Dok slijetao sam u tvoj prisvojeni grad,
ulice su bile duboki svijetleći kanali,
a uokolo tamni bunari zgrada
u kojima žive mirni i tihi ljudi,
kao hrčci posvećeni svome vječnom kotaču. Tamo si me čekala ti, lijepa i naopako sveta,
sva od isprekidanih molitvi, sva od izobilja,
kao papisa na prijestolju ukletog erosa.
Prve večeri s tobom pao je i prvi snijeg,
nebrušen, neisplativ na ovim ekskluzivnim,
potrošačkim ulicama, ali dragocjen
zbog mojeg jezika kojim sam ga topio
u najdubljim zakucima tvoga pulsirajućeg tijela, po danu stidljivog, po noći ponosnog,
poput gradskog tornja kulture iz olovnih vremena.
Idući dan, dok čekao sam da vratiš se s predavanja,
kako i priliči pjesniku koji od svog života radi film,
s glavnog zida kavane u gradskom središtu
uznemiravale su me ispisane misli
Ryszarda Kapuscinskog i Stefana Kisielewskog
i bio sam siguran da nikad neću doznati
što njima zauvijek zatvaram, a što otvaram u sebi.
Nasmijao sam se glasno, ne shvaćajući koliko je
zapravo tiho u tom naizgled užurbanom kafiću,
i svi su me upitno i s čuđenjem pogledali,
a ja sam se sjetio tebe u snijegom zakračunatoj noći,
kako si se smijala nakon što vodili smo ljubav,
kao u ljepljivom i blještavom kavezu,
i nonšalantno rekla: “Sve u redu, u 95 posto
slučajeva ja se smijem bez ikakva razloga”.
Snijeg je tada na zemlju spustio nečiju slobodu, i još je bez tragova, tvoja nije, moja nije.
Naopako sveta
Dok slijetao sam u tvoj prisvojeni grad,
ulice su bile duboki svijetleći kanali,
a uokolo tamni bunari zgrada
u kojima žive mirni i tihi ljudi,
kao hrčci posvećeni svome vječnom kotaču.
Tamo si me čekala ti, lijepa i naopako sveta,
sva od isprekidanih molitvi, sva od izobilja,
kao papisa na prijestolju ukletog erosa.
Prve večeri s tobom pao je i prvi snijeg,
nebrušen, neisplativ na ovim ekskluzivnim,
potrošačkim ulicama, ali dragocjen
zbog mojeg jezika kojim sam ga topio
u najdubljim zakucima tvoga pulsirajućeg tijela,
po danu stidljivog, po noći ponosnog,
poput gradskog tornja kulture iz olovnih vremena.
Idući dan, dok čekao sam da vratiš se s predavanja,
kako i priliči pjesniku koji od svog života radi film,
s glavnog zida kavane u gradskom središtu
uznemiravale su me ispisane misli
Ryszarda Kapuscinskog i Stefana Kisielewskog
i bio sam siguran da nikad neću doznati
što njima zauvijek zatvaram, a što otvaram u sebi.
Nasmijao sam se glasno, ne shvaćajući koliko je
zapravo tiho u tom naizgled užurbanom kafiću,
i svi su me upitno i s čuđenjem pogledali,
a ja sam se sjetio tebe u snijegom zakračunatoj noći,
kako si se smijala nakon što vodili smo ljubav,
kao u ljepljivom i blještavom kavezu,
i nonšalantno rekla: “Sve u redu, u 95 posto
slučajeva ja se smijem bez ikakva razloga”.
Snijeg je tada na zemlju spustio nečiju slobodu,
i još je bez tragova, tvoja nije, moja nije.