Klein je sanjao svoj stari san koji ga je pratio od dana kada je kao dječak krenuo u školu, da je nasred ulice izgubio lijevu cipelu, ne zna kako mu se to dogodilo, pa je sada traži. Nekad se iz tog sna budio u znoju i suzama, očajan jer se mora vratiti ocu i majci bez cipele, ali s godinama se navikao na svoj san, prihvatio ga kao svakonoćnu zabavu i odmor od svih dnevnih briga. Tražio je izgubljenu cipelu, polako, odgađajući buđenje i znajući da je neće naći jer ju nikada nije našao i tko zna što bi se s njegovim snom dogodilo ako bi se cipela jednom pojavila. Možda bi tada umro, mislio je, a možda će stvarno i umrijeti kada ju u svome snu nađe. Znao je, barem dok je spavao, da je taj san daleko.
I tako, dok je Klein tražio cipelu, u misli mu se počeo uvlačiti zvuk ćemaneta. Gudila je neka tužna bosanska pjesma, uskoro se priključila i harmonika, a kad se začuo def, Klein je shvatio da sa snom nešto nije u redu. Prestao je tražiti cipelu i pokušavao se sjetiti je li u ovakvim prilikama i ranije svirala neka pjesma ili je potraga prolazila u tišini. Nije mogao dozvati u pamet nikakav zvuk. Ali ni muk. Svira li nešto ili ne svira u snovima? Ima li u snovima boja i mirisa?
Tako se i probudio, upravo u trenutku kad su gruhnule trube. Naježila mu se svaka dlačica na rukama, čvrsto je stegnuo krajeve jorgana i ugledao od straha izbuljene Ivove oči. Iako je njega probudio već prvi ton ćemaneta, jednako nije shvaćao što se zbiva.
Zurili su jedan u drugoga dok je hrapavi muški glas pokušavao nadglasati trube i harmoniku. S one strane Plive gajtan trava raste, pjevao je, i svaka tuđa zemlja tuga je golema dopjevavao još glasnije. Kad je pjesma završila, netko je viknuo: Sviraj Zagrebačke frajle. Krenule su trube, čuo se cilik i muško podvriskivanje, začuo se čitav zbor, mlad ustaša pod barjakom, boj se bije bije, ustaški se barjak vije, za slobodu i za dom, hrvatski dom, a Klein se tresao kao da ga je netko priključio na struju. Neće Samuel, neće, šaptao je sebi u bradu, neće Samuel, neće, ponavljao je formulu koja ga je štitila od mraka, neće Samuel, neće, govorila mu je baka dok je umirao od difterije, neće Samuel, neće, i kada je pao s ograde i slomio nogu, neće Samuel, neće, govorio je prvi put samome sebi. Legli su uz procjep između krova i poda, koji je na nekoliko mjesta bio širok i po tridesetak centimetara, a kroz koji se vidjelo dvorište ispred kuće i nasred njega logorska vatra. Petnaestak ljudi u crnim uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj zemlji. S druge strane vatre dvanaest svirača, nevjerojatno odrpanih, izvodili su pjesmu o slatkoj maloj Marijani. Iza njihovih leđa bila su dvojica crnih s automatskim puškama preko grudi. Trube su se presijavale na vatri i sasvim odudarale od sumračnoga prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo sjene, i oni koji sjede, i svirači, i nepomična straža. Kleinu je ono u što gleda bilo nestvarnije od njegovoga sna, a muzika koja je izlazila iz instrumenata manje je pripadala ovom prizoru nego vječnoj potrazi za cipelom. Kao da je na mrtvu sliku netko zalijepio zvuk, u vjeri da će ju time oživjeti. Ali umjesto toga ona je postala još mrtvija.
Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao brže.
Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kao svirači koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i izvadio revolver. Ostali se nisu micali.
A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.
Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje, možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju njegova tijela.
Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi, ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.
Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale su se najmekše kosti glave.
Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo, mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na bok i ostao tako ležati.
Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.
Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave i nisu najzadovoljniji zbog toga. Ivo i Klein imaju pogled kao s galerije, iz carske lože. U dnu lubanje nazire se neka kvrga, ili se djelić tkiva slijepio uz kost ili plamen vatre čini takvu sjenu koja pokazuje nešto čega zapravo nema.
Nikada kao tada Samuel F. Klein neće se osjećati tako zaštićenim; mali bog čija se besmrtnost ne dovodi u pitanje, posramljen jer od svega što bi sad mogao ili trebao osjećati, svega što čovjeka čini čovjekom, on u sebi nalazi potrebu da izvadi preostali komadić tkiva ili pomjeri tijelo da vatra ne baca krive sjene i da smrt postane savršeno okrugli komad porculana sa stola pred nedjeljni ručak. Krivi osjećaj mučit će ga do kraja života, svega će se osloboditi, i zaboravit će svoj strah i trenutke kada mu se činilo da se duša raspada u tisuću hiljada zraka svjetlosti koje više ništa neće sastaviti, ali to da je u ubijenome vidio samo estetsku činjenicu, dno lijepe porculanske posude za juhu, neće mu dati mira.
Jesam li bio lud?, upitat će koptskog svećenika, pedeset i neke u Jeruzalemu. On će ga pogladiti po obrazu, kao dječaka koji je došao na vjeronauk, i neće mu odgovoriti. Bog zna što je mislio i je li uopće razumio priču taj Kopt.
Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač. Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho. Pokušavao ga je iščupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane vatre.
Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo nakon što je ovaj, kad mu se po peti šesti put uho izmigoljilo između satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo, što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem on, kršteni Hrvat, završio u ciganskome orkestru.
Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnpurast, u satniji ima i crnjih mladića i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne – jest, nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga kući, pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.
Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo, vabio je satnik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino, da ti na vatri vidim lice.
Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren u svoje spasenje.
Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, iščuđavao se Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama pokušavajući se izvući.
U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjav seoski drum.
Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerojatno mu je i vatra prljila ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, što je možda i najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna Hajnriha vjerojatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica ili svi, osjetiti divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje. Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog ovoga gorjeti! I neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za domovinu i mir.
Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i duže. Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da netko ne pomisli kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van. Klein je zatvorio oči.
Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su poustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini nema partizana.
Samuel F. Klein i Ivo Delavale su s tavana još dugo gledali na dvorište, u ljude koji su hrkali i glasno prdili, stenjali u snu i dozivali majke, selili se iz ratnoga u vrijeme mira i iz svojih odraslih muških tijela u dječje duše. Čulo se kako plaču u snu, onako kako vojske plaču otkad je svijeta i ratova, tugom muškaraca kada se nađu daleko od žena i majki, od vlastitih života i svakodnevnih građanskih nježnosti.
Da sam vojnik, šaptao je Klein, sišao bih dolje, došunjao se do prve puške i sve ih poubijao. Samo da sam vojnik, ponovio je kao da čezne za tim. Ivo nije odgovorio. Jezik mu se zalijepio za nepce ili se pretvorio u glatku kamenu ploču, u stup soli koji se topi u ustima, od čega biva sve žedniji i kune sebe, ludu glavu, što nije napunio boce vodom. Činilo mu se da više nema sa čime progovoriti i da će prije jutra umrijeti od žeđi. Stegnuo je Samuela za mišicu i prstom mu pokazao da šuti. Ostali su budni do jutra, gledali vojsku kako se diže iza sna, pa doručkuje, sprema stvari i odlazi. Potom su gledali ugašenu logorsku vatru, trube koje blješte na suncu i mrtve ljude. Tek oko deset Ivo se pomaknuo. Idemo!, naredio je. Klein je otresao prašinu s hlača, želio je da se ponaša kao da ničega nije bilo. Mogao je hodati, misliti o čemu hoće, bio je miran i sabran, osjećao se kao i svakoga dana. Tjedni pješačenja i lutanja su ga ojačali i bio je ponosan na sebe. Puštao je da mu sve to prolazi kroz glavu.
