva

U tom ozračju proslava 30. lipnja 2013, noć uoči ulaska Hrvatske u EU, izgledala je kao još jedna od pokora koja se od nje traži. Poslagali smo strane goste (među njima poneke premijere država, predsjednike, njih ne baš reprezentativan broj), na tribini glavnog gradskog trga na kojem se kočoperi brončani devetnaeststoljetni general koji je, za propale habsburške interese, gušio mađarsku revoluciju 1948, a oko njega podignute su, tko zna zašto, četiri pozornice gdje su se izmjenjivali folklorni plesovi s prigodnim orkestralnim pastišem nacionalno osviještenih kompozicija. Ah, da, bilo je tu i nekoliko prizora s djecom izvođačima – u slavu budućnosti Hrvatske ili kao metafore gurmanske slave hrvatskih janjaca. Hrvatska se opet, kao i u mnogim sličnim situacijama, deklarirala kao provincijalna kultura, turistički bezukusnih složenaca šarene ponude pučki nevinih marama, pregača, čarapa i đinđula, te uspavljujućeg klapskog pjevanja. Sve, za hrvatske konzumente predvidivo, i njihovom simulakrumu primjereno, a za ponekog inteligentnog uzvanika konceptualno neambiciozno, simbolički neinventivno i nespretno. Zemlja čija se kultura plaši bilo kakvih originalnih prodora ili, bože sačuvaj, inovativnih postupaka, jer, rekosmo, ona, pritajenom upornošću svoje logike, ulazi u EU po tragovima lirskog prezira prema moralu sadašnjosti i, barem deklarativno, ekonomiji prošlosti. Deklarativno, jer je ovaj anahroni spomenik devetnaeststoljetnom generalskom poslušniku nazadnih ekonomskih ideja, nalogom režije, nije ničim zastrt, dapače, centriran je u vizuri svih uzvanika.

A u ponoć se nekolicina planinara spustila niz fasadu jednog dosadnog hotela sa zastavom Europske unije, trapavo i usporeno, a i zastava je bila tako mala da je bila gotovo nevidljva.

Istovremeno se, u kazalištu nekoliko koraka od Trga bana Jelačića gdje se odigravala spomenuta centralna proslava, u programu Festivala novog kazališta Eurokaz, prikazivala predstava koja je mogla Europi predstaviti neke drugačije osobitosti.

To je bila Travnička kronika u režiji hrvatskog redatelja Branka Brezoveca u izvedbi ansambla Narodnog teatra iz Bitole, omanjeg grada na krajnjem jugu Makedonije, najjužnije republike nekadašnje države koja se zvala Jugoslavija.

Tekst predstave nastao je adaptacijom istoimenog romana Ive Andrića (1892 – 1975), jedinog književnog nobelovca ovih prostora (1961), za čiju se zavičajnost danas bore Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Rođen u hrvatskoj obitelji u Bosni u koju smještava radnju većine svojih romana i novela, nakon proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija) radi u diplomatskoj službi u raznim europskim zemljama da bi se u končanici nastanio u Beogradu gdje ostaje do kraja života. Bio je članom Srpske akademije znanosti i umjetnosti, ali i Akademije znanosti i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pisao je na hrvatsko-srpskom jeziku, u prvo vrijeme na njegovoj hrvatskoj ijekavskoj inačici, da bi kasnije prešao na srpsku ekavicu. Prigrlio je jugoslavenstvo i obnašao razne, većinom ceremonijalne funkcije u komunističkoj vladi Jugoslavije.

Andrićeva je, pogotovo poslijeratna, biografija egzemplarna za ove prostore. Mobilnost, skokovitost, čak anarhična himbenost kulturne proizvodnje, poigravanje civilizacijskim razinama i prostornim raskrižjima ovdje je bila na djelu prije nego što je postala temeljnom kulturološkom kvalitetom i osnovnim zahtjevom ove Europe u kojoj živimo danas. Države nastale raspadom Jugoslavije bile su za vrijeme socijalizma povezane po sličnim principima kao i Europska unija. Autonomija pojedinih republika, ali i postojanje jake centralne vlasti u Beogradu koja je upravo u toj i takovoj autonomiji ili, bolje rečeno, autonomijama naroda i narodnosti, jezika, religija, pisma… lukavo vidjela, zbog unitarističkog naslijeđa predratne Jugoslavije, jedinu pragmu političke dugovječnosti. No, pošteno govoreći, dalo se u toj shizofreniji vidjeti i ostataka titoističke revolucionarne utopije. Heteroglosija je, dakle, bila planski, odozgo zasnivana, ali time i mentalitetski obezvrjeđivana. Jugoslavenska heteroglosija trebala je stvarati mentalitete višeg reda i novog poretka totalizirajuće labavosti, u to je ime gutala europske zasade neoprezno, ali šarmantno (Richard Burton u partizanskom filmu Neretva igrao je ulogu još živog Tita), ali i dopuštala rizike promišljanja (zagrebački festival nove glazbe Muzički biennale, beogradski kazališni festival BITEF, umjetničke skupine Exat 51 i Gorgona…).

