„Junak našeg doba“, gospodo moja, zaista je portret, ali ne portret jednog čoveka: to je portret u kome su u potpunosti oličeni svi poroci celog našeg pokolenja. Vi ćete mi opet reći da čovek ne može biti tako rđav, a ja ću vam odgovoriti: ako ste verovali da su postojali svi tragični i romantični zločinci, zašto da ne verujete u stvarnost jednog Pečorina.
M. Ljermontov, Junak našeg doba
U mom sarajevskom periodu (1962-1968) činila mi se veoma značajnom usmena razmjena čitalačkog iskustva. Bilo je knjiga koje smo svi čitali, gotovo generacijska lektira, od djetinjstva, dok su rijetki pojedinci imali neke svoje knjige o kojima su neprekidno govorili kao opsjednuti. Jedan od takvih bio je Muhamed Imamović, tada mladi pjesnik, član Književnog kluba 08, Studentskog društva „Slobodan Princip-Seljo“. Mumi, kako smo ga zvali, studirao je mašinstvo i po tome, bar u početku, bio mi je bliži od onih koji su književnost izabrali kao svoj životni poziv. Nisu naše studije određivale teme za razgovor, naprotiv, književnost je bila u prvom planu. Mumi je nastojao u svemu biti originalan. Da bi se to postiglo, bilo gdje i bilo kada, treba platiti određenu cijenu. Ako već nisi natprosječno nadaren, da ne kažem genijalan. A posljednji genije koji je bio iz Bosne odavno je bio napustio Sarajevo. Povremeno se pojavljivao, ovjenčan Nobelovim vijencem slave, kao hodajući spomenik, kako ga je nazvao Sidran.
Idem redom, onako kako se to u meni slaže ovih pedesetak godina, gotovo samo od sebe. Naše je pamćenje često svojeglavo selektivno, čini nam se da je sve proživljeno još u našoj svijesti, mada ispod naslaga godina, svježe i prisutno, pa slobodno iznosimo pred onim koji nas nešto pita svoja davna iskustva i događaje u kojima smo sudjelovali. A zaborav je baš tu, sakrio se u sjenku, ne pamćenja, nego njegovog komposta, pritajio, zna gdje ćemo zabrljati. Na primjer, govorilo se o prvom odlasku mladih sarajevskih pjesnika na grob Silvija Strahimira Kranjčevića, navode se imena. Pošto sam otišao iz Sarajeva 1968. godine ja sam istovremeno odnio sa sobom i jedan dio mog sarajevskog boravka, nestao iz sjećanja mojih drugara, na koje su se kasnije oslanjali oni mlađi. Ali naši kontakti, naši odnosi, negdje su u nama i dalje, zaleđeni, smrznuti, čekaju više entuzijazma i vatre da bi se javili kao istiniti. Tako i moje čitanje pjesme na Kranjčevićevom grobu. A toga se nikada ne bih odrekao, baš kao što je ta prethodna rečenica za mene značajna.
Ovo što ovdje pišem, sasvim opušteno, kazuje o odnosu dvojice mladića koji su kao psi pušteni s lanca tražili nešto, cunjali posvuda, bilo da se radilo o literaturi, bilo o mladićkom životu. Tako mogu da govorim o odnosu sa Pepijem(Josipom Ostijem), ili Avdom (Abdulahom Sidranom), kasnije još s nekim, ali da se ovdje zadržim samo na Mumiju i meni. Ima još nešto vremena, a ima i mjesta, doći će na red i ostali.
Dakle, Mumijeva književna opsesija bio je roman velikog ruskog pjesnika Ljermontova, Junak našeg doba. Negdje sam pronašao tu knjigu, u izdanju beogradskog „Rada“ i sjajnom prevodu dr Miloša Moskovljevića. To su one divne knjige crvenih korica iz biblioteke Reč i misao. Svaka za sebe bila je i ostala posebna književna vrijednost, pa se, malo po malo, kod mene nakupilo stotinjak tih knjiga pogodnih za nošenje u džepu i čitanje na svakom usputnom mjestu. Iako je tada bilo neuobičajeno da se čita u sarajevskom tramvaju, ponekad sam, na putu do Čengić-vile čitao. Obično prvo pročitam pogovor, po pravilu iz pera autoriteta za tog pisca, ali popularnije nego što se obično čini kod izdanja u tvrdom povezu i sa većim pretenzijama. Iako su djelovale neugledno, ove knjižice su bile čisti biseri.
