Nisam ni slova zapisala otkad je Mrvica umrla. Mrvica je psom bila, i kao svaki pravi pas lutalica, više je sigurnih smrti preživjela. Zato je ova posljednja bila tako neočekivana. Prolaze januar, februar, mart, brzo kao i naše šetnje. Ona je vođa čopora, uličarka, što svoju volju ima, naredbe prečuje i sve napravi po svome. Takve je teško preboljeti. Ona najbolje poznaje skrivene putove, šumarke kad se pozlate, napuštene derutne kućice i u njima nepozvane putnike namjernike. Prema takvima je samilosna kao netko koga je rođena mati napustila. Njena njuška nepogrešivo očaj registrira. Kuće koje se pred drugim organizacijama nisu otvarale, pred Mrvicom bi popustile. Zavlači se pod rukave, pod suknje, u kutove gdje su ostaci hrane. Imamo direktne uvide u prehrambene navike. Neke su konzerve iz Grčke dospjele.
Sada su takve šetnje otužne, jer drugi pas očekuje moje odluke. Stojimo, na poznatim uzvisinama, a nju pogledom tražimo. Zabasamo do jedne kuće na osami gdje se može tako lijepo, na miru, za psom plakati. Tamo gdje me jednom odvela jer je mimo svih putova, oku zaklonjena, sama i nepovjerljiva.
Kuća je stara šeperuša, privremeno i povremeno konačište za putnike namjernike. Postala je sastavni dio našeg itinerara, u njoj je uvijek bilo očajnika. Jedno je visoko stablo tu, i gnijezdo ptice sa širokim rasponom krila. Vrata ulazna, brižno izrezbarena, iz vremena kad je ono sporije otjecalo. Ona su još uvijek gosposna, sve je drugo krnjavo i žalosno. Zemljani zidovi, vjetrom prošupljeni. Kao gnijezda ptica. Zatvaramo vrata pred naletima pahulja, padaju od sile i studeni. Voda kaplje iz česme, ostaci vatre na zemljanom podu. I sedam braće labudova. Kroz rupe u zemljanim zidovima svjetlost jarka probija.
Jedan labud u zemlju pogleda. Ime mu znači Sudbina. Pitam ostale kako je. Sudbina je sramežljiva, ništa više od toga. U glavi se ponavlja: “a sada poleti koliko te duša nosi”, tako bi nas roditelji po nešto u žurbi poslali. Pratim vrludanje njegova pogleda, strašna se misao pričinja, kao da gledam pogled već obješena čovjeka. Možda mi se samo priviđa, jer našli su jednom tako mladića nepoznata, NN migranta, kako to inače u njihovoj smrti biva, nepoznata i nebitna, kako o tankoj niti visi u jednoj bosanskoj šeperuši. Ne čuje on moje molitve, nego na rastanku u kosu me poljubi, zadnji je put tako mater poljubio pa iz Afganistana otišao. Sad nek poleti koliko ga duša nosi.
I tako eto stojim pred tom kućom ničijom i svačijom, gnjilom i raspalom i prebirem po sjećanjima koliko smo samo lijepe mladosti ispratile. Nešto smo zajedničkih riječi naučili, sasvim dovoljno da bismo se jedni drugima u tom uzaludnom trudu divili i smješili.
Nekako sa smrću Mrvice promjenila se i ruta migranata. Više nisu tako česti na sjeverozapadnim granicama. I to se već duže pripremalo kao i smrt njezina, samo što mi to nismo primjećivali.
Sad ih neki drugi ispraćaju ili neprimjećuju. Sad se na rijekama utapaju. Drina, Sava.
U kampovima polupraznim se šuškalo, to je zima, duga zima, duža od Mrvičina odsutsva. Proljeće se prizivalo. Jer nemoguće je da kamp prazan ostane, kad se toliko u njega uložilo. Nemoguće da nam jaje zlatne koke izmiče. Nije praktično druge rute spominjati.
Sad se i krećem kampom Lipa poput Mrvice, i sve me živo zanima. Od mesžida do detencije par je koraka. Mjesec je Ramazana, posti se. Ezan poziva na molitvu, od gola brda se odbija i u kamp sabija.
Marokanci mi pokazuju umjetnost pripravljanja hrane, tanžine. Crtaju granice jedne nove geografije, gradove na jugu koje ne poznajem, sada po zvuku razaznajem Riš, Agadir, Tinzit, Tafraout, vijoravi kao zastava. Učim se jeziku nomada, Berbera, Amazira. Jezik slobodnjaka. Kada nekoga tako beznadno i naglo zavolite prvo mu jezik naučite. Jer izvan jezika ne postojite.
