Između raštrkanih kuća, ako se dovoljno odmakne od centra grada, trava je zelenija. Ravnomjerno, moglo bi se slobodno reći, pod konac potšišana. Sve je na svome mjestu, onako kako i treba biti. Uz sitne, neprimjetne razlike, od kuće do kuće, uz travu je u pravilnim linijama, i jednakim razmacima zasađeno cvijeće i drveće. Kadifice, jelkice, niski, ukrasni žbunovi. Japanske trešnje, pinkastog cvata. Iza kuća su, kako je kome volja, bazeni, dječija igrališta, roštilji, manje i veće terase, suncobrani. Trava je, dakle, ako se dovoljno odmakne od centra grada, zelenija. Modrozelena. Poput ćilima. Bosa noga, do članka u nj da utone. Dječija. Pseća kad iz trospratnice izleti. Za njim, na kraju povodca, vlasnik se, s mirišljivom vrećicom saginje.
– Hej Bob, kako si, kakav ti je bio dan, pita iz pristojnosti prvog komšiju.
– Ništa posebno, odgovara Bob, uz smiješak. Kosio sam travu. Uređivao dvorište pomalo. Razmišljam da posijem novu, ova mi se baš i ne sviđa više. Šta ti misliš ? Gdje si ti svoju uzimao? Koja je?
– Ne znam, vjeruj mi. Kompanija je to radila, prošle godine. Ali nisam ni ja zadovoljan. A uzeli su dobre pare. Jest da su dolazili još dva puta, da poprave, ali opet. Ništa.
– Oh, čuo sam da znaju sfušeriti. Zovi im menadžera, ili nekoga, probaj vratiti svoje pare, ako ništa.
– Ma ne, nek im bude ovaj put. Ali moju kuću više neće vidjeti! Završio sam s njima. Otkazao sam im sve poslove, i našao drugu kompaniju. Mogu ti dati njihov broj, ako želiš!?
– Može, to bi bilo odlično. Hvala ti.
– Nema problema. Čuvaj se Bob. Vidimo se poslije.
Za njim, kroz nekoliko minuta, šareni kombi, uz muziku zastaje. Djeca mu trče u susret razdragana. Melodija ih opčinjene vodi do prozorčića na kojem u odijelu naslonjen čeka rumeni sladoledar.
Rumeni sladoledar se zove Džimi. Od naselja do naselja, u ljetnim se danima vozika. Upamtili su ga svi, od Medenog okruga, do Slavujeva cvrkuta. Pa i ovdje ga, u Tihoj uvali, svi znaju. Zapadno od centra grada, gdje trava je modrozelena. I djeca pretrčavaju ulicu bez primisli. I sva su vrata, širom otvorena. I miris roštilja se talasa od prozora do prozora.
U neka doba, pred sami zalazak sunca, Džimi zatvori prozore na šarenom kombiju, i ponavljajuću melodiju, s olakšanjem udune. Zapali cigaru, i opsuje, kroz zube dok broji pazar. U povratku, ka centru grada, svrati u prvu trgovinu. Uzme karton pive, i vreću leda. Preko rumenog, i nasmijanog mu lica, navuče se mrki umor, i sivo nezadovoljstvo. Dok čita email, o propuštenoj rati, i mogućoj deložaciji, iz kartona izvalači pivu, i prije nego će stati pred zapuštenom žućkastom kućom, zubima strga čep, i potegne.
Dalje niz ulicu, preko rasklimanih ograda, među povisokom travom, poboden roštilj na ugalj. Oko njega, okupilo se društvo. Porodica, s prijateljima. Latino muzika kida, uz bezrazložan smijeh, pripitih tinejdžera. Govore o pucnjavi, blok niže, toga popodneva. Neko je, s ulice, u pravcu kuće njihovih rođaka, opalio rafal. Zalutali je metak, kroz Rikardovu lijevu nogu prošišao. Rikardo je četrdestogodišnjak, s crnim dosjeom, bez dana radnog staža. Šverca cigare, i stare gume. To mu je, kako kaže, legalna zarada. Od nečega se mora živjeti. Plaćati račune. Bolje i to, nego ćuza.
Sladoledar Džimi, dok sjedi na trijemu, razmišlja o propuštenoj rati. S ulice, beskućnik mu traži pivu koju drži u ruci. Džimi mu opsuje, glasno, da glasnije ne može. Zalupiviši vrata, uđe u kuću. Iz dnevnog boravka, zavaljena u fotelju, žena mu govori da izvede Maksa da se pokenja, i prošeta. Džimi lane i njoj, i kaže joj da začepi gubicu. Pred sobom potjera debeljuškastog pitbula do susjedne ulice, gdje ga pušta da se olakša, do mile volje, u travu, obraslu u korov.
