1. Ljuša je bila naša izvanja tetka: njen otac Radule i Darinkin otac Simeun bili su braća od stričeva, a imala je pet šćeri: Kosu, Rosu, Ljeposavu, Dragicu i Spaseniju, i sve su mi one bile sestre, ne od tetke, i ne od izvanje, nego sestre.
Kad smo bili gimnazijalci, Ljušin mlađi sin Vukosav me na bjelopoljskoj ulici upoznao sa Búdom, kćerkom Ljušinoga brata Jakše Tapuškovića. Kad je Buda otišla, kazao sam: “Ima dobre noge”. “Ne gledaš je ko sestru”, kazao je Vukosav, a ja se zastidio, zato ovo i pamtim. Sjećam se poglavito svojih sramota i to se skraćeno zove imati savjest. Ali treba razumjeti i mene: kako ću Budu gledati kao sestru kad mi njen otac Jakša nije bio ama baš ništa, a tetka Ljuša mi je bila rođena sestra Darinkina.
Ljuša je obožavala ljute paprike: “e kako me, Daro, sele, ova regnu po grlu!”, a da te voli svjedočile su čak njene grdnje: ”paśi sine u paśijem aljinama”, i znala je o svakom sve, ali to znanje nije upotrebljavala ni protiv koga, kao pogana Gospava Šajova. Ljuša je bila veliki zajebant: kuća joj je bila vazda puna smijeha, pa je morala o svakome znati sve da se imamo čemu smijati.
Darinka, vječito smrknuta udovica ibeovca koga su utukli u potoku zvanom Zekića rijeka (što je vrlo znakovito: svaki potočanjak u Montenegru kandidat je za rijeku) – osmjehivala se, a nekad čak i smijala, kad nam je tetka Ljuša u kući, što je bio jedan od važnih razloga da je volim. I ne pamtim da me Darinka ikad ošamarila, a kamo li izdevetala, dok je Ljuša sjedjela kod nas. Treba li reći da sam u djetinjstvu Ljušu volio više nego majku i da sam, u nastupima samosažaljenja, mislio: što me ne rodi Ljuša nego Darinka s motkom?
*
2. Preminula Ljuša i u predsoblju čeka Boga da je primi, a umrla od straha. Nakon dva sata, jedan anđeo sa ušima ustranu, kao u Mikaša Šorova, pripušta je k sebi da joj uzme generalije.
Ko ste vi?
Ja Ljubica.
I kako još?
Simonović. Šćer Radula i Zorke Tapušković iz Toševina.
Anđel prelista birački spisak, pa kaže:
Što lažete?
Ne lažem, ni do Bog.
Ovde nema nikakve Ljubice Simonović.
Kako će me bit kad nijesam glasala četeres i kusur godina.
A zašto, moliću lepo, niste glasali?
Kad je na vlas došo popišani Bego, sin polivenoga Milete Ranjova, Bojo Čoveljić je reko: naljegla su, moja Ljušo, pošljednja vremena. A tako i jes, imena mi božeg.
A znate li vi da je svaka vlast od Boga?
Ne ono. Okle ću znat?
Pa piše u Bibliji.
Zalud piše kad sam nepismena.
Išli ste u crkvu? Slušali ste šta pop govori.
Koji mrčni pop? Iza oslobođenja, on je prvi među nama raskrstio s religijom.
Šta ćemo s vama?
Vrnite me dolje da me ture na spisak.
Da ne bi? Zavešću vas kao takozvanu Ljubicu Simonović, a Bog ima načina da proveri lažete li.
*
3. Da anđeli nebeski zbore ekavicom o tome nema sumnje: hiljadu osam stotina četrdeset ili pedeset i neke, jedan srpski pop je iz pouzdanih izvora doznao i u stihovima svijetu obznanio živu istinu: “Nebo je plavo srpske boje, u njem stoluje srpski bog, oko njeg anđeli srpski stoje i dvore Srbina Boga svog.”
*
4. Evo me, Bože, veli Ljuša.
Dobro došla, Anđo, ljucka šćeri. U Pape će nečija kučka krepat kad si ti riješila da mi uvratiš.
Ama ne big ti ja, Bože, ni ovi put došla da nije pod moranje.
Fala ti na istini, Ljušo.
A što oni tvoj anđel kaže “lepo” ko da je starojugoslovenski džandar?
On je Srbin, Anđo. Svi moji anđeli su Srbi.
A kako to, Bože?
Lijepo. Ajde da im učinim po volji, velju, kad toliko crkoše za mnom. Ali njin pop je slago da sam Srbin. Slago, vala, ko kad je bio mali. Da mogu birat od koje sam nacije, bio big Kinez. Ali ne mogu.
Da si Bog, a da nešto ne moreš, to mi je, vala, novo.