Čini mi se da sam baš Junaka našeg doba počeo da čitam u tramvaju, odostrag, kako već rekoh, pogovor Dušanke Perović. Informativan, direktan, dodao je neke informacije koje do tada nisam znao, učvrstio mjesto ovog romana među velikim ruskim romanima, gdje je naprosto nemoguće ući među deset najboljih. Po tome je ruska književnost sigurno među najznačajnijim u novijem dobu, računajući devetnaesti i dvadeseti vijek. Naročito devetnaesti, u kome se nijedna evropska nacionalna književnost s njom ne može da takmiči u ovoj književnoj formi – romanu. Junak našeg doba evocira autorove uspomene sa Kavkaza, tog mitskog kraja koji se može istovremeno voljeti i mrziti. Tri genija, samo da njih ovdje spomenem, Puškin, Ljermontov i Tolstoj, ostavili su o tome sjajno književno svjedočanstvo. Opisi koje je unio u svoj roman, sami za sebe su pjesme u prozi. Ali, svakako, mnogo značajniji su doživljaji i portreti ljudi, jezika i sukoba koje nalazimo u njihovim djelima. Velika Rusija mijenjala se, odjednom, dekabristi su najavili kraj jedne sasvim anahrone carevine gdje Crkva i car, koji nisu vidjeli vode narod u propast. Mnogo prije Lenjina, ovdje se pripremala revolucija sa potocima krvi i neviđenom narodnom patnjom.
Šta je Mumija privuklo Junaku našeg doba, da bi ga stavio na čelo svoje male liste omiljenih knjiga? Isključivo sam junak, Pečorin, u kome se on vidio, više u detaljima nego u cijelosti. Naprosto, vrijeme određuje ispoljavanje karaktera, ma kakav on bio. Životni poziv takođe, ma koliko nam se činilo da ga biramo svojevoljno. Ni Ljermontov nije bio izabrao vojni poziv po svojoj volji, ni Puškin, ni Tolstoj. Ali su se, svaki za sebe, prilagodili tom pozivu, iskoristivši ga kao malo ko u njihovoj generaciji. Šta je nama preostajalo, u socijalističkom vremenu što se dičilo svojom omladinom? Da li mu je omladina to uzvraćala, svjesna okolnosti u kojima odrasta? Ili smo, poput većine stvaralaca, još neostvarenih svakako, ali pomalo najavljenih, više osluškivali sebe, svoje tijelo, njegove prohtjeve koji su se utkivali u pjesme koje smo ispisivali.
Mumi je veoma brzo postao blizak predvodniku mlade generacije pjesnika, Dušku Trifunoviću, po ponašanju i po poeziji. Direktnost s kojom se ta poezija obraćala ne čitaocu, nego slušaocu, stvorila je od njih idealne estradne pjesnike. Uzor im je, prije svih, bio Majakovski. Ali Mumi se ugledao na Duška, Majakovskog nije ni spominjao. Treći pjesnik u ovog estradnoj družini bio je Rajko Nogo, sa svojim drskim rajkovanjem. Ali osnovna razlika među njima bio je inspirativni izvor, po čemu je Duško bio glas tzv. radničke klase. Mlada publika ih je prihvatala, išli su po srednjoškolskim domovima i manjim mjestima, iz godine u godinu njihova je slava rasla. Zvali smo ih Trio la campanella.Bilo je to i inače vrijeme književnih manifestacija, ali i stvaranja nečega što se zvalo književna omladina a što mi je bilo sasvim strano. Smatralo se da je Duško tvorac tog pokreta kao i bezbroj svojih trabanata po provinciji.
Udaljiću se sada od poezije, malo prema životu, prema onome što se obraćalo sentimentima i odnosu među polovima. Bila mi je potrebna ovakva rečenica, pomalo zakukuljena i zamumuljena, jer prelazim na intimnu priču. Obično se takve priče zaboravljaju, mada su one u nama bile vrlo živahne. Dakle, jednog mi je dana Duško Trifunović, onako šeretski kako je obično činio, rekao da me je preporučio jednoj ljepotici za zabavaljanje. Navodno, ta ljepotica je učestvovala na takmičenju za izbor mis BiH i bila u vrhu. Odakle da ja budem taj sretnik?, pitao sam Duška.
