Kafanicu u kojoj je nastao opisani čvor svih narednih dana sam uporno zaobilazio, i kad sam bio sam i kad sam bio sa suprugom. Ona i dalje ništa nije shvaćala, ja sam i dalje krio istinu od nje, pekao se u čvoru sam, bez nje.
Netko nas je često zaobilazio, usklađivao svoje korake s našim, bacao prema nama poglede, diskretnim okretima glave provjeravao je da li ga uopće primjećujemo. Kad god bi se uvjerio da je za nas nevidljiv, vraćao je poglede s nas na prostor ispred sebe i žurno nestajao. Trajalo je to dugo, trudio sam se ostati u istom stanju i kad mi se činilo da mi se smješka, da čeka kad ću biti sam, u novootvorenom El Retiru ili u Sanelinom San Remu.
Napokon, dočekao je ono što je vrebao kao gladna vrana s grane stabla mrvice nečije hrane ispod njegove krošnje. Čim se supruga od mene odvojila i zaputila u Mercator, predahnuo sam na stolici za stolom u dvorištu Sanelina San Rema. Vrućina je bila i toga dana nesnošjiva, polovicu moga tijela pržila je prijepodnevna svjetlost, druga polovica bila je presvučena hladovinom od krova zgrade. Iznenada se i ona osvijetljena polovica uvukla u hladovinu, prekrilo ju je tijelo neznanca. Otkud je došao, ne znam; kao da je vrisnuo:
– Pa, zar me nisi zapamtio?
– Zašto bih te pamtio?
– Stol do stola… Stalno sam u vas dvoje gledao…
– Nisam to primijetio.
– Je li to znači da si sve već zaboravio?
–Ništa ja nisam zaboravio, ali ne znam tko si. Neću da se ispovijedam neznancu.
– Ja sam onog dana kad si konobaru dao 50 KM sjedio kraj tvog stola, u onoj kafanici, dolje, sva je još uvijek u ružama. Obasjava je najranije sunce, gasi se u kasne popodnevne sate.
– U onoj baraci, pola u drvetu, pola u staklu?
– Do nje su frizeraj i prodavaonica voća…
– Pa, što?
– Čuo sam razgovor, vidio kad si iz džepa izvadio 20 KM i otišao vlasnici i konobaru za šankom od kojih me dijelio taj veliki stakleni prozor… Kroz staklo sam lijepo vidio da si napustio šank bez 50 KM. Nije ti ih vratio, zadržao je i onih 20 KM.
– Jest. Neće se s njima obogatiti.
– To si pokušao razmrsiti tek kasnije, sutradan, u rano jutro, nije ti to nikako išlo…
– Nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška…
U tom trenu na vratima Mercatora, udaljenom od dvorišta Sanelina San Rema, pojavila se moja supruga, neznanac je naglo polovicu moga tijela predao svjetlosti. Dok se supruga približavala mome stolu, govorio je udaljavajući se iz dvorišta od mene:
– Ona je tada bila zagledana u grmove ruža…
– A zašto bježiš od nje?
– Neću pred njom, možda pred njom taj događaj kriješ… Pedeset KM nije mala para, penzioneri nisu bogati ljudi. Da te ne odam.
– A tko si ti?
-–Čim sam u onoj baraci od stakla i koječega saznao da si iz mog kraja, zakleo sam se da ću te bolje upoznati. Svratio si u nju sa suprugom samo dva-tri puta, kad si prestao, svi su se pitali gdje si. Ali, o tome kad te opet uvrebam sama.
Moj slijedeći susret s neznancem bio je u novootvorenom caffe snack baru El Retiro koji je bio bliži toj kafanici gdje sam svoj nerazmrsivi čvor stekao nego li Sanelinom San Remu. Bio je ondje i dok sam sa suprugom usporenim korakom prolazio kraj El Retira vodeći je prema frizeraju na Trgu ZAVNOBiH-a. Čekao me je ispod suncobrana na samom ulazu u El Retiro.