Neko bi ove ljude trebao sahraniti, rekao je kada su izašli van.
Neko bi trebao, složio se Ivo.
Nemamo čime, rekao je Klein.
I da imamo, tri dana bi nam trebalo da ih pokopamo, rekao je Ivo.
Možda i duže, rekao je Klein.
Nije im se išlo, nisu mogli tek tako, bila je to jedna od rijetkih prilika kada su se i jedan i drugi u isto vrijeme jednako osjećali. Bili su zbunjeni i nisu znali što se u ovakvim prilikama radi. Kao da takve situacije inače postoje, pa ima onih koji znaju.
Znaš li neku molitvu?, upita Klein. Nemoj to, odmahnu Ivo. A što onda da radimo?… Ne znam… Ja ne mogu tek tako ostaviti ljude, pa zastade kao da smišlja kakve ljude, koji su bili živi! Vidjeli smo ih dok su bili živi… Da, baš smo ih vidjeli, Ivo će gorko.
Onda krenu prema mrtvima, Klein ga je samo gledao. Sagnu se nad prvim, bio je to onaj mali berdaš, najmlađi u orkestru, dodirnu mu ruku i nešto šapnu. Dodirnu drugoga, pa trećega i tako do posljednjeg, uz riječ koju Klein nije mogao čuti.
Što si im rekao?, upitao je kad su već bili nekoliko kilometara dalje.
Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito santo, Nova Iguacu, Vitoria, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralia. Eto, to sam im rekao, odgovori Ivo, a sa svakom riječju osjećao je da mu se u grlu skupljaju suze.
Kakva je to molitva?… Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali. Lijepa mjesta, jedno ljepše od drugoga, reče Delavale i zaplaka.
Molitva za ciganski orkestar
Ulomak iz romana “Dvori od oraha” (poglavlje VII)
Klein je sanjao svoj stari san koji ga je pratio od dana kada je kao dječak krenuo u školu, da je nasred ulice izgubio lijevu cipelu, ne zna kako mu se to dogodilo, pa je sada traži. Nekad se iz tog sna budio u znoju i suzama, očajan jer se mora vratiti ocu i majci bez cipele, ali s godinama se navikao na svoj san, prihvatio ga kao svakonoćnu zabavu i odmor od svih dnevnih briga. Tražio je izgubljenu cipelu, polako, odgađajući buđenje i znajući da je neće naći jer ju nikada nije našao i tko zna što bi se s njegovim snom dogodilo ako bi se cipela jednom pojavila. Možda bi tada umro, mislio je, a možda će stvarno i umrijeti kada ju u svome snu nađe. Znao je, barem dok je spavao, da je taj san daleko.
I tako, dok je Klein tražio cipelu, u misli mu se počeo uvlačiti zvuk ćemaneta. Gudila je neka tužna bosanska pjesma, uskoro se priključila i harmonika, a kad se začuo def, Klein je shvatio da sa snom nešto nije u redu. Prestao je tražiti cipelu i pokušavao se sjetiti je li u ovakvim prilikama i ranije svirala neka pjesma ili je potraga prolazila u tišini. Nije mogao dozvati u pamet nikakav zvuk. Ali ni muk. Svira li nešto ili ne svira u snovima? Ima li u snovima boja i mirisa?
Tako se i probudio, upravo u trenutku kad su gruhnule trube. Naježila mu se svaka dlačica na rukama, čvrsto je stegnuo krajeve jorgana i ugledao od straha izbuljene Ivove oči. Iako je njega probudio već prvi ton ćemaneta, jednako nije shvaćao što se zbiva.