Vratimo se predstavi koja dotiče pitanja intrigantna svakome tko se želi baviti odnosom Europe i njene periferije na ozbiljan i odgovoran način.

Roman Travnička kronika pisan je u Andrićevoj samonametnutoj izolaciji za vrijeme Drugoga svjetskog rata u tada okupiranu Beogradu. Roman odrađuje sedmogodišnje razdoblje (1807–1814) djelovanja stranih konzula u gradu na periferiji Otomanskoga Carstva, bosanskom Travniku, tada sjedištu bosanskih vezira.

Koristeći se dokumentarnom građom i sačuvanim autentičnim zapisima povijesnih ličnosti te vlastitim iskustvom u diplomatskim poslovima, Andrić imaginira život jednoga grada unutar razdoblja koje je, između ostalog, važno u kontekstu globalnih događaja i prevrata s kraja 18. (Francuska revolucija) i početka 19. stoljeća jer obuhvaća uspon i pad Napoleonova imperija i pretkazuje propast Turskoga Carstva.

Roman je vrlo zahtjevan, pomalo nemoguć za kazališno uprizorenje jer je labavo sastavljen od niza novela; radnja se razvija i raspada u puno smjerova. Odsutnost glavnog toka pruža mnoštvo otvorenih mogućnosti, a nudi i različite verzije svršetka: tako, na primjer, ako negdje dođe do happy enda, onda se drugdje pojavi katastrofa, ili zapalost u sudbinu.

Glavna tema je povijest sama, odnosno njen bezobzirni hod, neovisnost od utjecaja individue koja se tokom života bori s kulisama osobnih ili društvenih probitaka, za slavu ili taštinu, protiv zaborava nestajanja i jednakosti u smrti. Zato se roman postavlja u sredinu i vrijeme žestokih, danas bismo rekli, globalnih namjera, u prostor okrutnih sraza civilizacija, po sistemu: što se više povijesne i političke energije troši, to uzaludnije.

Vrijeme je radnje početak 19. stoljeća kada je Napoleon osvajao Europu te pokušavao revolucionirati njen politički poredak uništavajući feudalizam. Bio je to prvi pokušaj ujedinjavanja Europe, pa Andrić u svom romanu pokazuje odnos periferije ili međuprostora europskog kontinenta sa središtima moći, i njezinu muku snalaženja u tim procesima promjene. Podtema romana je i problem Bosne, odnosno sukob kršćanstva i islama, ali, problematika se može širiti i na ostale prostore balkanskih civilizacijskih sudara.

No, predstava, čita li se u njenoj sinhroniji, kao partitura, predstavlja svoju zanimljivost i na više jednostavnijih, ponekad ironičnih razina koje ne djeluju nimalo neobavezujuće. Brezovec, naime, predstavu gradi u Bitoli koju Makedonci nazivaju “konzulskim gradom”. U Bitoli gdje se, na primjer, školovao Kemal Paša Atatürk nekada je vrvjelo konzulima, baš kao i u Travniku, glavnom gradu Bosanskog vilajeta. No, dok se stanovnici tih i takovih gradova diče i napuhavaju prošlošću, nitko se do Andrića nije pitao kako je tim konzulima tamo bilo živjeti, zapravo koliko su se u tim sredinama kulturološki i civilizacijski napatili i preklinjali Pariz i Beč da im se skrate muke. Predstava je, dakle, silom svog materijala, aktualna, s dodatkom samoironije koju u kazališno tkivo upliće redatelj iz Zagreba parafrazirajući opasku velikog hrvatskog redatelja Branka Gavelle o Zagrebu kako ga je, pak, doživljavao književnik Miroslav Krleža koji je bio svjestan da se ljepotu življenja (poput švejkovskog Praga) može graditi na eskapizmu od centra. Bitola, dakle, i, za predgrađa veći, Zagreb, kao gradovi simpatične rezignacije, bez političkog fanfarizma današnjice, a po uzoru na Boscovog Sylviusa.