– Vjerovao sam da ćeš ovamo svratiti, čuvam ovu stolicu samo za tebe. Od gostiju kafanice od stakla i koječega saznao sam da smo obojica pridošlice u ovom gradu. Ima nas u njemu i svakakvih i nikakvih, red je da se bolje upoznamo, nevezano za ono što ti se dogodilo, čiji sam bio očevidac.
– A što te je to toliko zadeveralo, zemljače, pa si tako uporan? Odakle si?
– Iz Posavine. Tvoj prvi susjed.
– Iz Bosanske Posavine, valjda. A iz kojeg mjesta?
– Iz mjesta Spaljeno. Iz obitelji Oprošteno.
– Posàvljāk koji je i vrlo nasrtljiv. Posàvljāci nisu takvi. Vole šargiju i narodne bezobrazne pjesme… „Mala moja kad te stisne brale sletiće ti gaće na sandale“… Opuštanje uz bezobrazluk.
– A ja volim saz i sevdah u pjesmi. Dušu pjevača i u tekstu i u glasu i u instrumentu. I onu „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne“…
– Znači, tako. Bošnjak. Pa, i ja volim sevdah, zemljače.
Zašutio je, ja sam nastavio:
– Posàvljāci iz Bosanske Posavine nisu nasrtljivi i radoznali na tvoj način. Istina je, kad im prekipi, vade i čakiju iz džepa.
– Nisam od takvih, ni ovdje ni u zavičaju. A i Sarajevo je moj zavičaj.
– Koliko i moj.
– Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, puno ih je i u našem zavičaju, ali i loših… Onaj mladić koji ti je drpio 50 KM i nestao, ni gazdarica one barake od stakla i koječega ne zna gdje je, dakako, spada među ove druge. Od njezinih gostiju sam saznao ʼko si i što si… Promatrajući tebe i njega kroz staklo prozora, čudio sam se zašto ne reagiraš, još se pitam jesi li to učinio ili nisi kasnije…
– Nisam, niti ću. Zato što nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška…
Opet je zašutio, dugo sam čekao njegovu novu riječ. Bila je nekako neodlučna, drhtala je i tumarala u mraku svoje nesigurnosti.
– A nije li… u tom tvom slučaju… da se ne uvrijediš… u pitanju i nešto posve drugo? Možda pred suprugom kriješ svoju senilnost… Bože, kako ti drhte ruke. Star si, kao i ona, što se toga stidiš.
– Molim?
– U stvari, ti si samo dobar čovjek, u onoj baraci su prvih dana o tebi svi govorili tako, jedan je rekao da ne voliš ni da se spominje da si pisac, i da bi im bila čast da opet ponekad navratiš. I gazdarica se čudila što više ne navraćaš..
– Dobar čovjek, dobar… A što je u tome loše?
– Ništa. U onu kafanicu odem, uvijek u njoj nađem nekog sličnog sebi, najviše je ispičutura i pobjegulja od žena i kućnih poslova… Ja sam ondje isključivo samo promatrač, u njoj samujem, bez čašice promatram druge… Nisam oženjen, u tome sam na daidžu, zanima me i društvo tih ispičutura i pobjegulja.
– Dobro je biti dobar čovjek. Čak i kad zlo praštaš lošima – to je dobro. Možda je to i najbolje, iznad svih drugih dobara najveće… Gotovo nedostižno.
– Ali, ako taj događaj još nisi opisao i svojoj supruzi, ako to i ne namjeravaš, onda je baš teško biti dobar čovjek na tvoj način… Mene je u ovaj novi zavičaj natjerao rat. Zatekao me kod daidže, taksiste na polaznom mjestu Studentski dom u Nedžarićima, samca, neženje. Kad ga je ondje, na početku rata, iznenada ubila granata, ni iz Sarajeva ni do Sarajeva se nije nikud moglo, ostao sam u njegovom stanu, postao vojnik Armije RBiH, ranjen tri puta. Vrijeme kad sam mislio da će moja samoća u njemu potrajati kratko, traje, evo, gotovo trideset godina. U samoći sam, evo, i ja ostario. Neženja kao i daidža. Svi moji u tuđini se zakopitili, jedni u Austriji, drugi u Švicarskoj, treći u Njemačkoj… Meni i danas u starom zavičaju sve živi od pepela i u pepelu.