Ti to ne bi razumjela, Ljušo, pa je bolje da džaba ne trošim riječi.
A što činiš, Bože?
Evo od vraga pravim đavola.
Đe sam ovo?
A šta ti, Anđo, misliš đe si?
U raj.
Pogodi, obraza mi.
A đe je Gospava Šajova?
Što će ti pogana Gospava?
Čuš – što će mi Gospava? Zar se više nigda nećemo viđet?
Je li se ti to, Anđo, otimaš za pakao đe ni ni ja ne big mogo izdržat po godine.
A kako mi moremo?
Morate. Pa vi je lakše i moći.
A što mora Gospava?
Ama ne uči ti mene, ženska glavo, đe ću sa gospavama!
Ne učim te, ni do Bog. Nego velju: imalo je mlogo gorije od Gospave. A računam da si ti liječak bolji no Tito i da ovđe smijem, majka mu stara, reć šta mislim.
Smiješ. Ama Gospavu mi ne pominji. Bolje je i za te i za me.
Oćeš li ti to da me ubijediš ili da me ustrašiš?
Ne. No da te odbranim od sebe. Marko Miljanov je reka da su pravi ljuđi oni što druge brane od sebe. To je najpametnije što je u Crnu Goru igda rečeno.
Nijesam znala, Bože, da si Crnogorac. E da mi je, kukavici, to nekako javit onijema dolje.
Daj, Anđo, ne bleji svašta. Kakav Crnogorac i kakav matrak? Nikoko ne mora nije blesav da bidne Crnogorac.
A dobro, Bože, kako nijesi Crnogorac kad evo zboriš ka da si postoputa rođen u Pape i ka da si među nama rasto?
To je drugo. Ja sam, Ljušo, odsvakle pomalo. Pa sam i iz Papa kad zatreba. Kad divanim sa vama Papljanima, Anđo, onda zborim ko vi.
A sa Švabama džemrgaš po njinski?
E ja.
A što ideš ođeven u crnogorsko i šta će ti ta kapa s oblistom?
To se tebe, Ljušo, kapa pričinja.
A Srbijancima se pričinja šajkača?
E ja.
A muslimanima se pričinja ćulaf?
E ja.
A što to, Svedržitelju?
Od duga vremena, Anđo, svi mi ovđe pomalo vodimo politiku.
Nijesam znala, Bože, da i ti umiješ političit.
Moram, Anđo, kad ste stoka. Sreća je što ve je malo.
Malo nas je kad je za dobro. A kad treba činjet poganstva, ima nas – živi živistijan.
Te si mi riječi, Ljušo, sa srca skinula. Kad je da se nešto ljucko učini, vazda se nađete u prečemu poslu. Zato i moram političit. Drukše mi ne biste šćeli priznat svoja poganstva. Svak od vas upečobrazi: nijesam pa nijesam!
Ko da ga je Sulumija Miraševa odnjivila!
E ja. Ili velite, ko Gigoje Buronja: ne znam, ne pantim, davno je to bilo!
Ti mu kažeš da je pogan od pogani, a ono se iščuđava ko da je viđelo lijevu bradvu?
E ja. A čim vidite da sam u crnogorsko i čujete đe zborim ka vi, rasknjezite se od miline, pa ve ne moram nogetat i šaketat da sve priznate.
A ima li, Bože, insana da nemaju šta priznat?
U Pape su taki rijetki ko po grobu jagode. Ama ima ig kojijem se more oprostit. Njig je malina. A ima ig kojijem se ne more. Tijeg je višina. Papaljana u paklu ima više no u Stambol Sandžaklija.
E veliš li? A zbilja, ko ubi Velimira Vešovića, čoeka Darinoga?
Đavo će znati. Sumnjam na trojicu. Posigur ću znat kad dođu ovamo. Ama svaki oteže.
Taki smo ti mi. Odavno zaudara po zadnjoj pomasti, više ga je u zemlju no na zemlju, a jopet neće da mre. Pop Kruno nas je, znači, prije rata lago da ti sve znaš?
Lago, ada no šta. Ko što je lago i za sve drugo. Što bi jedino za mene istinu zborio? Ko sam ja da ona popina mene štedi
Šta to, Svedržitelju,pričaš, ako boga znaš? Zar popovi nijesu božje sluge?
Popovi su,Ljušo, moje podrepne muve. O vama znam barem toliko, ako ne znam baš sve, kao Gospava Šajova
Pa što si ga, Bože, puštio da laže?
Vi mislite e ja nemam ništa pametnije činjet do nazorisat papljanske uštve?
To je Gospava, boj se, umjela bolje od tebe.
E vala jes. Znala je i đe đavo jebo đavola, za izvineš ti i tvoj obraz. Da se Hitler nije ubio, Gospavu big pito đe skrio.