To je moja Dana (Duškova supruga) predložila. Ta ljepotica, recimo da se zove Zemira, pitala je Danu da li bi mogao Duško da joj predloži nekog pjesnika da se s njim zabavlja. A njih dvoje izabrali mene. Ti si ozbiljan momak, a ovo je ozbiljna djevojka, baš biste bili dobar par. Tako mi reče. Ostao sam bez riječi, mada mi je sve djelovalo više kao šala a ne stvarnost. Nešto kasnije, učinilo mi se kao Danino otklanjanje moguće konkurencije. Djevojci se vjerovatno svidio Duško, ali kako da ga preotme svojoj poznanici, ili drugarici?!
Sve je ovo danas više komično nego što je smjeralo da postane ozbiljno i gotovo tragično. Samo, da ne hitim. Djevojka, recimo Zemira, bila je zaista ljepuškasta, dotjerana, ali prilično daleko od nekog mog tipa djevojke. Dobro, dobro, nisam ja toliko zahtjevan, ovo je uzgredna opaska. Izašli smo zajedno dvije-ili tri subotnje večeri, na igranke u Selju, gdje sam imao slobodan ulaz na osnovu članstva. Volio sam te igranke, nemoguću gužvu koja se stvarala, poglede momaka i djevojaka u potrazi za partnerom ili partnerkom. Svirale su poznate grupe, ali i početnici koji će uskoro biti jednako poznati kao njihovi stariji prethodnici. Indeksi su bili bez premca. Bio je hladni sarajevski decembar, nije se moglo ni prošetati pokraj Miljacke, pogotovo ne Vilsonovim šetalištem. O Ilidži da ne govorim. Nađemo se pred Seljom i poslije igranke tu i rastanemo. Reklo bi se, ništa više, samo to. Ali dolazi Nova godina. Mumi mi predlaže da dođem kod njega, biće on sa djevojkom, njegov brat takođe, i majka, naravno. Dobro je što i ja imam curu, biće prijatnije.
Djevojka, ne mogu reći moja, recimo Zemira, prihvatila je moj prijedlog, čak je pokazala i više entuzijazma nego što sam očekivao. Ne sjećam se više detalja, nana je napravila lijepu večeru, bilo je pita i mesa i slatkiša i pića. Ne sjećam se muzike, vjerovatno je tu bio i neki televizor, ni njega se ne sjećam, svi ti su detalji iscurili, kao da sam ih namjerno potpuno zaboravio. Zašto namjerno? Zbog onoga što će se zbiti kasnije. Kada sam iduće subote očekivao djevojku, recimo Zemiru, pred Seljom, da provedemo zajedno plesno veče. Vodi me na ples…Očekivao i nisam dočekao, ne samo tada, nego ni idućih subota.
Biće da je tako prošao hladni januar, prije nego što ću susresti, sasvim slučajno, u biblioteci Vasno Miskin-Crni, gdje smo obojica bili članovi. Čuj, reče mi Mumi, ti sigurno ne znaš da se ja sada zabavljam sa (recimo) Zemirom. Tako se desilo, druže moj, ne zamjeri mi. Majka mi je rekla, vjeruj mi, da se njoj toliko svidjela ta djevojka da ju je poželjela za snahu. A ona nije imala ništa protiv. Rekla mi je da vaše zabavljanje i nije bilo nešto naročito.
Njegov monolog bio je otprilike takav i trajao je ne više od minute. Dovoljno da mene u vlastitim očima poništi u svakom pogledu. Ostao sam bez daha, u meni je svaki organ odjednom stao, kao da se plašio sljedećeg otkucaja srca. Šta je ovo, da ga jebeš? Reci nešto! Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo i otišao. Moja ljutnja nije bila ljubavna, tu djevojku, recimo Zemiru, ja nisam volio. Osim plesa, među nama nije bilo drugih dodira, još manje romantičnih riječi, stihova, obećanja. Teško da bi se i desili.
