Sve se nekako odvijalo istovremeno: Sarajevo je danonoćno gubilo domicilno stanovništvo, prihvaćalo novo iz provincija i sela. Otišli gotovo svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, pričalo se na svim mjestima. Odliv je bio veći od priliva. Odliv ga je bolio i plašio, priliv zbunjivao i uznemiravao. On nije mogao nikud. Njezina je majka bila stara i bolesna, imala je u obitelji samo kćer čiji je otac ubijen u Jadovnom još dok nije imala ni šest godina. Njegovi su roditelji umrli, otac 1989., majka 1992. Dvije sestre su živjele u Županji, brat im se pridružio u kolovozu 1992. kad su iz Šomarta protjerani svi njegovi žitelji. U odlivu je danonoćno gubio prijatelje i kolege, u prilivu je dobivao priče čije je drame tek trebalo upoznavati. Strahovao je od tih drama. Bez prijatelja i kolega osjećao se kao stablo bez grana i listova. Prijatelji su bili njegove grane, kolege pisci listovi. Bez grana se nije mogao na svom stablu razvijati, bez listova su te grane bile mrke i puste.
Čitao je i pisao svih onih dana koji su tonuli u prošlost bez rana od pucnjave, a sve je zapisano doživljavao kao neku otimačinu. Otimao je mučne sadržaje od vremena u kojem je sve vrilo, sve zapisano je u njemu bilo bez konačnog oblika. Prihvaćao je i obveze s kojima se ulazilo u nacionalni vrt kao u svetinju i katedralu, iako je na sve načine nastojao ostati izvan takve bogomolje. U tom ključalom vremenu najviše su mu nedostajali prijatelji i kolege, gubio ih je iz dana u dan. Otišli svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, stalno mu je bubnjalo u glavi. U kafiću Bogoslovije bilo je još nekoliko njegovih kolega, ali izbjegavali su susret s njim, bježali s pogledima od njegovih. U Bogosloviji je u posljednjoj godini rata i prvome mjesecu poratne 95. godine uređivao mjesečnik Stećak, tu je dolazio do svih informacija o stanju u gradu. Do uredništva je pješačio nekoliko kilometara od svog kvarta do centra, kao i do crkve Sv. Ante na Bistriku, do fra Perice, gdje je ponekad svraćao i gdje su se okupljali pretežito hrvatski intelektualci. U kafić Bogoslovije dolazio je također intelektualni svijet Sarajeva ali i nevoljnici svih nacionalnosti. Među njima je bio i jedan od onih s kojim je radio u Svjetlosti, izbjeglica s Grbavice, nije mu niti jednom prišao, nije ga niti jednom upitao kako mu je u kvartu ispred Nedžarića. To ga boli i danas. Sve dok mu telefon nije bio isključen, provjeravao je koji su njegovi prijatelji i kolege još uvijek u Sarajevu, iz dana u dan bilo ih je sve manje. Više puta, kad god je odlazio njezinoj majci i u redakciju Stećka, svraćao je u poduzeća u kojima su njegovi prijatelji i kolege radili, nije ih tamo nalazio. Gdje su i kamo su otišli?
I da su htjeli, njih dvoje nisu mogli nikud. Njezina je majka živjela u Vrazovoj, sama, njih dvoje u b fazi Alipašina polja. Od prvih granatiranja u travnju do jeseni 92, zahvaljujući Crvenom križu, on je u troipolgodišnjem ratu od brata iz Županje i jednog kolege iz Zagreba dobio samo dva pisma, nitko drugi od izbjegle obitelji, rasute po europskim državama, nije niti upitao za njega.