Jedna je Gospava. Drugu ne vjerujem da bi opet umio sazdat, slava ti i milos.
Da ne big umio, big, ama sebi sam to zabranio.
Svašta ti, mešim, sebe moraš zabranjivat da ostaneš Bog?
Zato ti i velim: ne pominji mi lijenu Gospavu od stotinu oka što je protiv svakog znala sve, lajala za svakim svašta, pa i za mnom lično.
Ama i ti si, Bože, za to kriv
Kako ja, anđeli s tobom?
Ne bio joj dat onoliku jezičinu. Nije Gospava samu sebe gradila.
Jes, Ljušo, taman ona. Svak gradi sam sebe, ja s tijem nemam ništa, ali ti ni to ne bi razumjela.
Opet On! Ne razumijem pa ne razmijem! Pitaj moga sestrića Marka Darinoga razumijem li. On je svake godine prolazio sa skroz odličnim.
Pušti Marka. Za njega je najbolje rekla ona te ga je rodila: “Ima li iđe pod kolo nebesko ovake blese? Čudi me, obraza mi, kako umije gaće vezat”.
To je ona zborila da ga sačuva od zlijeg očiju. Pantiš li Darinoga unuka Gorana kad je bio mali?
Đe je sad?
Ljekar u Vršac.
Nije loš Goran.
Jednom, prekoljeta, Goran došo u Pape, a kad je viđela da k njenoj kući ide vještica Stanija Saović, Dara nagaravila Gorana kotlom da ga sačuva od njenijeg zlijeg očiju. Tako je i Marka vazda garavila svim i svačim. Misiš li ti da Dara ne zna koga je rodila?
Za Marka sam spremio gurabiju ka za Marksa. Kad umre i dođe da me traži u kancelariji, narediću svetom Petru: reci mu da me nema.
A đe si turio Rumicu Mašanovu?
U pakao, đe ću drugo.
A što, Bože, ako boga znaš?
Što mi je milo, Ljušo.
A ja ti, bez Rumice, za raj ne big ni pjana poigrala. S njome i Darinkom Vešović nijesam se razdvajala.
Viđi ti nje, molim te! Još nije ovđe ni ugrijala mjesto, a Boga uči šta će i kako će, krenula da mi i Raj prekraja.
Mala sam ja za to, Bože, ali jopet.
Muč! Vidi se, Anđo, da si udovičetina od l947. godine i da te tries i kusur godina niko nije pošteno izlupo. Ti si, mešim, ko Jeka Komunista te je pola vijeka o jadu zabavljala Cetinje.
Je li to ona te je Đilasa osudila na smrt: da ga u jamu bače?
Ta, ta. A kad je došla vamo, nastavila da naređuje. Mokrim konopom sam je golu bio dok nije svatila ko sam. Tako čeljade nijesam vidio otkako je Adam kinuo.
Ama, jopet, ja ko velju.
Ništa ama i ništa kovelju, no šut!
Nijesam znala da će me i na nebo ušutkavat! Mislila sam e ovđe smijem govorit iz punije usta.
Izvini, Anđo.
E nek sam, vala, i to čula. Da se Bog izvinjava. I to dvaput.
I još ću nešto reć, pred tobom mogu.
Moreš slobodno. Sve što sam igda čula, o tome sam samo u moju i u Darinu kuću pričala.
Vidio sam da mi je, kad sam obučen u crnogorsko, lakše oprostit vašim uštvama koje me ubjeđuju da su uštve zlatokrile. To sam svatio kad mi je došla Nokova baba Jagra.
Đe si je turio, Bože?
U raj, Anđo.
Taman si učinio, ka da si mene pito.
Ne budali, Ljušo, vijeka ti.
Šta ne budali? Da ti je znat koja je ono mučenica bila. Boga pitaj koliko je puta Noko išćero po noći iz kuće. Jednom bio strašni sud, vjetar obaro stogove sijena, razvaljivo kutnje krovove, šljive i kruške izvaljivo. Ujutru se skupile žene kod Mirosave Ljubove, pričaju o sinošnjem kijametu, a Jagra veli: niko ne zna kake su munje sinoć pucale ko nije noćio napolje.
Ali ti ne pantiš Jagrinoga sina Miletu. Bila si mala.
Pantim ga ko kroz sito. Za vrijeme švapske okupacije bio je u komite.
Ili će to bit komiti iz vakta prisajediniteljskoga, ne znam ni sam, a više nije ni važno: ovđe, kod mene, i ono te je bivalo prije Crnojevića Iva, i ovo te se odigrava za vakta Titova, sve ti je to isto Ništa.
I dolje je, ne boj se
Jednom je Mileta, sa desetak drugā, naišo kroz Krokočevo.
Kroz koje Krokočevo?
