O Gospu o’ sniga, kao što je i red i običaj, i kako samo ime govori a pristojnost nalaže, Snježana se ukaže patuljcima. Tako je u bajci. No, rekli smo već, ovo nije bajka. Al’ Snježana ipak dođe.
– Koji pu se samo, kako se ono reče, druži šnjima… – ničim izazvan upade starina.
Gricne cura komad pečenog. Odvaže između kozletine i janjetine. Ter se uhvati ispod oka mjerkati stasite i naočite mladce, potencijalnoga mladoženju možda, možda računa da joj je već i vrijeme, al’ ne nađe para, jer, htjela bi ona možda, ma ne možda, već sto posto, no njima, tim domorocima, građenima od samoga krša i soli, koji bi i muhu u letu, pa kada bi i od samoga kamena bila, e što ti je mladost, e, njima je ona bila nekako fina, rahla i nježna gospojica iz grada, a tamo su vam sve kako i ona, više slabokrvne, te bi je jošte plavcem nudili da boju dobije, da joj doma ne bi prigovarali u kakovih je to domaćina bila, i da je puste opet među njih. Popije ona koju čašu bevande, zahvali se na gostoprimstvu pa ode sama i praznih skuta kući, da bi se istim putem vratila i dogodine, i s istim ciljem. Ljudi, a ne patuljci, o pravom razlogu posjeta nisu pojma imali. Voljeli su je. Feštu njoj u čast pravili. Njezin dar rado primali. Tu, tako potrebnu svježinu za tih vrućih kolovoških dana. Njoj to nije bilo teško. Bila je hladna i proračunata.
– … a koji pu, poboga, boje bi bilo, nami i njoj, da i ne dojde! – nadoveže se opet starina.
Mislim, dođe ona, dođe, tu nema straha, ne omane nijedne godine, nijednoga ljeta, tako joj je u kalendaru i po redu vožnje. Dođe ona, al’ dođe nekako, amo reći, kao da su joj, božemiprosti, oni dani u mjesecu, dođe sva, kako na nervnoj bazi. Ljudima napravi iznered. Propadne im ljetina. Živo im crkavat stade. Loza se smrzne, a maslina uđe use te pobaci. Snježana se, naime, svako toliko dovuče kao da joj gori, i zagori joj, majke mi, pa ‘oće da se uda, i hoće to po svaku cijenu. Tada, ej, slušaj me, tada ti je bolje da joj nisi ni blizu, da si daleko, u božju mater, na Misecu, bilo gdje, da je sreo nikada nisi, al’ opet, kada je ugledaš, ne mo’š nigdje, nisi cijepljen protiv toga, stojiš tu di jesi, tko da ti zamjeri, jerbo, od nje, bogaremi, nikada nije, niti će biti ljepše, niti nešto ljepše možeš zamislit.
– Nema lišpe smrti. To ne! – tako govori starina, tako govore oni koji su je preživjeli.
I bi Snježana – Snjeguljica, ad Nives, sama kraljica snijega. Bi Niveska prava Gospa o’ sniga. Gospa glavom, tom lijepom, pače, prelijepom glavicom, i vjenčanicom! U halji bjeljoj od snijega najbjeljeg, od nje ne bijaše ljepše mlade na cijelom svijetu. Tko da je ne poželi? Tko da je nevjestom, barem u snu, ne zazove? Nitko, tako je, nitko joj ne odoli!
Niti može, niti hoće. E.
Pod haljinom tkanom nitima od suhoga leda i velom od inja zgurilo bi se cijelo selo. Zaguši ona i brdo i dol. Vijencem od mraza zastre otok i more. Zatare sve živo. Njena ljepota bi tada čista bol. Bolest što uhvati maha, i zahvati na široko. Led se zatuče u svaku ranu. Probudi staru i porodi novu. A njih je, tih rana, bilo, ni broja im ne znaš. Ljeto toga ljeta umre od hladnoće i u mukama.
Valja priznati, i da se pameti – Niveska ljeti ubija!