I toga dana, pred kraj rata, on je bez nje, pješice, čas trčeći, čas usporenim korakom, nekako ipak uspio doći do Vrazove, obići nekoliko ustanova u kojima su radili njegovi najbolji prijatelji, u povratku je svratio i do školskog druga na Malti. Od skromne ušteđevine ostavio je starici skroman dio, vratio se s osjećajem kao da dolazi iz kliničke smrti. Šutio je pred njom sve do prvog mraka kada joj je ipak odgovorio na više puta ponovljeno pitanje što je uzrok tog njegovog novog stanja. Zbrajao je u sebi dva i dva, onda joj je rekao da se u hodu i tamo i natrag, kao i svih prethodnih godina rata, osjećao tako usamljeno, izgubljeno i umorno kao da je tek prebolio neku tešku bolest u kojoj je prošao i kroz vrata smrti. Dok je pješačio, opet se stalno pitao gdje su to nestali njihovi mnogobrojni prijatelji i poznanici, zar su svi bili lažni i zašto od njega okreću glavu i oni s kojima je dojučer radio, a i oni su, preko noći, već napustili grad, otputovali tko zna kako i tko zna kamo? Tu njegovu tešku bolest pogoršavale su i priče koje je toga dana doznavao i u hodu, ne samo u Bogosloviji, o sve većem broju provincijskih i seoskih pridošlica. Oni dakle zauzimaju mjesta njegovih prijatelja i kolega, protiv toga nije imao ništa, uostalom, i on je došao u Sarajevo, u njemu je završio studij na fakultetu čiji je naziv bio Živjeti u različitosti, bez tog fakulteta svaki je čovjek pustinjak i siromah, jadnik.
I toga dana, uz sve rizike, radoznalost ga je pokrenula u centar grada i prema njezinoj majci, na suočenje s konačnom slikom te prijestolnice različitosti pred reintegraciju njezinih okupiranih dijelova. Što je u toj slici još uvijek bilo ono staro, ima li itko odgovor na pitanje gdje su to njegovi prijatelji i kolege… gdje su starosjeditelji prijestolnice, jesu li grane njezina glavnog stabla već ostale bez svih svojih listova i je li to i njezino stablo, kao i njegovo prijateljsko, doista vene, svodi li se to i ono na prizore strašila zabilježenih u razorenim i opustjelim provincijama i selima tv kamerama reportera? Otišli svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, nitko se ne vraća, a dolaze, uglavnom, Muslimani. Na razne je načine i toga dana nastojao provjeriti tu priču, sve su se svodile na zaključak da je štošta odavno u neredu, da se vrt različitih parcela svodi samo na jednu, da je danonoćnim granatiranjem grada sve bezdušno uništeno i drastično reducirano. To ga je boljelo, vrijeđalo, ponižavalo; je li to, onda, i on mora otići iz grada? Ne, i ne, odlučno je tjerao od sebe svaku takvu misao. Tješio se da u srcima onih koji su ostali još živi nada u oporavak, ona je još tinjala i u njegovom, nikud, dakle, iz grada različitosti, hodajući, ponavljao je stalno u sebi. Ne, jer nije smio napustiti bespomoćnu i bolesnu staricu, ne, jer kamo otići i kome otići? U neredu novog stanja grada osjećao se već odavno kao u toru, sušio se u njemu kao nezalivena biljka u vrtu strogo odijeljenih parcela u istome prostoru. Preznojavao se i od same misli da u toru ostane samo na jednoj parceli, hodajući ispod granata i snajperista svih je mjeseci rata sumnjao i u sve ono što je do tada u tom gradu radio za one kojima je pripadao. (Pa da i o tome porazgovara s njom večeras? Da? Ne. Ne i pisanju o ljepoti vlastite parcele u vrtu različitih parcela. Ne.) Ali, na pragu je bilo vraćanje okupiranih dijelova matici njegova grada, mora večeras i o tome s njom razgovarati otvoreno i razgovorom ukloniti pustoš iz srca i pustoš iz glave, istopiti beznađe. Da? Dabome: da!
Večera za koju se sa svojom Sarajkom pripremao u svom domu bila je nikakva: dva pečena krumpira, salata od listova maslačka ubranih ispred ulaznih vrata, gdje su imali svoju parcelu za luk, kupus, krumpir, svjež kruh ispečen kod susjede… Nije mu se jelo, činilo mu se da sanja, kao da je još uvijek bio u onom prostoru kliničke smrti, ona i dalje nije vjerovala u ono što joj je ispričao (zar odlazak iz Sarajeva, ne, nikad!). Dotad to nije pred njom nikad niti spomenuo, možda je o svemu tome do maloprije samo buncao, je li se to njezin muž stvarno teško razbolio?
Zaspali su i bez tih njezinih pitanja i bez odgovora na njih.