Legao sam na krevet i gledao crvenu knjižicu na stolu, Junak našeg doba. Sve mi je u njoj bilo jasno, kao što se i Mumi ponašao kao naš Pečorin, naš junak našeg doba. Trebao mu je Grušnjicki, a to je mogao da bude samo njegov prijatelj, ovaj, trenutni, dojučerašnji. Samo što ja nisam htio da budem Grušnjicki, ni da djevojku, nazovi Zemiru, nazovem Meri. Uvreda je bila drugog reda, kojom se ispoljava čaršijska moć, bar na onom dijelu gdje se to može. Trebalo je da budem ponižen, kako je sve izgledalo, bar nekoliko dana, dok se nisam izvukao iz te neprirodne sjenke. Da, preostalo mi je jedino da razmislim o oružju dvoboja. Pjesma, svakako! Na meni je da opalim prvi hitac. Nema odlaganja. Neka prasne i odjekne. Nemam namjeru da se kao Grušnjicki strovalim u provaliju.
Istog dana napisao sam čisti sonet, meni samom malo pretjeranu i zagonetnu pjesmu, iz koje se prisjećam prvog katrena:
On pokriven mahovinom i pun gnoja, sa pogledom u nebo u prirodu stvari, ne može nestati, ni naći spokoja, takav se mrtav rodi, ne mora da stari.
Da, u dugim šetnjama pokraj Miljacke, ili tamo u nekadašnjem Dušanovom parku, razgovarali smo o nebu, o prirodi stvari, ali i o smrti koja je već u nama, negdje još nevidljiva, malena, uspavana. Pjesma je na svoj tamni način pokušala da ga podsjeti na to. Poslao sam mu je poštom. Poslije nekoliko dana dobio sam odgovor, sasvim u duhu njegove poetike pjevanja na sav glas:
Blente, blente, nose transparentne, na kojima piše ne voli me više.
To se odnosilo na naše prijateljstvo a ne na djevojku, recimo Zemiru. Ali prijateljstvo je nestalo, osim kasnije korektnosti, među nama nije bilo drugog odnosa. Pitao sam se da li je i postojalo. Naravno, nestala je i djevojka, recimo Zemira, ne samo iz mog nego i iz njegovog života. Sva njegova priča bila je smišljena pečorinska namjerna uvreda. Mumi se izgubio, ne samo iz mog života, nego i iz Sarajeva. Da li i iz poezije? To neka vrijeme pokaže. Junak našeg doba je sjajna, velika knjiga, kojoj vrijeme nije naštetilo. Sve ostalo je imitacija koja dolazi i prolazi.
Moje knjige/20
LJERMONTOV – JUNAK NAŠEG DOBA
„Junak našeg doba“, gospodo moja, zaista je portret, ali ne portret jednog čoveka: to je portret u kome su u potpunosti oličeni svi poroci celog našeg pokolenja. Vi ćete mi opet reći da čovek ne može biti tako rđav, a ja ću vam odgovoriti: ako ste verovali da su postojali svi tragični i romantični zločinci, zašto da ne verujete u stvarnost jednog Pečorina.
M. Ljermontov, Junak našeg doba
U mom sarajevskom periodu (1962-1968) činila mi se veoma značajnom usmena razmjena čitalačkog iskustva. Bilo je knjiga koje smo svi čitali, gotovo generacijska lektira, od djetinjstva, dok su rijetki pojedinci imali neke svoje knjige o kojima su neprekidno govorili kao opsjednuti. Jedan od takvih bio je Muhamed Imamović, tada mladi pjesnik, član Književnog kluba 08, Studentskog društva „Slobodan Princip-Seljo“. Mumi, kako smo ga zvali, studirao je mašinstvo i po tome, bar u početku, bio mi je bliži od onih koji su književnost izabrali kao svoj životni poziv. Nisu naše studije određivale teme za razgovor, naprotiv, književnost je bila u prvom planu. Mumi je nastojao u svemu biti originalan. Da bi se to postiglo, bilo gdje i bilo kada, treba platiti određenu cijenu. Ako već nisi natprosječno nadaren, da ne kažem genijalan. A posljednji genije koji je bio iz Bosne odavno je bio napustio Sarajevo. Povremeno se pojavljivao, ovjenčan Nobelovim vijencem slave, kao hodajući spomenik, kako ga je nazvao Sidran.