“Ovdje ćeš spoznati što znači prava nijemost: možeš govoriti, ali svijet neće odgovoriti na govor. I shvaćaš da je tvoja domovina tvoj jezik; njegove vrline i njegove mane tvoje su neodvojive vrline i tvoja mana; izvan jezika ne postojiš.” (Sergej Lebedev, Granica zaborava)
Opominju me: oni su ti problematični, od svih drugih najgori. Svejedno, u njuh se Mrvičin pouzdajem. Najčešće mirišem očaj, sjetu, muziku u gradovima, ostavljene ljubavi, nadu. Sve ostalo su demoni koje svi u sebi vakumiramo, samo smo daleko sretniji jer nisu u kamp zatvoreni, pa se eto nisu stigli istaknuti.
Sve što sam o Maroku znala svodilo se na skitnje Zuke Džumhura. Dalje od velikih gradova, snijega nad Atlasom i ljubavi Berbera prema Sahari, mašta se nije rasprostirala. Sada je gledam direktno u oči, tu ljubav prema prostranstvima. Slobodi.
Razmjenjujemo riječi neke svakodnevne poput sutra, aska ili prekosutra, aska nouf. Važni su to dani u mjesecu, dani za odlaske i pozdrave. Kada prispiju u Europu, neće te nikako i nikada zaboraviti, nego ćete ugostiti. Sve, za samo par riječi samilosnih. Uče se nekim riječima mog jezika, jezika koji im više nikada neće biti potreban, osim tog kratkotrajnog sjećanja. Stajali smo, o lijepim i važnim događajima i ljudima pričali. Na tren smo bili bliski poput nekoga što se već dugo poznaje, ili na prvu prepoznaje.
Ponekad mi kažu da su malad, što je drugo ime za stanje u različitim nijansama, od melankolije do tjeskobe pa sve do depresije.
Nije to neka utjeha, svejedno zamahnem na nebo, raskošno je od plavetnila, sunce je ljekovito, šume još nisu olistale, ali je tlo ljubičanstveno pod ciklamama. Baš kako bi rekao Srđan Sekulić, ljubičanstveno, nad skrivenim minama. Izgovaram i tu jednu riječ, neka je ponesu, makar u kratkotrajnom sjećanju.
Živi smo, ponavljam. Ponavljamo riječi, uče se mom jeziku, nikad im više, ni u jednom kraju neće zatrebati, ali inercijom pronalaska sebi slična čovjeka prihvataju ga s njegovim riječima. Mi smo psi lutalice, bez teritorija. Jedni drugima nemamo što oduzeti. Crtaju mi simbol svoje domovine. Amazir. Teritorij slobodnog čovjeka. Nema granica. Oni će, bijeli labudovi, daleko odletjeti.
O psima i ljudima
Nisam ni slova zapisala otkad je Mrvica umrla. Mrvica je psom bila, i kao svaki pravi pas lutalica, više je sigurnih smrti preživjela. Zato je ova posljednja bila tako neočekivana. Prolaze januar, februar, mart, brzo kao i naše šetnje. Ona je vođa čopora, uličarka, što svoju volju ima, naredbe prečuje i sve napravi po svome. Takve je teško preboljeti. Ona najbolje poznaje skrivene putove, šumarke kad se pozlate, napuštene derutne kućice i u njima nepozvane putnike namjernike. Prema takvima je samilosna kao netko koga je rođena mati napustila. Njena njuška nepogrešivo očaj registrira. Kuće koje se pred drugim organizacijama nisu otvarale, pred Mrvicom bi popustile. Zavlači se pod rukave, pod suknje, u kutove gdje su ostaci hrane. Imamo direktne uvide u prehrambene navike. Neke su konzerve iz Grčke dospjele.
Sada su takve šetnje otužne, jer drugi pas očekuje moje odluke. Stojimo, na poznatim uzvisinama, a nju pogledom tražimo. Zabasamo do jedne kuće na osami gdje se može tako lijepo, na miru, za psom plakati. Tamo gdje me jednom odvela jer je mimo svih putova, oku zaklonjena, sama i nepovjerljiva.
Kuća je stara šeperuša, privremeno i povremeno konačište za putnike namjernike. Postala je sastavni dio našeg itinerara, u njoj je uvijek bilo očajnika. Jedno je visoko stablo tu, i gnijezdo ptice sa širokim rasponom krila. Vrata ulazna, brižno izrezbarena, iz vremena kad je ono sporije otjecalo. Ona su još uvijek gosposna, sve je drugo krnjavo i žalosno. Zemljani zidovi, vjetrom prošupljeni. Kao gnijezda ptica. Zatvaramo vrata pred naletima pahulja, padaju od sile i studeni. Voda kaplje iz česme, ostaci vatre na zemljanom podu. I sedam braće labudova. Kroz rupe u zemljanim zidovima svjetlost jarka probija.