– Za ono sinoć – rekao je probudivši se – kajem se.
– Ono sinoć? Ah, da. Što ti bi?
– Iz naše lijepe prijestolnice različitosti, neću nikud iz nje sve dok sam živ.
Prišla je prozoru sa smiješkom i okrenula mu leđa.
– Onaj pas i jutros pred vratima susjednog nebodera – izgovorila je. Još su joj se u glavi vrzmale one njegove riječi o odlasku iz Sarajeva, ali nije htjela o njima glasno ni toga jutra.
– Zar opet? Zar i pred grmljavinu olova iz Nedžarića? Počeli da bljuju svoj bijes u rano jutro zato što moraju napustiti svoj ratni brlog – rekao je protežući se. – A pas – nastavio je. – Navikao jadnik na mrvice hrane onog stanara kojeg je usmrtila njihova granata. Čeka ga i jutros.
– I što misliš dokle će ovako? Prošlo je od sahrane tog njegovoga prijatelja gotovo dvije godine.
– Sve dok i njega ne pogodi granata? – odgovorio je. – Nije on kao što su moji prijatelji. Evo, već započinje pravi maskenbal poraženih.
– Brzo u podrum – okrenula je lice prema njemu. – Nema nam ni jutros uživanja u krevetu.
– I samoća je tog jadnička također na čekanju, kao i moja. Tako su mi govorili u svim poduzećima u kojima sam i jučer provjeravao ima li mojih prijatelja. Nema ih još na radnom mjestu, rekli su mi, ali svi su i dalje na čekanju.
– Šuti, čovječe, požurimo u podrum.
– Samo da ti još kažem ovo: sve sam dosad pogrešno radio u ovom ratu. Pogrešno pisao, pogrešno govorio, pogrešno uređivao onaj mjesečnik u Bogosloviji. Trebalo je i to mirovati i držati na čekanju…
– Šuti, velim, granate već pjevaju. One nisu na čekanju.
Nikud odavde, mislio je idući za njom, nikud iz ove naše prelijepe prijestolnice različitosti prepune vjernih prijatelja.
O prijateljima na čekanju i o samoći
Sve se nekako odvijalo istovremeno: Sarajevo je danonoćno gubilo domicilno stanovništvo, prihvaćalo novo iz provincija i sela. Otišli gotovo svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, pričalo se na svim mjestima. Odliv je bio veći od priliva. Odliv ga je bolio i plašio, priliv zbunjivao i uznemiravao. On nije mogao nikud. Njezina je majka bila stara i bolesna, imala je u obitelji samo kćer čiji je otac ubijen u Jadovnom još dok nije imala ni šest godina. Njegovi su roditelji umrli, otac 1989., majka 1992. Dvije sestre su živjele u Županji, brat im se pridružio u kolovozu 1992. kad su iz Šomarta protjerani svi njegovi žitelji. U odlivu je danonoćno gubio prijatelje i kolege, u prilivu je dobivao priče čije je drame tek trebalo upoznavati. Strahovao je od tih drama. Bez prijatelja i kolega osjećao se kao stablo bez grana i listova. Prijatelji su bili njegove grane, kolege pisci listovi. Bez grana se nije mogao na svom stablu razvijati, bez listova su te grane bile mrke i puste.