Idem redom, onako kako se to u meni slaže ovih pedesetak godina, gotovo samo od sebe. Naše je pamćenje često svojeglavo selektivno, čini nam se da je sve proživljeno još u našoj svijesti, mada ispod naslaga godina, svježe i prisutno, pa slobodno iznosimo pred onim koji nas nešto pita svoja davna iskustva i događaje u kojima smo sudjelovali. A zaborav je baš tu, sakrio se u sjenku, ne pamćenja, nego njegovog komposta, pritajio, zna gdje ćemo zabrljati. Na primjer, govorilo se o prvom odlasku mladih sarajevskih pjesnika na grob Silvija Strahimira Kranjčevića, navode se imena. Pošto sam otišao iz Sarajeva 1968. godine ja sam istovremeno odnio sa sobom i jedan dio mog sarajevskog boravka, nestao iz sjećanja mojih drugara, na koje su se kasnije oslanjali oni mlađi. Ali naši kontakti, naši odnosi, negdje su u nama i dalje, zaleđeni, smrznuti, čekaju više entuzijazma i vatre da bi se javili kao istiniti. Tako i moje čitanje pjesme na Kranjčevićevom grobu. A toga se nikada ne bih odrekao, baš kao što je ta prethodna rečenica za mene značajna.
Ovo što ovdje pišem, sasvim opušteno, kazuje o odnosu dvojice mladića koji su kao psi pušteni s lanca tražili nešto, cunjali posvuda, bilo da se radilo o literaturi, bilo o mladićkom životu. Tako mogu da govorim o odnosu sa Pepijem(Josipom Ostijem), ili Avdom (Abdulahom Sidranom), kasnije još s nekim, ali da se ovdje zadržim samo na Mumiju i meni. Ima još nešto vremena, a ima i mjesta, doći će na red i ostali.
Dakle, Mumijeva književna opsesija bio je roman velikog ruskog pjesnika Ljermontova, Junak našeg doba. Negdje sam pronašao tu knjigu, u izdanju beogradskog „Rada“ i sjajnom prevodu dr Miloša Moskovljevića. To su one divne knjige crvenih korica iz biblioteke Reč i misao. Svaka za sebe bila je i ostala posebna književna vrijednost, pa se, malo po malo, kod mene nakupilo stotinjak tih knjiga pogodnih za nošenje u džepu i čitanje na svakom usputnom mjestu. Iako je tada bilo neuobičajeno da se čita u sarajevskom tramvaju, ponekad sam, na putu do Čengić-vile čitao. Obično prvo pročitam pogovor, po pravilu iz pera autoriteta za tog pisca, ali popularnije nego što se obično čini kod izdanja u tvrdom povezu i sa većim pretenzijama. Iako su djelovale neugledno, ove knjižice su bile čisti biseri.
Čini mi se da sam baš Junaka našeg doba počeo da čitam u tramvaju, odostrag, kako već rekoh, pogovor Dušanke Perović. Informativan, direktan, dodao je neke informacije koje do tada nisam znao, učvrstio mjesto ovog romana među velikim ruskim romanima, gdje je naprosto nemoguće ući među deset najboljih. Po tome je ruska književnost sigurno među najznačajnijim u novijem dobu, računajući devetnaesti i dvadeseti vijek. Naročito devetnaesti, u kome se nijedna evropska nacionalna književnost s njom ne može da takmiči u ovoj književnoj formi – romanu. Junak našeg doba evocira autorove uspomene sa Kavkaza, tog mitskog kraja koji se može istovremeno voljeti i mrziti. Tri genija, samo da njih ovdje spomenem, Puškin, Ljermontov i Tolstoj, ostavili su o tome sjajno književno svjedočanstvo. Opisi koje je unio u svoj roman, sami za sebe su pjesme u prozi. Ali, svakako, mnogo značajniji su doživljaji i portreti ljudi, jezika i sukoba koje nalazimo u njihovim djelima. Velika Rusija mijenjala se, odjednom, dekabristi su najavili kraj jedne sasvim anahrone carevine gdje Crkva i car, koji nisu vidjeli vode narod u propast. Mnogo prije Lenjina, ovdje se pripremala revolucija sa potocima krvi i neviđenom narodnom patnjom.