– Pa što ovdje radiš, od čega živiš?
– Od vojne crkavice i tuge. Ponekad pomognem starijim od sebe u svom neboderu, svi mi se na tome toplo zahvaljuju… Meni to sasvim dovoljno, sloboda mi najskuplja i najpreča… Ušao i ja u starost, kažem, istražujem, proučavam, kao da tek upoznajem ovaj svijet. Nastojim se u njemu održati s dobrotom, zato stalno u sebi ponavljam dobro je biti dobar. Sve drugo bi me odvelo na krivu stranu.
– Kao i mene. I istraga i priznanje bi me odveli od takvog puta da sam odmah reagirao, sve poslije ispričao supruzi… Odustao sam… Lijepo je praštati. I dobro je biti dobar. A nije mi loše biti ni u čvoru.
– Zar stvarno nije?
– Nije. U svakom pogledu dobro je biti dobar.
– A i veliko je imati 50 KM za praštanje. Ja ih sa svojom vojnom invalidninom nemam.
– Neka je! Isplati se praštati. Slažem se s tobom, dobro je biti dobar, i spram svakog drukčijeg gubitka, to je dobro, zemljače.
– Moje promatranje ljudi je mnogo jeftinije, a sloboda mi je najskuplja. Nju imam, stari zavičaj u njoj blijedi, novi me krijepi i jača. Puno je dobrih ljudi u Sarajevu.
Dolazak supruge iz frizeraja nas je i toga dana opet naglo razdvojio.
Dobro je biti dobar
Kafanicu u kojoj je nastao opisani čvor svih narednih dana sam uporno zaobilazio, i kad sam bio sam i kad sam bio sa suprugom. Ona i dalje ništa nije shvaćala, ja sam i dalje krio istinu od nje, pekao se u čvoru sam, bez nje.
Netko nas je često zaobilazio, usklađivao svoje korake s našim, bacao prema nama poglede, diskretnim okretima glave provjeravao je da li ga uopće primjećujemo. Kad god bi se uvjerio da je za nas nevidljiv, vraćao je poglede s nas na prostor ispred sebe i žurno nestajao. Trajalo je to dugo, trudio sam se ostati u istom stanju i kad mi se činilo da mi se smješka, da čeka kad ću biti sam, u novootvorenom El Retiru ili u Sanelinom San Remu.
Napokon, dočekao je ono što je vrebao kao gladna vrana s grane stabla mrvice nečije hrane ispod njegove krošnje. Čim se supruga od mene odvojila i zaputila u Mercator, predahnuo sam na stolici za stolom u dvorištu Sanelina San Rema. Vrućina je bila i toga dana nesnošjiva, polovicu moga tijela pržila je prijepodnevna svjetlost, druga polovica bila je presvučena hladovinom od krova zgrade. Iznenada se i ona osvijetljena polovica uvukla u hladovinu, prekrilo ju je tijelo neznanca. Otkud je došao, ne znam; kao da je vrisnuo:
– Pa, zar me nisi zapamtio?
– Zašto bih te pamtio?
– Stol do stola… Stalno sam u vas dvoje gledao…
– Nisam to primijetio.
– Je li to znači da si sve već zaboravio?
–Ništa ja nisam zaboravio, ali ne znam tko si. Neću da se ispovijedam neznancu.
– Ja sam onog dana kad si konobaru dao 50 KM sjedio kraj tvog stola, u onoj kafanici, dolje, sva je još uvijek u ružama. Obasjava je najranije sunce, gasi se u kasne popodnevne sate.