Čitao je i pisao svih onih dana koji su tonuli u prošlost bez rana od pucnjave, a sve je zapisano doživljavao kao neku otimačinu. Otimao je mučne sadržaje od vremena u kojem je sve vrilo, sve zapisano je u njemu bilo bez konačnog oblika. Prihvaćao je i obveze s kojima se ulazilo u nacionalni vrt kao u svetinju i katedralu, iako je na sve načine nastojao ostati izvan takve bogomolje. U tom ključalom vremenu najviše su mu nedostajali prijatelji i kolege, gubio ih je iz dana u dan. Otišli svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, stalno mu je bubnjalo u glavi. U kafiću Bogoslovije bilo je još nekoliko njegovih kolega, ali izbjegavali su susret s njim, bježali s pogledima od njegovih. U Bogosloviji je u posljednjoj godini rata i prvome mjesecu poratne 95. godine uređivao mjesečnik Stećak, tu je dolazio do svih informacija o stanju u gradu. Do uredništva je pješačio nekoliko kilometara od svog kvarta do centra, kao i do crkve Sv. Ante na Bistriku, do fra Perice, gdje je ponekad svraćao i gdje su se okupljali pretežito hrvatski intelektualci. U kafić Bogoslovije dolazio je također intelektualni svijet Sarajeva ali i nevoljnici svih nacionalnosti. Među njima je bio i jedan od onih s kojim je radio u Svjetlosti, izbjeglica s Grbavice, nije mu niti jednom prišao, nije ga niti jednom upitao kako mu je u kvartu ispred Nedžarića. To ga boli i danas. Sve dok mu telefon nije bio isključen, provjeravao je koji su njegovi prijatelji i kolege još uvijek u Sarajevu, iz dana u dan bilo ih je sve manje. Više puta, kad god je odlazio njezinoj majci i u redakciju Stećka, svraćao je u poduzeća u kojima su njegovi prijatelji i kolege radili, nije ih tamo nalazio. Gdje su i kamo su otišli?
I da su htjeli, njih dvoje nisu mogli nikud. Njezina je majka živjela u Vrazovoj, sama, njih dvoje u b fazi Alipašina polja. Od prvih granatiranja u travnju do jeseni 92, zahvaljujući Crvenom križu, on je u troipolgodišnjem ratu od brata iz Županje i jednog kolege iz Zagreba dobio samo dva pisma, nitko drugi od izbjegle obitelji, rasute po europskim državama, nije niti upitao za njega.
I toga dana, pred kraj rata, on je bez nje, pješice, čas trčeći, čas usporenim korakom, nekako ipak uspio doći do Vrazove, obići nekoliko ustanova u kojima su radili njegovi najbolji prijatelji, u povratku je svratio i do školskog druga na Malti. Od skromne ušteđevine ostavio je starici skroman dio, vratio se s osjećajem kao da dolazi iz kliničke smrti. Šutio je pred njom sve do prvog mraka kada joj je ipak odgovorio na više puta ponovljeno pitanje što je uzrok tog njegovog novog stanja. Zbrajao je u sebi dva i dva, onda joj je rekao da se u hodu i tamo i natrag, kao i svih prethodnih godina rata, osjećao tako usamljeno, izgubljeno i umorno kao da je tek prebolio neku tešku bolest u kojoj je prošao i kroz vrata smrti. Dok je pješačio, opet se stalno pitao gdje su to nestali njihovi mnogobrojni prijatelji i poznanici, zar su svi bili lažni i zašto od njega okreću glavu i oni s kojima je dojučer radio, a i oni su, preko noći, već napustili grad, otputovali tko zna kako i tko zna kamo? Tu njegovu tešku bolest pogoršavale su i priče koje je toga dana doznavao i u hodu, ne samo u Bogosloviji, o sve većem broju provincijskih i seoskih pridošlica. Oni dakle zauzimaju mjesta njegovih prijatelja i kolega, protiv toga nije imao ništa, uostalom, i on je došao u Sarajevo, u njemu je završio studij na fakultetu čiji je naziv bio Živjeti u različitosti, bez tog fakulteta svaki je čovjek pustinjak i siromah, jadnik.