Ono te ga u svoje ćitabe opisuje tvoj sestrić Marko. Jagra kupila grane u Palješku, i ugledala Miletu đe ide onijem putanjkom povr Ledinka Jašovoga. Kad je viđela đe vodi cijelu bulumentu, bačila one brstine, pa potrči kući, koliko je skočit mogla, prijekijem putem kroz Mrkojev ječam, uleti u kuću i naredi đeci: sklanjajte onu kacu sira!
Čujala sam za tu priču.
Kako čujala? Kad to u Papama odavno svak živ zna. Ali dobro: ti si iz Rovaca. A Rovčani se prave da ne znaju ni koliko Turčin ima nogu… I uto će Mileta pred kuću. I da ti, Anđo, ne duljim lakrdiju.
Nijesam ti ja, Bože, Anđa no Ljuša.
Bile vi Anđe, bile vi Ljuše, to vam isti đavo kad dođete u moje šape. Bolje bi bilo da ste Anđe što se zovu Ljuše, ili Ljuše što se zovu anđe, ali vi ni to, bojim se, ne bi pomoglo… U neka doba, sin je pita: imaš li ovome mome društvu išta dati da turi na usta? Ne ja, bogomi, sine, ranimo ti se koprivom
Ako je narod ijo koprive, biće da je još vlado Švabo.
Dobro si. Uto pukne puška sa Okruglice, a komiti svitnu kroz prozor ka Poljanama. I šta ću ti duljit priču: Jagra više nije Miletu viđela živa, e je dva dana iza toga ubijen.
Smaknut po dostavi švapskog špijuna, one rđe Ćinćurske ispod Kremeštave Glavice, kako mu ono bi ime.
Galjo.
Znaš li, Bože, da je Galjo mašicama vuko oca za nos?
E ja. Mileta još ne bješe napunio devetnestu.
Vidosava Veljova ga našla mrtvog. Potlje je vikala: ne mož otkinut dva oka od njega.
Tako je to bilo, moja Anđo. Jagra je puštila sina da joj ode gladan iz kuće – da joj komiti ne bi pojeli kacu sira. Sebet toga joj pozadugo nijesam stio uzet dušu, zalud me molila. To je za vas dugo, a vođek ti je ko kad pređeš iz sobe u sobu, ne dulje.
Ni dolje nije mlogo drukše.
Kad umrete, Ljušo, svi dođete kod mene, a kojijem ne mogu oprostit, njig đavolu predajem da ig tura na struju i ćera ig, Anđo, da vreli katran miješaju kurcem, da oprostiš ti i tvoj obraz. Kojijema mogu oprostit,ostanu da korziraju po ovoj nepokošenoj livadi, pogle kako je puna rose. Ovđe kod mene ti je, Anđo, vazda zora. Ljetnja zora puna rose.
Ima li ovđe ljutijeg paprika?
I da ig ima, okle mi? Mi se zalažemo medom i šećerom.
Kako ću bez ljutijeg paprika? Dolje su zborili da gore ima što poželiš.
Nećeš ig više željet. Nećeš ni znat da ig ikako ima.
Bogomi ne vjerujem. Znam ja sebe. Sve mogu zaboravit, sem ljute paprike Darine.
Ljuća je od njig Dara. Ljuća je Dara od najljuće paprike iz Kanja kod Bijeloga Polja.
I nevolja joj je bila, imena mi božega. I šta će ti bit?
Kad mi je banula Jagra, stio sam je odma vragu predat. Ama stani, mislim se, lako je insana zajmit u pakao. I obukog se u crnogorsko, ne znam, obraza mi, šta mi bi. Ajde, velju, da nastavim kapu crnogorsku, da obučem džamadan i dimije, da viđu šta će reć ona babetina. I uljegnemo u priču, riječ po riječ, i u neka doba svatim: više nijesam oni prijašnji.
Odvuglo ti oko srca?
Taman tako. Pa mi i milo i mrzno što sam drukši.
Milo ti i mrzno ka đevojci kad je načnu?
Šta to ti pričaš sebe u njedra, ne čug te dobro.
Ka što je đevojci milo kad prvi put okusi meda, a i mrzno joj, e mladoženji ne more reć da je krava razbučila rogom.
Hihihihi hehehehe hahahaha hohohoho huhuhuhu! Dobro reče onaj tvoj sestrić Marko: naša tetka Ljuša je zajebant kakoga nema u tri sreza.
Šalu je Bog ostavio.
Ma neka, velju, nek sam drukši, ovi Papljani su naopak milet, njinijeg poganstava nema u tri carevine, ama jopet ne mogu ig sve ćušnut u pakao, moram pođekad pođekoga spasit od sebe. Pa iako to nijesu ničim zaslužili.