– U onoj baraci, pola u drvetu, pola u staklu?
– Do nje su frizeraj i prodavaonica voća…
– Pa, što?
– Čuo sam razgovor, vidio kad si iz džepa izvadio 20 KM i otišao vlasnici i konobaru za šankom od kojih me dijelio taj veliki stakleni prozor… Kroz staklo sam lijepo vidio da si napustio šank bez 50 KM. Nije ti ih vratio, zadržao je i onih 20 KM.
– Jest. Neće se s njima obogatiti.
– To si pokušao razmrsiti tek kasnije, sutradan, u rano jutro, nije ti to nikako išlo…
– Nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška…
U tom trenu na vratima Mercatora, udaljenom od dvorišta Sanelina San Rema, pojavila se moja supruga, neznanac je naglo polovicu moga tijela predao svjetlosti. Dok se supruga približavala mome stolu, govorio je udaljavajući se iz dvorišta od mene:
– Ona je tada bila zagledana u grmove ruža…
– A zašto bježiš od nje?
– Neću pred njom, možda pred njom taj događaj kriješ… Pedeset KM nije mala para, penzioneri nisu bogati ljudi. Da te ne odam.
– A tko si ti?
-–Čim sam u onoj baraci od stakla i koječega saznao da si iz mog kraja, zakleo sam se da ću te bolje upoznati. Svratio si u nju sa suprugom samo dva-tri puta, kad si prestao, svi su se pitali gdje si. Ali, o tome kad te opet uvrebam sama.
Moj slijedeći susret s neznancem bio je u novootvorenom caffe snack baru El Retiro koji je bio bliži toj kafanici gdje sam svoj nerazmrsivi čvor stekao nego li Sanelinom San Remu. Bio je ondje i dok sam sa suprugom usporenim korakom prolazio kraj El Retira vodeći je prema frizeraju na Trgu ZAVNOBiH-a. Čekao me je ispod suncobrana na samom ulazu u El Retiro.
– Vjerovao sam da ćeš ovamo svratiti, čuvam ovu stolicu samo za tebe. Od gostiju kafanice od stakla i koječega saznao sam da smo obojica pridošlice u ovom gradu. Ima nas u njemu i svakakvih i nikakvih, red je da se bolje upoznamo, nevezano za ono što ti se dogodilo, čiji sam bio očevidac.
– A što te je to toliko zadeveralo, zemljače, pa si tako uporan? Odakle si?
– Iz Posavine. Tvoj prvi susjed.
– Iz Bosanske Posavine, valjda. A iz kojeg mjesta?
– Iz mjesta Spaljeno. Iz obitelji Oprošteno.
– Posàvljāk koji je i vrlo nasrtljiv. Posàvljāci nisu takvi. Vole šargiju i narodne bezobrazne pjesme… „Mala moja kad te stisne brale sletiće ti gaće na sandale“… Opuštanje uz bezobrazluk.
– A ja volim saz i sevdah u pjesmi. Dušu pjevača i u tekstu i u glasu i u instrumentu. I onu „Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne“…
– Znači, tako. Bošnjak. Pa, i ja volim sevdah, zemljače.
Zašutio je, ja sam nastavio:
– Posàvljāci iz Bosanske Posavine nisu nasrtljivi i radoznali na tvoj način. Istina je, kad im prekipi, vade i čakiju iz džepa.
– Nisam od takvih, ni ovdje ni u zavičaju. A i Sarajevo je moj zavičaj.
– Koliko i moj.
– Puno je dobrih ljudi u Sarajevu, puno ih je i u našem zavičaju, ali i loših… Onaj mladić koji ti je drpio 50 KM i nestao, ni gazdarica one barake od stakla i koječega ne zna gdje je, dakako, spada među ove druge. Od njezinih gostiju sam saznao ʼko si i što si… Promatrajući tebe i njega kroz staklo prozora, čudio sam se zašto ne reagiraš, još se pitam jesi li to učinio ili nisi kasnije…
– Nisam, niti ću. Zato što nisam bio siguran, plašio sam se da ne optužim nevina. Nisam bio spreman za priznanje supruzi da je sve samo moja greška…
Opet je zašutio, dugo sam čekao njegovu novu riječ. Bila je nekako neodlučna, drhtala je i tumarala u mraku svoje nesigurnosti.
