Najveći Brko u gradu

Bijahu to ona vremena kada smo se svakodnevno vani igrali po svojim firtlima a borčevo igrališće, ta travnata oaza prepuna hladovine mirisnih lipa, zajedno sa klupskom birtijom bješe nam drugi dom i glavni izvor domaćih informacija koje smo upijali od starijih pohoditelja, prijatelja i sugrađana, ponekog poznanika kojemu smo vjerovali na riječ. U centrum se odlazilo samo prigodno i to prvenstveno na predstave u kino i kazalište pa onda u slastičarne, neke lokale i naravno u ”Omladinac” na zabavu, koncerte i čagu. Dakle, za razliku od onih sugrađana i stanara po zgradama, ulicama i uličkama blizu gradskog središta, mi, nešto udaljeniji, nismo imali potrebu vječito tumarati po centru, sjediti na klupama ili ćaskati na poderanim ulicama poput gavrana na okolnim granama i boraviti u ugostiteljskim objektima da bismo uočili nekoga zanimljivoga i poznatoga lika. Stoga, ni Vampyja nisam poznavao sve dok mi se polovicom osamdesetih u rukama nije našao prvi broj domaćeg Strip fanzina ”Gavran” čiju je naslovnicu nacrtao i tablaturnu okosnicu zajedno s Žarkom Mandićem činio. Zatim i ostale brojeve na razne načine i ovisno od potrebe.

Pored ukoričenja njegovi radovi bijahu zajedno sa ostalim domaćim ”autorima u nastajanu” iz prvog virovitičkog strip ešalona predočeni u vitrinama i na panoima tadašnjeg armijskog doma gdje je bila prava, rekao bih, najveća moguća promocija za jednog umjetnika jer su kina u ta doba bila puna pa se, čekajući da predstava počne, vrlo rado sve to razgledalo i komentiralo, naravno, ako bi te zanimalo. A mene je to njihovo crtanje obuzelo za stalno kao nešto, za grad i zavičaj, vrlo važno i s čime se možemo s ostalima mjeriti, uspoređivati.

Na sva mjesta gdje je Vampy tada zalazio ja nisam pohodio, ali smo se znali sresti na poznatoj relaciji od korza prema ”Mlječnjaku” i ”Gradskoj kavani” do skretanja za Vrazovu gdje bi on produžio prema mom ”Beranovcu” skrenuvši u Cesar’čevu i u tih tristotinjak koraka hodao bih iza njega promatrajući kako se krakati dugonja polako kreće koracima od sedam milja i kako se njegov baloner njiše, a šešir na glavi podsjeća na kakvog samozatajnog revolveraša koji umjesto vinčesterkom i pištoljem vlada olovkom, kistom, perom i papirom. Puno puta bih ga tako pratio ne znajući jel’ je on i mene primijetio, no to tada nije bilo važno jer sam uživao znajući da je čovjek iz mojega firtla koji svojim crtačkim sposobnostima spada među tri najjača virovitička autora. Tu spominjem Roka Idžojtića i Davora Schunka s napomenom da je on bio u ostalim djelatnostima još raznovrsniji jer je bio reporter, urednik, voditelj radio emisija i djelatnik kazališnih kulisa, slikar pročelja i domova, pjesnik i pisac aforizama te ostalih mudroslovnih crtica.  

Visok, ozbiljan, poprilično suhonjav i skriven iza brkova i velikih naočala nije izgledao baš pristupačan za nekoga tko ga ne zna, ali takvi su bili svi ti umjetnici jer su živjeli u svojim mislima i umjetničkom svijetu zarobljeni.

S protokom vremena i životnih nedaća ili pak sretnih okolnosti ispunjenih radošću surađivanja i druženja s dragim ljudima, moj tajanstveni crtač i ulični hodač se najednom iz umjetničkog Vampyja, pustivši još duže svoje prepoznatljive brkove, pretvorio u Brku i pravog boema kojega se ne bi postidjela ni hrvatska metropola. Gledajuć’ ga u sjećanju prigodno si pomislih… ehh da je živio u Zagrebu možda bi bio ravan i glasovitom Tinu?!

U svakom slučaju bijah siguran da je naš Brko bio pun priča i prepun dogodovština koje za mene ostadoše samo tajna jer nikad ne bijah u njegovu društvu s njegovim prijateljima i kompanjonima već se po prvi puta susretosmo 2017-te na njegovoj posljednjoj izložbi u ”Dnevnom boravku” GDCK-a kada mu se predstavih ”da ga oduvijek pratim al’ nikako u svoj zapis da ga uhvatim?!” On se samo nasmijao i bijaše mu drago što radim na ”Mikeškim divanima” i sličnim stvarima te mi, sasvim iznenada kao neki prorok il’ Dalaj lama, natuknu čime bi se još bavit’ trebao kako bi ostalo zabilježeno – baš kao da mu je netko moje misli šapnuo. O tome detaljnije kada za to dođe vrijeme.

Lijepo smo se fotografirali i malko prodivanli te lipo rastali saznavši da se uslijed umjetničke naravi, životnih nedaća i boemske krvi zauvijek smjestio u Borovi.

Požar kojim je nehotice, jer je uslijed nesnalaženja, osobnih životnih promašaja, tuđih obećanja i vlastitih zabluda pa tako i time prouzrokovane neimaštine, ostao bez struje, zapalivši si svijećom kuću, a lokalni lajavci i trač-babe govoriše da samo pije i ništa ne radi ne znajući da im veliki zaljubljenik u varoša koju je risao, opisivao, oslikavao, svojim prisustvom i umjetničkom misijom zauvijek živote obilježavao u Virovitičkom listu, Glasu Slavonije, omladinskim i ostalim tiskovinama od Osijeka do Zagreba, a s izložbama još i dalje. Koji je čovjekoljubivo i zanosno vjerovao da se i bez motike može živjeti i koliko-toliko opstati. Pogotovo što nitko, do li njih takvih i samih, ne razumije skrivene pute jednog Servantesa iz našega ”Malega mista”, to jest naše male uspavane varoši. 

Željko Vampovac, po majci iz mikeške obitelji Ferenčević, taman da ništa za života nije uradio, poput frajle Matilde i njene mačke, svojom pojavom, ophođenjem s ljudima, britkim umom i humorom te fantastičnim idejama i najdužim brkovima koje je ova varoš ikada vidjela, postao bi gradska legenda.   

Katkada bi se zanio pa do mosta produžio i ja bih uživao u ”njegovu društvu” poput sjene koja spašava ljude od vrućine znajući dobro da je u svojim mislima sigurno nekuda daleko odlutao pa je skretanje promašio. Danas se i meni to katkada događa iako nisam ni ”b” od boema, a kamoli umjetnika njegovih kapaciteta i dometa. Zahvaljujući našoj zajedničkoj prijateljici Gordani R. koja o svima nama, njenima, brižno misli, poslah knjigu da ju pročita s nadom da mu se svidjela…

 

Dražen Bunjevac 15. 09. 2021.