Tetka Ljuša u raju
1. Ljuša je bila naša izvanja tetka: njen otac Radule i Darinkin otac Simeun bili su braća od stričeva, a imala je pet šćeri: Kosu, Rosu, Ljeposavu, Dragicu i Spaseniju, i sve su mi one bile sestre, ne od tetke, i ne od izvanje, nego sestre.
Kad smo bili gimnazijalci, Ljušin mlađi sin Vukosav me na bjelopoljskoj ulici upoznao sa Búdom, kćerkom Ljušinoga brata Jakše Tapuškovića. Kad je Buda otišla, kazao sam: “Ima dobre noge”. “Ne gledaš je ko sestru”, kazao je Vukosav, a ja se zastidio, zato ovo i pamtim. Sjećam se poglavito svojih sramota i to se skraćeno zove imati savjest. Ali treba razumjeti i mene: kako ću Budu gledati kao sestru kad mi njen otac Jakša nije bio ama baš ništa, a tetka Ljuša mi je bila rođena sestra Darinkina.
Ljuša je obožavala ljute paprike: “e kako me, Daro, sele, ova regnu po grlu!”, a da te voli svjedočile su čak njene grdnje: ”paśi sine u paśijem aljinama”, i znala je o svakom sve, ali to znanje nije upotrebljavala ni protiv koga, kao pogana Gospava Šajova. Ljuša je bila veliki zajebant: kuća joj je bila vazda puna smijeha, pa je morala o svakome znati sve da se imamo čemu smijati.
Darinka, vječito smrknuta udovica ibeovca koga su utukli u potoku zvanom Zekića rijeka (što je vrlo znakovito: svaki potočanjak u Montenegru kandidat je za rijeku) – osmjehivala se, a nekad čak i smijala, kad nam je tetka Ljuša u kući, što je bio jedan od važnih razloga da je volim. I ne pamtim da me Darinka ikad ošamarila, a kamo li izdevetala, dok je Ljuša sjedjela kod nas. Treba li reći da sam u djetinjstvu Ljušu volio više nego majku i da sam, u nastupima samosažaljenja, mislio: što me ne rodi Ljuša nego Darinka s motkom?
*
2. Preminula Ljuša i u predsoblju čeka Boga da je primi, a umrla od straha. Nakon dva sata, jedan anđeo sa ušima ustranu, kao u Mikaša Šorova, pripušta je k sebi da joj uzme generalije.
Ko ste vi?
Ja Ljubica.
I kako još?
Simonović. Šćer Radula i Zorke Tapušković iz Toševina.
Anđel prelista birački spisak, pa kaže:
Što lažete?
Ne lažem, ni do Bog.
Ovde nema nikakve Ljubice Simonović.
Kako će me bit kad nijesam glasala četeres i kusur godina.
A zašto, moliću lepo, niste glasali?
Kad je na vlas došo popišani Bego, sin polivenoga Milete Ranjova, Bojo Čoveljić je reko: naljegla su, moja Ljušo, pošljednja vremena. A tako i jes, imena mi božeg.
A znate li vi da je svaka vlast od Boga?
Ne ono. Okle ću znat?
Pa piše u Bibliji.
Zalud piše kad sam nepismena.
Išli ste u crkvu? Slušali ste šta pop govori.
Koji mrčni pop? Iza oslobođenja, on je prvi među nama raskrstio s religijom.
Šta ćemo s vama?
Vrnite me dolje da me ture na spisak.
Da ne bi? Zavešću vas kao takozvanu Ljubicu Simonović, a Bog ima načina da proveri lažete li.
*
3. Da anđeli nebeski zbore ekavicom o tome nema sumnje: hiljadu osam stotina četrdeset ili pedeset i neke, jedan srpski pop je iz pouzdanih izvora doznao i u stihovima svijetu obznanio živu istinu: “Nebo je plavo srpske boje, u njem stoluje srpski bog, oko njeg anđeli srpski stoje i dvore Srbina Boga svog.”
*
4. Evo me, Bože, veli Ljuša.
Dobro došla, Anđo, ljucka šćeri. U Pape će nečija kučka krepat kad si ti riješila da mi uvratiš.
Ama ne big ti ja, Bože, ni ovi put došla da nije pod moranje.
Fala ti na istini, Ljušo.
A što oni tvoj anđel kaže “lepo” ko da je starojugoslovenski džandar?
On je Srbin, Anđo. Svi moji anđeli su Srbi.
A kako to, Bože?
Lijepo. Ajde da im učinim po volji, velju, kad toliko crkoše za mnom. Ali njin pop je slago da sam Srbin. Slago, vala, ko kad je bio mali. Da mogu birat od koje sam nacije, bio big Kinez. Ali ne mogu.
Da si Bog, a da nešto ne moreš, to mi je, vala, novo.
