Šćućuren u kutu ulaza u neboder koji mu je donekle pružao zaštitu od neuobičajeno jakog vjetra za ovo doba godine, sjedio je mršavi, promrzli muškarac. Onako, srednjih godina.
Drhtao je cijelim tijelom. (Sam Bog zna šta ga je, kakva ga je silna nevolja, dovela na Balkan. U region.)
Stanar sa šestog sprata, približavajući se svojoj zgradi, iznenadio se ukazanim prizorom. Viđao je te beskućnike po centru grada, ali je prvi put to iskusio i u svom kvartu/bloku.
Gladajući ga u onako jadnom stanju, u nekim ritama, neuredne brade, neočešljanog, nešto se (za razliku od stotinu sustanara koji su taj dan prošli kraj “uljeza” sa gađenjem, i koji su žurili ka svojim stanovima sa željom da poruke mira i slavu Isusova uskrsnuća što prije podijele na društvenim mrežama, jer danas je idealan dan za to i to se ne smije propustiti)… dakle, nešto se prelomi u njemu. Sjeti se da je jednom, prije tri desetljeća, i on bio izbjeglica. Da je i on izgledao baš tako.
Pa mu priđe lagano, uhvati ga za mišicu. Dade mu znak da ustane, da ga slijedi, što ovaj, iznenađen, vidno uplašen, i posluša.
U liftu je stanar jedva izdržao “miris” koji se neumoljivo širio. Čim su ušli u stan, pokazao je jadniku (inače magistru strojarstva, redovnom profesoru univerziteta negdje na Bliskom istoku) put ka kupatilu, gurajući mu usput ručnik i češalj u ruke.
Petnaest minuta kasnije, beskućnik je izašao u njegovoj pidžami, istoj onoj koju mu je pokojna supruga poklonila za jednu od godišnjica braka. Gledao je dobrotvora ravno u oči, klimnuo glavom i zahvalno prozborio:
– Thank you!
Dok su sjedili za stolom i večerali, pogled zvanog gosta pade na činiju gdje su ležala friško obojena jaja.
Između dva Uskrsa
Šćućuren u kutu ulaza u neboder koji mu je donekle pružao zaštitu od neuobičajeno jakog vjetra za ovo doba godine, sjedio je mršavi, promrzli muškarac. Onako, srednjih godina.
Drhtao je cijelim tijelom. (Sam Bog zna šta ga je, kakva ga je silna nevolja, dovela na Balkan. U region.)
Stanar sa šestog sprata, približavajući se svojoj zgradi, iznenadio se ukazanim prizorom. Viđao je te beskućnike po centru grada, ali je prvi put to iskusio i u svom kvartu/bloku.
Gladajući ga u onako jadnom stanju, u nekim ritama, neuredne brade, neočešljanog, nešto se (za razliku od stotinu sustanara koji su taj dan prošli kraj “uljeza” sa gađenjem, i koji su žurili ka svojim stanovima sa željom da poruke mira i slavu Isusova uskrsnuća što prije podijele na društvenim mrežama, jer danas je idealan dan za to i to se ne smije propustiti)… dakle, nešto se prelomi u njemu. Sjeti se da je jednom, prije tri desetljeća, i on bio izbjeglica. Da je i on izgledao baš tako.
Pa mu priđe lagano, uhvati ga za mišicu. Dade mu znak da ustane, da ga slijedi, što ovaj, iznenađen, vidno uplašen, i posluša.
U liftu je stanar jedva izdržao “miris” koji se neumoljivo širio. Čim su ušli u stan, pokazao je jadniku (inače magistru strojarstva, redovnom profesoru univerziteta negdje na Bliskom istoku) put ka kupatilu, gurajući mu usput ručnik i češalj u ruke.
Petnaest minuta kasnije, beskućnik je izašao u njegovoj pidžami, istoj onoj koju mu je pokojna supruga poklonila za jednu od godišnjica braka. Gledao je dobrotvora ravno u oči, klimnuo glavom i zahvalno prozborio:
– Thank you!
Dok su sjedili za stolom i večerali, pogled zvanog gosta pade na činiju gdje su ležala friško obojena jaja.
– Easter? Upita stranac na engleskom.
– Yes, today is Easter. Odgovori mirno domaćin.