Ova priča počela je prije dvadesetak godina nečim što je i onda i danas čest uzrok spora i izvor nevolje, pa i nepravde: jednim novinskim člankom. Jedan moj znanac, profesor, čovjek od stanovitog ugleda, rekao mi je prilikom slučajnog susreta, sa izrazom očajanja na licu, da je postao žrtva nečijeg otrovnog pera. Oklevetan je u jednom novinskom članku. A možda je – pomislio sam – u tom tekstu o njemu rečena istina, ali istina koju je teško podnijeti. Bilo kako bilo, vidjelo se da moj znanac trpi velike duševne boli. Ipak, nije se mogao odlučiti da nepravdu pokuša izbrisati na sudu.
Međutim, njegov sin, snažan momak prijeke naravi, nije mogao otrpjeti nepravdu nanijetu ocu. Presreo je na ulici pisca kobnog članka i propustio ga kroz šake. Tako se on umjesto oca našao pred sudom. Sudac je bio blagonaklon. I on je imao nemilih iskustava sa novinarima. „Za pohvalu je to što ste branili čast svog oca“, rekao je, „ali ipak, nije dobro uzimati pravdu u svoje ruke.“ „Ja sam njegov sin“, uzviknuo je mladić, „ja sam nasljednik nepravde koja mu je nanijeta, moja je dužnost da je ispravim!“ Odgovor se svidio sucu. Otezao je sa donošenjem odluke, da bi na kraju stavio predmet ad acta kao da se ništa nije dogodilo.
Koju godinu kasnije, taj isti mladić, ali sad kao nasljednik posjeda svog oca koji je negdje u okolini grada imao u vlasništvu njive i pašnjake, našao se u sporu sa seljakom iz jednog obližnjeg sela poznatog po prgavosti njegovih žitelja sklonih parničenju. Taj seljak je obrađivao, zapravo prisvojio zemlju njegovog oca. Sreli su se na samoj toj njivi, i riječ po riječ, psovka po psovka, mladić je riješio spor tako što je seljaka pretukao nanijevši mu ozbiljne tjelesne ozljede. Našao se pred istim onim sucem. „Naslijedivši tu zemlju, naslijedio sam i tu nepravdu!“ pravdao se mladić. Sudac je imao razumijevanja. Nije trpio seljake iz tog sela, koji su ga izbezumljivali svojim čestim i beskrajnim sporenjima. Izrekao je mladiću sasvim blagu uvjetnu kaznu.
Prošlo je dosta vremena, i zemlja se našla u ratu. Naš mladić, sad već zreo čovjek, svakodnevno je slušao o nepravdama koje su dva ili tri susjedna naroda stoljećima nanosila njegovom narodu. Koliko je tu bilo nedužnih i nejakih koji su završili u jamama, u rijekama, u prerano iskopanim grobovima! On je naslijedio svu tu nepravdu čije su žrtve bili njegovi djedovi i trpjele je generacije njegovih predaka. Mislio je i govorio da tolika prolivena krv mora biti namirena. A desilo se da se sretne s pripadnikom jednog od tih susjednih naroda, i da mu taj neprijatelj progovori na posprdan i prezriv način o toj vapijućoj nepravdi. Tu drskost platio je životom: naš junak bio je naoružan, i njegovo je oružje presudilo.
A onda se opet našao pred onim istim sucem. „Nisam imao izbora“, branio se, „onaj razbojnik, jedan od naših vjekovnih dušmana, napao me je! Moj postupak bio je samoobrana! Tako isto morali su se braniti i mnogobrojni moji rođaci, djedovi, stotine tisuća mojih predaka koji su bili žrtve čudovišne nepravde. I tu sam nepravdu ja naslijedio!“
Sudac je i sam duboko vjerovao u svetu istinu: Mi se uvijekbranimo, nikad ne napadamo.Uz to, i on se smatrao nasljednikom te iste nepravde o kojoj mu je govorio osumnjičenik. Stoga je znao kako mora postupiti. Naš junak je otišao kući miran i zadovoljan: sreća mu se opet nasmiješila.
Ali nije se htjela nasmiješiti i njegovom dobrostivom sucu, bez obzira na to što je i on o sebi mislio da je samo naslijedio mnoge nepravde, osobne i kolektivne, a da ih nikad i nikako nije nanosio. Bio je uvjeren da ni pred kim i ni za što nije kriv, ni on ni svi oni nasljednici raznoraznih nepravdi prema kojima se on, kad su se pojavljivali pred njim kao sucem, iz nekih njemu znanih razloga pokazivao tako blagonaklonim.
Uskoro, noću, u jednoj mračnoj ulici, put mu je prepriječio jedan od onih čijem je ocu, ili djedu, on nekada sudio, u suđenju u kojemu argumente obrane nije ocijenio dovoljno uvjerljivima, a za okrivljenog nije našao ni bilo kakve olakotne okolnosti.
Pred njim se, u istoj osobi, našao nasljednik nepravde i presuditelj.