Ti to ne bi razumjela, Ljušo, pa je bolje da džaba ne trošim riječi.
A što činiš, Bože?
Evo od vraga pravim đavola.
Đe sam ovo?
A šta ti, Anđo, misliš đe si?
U raj.
Pogodi, obraza mi.
A đe je Gospava Šajova?
Što će ti pogana Gospava?
Čuš – što će mi Gospava? Zar se više nigda nećemo viđet?
Je li se ti to, Anđo, otimaš za pakao đe ni ni ja ne big mogo izdržat po godine.
A kako mi moremo?
Morate. Pa vi je lakše i moći.
A što mora Gospava?
Ama ne uči ti mene, ženska glavo, đe ću sa gospavama!
Ne učim te, ni do Bog. Nego velju: imalo je mlogo gorije od Gospave. A računam da si ti liječak bolji no Tito i da ovđe smijem, majka mu stara, reć šta mislim.
Smiješ. Ama Gospavu mi ne pominji. Bolje je i za te i za me.
Oćeš li ti to da me ubijediš ili da me ustrašiš?
Ne. No da te odbranim od sebe. Marko Miljanov je reka da su pravi ljuđi oni što druge brane od sebe. To je najpametnije što je u Crnu Goru igda rečeno.
Nijesam znala, Bože, da si Crnogorac. E da mi je, kukavici, to nekako javit onijema dolje.
Daj, Anđo, ne bleji svašta. Kakav Crnogorac i kakav matrak? Nikoko ne mora nije blesav da bidne Crnogorac.
A dobro, Bože, kako nijesi Crnogorac kad evo zboriš ka da si postoputa rođen u Pape i ka da si među nama rasto?
To je drugo. Ja sam, Ljušo, odsvakle pomalo. Pa sam i iz Papa kad zatreba. Kad divanim sa vama Papljanima, Anđo, onda zborim ko vi.
A sa Švabama džemrgaš po njinski?
E ja.
A što ideš ođeven u crnogorsko i šta će ti ta kapa s oblistom?
To se tebe, Ljušo, kapa pričinja.
A Srbijancima se pričinja šajkača?
E ja.
A muslimanima se pričinja ćulaf?
E ja.
A što to, Svedržitelju?
Od duga vremena, Anđo, svi mi ovđe pomalo vodimo politiku.
Nijesam znala, Bože, da i ti umiješ političit.
Moram, Anđo, kad ste stoka. Sreća je što ve je malo.
Malo nas je kad je za dobro. A kad treba činjet poganstva, ima nas – živi živistijan.
Te si mi riječi, Ljušo, sa srca skinula. Kad je da se nešto ljucko učini, vazda se nađete u prečemu poslu. Zato i moram političit. Drukše mi ne biste šćeli priznat svoja poganstva. Svak od vas upečobrazi: nijesam pa nijesam!
Ko da ga je Sulumija Miraševa odnjivila!
E ja. Ili velite, ko Gigoje Buronja: ne znam, ne pantim, davno je to bilo!
Ti mu kažeš da je pogan od pogani, a ono se iščuđava ko da je viđelo lijevu bradvu?
E ja. A čim vidite da sam u crnogorsko i čujete đe zborim ka vi, rasknjezite se od miline, pa ve ne moram nogetat i šaketat da sve priznate.
A ima li, Bože, insana da nemaju šta priznat?
U Pape su taki rijetki ko po grobu jagode. Ama ima ig kojijem se more oprostit. Njig je malina. A ima ig kojijem se ne more. Tijeg je višina. Papaljana u paklu ima više no u Stambol Sandžaklija.
E veliš li? A zbilja, ko ubi Velimira Vešovića, čoeka Darinoga?
Đavo će znati. Sumnjam na trojicu. Posigur ću znat kad dođu ovamo. Ama svaki oteže.
Taki smo ti mi. Odavno zaudara po zadnjoj pomasti, više ga je u zemlju no na zemlju, a jopet neće da mre. Pop Kruno nas je, znači, prije rata lago da ti sve znaš?
Lago, ada no šta. Ko što je lago i za sve drugo. Što bi jedino za mene istinu zborio? Ko sam ja da ona popina mene štedi
Šta to, Svedržitelju, pričaš, ako boga znaš? Zar popovi nijesu božje sluge?
Popovi su,Ljušo, moje podrepne muve. O vama znam barem toliko, ako ne znam baš sve, kao Gospava Šajova
Pa što si ga, Bože, puštio da laže?
Vi mislite e ja nemam ništa pametnije činjet do nazorisat papljanske uštve?
To je Gospava, boj se, umjela bolje od tebe.
E vala jes. Znala je i đe đavo jebo đavola, za izvineš ti i tvoj obraz. Da se Hitler nije ubio, Gospavu big pito đe skrio.