Kako bi olakšali “prohodnost” kroz predstavu, autori su sastavili opsežan glosarij, jer takva su vremena, svi se bave prošlošću ali nitko poviješću, pa tko ima potrebu može osvježiti svoje znanje od Aleksandra Velikog (kakva bi to predstava u Makedoniji bila bez Aleksandra, kojeg, uostalom, ima i u Andrićevu romanu) i Napoleona pa do Eurosonga. Napoleon je ne samo jedan od najvećih vojskovođa svih vremena već i prva osoba koja je sanjala ujedinjenje Europe na modernim, današnjim temeljima. Tako su zagrebački gledatelji Eurokaza u predstavi mogli iščitati i povezanost s priključenjem Hrvatske Europskoj uniji kao i prepoznati način na koji velika civilizacija jede malu, ali i mala veliku. Plemenita je namjera da se predstava igrala dan uoči i na sam dan ulaska Hrvatske u tu zajednicu.

Brezovec pojašnjava svoj redateljski postupak: … ja nikada ne aktualiziram dramski materijal u prostoru predstave, već ponajprije nastojim pokazati razumijevanje redatelju ponuđenog (dakle, nužno nekadašnjeg) vremena iz današnje intelektualno najpregnantnije perspektive. Smatram da uloga redatelja nije osuvremenjivanje tema, već ukazivanje na različitosti ili, usudimo se reći, zablude prošlosti koje bitno utječu na sadašnjost. Dakle, ne aktualizacija nego historizacija. Nisu sva vremena ista, niti su ljudi vječno jednako senzibilizirani i ideologizirani, uvijek jednako moralni; u tome slijedim gospodina Brechta jer se volim sudariti s perceptivnim običajima gledatelja. Ne postoji u teatru niti jedan jedini perceptivni, a ni receptivni zakon niti običaj. Ne postoji obaveza da predstava budi emocije, niti da mora biti zanimljiva, niti da mora biti čitljiva, to jest komunicirati. Wilson je od dosade napravio visoku estetičku činjenicu svjetskog prometa, a Grotowski je iz nekomunikativnosti iznjedrio emociju…

Mozaik likova u Travničkoj kronici čini nerazmrsiv splet istočne i zapadne kulture u kojemu se sukobljavaju nacije, vjere i sekte, kulturne predrasude, površnosti i lukavstva konstruirajući složeni amalgam etničko-psiholoških zavisnosti. Danas, kada su geografske udaljenosti gotovo prekrižene (barem na polju komunikacije), kulture su sve udaljenije, a njihovi komunikacijski tokovi blokirani bukom nerazumijevanja, kada se žarišne točke međunarodnih sukoba sve više proširuju, cinički ponavljajući zapretene povijesne rane, ovaj roman pronalazi svoje razloge za dijalog osamljenih individua koje pred poviješću i pred vlašću, koja ih delegira, stoje s melankolijom (najgorom od svih vrlina, rekao bi Flaubert).

Dakle, ako postoji djelo Ive Andrića u kojemu upravo današnje vrijeme i današnja Europa želi pronaći svoje najdublje sidrište, onda je to Travnička kronika.

Njena scenska adaptacija imala je svoju premijeru u ožujku 2013. u Bitoli, gdje su se u srazu kultura koje su zastupali strani konzuli i onih domaćeg stanovništva na sličan način mogla postavljati pitanja o tome da li je razumijevanje između “istoka” i “zapada”, centra i periferije, moguće i pod koju cijenu. Redatelj Brezovec izmiče gledatelju banalan, politički devastiran pogled na teme koje dodiruju povijesne, civilizacijske i filozofske temelje balkanskih prostora i to nakon dva desetljeća pretežno folklorom poduprtih stereotipa o korijenima raspada titovske Jugoslavije.

Projekt Travnička kronika uspijeva autorski svjesno vođenom neopredijeljenošću, bez psihologije u traženju simptoma istočnjačkih trauma, prikazati Bosnu (i njezino označeno – Makedoniju) kao konačnoga pobjednika u galeriji despotskih pravorijeka i despotskih mučanja jer jedino ona uspijeva nadživjeti vlastite pomame. Ostali umiru s njima ili za njih.

U predstavi, u njezinoj radikalnoj, do bola polifonoj strukturi, izlaze priče iz “ničega”; osobne povijesti međusobno se isprepleću, odbijaju i komentiraju. Nedovršene i nedorečene, jer nijedan život ne može stati u jednu priču; one se raspadaju u žrvnju vremena koje nezaustavljivo izmiče, izvan našega vidokruga, bez dopuštenja da vidimo prošlost zajedno s budućnošću.