Jedan labud u zemlju pogleda. Ime mu znači Sudbina. Pitam ostale kako je. Sudbina je sramežljiva, ništa više od toga. U glavi se ponavlja: “a sada poleti koliko te duša nosi”, tako bi nas roditelji po nešto u žurbi poslali. Pratim vrludanje njegova pogleda, strašna se misao pričinja, kao da gledam pogled već obješena čovjeka. Možda mi se samo priviđa, jer našli su jednom tako mladića nepoznata, NN migranta, kako to inače u njihovoj smrti biva, nepoznata i nebitna, kako o tankoj niti visi u jednoj bosanskoj šeperuši. Ne čuje on moje molitve, nego na rastanku u kosu me poljubi, zadnji je put tako mater poljubio pa iz Afganistana otišao. Sad nek poleti koliko ga duša nosi.
I tako eto stojim pred tom kućom ničijom i svačijom, gnjilom i raspalom i prebirem po sjećanjima koliko smo samo lijepe mladosti ispratile. Nešto smo zajedničkih riječi naučili, sasvim dovoljno da bismo se jedni drugima u tom uzaludnom trudu divili i smješili.
Nekako sa smrću Mrvice promjenila se i ruta migranata. Više nisu tako česti na sjeverozapadnim granicama. I to se već duže pripremalo kao i smrt njezina, samo što mi to nismo primjećivali.
Sad ih neki drugi ispraćaju ili neprimjećuju. Sad se na rijekama utapaju. Drina, Sava.
U kampovima polupraznim se šuškalo, to je zima, duga zima, duža od Mrvičina odsutsva. Proljeće se prizivalo. Jer nemoguće je da kamp prazan ostane, kad se toliko u njega uložilo. Nemoguće da nam jaje zlatne koke izmiče. Nije praktično druge rute spominjati.
Sad se i krećem kampom Lipa poput Mrvice, i sve me živo zanima. Od mesžida do detencije par je koraka. Mjesec je Ramazana, posti se. Ezan poziva na molitvu, od gola brda se odbija i u kamp sabija.
Marokanci mi pokazuju umjetnost pripravljanja hrane, tanžine. Crtaju granice jedne nove geografije, gradove na jugu koje ne poznajem, sada po zvuku razaznajem Riš, Agadir, Tinzit, Tafraout, vijoravi kao zastava. Učim se jeziku nomada, Berbera, Amazira. Jezik slobodnjaka. Kada nekoga tako beznadno i naglo zavolite prvo mu jezik naučite. Jer izvan jezika ne postojite.
“Ovdje ćeš spoznati što znači prava nijemost: možeš govoriti, ali svijet neće odgovoriti na govor. I shvaćaš da je tvoja domovina tvoj jezik; njegove vrline i njegove mane tvoje su neodvojive vrline i tvoja mana; izvan jezika ne postojiš.” (Sergej Lebedev, Granica zaborava)
Opominju me: oni su ti problematični, od svih drugih najgori. Svejedno, u njuh se Mrvičin pouzdajem. Najčešće mirišem očaj, sjetu, muziku u gradovima, ostavljene ljubavi, nadu. Sve ostalo su demoni koje svi u sebi vakumiramo, samo smo daleko sretniji jer nisu u kamp zatvoreni, pa se eto nisu stigli istaknuti.
Sve što sam o Maroku znala svodilo se na skitnje Zuke Džumhura. Dalje od velikih gradova, snijega nad Atlasom i ljubavi Berbera prema Sahari, mašta se nije rasprostirala. Sada je gledam direktno u oči, tu ljubav prema prostranstvima. Slobodi.
Razmjenjujemo riječi neke svakodnevne poput sutra, aska ili prekosutra, aska nouf. Važni su to dani u mjesecu, dani za odlaske i pozdrave. Kada prispiju u Europu, neće te nikako i nikada zaboraviti, nego ćete ugostiti. Sve, za samo par riječi samilosnih. Uče se nekim riječima mog jezika, jezika koji im više nikada neće biti potreban, osim tog kratkotrajnog sjećanja. Stajali smo, o lijepim i važnim događajima i ljudima pričali. Na tren smo bili bliski poput nekoga što se već dugo poznaje, ili na prvu prepoznaje.
Ponekad mi kažu da su malad, što je drugo ime za stanje u različitim nijansama, od melankolije do tjeskobe pa sve do depresije.
Nije to neka utjeha, svejedno zamahnem na nebo, raskošno je od plavetnila, sunce je ljekovito, šume još nisu olistale, ali je tlo ljubičanstveno pod ciklamama. Baš kako bi rekao Srđan Sekulić, ljubičanstveno, nad skrivenim minama. Izgovaram i tu jednu riječ, neka je ponesu, makar u kratkotrajnom sjećanju.
Živi smo, ponavljam. Ponavljamo riječi, uče se mom jeziku, nikad im više, ni u jednom kraju neće zatrebati, ali inercijom pronalaska sebi slična čovjeka prihvataju ga s njegovim riječima. Mi smo psi lutalice, bez teritorija. Jedni drugima nemamo što oduzeti. Crtaju mi simbol svoje domovine. Amazir. Teritorij slobodnog čovjeka. Nema granica. Oni će, bijeli labudovi, daleko odletjeti.