Noć

Evo se ovija oko mog struka –
Sluzava jegulja prijenja
Za hladnjikavu kožu.
Ovdje je zima i noć se cijepa
U cilindrične čepove
Za grlo podešene.

Kroz poluotvoreno oko
Virim u sami strop,
I ništra do iskrica crnih
koje, kroz stravljen treptaj, hitaju
U zbilju zimske utrnjelosti.

Neko plače. Ili to otkucavaju
Sitni udari zvona
Na izgubljenoj ovci
Koja je progutala vlastiti strah,
Od čopora koji se,
položen toplim trbusima
o smrznuto tle, sprema da poleti.

Zima je. I noć je obojila svaki tren!
Nek niko ne otvara vrata kuće
Da gomile mraka ne najure
U sobu skamenjenu koja čuva
Naše neizgovorene riječi
Da se ne razhmile po zemlji
Koja umije da plače.