Šta je Mumija privuklo Junaku našeg doba, da bi ga stavio na čelo svoje male liste omiljenih knjiga? Isključivo sam junak, Pečorin, u kome se on vidio, više u detaljima nego u cijelosti. Naprosto, vrijeme određuje ispoljavanje karaktera, ma kakav on bio. Životni poziv takođe, ma koliko nam se činilo da ga biramo svojevoljno. Ni Ljermontov nije bio izabrao vojni poziv po svojoj volji, ni Puškin, ni Tolstoj. Ali su se, svaki za sebe, prilagodili tom pozivu, iskoristivši ga kao malo ko u njihovoj generaciji. Šta je nama preostajalo, u socijalističkom vremenu što se dičilo svojom omladinom? Da li mu je omladina to uzvraćala, svjesna okolnosti u kojima odrasta? Ili smo, poput većine stvaralaca, još neostvarenih svakako, ali pomalo najavljenih, više osluškivali sebe, svoje tijelo, njegove prohtjeve koji su se utkivali u pjesme koje smo ispisivali.
Mumi je veoma brzo postao blizak predvodniku mlade generacije pjesnika, Dušku Trifunoviću, po ponašanju i po poeziji. Direktnost s kojom se ta poezija obraćala ne čitaocu, nego slušaocu, stvorila je od njih idealne estradne pjesnike. Uzor im je, prije svih, bio Majakovski. Ali Mumi se ugledao na Duška, Majakovskog nije ni spominjao. Treći pjesnik u ovog estradnoj družini bio je Rajko Nogo, sa svojim drskim rajkovanjem. Ali osnovna razlika među njima bio je inspirativni izvor, po čemu je Duško bio glas tzv. radničke klase. Mlada publika ih je prihvatala, išli su po srednjoškolskim domovima i manjim mjestima, iz godine u godinu njihova je slava rasla. Zvali smo ih Trio la campanella.Bilo je to i inače vrijeme književnih manifestacija, ali i stvaranja nečega što se zvalo književna omladina a što mi je bilo sasvim strano. Smatralo se da je Duško tvorac tog pokreta kao i bezbroj svojih trabanata po provinciji.
Udaljiću se sada od poezije, malo prema životu, prema onome što se obraćalo sentimentima i odnosu među polovima. Bila mi je potrebna ovakva rečenica, pomalo zakukuljena i zamumuljena, jer prelazim na intimnu priču. Obično se takve priče zaboravljaju, mada su one u nama bile vrlo živahne. Dakle, jednog mi je dana Duško Trifunović, onako šeretski kako je obično činio, rekao da me je preporučio jednoj ljepotici za zabavaljanje. Navodno, ta ljepotica je učestvovala na takmičenju za izbor mis BiH i bila u vrhu. Odakle da ja budem taj sretnik?, pitao sam Duška.
To je moja Dana (Duškova supruga) predložila. Ta ljepotica, recimo da se zove Zemira, pitala je Danu da li bi mogao Duško da joj predloži nekog pjesnika da se s njim zabavlja. A njih dvoje izabrali mene. Ti si ozbiljan momak, a ovo je ozbiljna djevojka, baš biste bili dobar par. Tako mi reče. Ostao sam bez riječi, mada mi je sve djelovalo više kao šala a ne stvarnost. Nešto kasnije, učinilo mi se kao Danino otklanjanje moguće konkurencije. Djevojci se vjerovatno svidio Duško, ali kako da ga preotme svojoj poznanici, ili drugarici?!
Sve je ovo danas više komično nego što je smjeralo da postane ozbiljno i gotovo tragično. Samo, da ne hitim. Djevojka, recimo Zemira, bila je zaista ljepuškasta, dotjerana, ali prilično daleko od nekog mog tipa djevojke. Dobro, dobro, nisam ja toliko zahtjevan, ovo je uzgredna opaska. Izašli smo zajedno dvije-ili tri subotnje večeri, na igranke u Selju, gdje sam imao slobodan ulaz na osnovu članstva. Volio sam te igranke, nemoguću gužvu koja se stvarala, poglede momaka i djevojaka u potrazi za partnerom ili partnerkom. Svirale su poznate grupe, ali i početnici koji će uskoro biti jednako poznati kao njihovi stariji prethodnici. Indeksi su bili bez premca. Bio je hladni sarajevski decembar, nije se moglo ni prošetati pokraj Miljacke, pogotovo ne Vilsonovim šetalištem. O Ilidži da ne govorim. Nađemo se pred Seljom i poslije igranke tu i rastanemo. Reklo bi se, ništa više, samo to. Ali dolazi Nova godina. Mumi mi predlaže da dođem kod njega, biće on sa djevojkom, njegov brat takođe, i majka, naravno. Dobro je što i ja imam curu, biće prijatnije.