O Gospu o’ sniga
(ulomak iz romana)
*
O Gospu o’ sniga, kao što je i red i običaj, i kako samo ime govori a pristojnost nalaže, Snježana se ukaže patuljcima. Tako je u bajci. No, rekli smo već, ovo nije bajka. Al’ Snježana ipak dođe.
– Koji pu se samo, kako se ono reče, druži šnjima… – ničim izazvan upade starina.
Gricne cura komad pečenog. Odvaže između kozletine i janjetine. Ter se uhvati ispod oka mjerkati stasite i naočite mladce, potencijalnoga mladoženju možda, možda računa da joj je već i vrijeme, al’ ne nađe para, jer, htjela bi ona možda, ma ne možda, već sto posto, no njima, tim domorocima, građenima od samoga krša i soli, koji bi i muhu u letu, pa kada bi i od samoga kamena bila, e što ti je mladost, e, njima je ona bila nekako fina, rahla i nježna gospojica iz grada, a tamo su vam sve kako i ona, više slabokrvne, te bi je jošte plavcem nudili da boju dobije, da joj doma ne bi prigovarali u kakovih je to domaćina bila, i da je puste opet među njih. Popije ona koju čašu bevande, zahvali se na gostoprimstvu pa ode sama i praznih skuta kući, da bi se istim putem vratila i dogodine, i s istim ciljem. Ljudi, a ne patuljci, o pravom razlogu posjeta nisu pojma imali. Voljeli su je. Feštu njoj u čast pravili. Njezin dar rado primali. Tu, tako potrebnu svježinu za tih vrućih kolovoških dana. Njoj to nije bilo teško. Bila je hladna i proračunata.
– … a koji pu, poboga, boje bi bilo, nami i njoj, da i ne dojde! – nadoveže se opet starina.
Mislim, dođe ona, dođe, tu nema straha, ne omane nijedne godine, nijednoga ljeta, tako joj je u kalendaru i po redu vožnje. Dođe ona, al’ dođe nekako, amo reći, kao da su joj, božemiprosti, oni dani u mjesecu, dođe sva, kako na nervnoj bazi. Ljudima napravi iznered. Propadne im ljetina. Živo im crkavat stade. Loza se smrzne, a maslina uđe use te pobaci. Snježana se, naime, svako toliko dovuče kao da joj gori, i zagori joj, majke mi, pa ‘oće da se uda, i hoće to po svaku cijenu. Tada, ej, slušaj me, tada ti je bolje da joj nisi ni blizu, da si daleko, u božju mater, na Misecu, bilo gdje, da je sreo nikada nisi, al’ opet, kada je ugledaš, ne mo’š nigdje, nisi cijepljen protiv toga, stojiš tu di jesi, tko da ti zamjeri, jerbo, od nje, bogaremi, nikada nije, niti će biti ljepše, niti nešto ljepše možeš zamislit.
– Nema lišpe smrti. To ne! – tako govori starina, tako govore oni koji su je preživjeli.
I bi Snježana – Snjeguljica, ad Nives, sama kraljica snijega. Bi Niveska prava Gospa o’ sniga. Gospa glavom, tom lijepom, pače, prelijepom glavicom, i vjenčanicom! U halji bjeljoj od snijega najbjeljeg, od nje ne bijaše ljepše mlade na cijelom svijetu. Tko da je ne poželi? Tko da je nevjestom, barem u snu, ne zazove? Nitko, tako je, nitko joj ne odoli!
Niti može, niti hoće. E.
Pod haljinom tkanom nitima od suhoga leda i velom od inja zgurilo bi se cijelo selo. Zaguši ona i brdo i dol. Vijencem od mraza zastre otok i more. Zatare sve živo. Njena ljepota bi tada čista bol. Bolest što uhvati maha, i zahvati na široko. Led se zatuče u svaku ranu. Probudi staru i porodi novu. A njih je, tih rana, bilo, ni broja im ne znaš. Ljeto toga ljeta umre od hladnoće i u mukama.
Valja priznati, i da se pameti – Niveska ljeti ubija!