Jedna je Gospava. Drugu ne vjerujem da bi opet umio sazdat, slava ti i milos.
Da ne big umio, big, ama sebi sam to zabranio.
Svašta ti, mešim, sebe moraš zabranjivat da ostaneš Bog?
Zato ti i velim: ne pominji mi lijenu Gospavu od stotinu oka što je protiv svakog znala sve, lajala za svakim svašta, pa i za mnom lično.
Ama i ti si, Bože, za to kriv
Kako ja, anđeli s tobom?
Ne bio joj dat onoliku jezičinu. Nije Gospava samu sebe gradila.
Jes, Ljušo, taman ona. Svak gradi sam sebe, ja s tijem nemam ništa, ali ti ni to ne bi razumjela.
Opet On! Ne razumijem pa ne razmijem! Pitaj moga sestrića Marka Darinoga razumijem li. On je svake godine prolazio sa skroz odličnim.
Pušti Marka. Za njega je najbolje rekla ona te ga je rodila: “Ima li iđe pod kolo nebesko ovake blese? Čudi me, obraza mi, kako umije gaće vezat”.
To je ona zborila da ga sačuva od zlijeg očiju. Pantiš li Darinoga unuka Gorana kad je bio mali?
Đe je sad?
Ljekar u Vršac.
Nije loš Goran.
Jednom, prekoljeta, Goran došo u Pape, a kad je viđela da k njenoj kući ide vještica Stanija Saović, Dara nagaravila Gorana kotlom da ga sačuva od njenijeg zlijeg očiju. Tako je i Marka vazda garavila svim i svačim. Misiš li ti da Dara ne zna koga je rodila?
Za Marka sam spremio gurabiju ka za Marksa. Kad umre i dođe da me traži u kancelariji, narediću svetom Petru: reci mu da me nema.
A đe si turio Rumicu Mašanovu?
U pakao, đe ću drugo.
A što, Bože, ako boga znaš?
Što mi je milo, Ljušo.
A ja ti, bez Rumice, za raj ne big ni pjana poigrala. S njome i Darinkom Vešović nijesam se razdvajala.
Viđi ti nje, molim te! Još nije ovđe ni ugrijala mjesto, a Boga uči šta će i kako će, krenula da mi i Raj prekraja.
Mala sam ja za to, Bože, ali jopet.
Muč! Vidi se, Anđo, da si udovičetina od l947. godine i da te tries i kusur godina niko nije pošteno izlupo. Ti si, mešim, ko Jeka Komunista te je pola vijeka o jadu zabavljala Cetinje.
Je li to ona te je Đilasa osudila na smrt: da ga u jamu bače?
Ta, ta. A kad je došla vamo, nastavila da naređuje. Mokrim konopom sam je golu bio dok nije svatila ko sam. Tako čeljade nijesam vidio otkako je Adam kinuo.
Ama, jopet, ja ko velju.
Ništa ama i ništa ko velju, no šut!
Nijesam znala da će me i na nebo ušutkavat! Mislila sam e ovđe smijem govorit iz punije usta.
Izvini, Anđo.
E nek sam, vala, i to čula. Da se Bog izvinjava. I to dvaput.
I još ću nešto reć, pred tobom mogu.
Moreš slobodno. Sve što sam igda čula, o tome sam samo u moju i u Darinu kuću pričala.
Vidio sam da mi je, kad sam obučen u crnogorsko, lakše oprostit vašim uštvama koje me ubjeđuju da su uštve zlatokrile. To sam svatio kad mi je došla Nokova baba Jagra.
Đe si je turio, Bože?
U raj, Anđo.
Taman si učinio, ka da si mene pito.
Ne budali, Ljušo, vijeka ti.
Šta ne budali? Da ti je znat koja je ono mučenica bila. Boga pitaj koliko je puta Noko išćero po noći iz kuće. Jednom bio strašni sud, vjetar obaro stogove sijena, razvaljivo kutnje krovove, šljive i kruške izvaljivo. Ujutru se skupile žene kod Mirosave Ljubove, pričaju o sinošnjem kijametu, a Jagra veli: niko ne zna kake su munje sinoć pucale ko nije noćio napolje.
Ali ti ne pantiš Jagrinoga sina Miletu. Bila si mala.
Pantim ga ko kroz sito. Za vrijeme švapske okupacije bio je u komite.
Ili će to bit komiti iz vakta prisajediniteljskoga, ne znam ni sam, a više nije ni važno: ovđe, kod mene, i ono te je bivalo prije Crnojevića Iva, i ovo te se odigrava za vakta Titova, sve ti je to isto Ništa.
I dolje je, ne boj se
Jednom je Mileta, sa desetak drugā, naišo kroz Krokočevo.
