Prvog dana svake nove godine mnogi slušaju Novogodišnji koncert Bečke filharmonije. Neki, opet, mamuraju poslije burne novogodišnje noći, Možda su baš oni, vraćajući se kući, pjevali onu „Na kraj sela čađava mehana“. Nije im paslo na pamet da je tu pjesmu napisao poznati mađarski pjesnik Šandor Petefi, a preveo Jovan Jovanović Zmaj.
Eto povoda da se sjetimo tog pjesnika koji je rođen baš prvog dana u godini. U Vikipediji piše ovako: Šandor Petefi, rođen kao Aleksandar Petrović (mađ. Petőfi Sándor; Kiškereš, 1. januar 1823 — Šegešvar, 31. jul 1849)…
Pjesniku, sanjaru , revolucionaru Petefiju posvetio sam pjesmu.
U KAFANI, S PETEFIJEM
I u mom selu bješe kafana,
prepuna čađi i zadimljena,
svratište boema i karavana,
samo pokatkad – poneka žena.
Za stolom u uglu, uz čokanj rakije,
tu često ponoć spajah sa zorom
sve ćaskajući o duhu revolucije
sa zanesenjakom, mladim Šandorom.
Ja čokanj po čokanj ljute šljivovice,
a Petefi čašu za čašom vina.
Jedan drugome ne vidimo lice,
kroz kafanski dim – samo praznina.
Ustaje Petefi, žar mu oko pali.
“Slobode, ljubavi, meni nedostaje…”
Kafana utihnu, jer svi smo ustali,
a pjesma žubori. Slušam uzdisaje.
„Jedna me samo misao tišti…”
Iz Apostola stihovi zatim.
Kafana umuknu, tišina vrišti,
dok zaneseno stihove pratim.
Zbunjeno gledam drugi kraj stola:
kad, tamo nikog, čak ni vinske čaše;
samo prazan čokanj, pun duševnog bola,
naiskap ispija razgovore naše.
Zora je. Spremam se da krenem kući.
Dok udišem svježinu novog dana,
Šandor odlazi šorom pjevajući:
„Na kraj sela čađava mehana“.
Na kraj sela čađava mehana
Prvog dana svake nove godine mnogi slušaju Novogodišnji koncert Bečke filharmonije. Neki, opet, mamuraju poslije burne novogodišnje noći, Možda su baš oni, vraćajući se kući, pjevali onu „Na kraj sela čađava mehana“. Nije im paslo na pamet da je tu pjesmu napisao poznati mađarski pjesnik Šandor Petefi, a preveo Jovan Jovanović Zmaj.
Eto povoda da se sjetimo tog pjesnika koji je rođen baš prvog dana u godini. U Vikipediji piše ovako: Šandor Petefi, rođen kao Aleksandar Petrović (mađ. Petőfi Sándor; Kiškereš, 1. januar 1823 — Šegešvar, 31. jul 1849)…
Pjesniku, sanjaru , revolucionaru Petefiju posvetio sam pjesmu.
U KAFANI, S PETEFIJEM
I u mom selu bješe kafana,
prepuna čađi i zadimljena,
svratište boema i karavana,
samo pokatkad – poneka žena.
Za stolom u uglu, uz čokanj rakije,
tu često ponoć spajah sa zorom
sve ćaskajući o duhu revolucije
sa zanesenjakom, mladim Šandorom.
Ja čokanj po čokanj ljute šljivovice,
a Petefi čašu za čašom vina.
Jedan drugome ne vidimo lice,
kroz kafanski dim – samo praznina.
Ustaje Petefi, žar mu oko pali.
“Slobode, ljubavi, meni nedostaje…”
Kafana utihnu, jer svi smo ustali,
a pjesma žubori. Slušam uzdisaje.
„Jedna me samo misao tišti…”
Iz Apostola stihovi zatim.
Kafana umuknu, tišina vrišti,
dok zaneseno stihove pratim.
Zbunjeno gledam drugi kraj stola:
kad, tamo nikog, čak ni vinske čaše;
samo prazan čokanj, pun duševnog bola,
naiskap ispija razgovore naše.
Zora je. Spremam se da krenem kući.
Dok udišem svježinu novog dana,
Šandor odlazi šorom pjevajući:
„Na kraj sela čađava mehana“.