– A nije li… u tom tvom slučaju… da se ne uvrijediš… u pitanju i nešto posve drugo? Možda pred suprugom kriješ svoju senilnost… Bože, kako ti drhte ruke. Star si, kao i ona, što se toga stidiš.
– Molim?
– U stvari, ti si samo dobar čovjek, u onoj baraci su prvih dana o tebi svi govorili tako, jedan je rekao da ne voliš ni da se spominje da si pisac, i da bi im bila čast da opet ponekad navratiš. I gazdarica se čudila što više ne navraćaš..
– Dobar čovjek, dobar… A što je u tome loše?
– Ništa. U onu kafanicu odem, uvijek u njoj nađem nekog sličnog sebi, najviše je ispičutura i pobjegulja od žena i kućnih poslova… Ja sam ondje isključivo samo promatrač, u njoj samujem, bez čašice promatram druge… Nisam oženjen, u tome sam na daidžu, zanima me i društvo tih ispičutura i pobjegulja.
– Dobro je biti dobar čovjek. Čak i kad zlo praštaš lošima – to je dobro. Možda je to i najbolje, iznad svih drugih dobara najveće… Gotovo nedostižno.
– Ali, ako taj događaj još nisi opisao i svojoj supruzi, ako to i ne namjeravaš, onda je baš teško biti dobar čovjek na tvoj način… Mene je u ovaj novi zavičaj natjerao rat. Zatekao me kod daidže, taksiste na polaznom mjestu Studentski dom u Nedžarićima, samca, neženje. Kad ga je ondje, na početku rata, iznenada ubila granata, ni iz Sarajeva ni do Sarajeva se nije nikud moglo, ostao sam u njegovom stanu, postao vojnik Armije RBiH, ranjen tri puta. Vrijeme kad sam mislio da će moja samoća u njemu potrajati kratko, traje, evo, gotovo trideset godina. U samoći sam, evo, i ja ostario. Neženja kao i daidža. Svi moji u tuđini se zakopitili, jedni u Austriji, drugi u Švicarskoj, treći u Njemačkoj… Meni i danas u starom zavičaju sve živi od pepela i u pepelu.
– Pa što ovdje radiš, od čega živiš?
– Od vojne crkavice i tuge. Ponekad pomognem starijim od sebe u svom neboderu, svi mi se na tome toplo zahvaljuju… Meni to sasvim dovoljno, sloboda mi najskuplja i najpreča… Ušao i ja u starost, kažem, istražujem, proučavam, kao da tek upoznajem ovaj svijet. Nastojim se u njemu održati s dobrotom, zato stalno u sebi ponavljam dobro je biti dobar. Sve drugo bi me odvelo na krivu stranu.
– Kao i mene. I istraga i priznanje bi me odveli od takvog puta da sam odmah reagirao, sve poslije ispričao supruzi… Odustao sam… Lijepo je praštati. I dobro je biti dobar. A nije mi loše biti ni u čvoru.
– Zar stvarno nije?
– Nije. U svakom pogledu dobro je biti dobar.
– A i veliko je imati 50 KM za praštanje. Ja ih sa svojom vojnom invalidninom nemam.
– Neka je! Isplati se praštati. Slažem se s tobom, dobro je biti dobar, i spram svakog drukčijeg gubitka, to je dobro, zemljače.
– Moje promatranje ljudi je mnogo jeftinije, a sloboda mi je najskuplja. Nju imam, stari zavičaj u njoj blijedi, novi me krijepi i jača. Puno je dobrih ljudi u Sarajevu.
Dolazak supruge iz frizeraja nas je i toga dana opet naglo razdvojio.