Kroz koje Krokočevo?
Ono te ga u svoje ćitabe opisuje tvoj sestrić Marko. Jagra kupila grane u Palješku, i ugledala Miletu đe ide onijem putanjkom povr Ledinka Jašovoga. Kad je viđela đe vodi cijelu bulumentu, bačila one brstine, pa potrči kući, koliko je skočit mogla, prijekijem putem kroz Mrkojev ječam, uleti u kuću i naredi đeci: sklanjajte onu kacu sira!
Čujala sam za tu priču.
Kako čujala? Kad to u Papama odavno svak živ zna. Ali dobro: ti si iz Rovaca. A Rovčani se prave da ne znaju ni koliko Turčin ima nogu… I uto će Mileta pred kuću. I da ti, Anđo, ne duljim lakrdiju.
Nijesam ti ja, Bože, Anđa no Ljuša.
Bile vi Anđe, bile vi Ljuše, to vam isti đavo kad dođete u moje šape. Bolje bi bilo da ste Anđe što se zovu Ljuše, ili Ljuše što se zovu anđe, ali vi ni to, bojim se, ne bi pomoglo… U neka doba, sin je pita: imaš li ovome mome društvu išta dati da turi na usta? Ne ja, bogomi, sine, ranimo ti se koprivom
Ako je narod ijo koprive, biće da je još vlado Švabo.
Dobro si. Uto pukne puška sa Okruglice, a komiti svitnu kroz prozor ka Poljanama. I šta ću ti duljit priču: Jagra više nije Miletu viđela živa, e je dva dana iza toga ubijen.
Smaknut po dostavi švapskog špijuna, one rđe Ćinćurske ispod Kremeštave Glavice, kako mu ono bi ime.
Galjo.
Znaš li, Bože, da je Galjo mašicama vuko oca za nos?
E ja. Mileta još ne bješe napunio devetnestu.
Vidosava Veljova ga našla mrtvog. Potlje je vikala: ne mož otkinut dva oka od njega.
Tako je to bilo, moja Anđo. Jagra je puštila sina da joj ode gladan iz kuće – da joj komiti ne bi pojeli kacu sira. Sebet toga joj pozadugo nijesam stio uzet dušu, zalud me molila. To je za vas dugo, a vođek ti je ko kad pređeš iz sobe u sobu, ne dulje.
Ni dolje nije mlogo drukše.
Kad umrete, Ljušo, svi dođete kod mene, a kojijem ne mogu oprostit, njig đavolu predajem da ig tura na struju i ćera ig, Anđo, da vreli katran miješaju kurcem, da oprostiš ti i tvoj obraz. Kojijema mogu oprostit,ostanu da korziraju po ovoj nepokošenoj livadi, pogle kako je puna rose. Ovđe kod mene ti je, Anđo, vazda zora. Ljetnja zora puna rose.
Ima li ovđe ljutijeg paprika?
I da ig ima, okle mi? Mi se zalažemo medom i šećerom.
Kako ću bez ljutijeg paprika? Dolje su zborili da gore ima što poželiš.
Nećeš ig više željet. Nećeš ni znat da ig ikako ima.
Bogomi ne vjerujem. Znam ja sebe. Sve mogu zaboravit, sem ljute paprike Darine.
Ljuća je od njig Dara. Ljuća je Dara od najljuće paprike iz Kanja kod Bijeloga Polja.
I nevolja joj je bila, imena mi božega. I šta će ti bit?
Kad mi je banula Jagra, stio sam je odma vragu predat. Ama stani, mislim se, lako je insana zajmit u pakao. I obukog se u crnogorsko, ne znam, obraza mi, šta mi bi. Ajde, velju, da nastavim kapu crnogorsku, da obučem džamadan i dimije, da viđu šta će reć ona babetina. I uljegnemo u priču, riječ po riječ, i u neka doba svatim: više nijesam oni prijašnji.
Odvuglo ti oko srca?
Taman tako. Pa mi i milo i mrzno što sam drukši.
Milo ti i mrzno ka đevojci kad je načnu?
Šta to ti pričaš sebe u njedra, ne čug te dobro.
Ka što je đevojci milo kad prvi put okusi meda, a i mrzno joj, e mladoženji ne more reć da je krava razbučila rogom.
Hihihihi hehehehe hahahaha hohohoho huhuhuhu! Dobro reče onaj tvoj sestrić Marko: naša tetka Ljuša je zajebant kakoga nema u tri sreza.
Šalu je Bog ostavio.
Ma neka, velju, nek sam drukši, ovi Papljani su naopak milet, njinijeg poganstava nema u tri carevine, ama jopet ne mogu ig sve ćušnut u pakao, moram pođekad pođekoga spasit od sebe. Pa iako to nijesu ničim zaslužili.