Ne volim nedjelje. Mama uvijek nedjeljom radi i dođe tek oko 7 navečer. Brat i ja smo sami s babom Margom i tatom. Baba i ja poslije ručka odemo u našu sobu i ispričamo se, kaže, k’o da smo velike.
Jednom mi jepričala da postoji selo Dub, daleko od Guče Gore, i da je tu nekad bila stijena i ljudi koji su živjeli nisu mogli nigdje, pa su je rukama srušili. Baba kaže da su oni muslimani i dasu se, kaže, jadnici dobro napatili dok su macolama i rukama tunel napravili. Baba je tamo išla kad je bila mala kao ja. Vodila je, kaže, njena mater kad je bio Duhovski ponedjeljak. Bio je, priča baba, veliki zavjetni križ, velik k’o čovjek. Nasred jedne livade. Ispred tog križa stanu ljudi i fratar i onda se mole.
Tamo je, kaže, bila misa pod nebom i da su muslimani, koji su okolo kopali zemlju, prekidali rad na zemlji i ostavili motike da ne stvaraju buku. Njima bi, kaže, dobrodošlo da malo sjednu, vode popiju i odmore se. Nije niko, kaže baba, nikome smetao.
Baba kaže da se išlo dugo pješice od Guče Gore do Križa u Dubu i da je fratar išao prvi u koloni, a onda narod… uvijek je, kaže, bilo vruće i hrana se nosila u zavežljaju. Baba je nosila jabuke i šaku oraha, a njena mama vodu i postekijicu da sjednu na nju.
Baba je jednom pitala tatu bi li mu bilo mrsko odvesti nju i mene da vidim Križ u Dubu i on jojje rekao da je Križ u ratu srušen. Tada sam prvi put čula rat. To je sigurno nešto strašno i svi se tuku. Sigurno je i moj tata nekog tukao, a možda je i on dobio neke prave batine. Baba ne vjeruje da je to u ratu srušeno, kaže mu da trebamo otići i provjeriti. A tata je pita, hoće li ona srediti da UNPROFOR ide s nama gore jer nije sigurno. Baba kaže da ona ne zna nikog, al’ će se raspitati po komšiluku u gradu.
Znam da UNPROFOR živi ispod naše zgrade i da stalno trče okolo i mi ih se plašimo jer nose puške. Kad god ih vidimo da trče, pobjegnemo u garaže.Ne bih voljela da idemo s UNPROFOR-om, bolje nam je da idemo same.
Pitala sam babu što su to Duhovi, a ona je rekla da je to dan, jedini dan kad je Duh sveti cijeli dan u šetnji i da dijeli ljudima darove. Baba kaže da na taj dan svi ljudi na svijetu dobiju neki dar od Boga. Netko, kaže baba, dobije snagu, milost, dobrotu, ljubav, a najviše svijeta, kaže, dobije blagost, ali sve to brzo nestane pa se mora čekati iduća godina.
Pitala sam babu zašto brzo nestane, a ona kaže da je to zato što čovjek kratko pamti i malo cijeni darove. Nije mi ništa jasno, a baba kaže da Bog daje darove stalno, a posebno na Duhove, i da nije ostao niko na svijetu tko nije dobio neki dar Duha Svetoga.
Pitala sam je tko je točno Duh Sveti, a rekla mi je da je to poštar s neba, poštar koji radi za Isusa Krista.
Duh Sveti – poštar Isusa Krista
Ne volim nedjelje. Mama uvijek nedjeljom radi i dođe tek oko 7 navečer. Brat i ja smo sami s babom Margom i tatom. Baba i ja poslije ručka odemo u našu sobu i ispričamo se, kaže, k’o da smo velike.
Jednom mi je pričala da postoji selo Dub, daleko od Guče Gore, i da je tu nekad bila stijena i ljudi koji su živjeli nisu mogli nigdje, pa su je rukama srušili. Baba kaže da su oni muslimani i da su se, kaže, jadnici dobro napatili dok su macolama i rukama tunel napravili. Baba je tamo išla kad je bila mala kao ja. Vodila je, kaže, njena mater kad je bio Duhovski ponedjeljak. Bio je, priča baba, veliki zavjetni križ, velik k’o čovjek. Nasred jedne livade. Ispred tog križa stanu ljudi i fratar i onda se mole.
Tamo je, kaže, bila misa pod nebom i da su muslimani, koji su okolo kopali zemlju, prekidali rad na zemlji i ostavili motike da ne stvaraju buku. Njima bi, kaže, dobrodošlo da malo sjednu, vode popiju i odmore se. Nije niko, kaže baba, nikome smetao.
Baba kaže da se išlo dugo pješice od Guče Gore do Križa u Dubu i da je fratar išao prvi u koloni, a onda narod… uvijek je, kaže, bilo vruće i hrana se nosila u zavežljaju. Baba je nosila jabuke i šaku oraha, a njena mama vodu i postekijicu da sjednu na nju.
Baba je jednom pitala tatu bi li mu bilo mrsko odvesti nju i mene da vidim Križ u Dubu i on joj je rekao da je Križ u ratu srušen. Tada sam prvi put čula rat. To je sigurno nešto strašno i svi se tuku. Sigurno je i moj tata nekog tukao, a možda je i on dobio neke prave batine. Baba ne vjeruje da je to u ratu srušeno, kaže mu da trebamo otići i provjeriti. A tata je pita, hoće li ona srediti da UNPROFOR ide s nama gore jer nije sigurno. Baba kaže da ona ne zna nikog, al’ će se raspitati po komšiluku u gradu.
Znam da UNPROFOR živi ispod naše zgrade i da stalno trče okolo i mi ih se plašimo jer nose puške. Kad god ih vidimo da trče, pobjegnemo u garaže. Ne bih voljela da idemo s UNPROFOR-om, bolje nam je da idemo same.
Pitala sam babu što su to Duhovi, a ona je rekla da je to dan, jedini dan kad je Duh sveti cijeli dan u šetnji i da dijeli ljudima darove. Baba kaže da na taj dan svi ljudi na svijetu dobiju neki dar od Boga. Netko, kaže baba, dobije snagu, milost, dobrotu, ljubav, a najviše svijeta, kaže, dobije blagost, ali sve to brzo nestane pa se mora čekati iduća godina.
Pitala sam babu zašto brzo nestane, a ona kaže da je to zato što čovjek kratko pamti i malo cijeni darove. Nije mi ništa jasno, a baba kaže da Bog daje darove stalno, a posebno na Duhove, i da nije ostao niko na svijetu tko nije dobio neki dar Duha Svetoga.
Pitala sam je tko je točno Duh Sveti, a rekla mi je da je to poštar s neba, poštar koji radi za Isusa Krista.