Milo Jukić, iz malene a znamenite srednjobosanske varoši Kreševo, gdje djeluje i kao tajnik Književne fondacije “Fra Grgo Martić”, dasad mi je bio poznat kao autor jedne zbirke pjesama i jednog romana u kojem je došla do izražaja sva crnohumorna brutalnost našeg posljednjeg, tako neslavnog rata. No tek sa zbirkama pjesama Pitomošću okovano i Od koložega dosnežnika, koje sam ovih dana pročitao u rukopisu, Jukić mi se otkriva kao pjesnik povelikog dara, jezičke invencije i neobično žive imaginacije. Pjesnik čiji jezik obiljem asocijacija slikovnog i pojmovnog “materijala”, finim vijugama i pregibima lirske naracije, odaje i istančan senzibilitet i upućenost u “goruća” zemaljska i nebeska pitanja. Autor čiji duktus postaje suveren i prepoznatljiv.
Objavljujem to otkriće jednog za mene novog i respektabilnog pjesničkog imena s onom radošću koju uvijek izaziva lektira neočekivano uzbudljivih i vjerodostojnih pjesničkih tekstova. A takvi trenuci nisu baš česti u silnoj poplavi jezičkih tvorevina pod imenom “poezija” u štampanim i elektronskim medijima, trenuci koji nam, bar za trenutak, vraćaju vjeru u smisao pjesničke umjetnosti i, ako to ne zvuči patetično, pjesničkog poziva. Pa iako sam Jukić – koji u osnovi pjeva o božanskim čudima i ćύdima ljubavi, od njenih svakodnevnih (ali nikad banalnih) do kosmičkih manifestacija – odapinje strelice svoga ironijom i humorom zasoljenog jezika na taj poziv, i samog sebe u njemu, on ovim dvjema zbirkama, usudio bih se da kažem, ulazi na velika vrata ne samo u bosansku “interliterarnu zajednicu” (ma šta to značilo), već u hrvatsku poeziju našeg vremena. Hrvatsku ali i moju.
Napisah ove redove netražene preporuke u nadi da stražari na tim vratima neće biti odveć nepovjerljivi.
Dolazi Milo Jukić
Jedna pjesnička preporuka
Milo Jukić, iz malene a znamenite srednjobosanske varoši Kreševo, gdje djeluje i kao tajnik Književne fondacije “Fra Grgo Martić”, dasad mi je bio poznat kao autor jedne zbirke pjesama i jednog romana u kojem je došla do izražaja sva crnohumorna brutalnost našeg posljednjeg, tako neslavnog rata. No tek sa zbirkama pjesama Pitomošću okovano i Od koložega do snežnika, koje sam ovih dana pročitao u rukopisu, Jukić mi se otkriva kao pjesnik povelikog dara, jezičke invencije i neobično žive imaginacije. Pjesnik čiji jezik obiljem asocijacija slikovnog i pojmovnog “materijala”, finim vijugama i pregibima lirske naracije, odaje i istančan senzibilitet i upućenost u “goruća” zemaljska i nebeska pitanja. Autor čiji duktus postaje suveren i prepoznatljiv.
Objavljujem to otkriće jednog za mene novog i respektabilnog pjesničkog imena s onom radošću koju uvijek izaziva lektira neočekivano uzbudljivih i vjerodostojnih pjesničkih tekstova. A takvi trenuci nisu baš česti u silnoj poplavi jezičkih tvorevina pod imenom “poezija” u štampanim i elektronskim medijima, trenuci koji nam, bar za trenutak, vraćaju vjeru u smisao pjesničke umjetnosti i, ako to ne zvuči patetično, pjesničkog poziva. Pa iako sam Jukić – koji u osnovi pjeva o božanskim čudima i ćύdima ljubavi, od njenih svakodnevnih (ali nikad banalnih) do kosmičkih manifestacija – odapinje strelice svoga ironijom i humorom zasoljenog jezika na taj poziv, i samog sebe u njemu, on ovim dvjema zbirkama, usudio bih se da kažem, ulazi na velika vrata ne samo u bosansku “interliterarnu zajednicu” (ma šta to značilo), već u hrvatsku poeziju našeg vremena. Hrvatsku ali i moju.
Napisah ove redove netražene preporuke u nadi da stražari na tim vratima neće biti odveć nepovjerljivi.
Maj 2014.