Nasljednici nepravde
Ova priča počela je prije dvadesetak godina nečim što je i onda i danas čest uzrok spora i izvor nevolje, pa i nepravde: jednim novinskim člankom. Jedan moj znanac, profesor, čovjek od stanovitog ugleda, rekao mi je prilikom slučajnog susreta, sa izrazom očajanja na licu, da je postao žrtva nečijeg otrovnog pera. Oklevetan je u jednom novinskom članku. A možda je – pomislio sam – u tom tekstu o njemu rečena istina, ali istina koju je teško podnijeti. Bilo kako bilo, vidjelo se da moj znanac trpi velike duševne boli. Ipak, nije se mogao odlučiti da nepravdu pokuša izbrisati na sudu.
Međutim, njegov sin, snažan momak prijeke naravi, nije mogao otrpjeti nepravdu nanijetu ocu. Presreo je na ulici pisca kobnog članka i propustio ga kroz šake. Tako se on umjesto oca našao pred sudom. Sudac je bio blagonaklon. I on je imao nemilih iskustava sa novinarima. „Za pohvalu je to što ste branili čast svog oca“, rekao je, „ali ipak, nije dobro uzimati pravdu u svoje ruke.“ „Ja sam njegov sin“, uzviknuo je mladić, „ja sam nasljednik nepravde koja mu je nanijeta, moja je dužnost da je ispravim!“ Odgovor se svidio sucu. Otezao je sa donošenjem odluke, da bi na kraju stavio predmet ad acta kao da se ništa nije dogodilo.
Koju godinu kasnije, taj isti mladić, ali sad kao nasljednik posjeda svog oca koji je negdje u okolini grada imao u vlasništvu njive i pašnjake, našao se u sporu sa seljakom iz jednog obližnjeg sela poznatog po prgavosti njegovih žitelja sklonih parničenju. Taj seljak je obrađivao, zapravo prisvojio zemlju njegovog oca. Sreli su se na samoj toj njivi, i riječ po riječ, psovka po psovka, mladić je riješio spor tako što je seljaka pretukao nanijevši mu ozbiljne tjelesne ozljede. Našao se pred istim onim sucem. „Naslijedivši tu zemlju, naslijedio sam i tu nepravdu!“ pravdao se mladić. Sudac je imao razumijevanja. Nije trpio seljake iz tog sela, koji su ga izbezumljivali svojim čestim i beskrajnim sporenjima. Izrekao je mladiću sasvim blagu uvjetnu kaznu.
Prošlo je dosta vremena, i zemlja se našla u ratu. Naš mladić, sad već zreo čovjek, svakodnevno je slušao o nepravdama koje su dva ili tri susjedna naroda stoljećima nanosila njegovom narodu. Koliko je tu bilo nedužnih i nejakih koji su završili u jamama, u rijekama, u prerano iskopanim grobovima! On je naslijedio svu tu nepravdu čije su žrtve bili njegovi djedovi i trpjele je generacije njegovih predaka. Mislio je i govorio da tolika prolivena krv mora biti namirena. A desilo se da se sretne s pripadnikom jednog od tih susjednih naroda, i da mu taj neprijatelj progovori na posprdan i prezriv način o toj vapijućoj nepravdi. Tu drskost platio je životom: naš junak bio je naoružan, i njegovo je oružje presudilo.
A onda se opet našao pred onim istim sucem. „Nisam imao izbora“, branio se, „onaj razbojnik, jedan od naših vjekovnih dušmana, napao me je! Moj postupak bio je samoobrana! Tako isto morali su se braniti i mnogobrojni moji rođaci, djedovi, stotine tisuća mojih predaka koji su bili žrtve čudovišne nepravde. I tu sam nepravdu ja naslijedio!“
Sudac je i sam duboko vjerovao u svetu istinu: Mi se uvijek branimo, nikad ne napadamo. Uz to, i on se smatrao nasljednikom te iste nepravde o kojoj mu je govorio osumnjičenik. Stoga je znao kako mora postupiti. Naš junak je otišao kući miran i zadovoljan: sreća mu se opet nasmiješila.
Ali nije se htjela nasmiješiti i njegovom dobrostivom sucu, bez obzira na to što je i on o sebi mislio da je samo naslijedio mnoge nepravde, osobne i kolektivne, a da ih nikad i nikako nije nanosio. Bio je uvjeren da ni pred kim i ni za što nije kriv, ni on ni svi oni nasljednici raznoraznih nepravdi prema kojima se on, kad su se pojavljivali pred njim kao sucem, iz nekih njemu znanih razloga pokazivao tako blagonaklonim.
Uskoro, noću, u jednoj mračnoj ulici, put mu je prepriječio jedan od onih čijem je ocu, ili djedu, on nekada sudio, u suđenju u kojemu argumente obrane nije ocijenio dovoljno uvjerljivima, a za okrivljenog nije našao ni bilo kakve olakotne okolnosti.
Pred njim se, u istoj osobi, našao nasljednik nepravde i presuditelj.