Zurili su jedan u drugoga dok je hrapavi muški glas pokušavao nadglasati trube i harmoniku. S one strane Plive gajtan trava raste, pjevao je, i svaka tuđa zemlja tuga je golema dopjevavao još glasnije. Kad je pjesma završila, netko je viknuo: Sviraj Zagrebačke frajle. Krenule su trube, čuo se cilik i muško podvriskivanje, začuo se čitav zbor, mlad ustaša pod barjakom, boj se bije bije, ustaški se barjak vije, za slobodu i za dom, hrvatski dom, a Klein se tresao kao da ga je netko priključio na struju. Neće Samuel, neće, šaptao je sebi u bradu, neće Samuel, neće, ponavljao je formulu koja ga je štitila od mraka, neće Samuel, neće, govorila mu je baka dok je umirao od difterije, neće Samuel, neće, i kada je pao s ograde i slomio nogu, neće Samuel, neće, govorio je prvi put samome sebi. Legli su uz procjep između krova i poda, koji je na nekoliko mjesta bio širok i po tridesetak centimetara, a kroz koji se vidjelo dvorište ispred kuće i nasred njega logorska vatra. Petnaestak ljudi u crnim uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj zemlji. S druge strane vatre dvanaest svirača, nevjerojatno odrpanih, izvodili su pjesmu o slatkoj maloj Marijani. Iza njihovih leđa bila su dvojica crnih s automatskim puškama preko grudi. Trube su se presijavale na vatri i sasvim odudarale od sumračnoga prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo sjene, i oni koji sjede, i svirači, i nepomična straža. Kleinu je ono u što gleda bilo nestvarnije od njegovoga sna, a muzika koja je izlazila iz instrumenata manje je pripadala ovom prizoru nego vječnoj potrazi za cipelom. Kao da je na mrtvu sliku netko zalijepio zvuk, u vjeri da će ju time oživjeti. Ali umjesto toga ona je postala još mrtvija.
Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao brže.
Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooolee, šalaj sokole, promuklo je zavijao glas.
Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kao svirači koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i izvadio revolver. Ostali se nisu micali.
A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.
Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje, možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju njegova tijela.
Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi, ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.
Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale su se najmekše kosti glave.
Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo, mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na bok i ostao tako ležati.
Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.
Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave i nisu najzadovoljniji zbog toga. Ivo i Klein imaju pogled kao s galerije, iz carske lože. U dnu lubanje nazire se neka kvrga, ili se djelić tkiva slijepio uz kost ili plamen vatre čini takvu sjenu koja pokazuje nešto čega zapravo nema.
Nikada kao tada Samuel F. Klein neće se osjećati tako zaštićenim; mali bog čija se besmrtnost ne dovodi u pitanje, posramljen jer od svega što bi sad mogao ili trebao osjećati, svega što čovjeka čini čovjekom, on u sebi nalazi potrebu da izvadi preostali komadić tkiva ili pomjeri tijelo da vatra ne baca krive sjene i da smrt postane savršeno okrugli komad porculana sa stola pred nedjeljni ručak. Krivi osjećaj mučit će ga do kraja života, svega će se osloboditi, i zaboravit će svoj strah i trenutke kada mu se činilo da se duša raspada u tisuću hiljada zraka svjetlosti koje više ništa neće sastaviti, ali to da je u ubijenome vidio samo estetsku činjenicu, dno lijepe porculanske posude za juhu, neće mu dati mira.
Jesam li bio lud?, upitat će koptskog svećenika, pedeset i neke u Jeruzalemu. On će ga pogladiti po obrazu, kao dječaka koji je došao na vjeronauk, i neće mu odgovoriti. Bog zna što je mislio i je li uopće razumio priču taj Kopt.
Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač. Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho. Pokušavao ga je iščupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane vatre.
Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo nakon što je ovaj, kad mu se po peti šesti put uho izmigoljilo između satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu Državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo, što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem on, kršteni Hrvat, završio u ciganskome orkestru.
Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnpurast, u satniji ima i crnjih mladića i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne – jest, nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga kući, pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.
Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo, vabio je satnik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino, da ti na vatri vidim lice.
Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren u svoje spasenje.
Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, iščuđavao se Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama pokušavajući se izvući.
U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjav seoski drum.
Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerojatno mu je i vatra prljila ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, što je možda i najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna Hajnriha vjerojatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica ili svi, osjetiti divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje. Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog ovoga gorjeti! I neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za domovinu i mir.
Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i duže. Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da netko ne pomisli kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van. Klein je zatvorio oči.
Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su poustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini nema partizana.
Samuel F. Klein i Ivo Delavale su s tavana još dugo gledali na dvorište, u ljude koji su hrkali i glasno prdili, stenjali u snu i dozivali majke, selili se iz ratnoga u vrijeme mira i iz svojih odraslih muških tijela u dječje duše. Čulo se kako plaču u snu, onako kako vojske plaču otkad je svijeta i ratova, tugom muškaraca kada se nađu daleko od žena i majki, od vlastitih života i svakodnevnih građanskih nježnosti.
Da sam vojnik, šaptao je Klein, sišao bih dolje, došunjao se do prve puške i sve ih poubijao. Samo da sam vojnik, ponovio je kao da čezne za tim. Ivo nije odgovorio. Jezik mu se zalijepio za nepce ili se pretvorio u glatku kamenu ploču, u stup soli koji se topi u ustima, od čega biva sve žedniji i kune sebe, ludu glavu, što nije napunio boce vodom. Činilo mu se da više nema sa čime progovoriti i da će prije jutra umrijeti od žeđi. Stegnuo je Samuela za mišicu i prstom mu pokazao da šuti. Ostali su budni do jutra, gledali vojsku kako se diže iza sna, pa doručkuje, sprema stvari i odlazi. Potom su gledali ugašenu logorsku vatru, trube koje blješte na suncu i mrtve ljude. Tek oko deset Ivo se pomaknuo. Idemo!, naredio je. Klein je otresao prašinu s hlača, želio je da se ponaša kao da ničega nije bilo. Mogao je hodati, misliti o čemu hoće, bio je miran i sabran, osjećao se kao i svakoga dana. Tjedni pješačenja i lutanja su ga ojačali i bio je ponosan na sebe. Puštao je da mu sve to prolazi kroz glavu.
Neko bi ove ljude trebao sahraniti, rekao je kada su izašli van.
Neko bi trebao, složio se Ivo.
Nemamo čime, rekao je Klein.
I da imamo, tri dana bi nam trebalo da ih pokopamo, rekao je Ivo.
Možda i duže, rekao je Klein.
Nije im se išlo, nisu mogli tek tako, bila je to jedna od rijetkih prilika kada su se i jedan i drugi u isto vrijeme jednako osjećali. Bili su zbunjeni i nisu znali što se u ovakvim prilikama radi. Kao da takve situacije inače postoje, pa ima onih koji znaju.
Znaš li neku molitvu?, upita Klein. Nemoj to, odmahnu Ivo. A što onda da radimo?… Ne znam… Ja ne mogu tek tako ostaviti ljude, pa zastade kao da smišlja kakve ljude, koji su bili živi! Vidjeli smo ih dok su bili živi… Da, baš smo ih vidjeli, Ivo će gorko.
Onda krenu prema mrtvima, Klein ga je samo gledao. Sagnu se nad prvim, bio je to onaj mali berdaš, najmlađi u orkestru, dodirnu mu ruku i nešto šapnu. Dodirnu drugoga, pa trećega i tako do posljednjeg, uz riječ koju Klein nije mogao čuti.
Što si im rekao?, upitao je kad su već bili nekoliko kilometara dalje.
Fortaleza, Natal, Joao Pessoa, Sergipe, Espirito santo, Nova Iguacu, Vitoria, Celatina, Sao Luis, Curitiba, Sao Mateus, Santa Cruz Cabaralia. Eto, to sam im rekao, odgovori Ivo, a sa svakom riječju osjećao je da mu se u grlu skupljaju suze.
Kakva je to molitva?… Nije molitva. To su mjesta na brazilskoj obali. Lijepa mjesta, jedno ljepše od drugoga, reče Delavale i zaplaka.