Gledatelj ne treba moći “pohvatati” svu tu bjesomučnu bujicu redateljskih razina, a cijelu priču niti ne može, ali se s povjerenjem može prepustiti dinamici, mehanizmima i interakciji zaigranih razina (doduše, moglo bi se preporučiti predstavu odgledati više puta, a prije toga pročitati i roman).

Predstava se odlikuje nesvakidašnjim scenografskim tretmanom. Publika je zatvorena unutar scenografskoga kruga, karusela, koji se vrti različitim brzinama i smjerovima, više nego što miruje, pa je perceptivna do paroksizma dovedena uznemirenost i nužnost gledateljeva izbora uključena u završni nimalo definiran obzor predstave. Svaki gledatelj se može okretanjem stolice odlučiti za praćenje neke od priča koje se odvijaju na karuselu, ali kako se karusel neprestano vrti, time se kvari kontinuitet, a gledatelja se prisiljava na aktivnost kontrapunkta, na negativitet. Brezovec: … volio bih da gledatelj ne gleda priče nego njihovo ispreplitanje, a sintezu da odgodi za sutradan. Na ulasku, publika će biti upozorena da neće moći napustiti predstavu tijekom njenog trajanja na uobičajeno pristojan način, recimo ukoliko im od vrtnje pozli s obzirom da se karusel učestalo vrti. No, do sada se takvo što nije dogodilo, ljudi malo zažmire, a u principu vesele se agresiji predstave koja ne traži ništa fizički aktivno od njih….

Taj karusel može djelovati kao metafora povijesti, pa i politike, jer u konačnici radi se o predstavi koje je, kao što rekosmo, tema povijest sama. A tu visoku ambiciju, prikazati povijest u svoj njenoj kompleksnosti, od individualnih sudbina do visoke politike, malo tko je nakon Piscatora imao hrabrosti pretočiti u scenski jezik.

Dok klasično kazalište u svojim gledateljima proizvodi zadovoljstvo u gledanju, iz mraka, bez odgovornosti, Brezovec gledatelja postavlja unutar, u samo grlo predstave. Gledatelj svojim pogledom gradi ili razara vlastitu interpretaciju, dok ga sve ono što mu izmiče, a toga ima najviše, nužno podsjeća na vlastitu nemogućnost da se uključi u proizvodnju povijesti, da prisvoji pan-optičku poziciju slaboga Boga.

Nabreklost predstave koja sebi prisvaja sva osjetila silujući ih užitkom svoje veličine i brzine te vizualnim i zvukovnim bogatstvom istiskuje smisao i relativizira značenja. Nemoguće je prikazati sve priče, kao što je nemoguće napisati sve priče; ono što Travničku kroniku čini zanimljivom i ono na čemu predstava, a čini nam se i Andrić, ustrajava jest: život stvara žrtve i krvnike, ali povijest ih izjednačava i poništava u njihovoj (ne)važnosti. I potlačeni i despoti imaju jednako pravo na patnju (a time i sreću), ali svi odgovaraju za svoje odluke. Jednako veliki, jednako mali. Jednako zaboravljeni, jednako nezamjenjivi.

I sada opet natrag na glavni zagrebački trg. Kome je potrebna ovakova svečanost? Prisutnim gledateljima sigurnosno razmještenima po dalekim rubovima trga, sumnjivima kordonima policije koji ih nadziru kao gnjavažu. Hrvatskim političkim skorojevićima manje zainteresiranima za kulturnu proizvodnju od socijalističkih pokrovitelja sletova (slet je bio u bivšoj Jugoslaviji vrlo ozbiljno tretiran i ozbiljno se razmišljalo o mogućnostima njegovih inovacija, a upravo je Branko Brezovec prije trideset godina izazvao skandal svojim baršunastim konceptom sleta, uvođenjem naracije i apartne intimističke simbolike u prostor etatističke apstrakcije). Europskim kerberima političke korektnosti i lirske gnjavaže koji su na tribinama nervozno sjedili ugašenih mobitela i buljili u brončanu oplatu jednog već stoljećima nesretnog hrvatskog povijesnog neporazuma i opjevane laži. Možda japanskim turistima, hrvatskoj političkoj ljevici ili desnici od kojih niti jedna nije bila protiv Europe, ali niti jedna nije bila za. Pjesnicima? Ali u Hrvatskoj njihovih frula ima još samo uz udaljene izvore čiste vode i nisu čuli za Schillera…

Izgleda da je s tom svečanosti jedino komunicirao kazališni festival o kojemu se brinem već više od četvrt stoljeća.