I toga dana, uz sve rizike, radoznalost ga je pokrenula u centar grada i prema njezinoj majci, na suočenje s konačnom slikom te prijestolnice različitosti pred reintegraciju njezinih okupiranih dijelova. Što je u toj slici još uvijek bilo ono staro, ima li itko odgovor na pitanje gdje su to njegovi prijatelji i kolege… gdje su starosjeditelji prijestolnice, jesu li grane njezina glavnog stabla već ostale bez svih svojih listova i je li to i njezino stablo, kao i njegovo prijateljsko, doista vene, svodi li se to i ono na prizore strašila zabilježenih u razorenim i opustjelim provincijama i selima tv kamerama reportera? Otišli svi Srbi, odlaze i Hrvati, bogme i Jevreji i Muslimani, nitko se ne vraća, a dolaze, uglavnom, Muslimani. Na razne je načine i toga dana nastojao provjeriti tu priču, sve su se svodile na zaključak da je štošta odavno u neredu, da se vrt različitih parcela svodi samo na jednu, da je danonoćnim granatiranjem grada sve bezdušno uništeno i drastično reducirano. To ga je boljelo, vrijeđalo, ponižavalo; je li to, onda, i on mora otići iz grada? Ne, i ne, odlučno je tjerao od sebe svaku takvu misao. Tješio se da u srcima onih koji su ostali još živi nada u oporavak, ona je još tinjala i u njegovom, nikud, dakle, iz grada različitosti, hodajući, ponavljao je stalno u sebi. Ne, jer nije smio napustiti bespomoćnu i bolesnu staricu, ne, jer kamo otići i kome otići? U neredu novog stanja grada osjećao se već odavno kao u toru, sušio se u njemu kao nezalivena biljka u vrtu strogo odijeljenih parcela u istome prostoru. Preznojavao se i od same misli da u toru ostane samo na jednoj parceli, hodajući ispod granata i snajperista svih je mjeseci rata sumnjao i u sve ono što je do tada u tom gradu radio za one kojima je pripadao. (Pa da i o tome porazgovara s njom večeras? Da? Ne. Ne i pisanju o ljepoti vlastite parcele u vrtu različitih parcela. Ne.) Ali, na pragu je bilo vraćanje okupiranih dijelova matici njegova grada, mora večeras i o tome s njom razgovarati otvoreno i razgovorom ukloniti pustoš iz srca i pustoš iz glave, istopiti beznađe. Da? Dabome: da!
Večera za koju se sa svojom Sarajkom pripremao u svom domu bila je nikakva: dva pečena krumpira, salata od listova maslačka ubranih ispred ulaznih vrata, gdje su imali svoju parcelu za luk, kupus, krumpir, svjež kruh ispečen kod susjede… Nije mu se jelo, činilo mu se da sanja, kao da je još uvijek bio u onom prostoru kliničke smrti, ona i dalje nije vjerovala u ono što joj je ispričao (zar odlazak iz Sarajeva, ne, nikad!). Dotad to nije pred njom nikad niti spomenuo, možda je o svemu tome do maloprije samo buncao, je li se to njezin muž stvarno teško razbolio?
Zaspali su i bez tih njezinih pitanja i bez odgovora na njih.
– Za ono sinoć – rekao je probudivši se – kajem se.
– Ono sinoć? Ah, da. Što ti bi?
– Iz naše lijepe prijestolnice različitosti, neću nikud iz nje sve dok sam živ.
Prišla je prozoru sa smiješkom i okrenula mu leđa.
– Onaj pas i jutros pred vratima susjednog nebodera – izgovorila je. Još su joj se u glavi vrzmale one njegove riječi o odlasku iz Sarajeva, ali nije htjela o njima glasno ni toga jutra.
– Zar opet? Zar i pred grmljavinu olova iz Nedžarića? Počeli da bljuju svoj bijes u rano jutro zato što moraju napustiti svoj ratni brlog – rekao je protežući se. – A pas – nastavio je. – Navikao jadnik na mrvice hrane onog stanara kojeg je usmrtila njihova granata. Čeka ga i jutros.
– I što misliš dokle će ovako? Prošlo je od sahrane tog njegovoga prijatelja gotovo dvije godine.
– Sve dok i njega ne pogodi granata? – odgovorio je. – Nije on kao što su moji prijatelji. Evo, već započinje pravi maskenbal poraženih.
– Brzo u podrum – okrenula je lice prema njemu. – Nema nam ni jutros uživanja u krevetu.
– I samoća je tog jadnička također na čekanju, kao i moja. Tako su mi govorili u svim poduzećima u kojima sam i jučer provjeravao ima li mojih prijatelja. Nema ih još na radnom mjestu, rekli su mi, ali svi su i dalje na čekanju.
– Šuti, čovječe, požurimo u podrum.
– Samo da ti još kažem ovo: sve sam dosad pogrešno radio u ovom ratu. Pogrešno pisao, pogrešno govorio, pogrešno uređivao onaj mjesečnik u Bogosloviji. Trebalo je i to mirovati i držati na čekanju…
– Šuti, velim, granate već pjevaju. One nisu na čekanju.
Nikud odavde, mislio je idući za njom, nikud iz ove naše prelijepe prijestolnice različitosti prepune vjernih prijatelja.