Modrozelena
Između raštrkanih kuća, ako se dovoljno odmakne od centra grada, trava je zelenija. Ravnomjerno, moglo bi se slobodno reći, pod konac potšišana. Sve je na svome mjestu, onako kako i treba biti. Uz sitne, neprimjetne razlike, od kuće do kuće, uz travu je u pravilnim linijama, i jednakim razmacima zasađeno cvijeće i drveće. Kadifice, jelkice, niski, ukrasni žbunovi. Japanske trešnje, pinkastog cvata. Iza kuća su, kako je kome volja, bazeni, dječija igrališta, roštilji, manje i veće terase, suncobrani. Trava je, dakle, ako se dovoljno odmakne od centra grada, zelenija. Modrozelena. Poput ćilima. Bosa noga, do članka u nj da utone. Dječija. Pseća kad iz trospratnice izleti. Za njim, na kraju povodca, vlasnik se, s mirišljivom vrećicom saginje.
– Hej Bob, kako si, kakav ti je bio dan, pita iz pristojnosti prvog komšiju.
– Ništa posebno, odgovara Bob, uz smiješak. Kosio sam travu. Uređivao dvorište pomalo. Razmišljam da posijem novu, ova mi se baš i ne sviđa više. Šta ti misliš ? Gdje si ti svoju uzimao? Koja je?
– Ne znam, vjeruj mi. Kompanija je to radila, prošle godine. Ali nisam ni ja zadovoljan. A uzeli su dobre pare. Jest da su dolazili još dva puta, da poprave, ali opet. Ništa.
– Oh, čuo sam da znaju sfušeriti. Zovi im menadžera, ili nekoga, probaj vratiti svoje pare, ako ništa.
– Ma ne, nek im bude ovaj put. Ali moju kuću više neće vidjeti! Završio sam s njima. Otkazao sam im sve poslove, i našao drugu kompaniju. Mogu ti dati njihov broj, ako želiš!?
– Može, to bi bilo odlično. Hvala ti.
– Nema problema. Čuvaj se Bob. Vidimo se poslije.
Za njim, kroz nekoliko minuta, šareni kombi, uz muziku zastaje. Djeca mu trče u susret razdragana. Melodija ih opčinjene vodi do prozorčića na kojem u odijelu naslonjen čeka rumeni sladoledar.
Rumeni sladoledar se zove Džimi. Od naselja do naselja, u ljetnim se danima vozika. Upamtili su ga svi, od Medenog okruga, do Slavujeva cvrkuta. Pa i ovdje ga, u Tihoj uvali, svi znaju. Zapadno od centra grada, gdje trava je modrozelena. I djeca pretrčavaju ulicu bez primisli. I sva su vrata, širom otvorena. I miris roštilja se talasa od prozora do prozora.
U neka doba, pred sami zalazak sunca, Džimi zatvori prozore na šarenom kombiju, i ponavljajuću melodiju, s olakšanjem udune. Zapali cigaru, i opsuje, kroz zube dok broji pazar. U povratku, ka centru grada, svrati u prvu trgovinu. Uzme karton pive, i vreću leda. Preko rumenog, i nasmijanog mu lica, navuče se mrki umor, i sivo nezadovoljstvo. Dok čita email, o propuštenoj rati, i mogućoj deložaciji, iz kartona izvalači pivu, i prije nego će stati pred zapuštenom žućkastom kućom, zubima strga čep, i potegne.
Dalje niz ulicu, preko rasklimanih ograda, među povisokom travom, poboden roštilj na ugalj. Oko njega, okupilo se društvo. Porodica, s prijateljima. Latino muzika kida, uz bezrazložan smijeh, pripitih tinejdžera. Govore o pucnjavi, blok niže, toga popodneva. Neko je, s ulice, u pravcu kuće njihovih rođaka, opalio rafal. Zalutali je metak, kroz Rikardovu lijevu nogu prošišao. Rikardo je četrdestogodišnjak, s crnim dosjeom, bez dana radnog staža. Šverca cigare, i stare gume. To mu je, kako kaže, legalna zarada. Od nečega se mora živjeti. Plaćati račune. Bolje i to, nego ćuza.
Sladoledar Džimi, dok sjedi na trijemu, razmišlja o propuštenoj rati. S ulice, beskućnik mu traži pivu koju drži u ruci. Džimi mu opsuje, glasno, da glasnije ne može. Zalupiviši vrata, uđe u kuću. Iz dnevnog boravka, zavaljena u fotelju, žena mu govori da izvede Maksa da se pokenja, i prošeta. Džimi lane i njoj, i kaže joj da začepi gubicu. Pred sobom potjera debeljuškastog pitbula do susjedne ulice, gdje ga pušta da se olakša, do mile volje, u travu, obraslu u korov.