Za Hrvatsku je, valjda, potvrđivale su to fanfare medija, nešto počelo, za mene i festival je nešto završilo.

Eurokaz koji se prvi put održao 1987. godine, ove je godine, baš u vrijeme ulaska Hrvatske u Europsku uniju, obilježio svoje posljednje festivalsko izdanje. Sve ono oko čega se trudio više od četvrt stoljeća, ne samo na umjetničkom planu, a to je priključenje Hrvatske i hrvatskog kazališta Europi, komunikacija s Europom na više-manje ravnopravnim umjetničkim osnovama i standardima, dobilo je 1. srpnja 2013. formalno i simboličko zasićenje. Čini se da je Eurokaz kao festival zadovoljio svoje razloge i zatvorio svoja polazišta.

Počeo je kao Festival novog europskog kazališta, od tuda i njegovo ime puno značenjskog naboja (Euro-kaz, kaz dolazi od hrvatske riječi za teatar – kazalište); njegov je temeljni plan naznačen imenom. Začet kao dio kulturnoga programa Univerzijade, jedina je inicijativa koja je Univerzijadu nadživjela. A nije trebala biti jedina, niti se tako, tih godina, činilo: Zagreb se Univerzijadom opremao u smjeru istinskog europskog grada. Bio je na pragu otvorenosti, multikulturalnosti, spreman nadrasti svoju melankoličnu rubnu poziciju (o tom nadrastanju Bezovec u Travničkoj kronici govori s blagim podsmjehom).

Danas se u Hrvatskoj ostvarilo prilično toga čemu je Eurokaz postavio temelje: Europom dominira teatar koji gradi svoje podloge u otporu logocentrizmu i moralizatorskoj retorici, a na premisama polisemije, ikonoklazma i semiozisa, premisama koje se danas mogu čitati kao mainstream. Estetika novoga kazališta u Hrvatskoj još nije mainstream, ali barem svi znaju kako s njom u Europi stoji, i da se više s njom nije šaliti, jer došlo je do toga da će tu i takvu estetiku zahtijevati, i već je zahtijeva, promjena u strukturi građanske osjećajnosti (da parafraziramo Raymonda Williamsa).

Ulaskom u Europu, Hrvatska će ući i u ravnopravni sustav informacija i ponuda; nakon 2013. tehnološki voajerizam, geopolitički biti svjedokom bilo čemu, neće značiti više nikakav napor, bit ćemo unutar atmosferske gustoće informacija (da parafraziramo Houellebecqa) – imat ćemo unutarnju odgovornost za morfološki potencijal saznanja, kao, naravno, i odgovornost za subvencionirano znanje.

Ali danas Europa, ipak, u nizu svojih fondova potiče i umjetničku neraspoloživost, odnosno, neutilitarnost umjetnosti. Ta je neraspoloživost arhitektonski inicijalni, osnovni pogon obnovljivosti građanske kulture (poput gladnih impresionista na kojima danas npr. Pariz ostvaruje superprofite), ali je ona i arhitektonski vrh koji nije samo banka čuvarica budućnosti s njezinim smislom za kreditnu ekonomiju i korist, već on stvarnosti daje podignutost, visoku točku promatranja vlastitoga opsega.

Na ovoj visokoj točki Eurokaz bi želio u godinama što slijede zasnovati svoj novi razlog. Informaciji je lako i bit će sve lakše pristupiti, ali do sustava koji tu informaciju preokreće i usporava prema njezinoj unutarnjoj snazi, imploziji do rubova ozbiljnosti u tami nacionalne kulture (poput astralne poezije Nikole Šopa ili Kniferovih meandara, Kosorova scenskog ekspresionizma, Brezovčeve polifonije), nije jednostavno doći, i za to će se u godinama što dolaze Eurokaz zalagati.

Promovirajući prijeko potrebnu defestivalizaciju kulturnog života, sljedećih godina Eurokaz će promisliti svoje domete i svoje strateške izvode i potpuno se transformirati u produkcijsku kuću i dalje otvorenu svim mijenama kazališnog i kulturnog prostora, organizacijskim širinama, brechtijanskim planinama i nizinama, stilskim, žanrovskim i medijskim protocima, proizvodnji prisutnosti, disfunkcionalnoj uporabljivosti kao barthesovskom semioklazmu.

Još sam cjelina, / još imam rubova, / još su oni oblik moje prisutnosti, / još me odavaju. – pjeva tek prije spomenuti Nikola Šop.

*

Objavljeno u časopisu Anachronia br. 12 (prosinac 2013), izdavač: Eve-Marie Kallen, Hamburg

Gordana Vnuk 31. 01. 2014.