Djevojka, ne mogu reći moja, recimo Zemira, prihvatila je moj prijedlog, čak je pokazala i više entuzijazma nego što sam očekivao. Ne sjećam se više detalja, nana je napravila lijepu večeru, bilo je pita i mesa i slatkiša i pića. Ne sjećam se muzike, vjerovatno je tu bio i neki televizor, ni njega se ne sjećam, svi ti su detalji iscurili, kao da sam ih namjerno potpuno zaboravio. Zašto namjerno? Zbog onoga što će se zbiti kasnije. Kada sam iduće subote očekivao djevojku, recimo Zemiru, pred Seljom, da provedemo zajedno plesno veče. Vodi me na ples…Očekivao i nisam dočekao, ne samo tada, nego ni idućih subota.
Biće da je tako prošao hladni januar, prije nego što ću susresti, sasvim slučajno, u biblioteci Vasno Miskin-Crni, gdje smo obojica bili članovi. Čuj, reče mi Mumi, ti sigurno ne znaš da se ja sada zabavljam sa (recimo) Zemirom. Tako se desilo, druže moj, ne zamjeri mi. Majka mi je rekla, vjeruj mi, da se njoj toliko svidjela ta djevojka da ju je poželjela za snahu. A ona nije imala ništa protiv. Rekla mi je da vaše zabavljanje i nije bilo nešto naročito.
Njegov monolog bio je otprilike takav i trajao je ne više od minute. Dovoljno da mene u vlastitim očima poništi u svakom pogledu. Ostao sam bez daha, u meni je svaki organ odjednom stao, kao da se plašio sljedećeg otkucaja srca. Šta je ovo, da ga jebeš? Reci nešto! Nisam ništa rekao, samo sam se okrenuo i otišao. Moja ljutnja nije bila ljubavna, tu djevojku, recimo Zemiru, ja nisam volio. Osim plesa, među nama nije bilo drugih dodira, još manje romantičnih riječi, stihova, obećanja. Teško da bi se i desili.
Legao sam na krevet i gledao crvenu knjižicu na stolu, Junak našeg doba. Sve mi je u njoj bilo jasno, kao što se i Mumi ponašao kao naš Pečorin, naš junak našeg doba. Trebao mu je Grušnjicki, a to je mogao da bude samo njegov prijatelj, ovaj, trenutni, dojučerašnji. Samo što ja nisam htio da budem Grušnjicki, ni da djevojku, nazovi Zemiru, nazovem Meri. Uvreda je bila drugog reda, kojom se ispoljava čaršijska moć, bar na onom dijelu gdje se to može. Trebalo je da budem ponižen, kako je sve izgledalo, bar nekoliko dana, dok se nisam izvukao iz te neprirodne sjenke. Da, preostalo mi je jedino da razmislim o oružju dvoboja. Pjesma, svakako! Na meni je da opalim prvi hitac. Nema odlaganja. Neka prasne i odjekne. Nemam namjeru da se kao Grušnjicki strovalim u provaliju.
Istog dana napisao sam čisti sonet, meni samom malo pretjeranu i zagonetnu pjesmu, iz koje se prisjećam prvog katrena:
On pokriven mahovinom i pun gnoja,
sa pogledom u nebo u prirodu stvari,
ne može nestati, ni naći spokoja,
takav se mrtav rodi, ne mora da stari.
Da, u dugim šetnjama pokraj Miljacke, ili tamo u nekadašnjem Dušanovom parku, razgovarali smo o nebu, o prirodi stvari, ali i o smrti koja je već u nama, negdje još nevidljiva, malena, uspavana. Pjesma je na svoj tamni način pokušala da ga podsjeti na to. Poslao sam mu je poštom. Poslije nekoliko dana dobio sam odgovor, sasvim u duhu njegove poetike pjevanja na sav glas:
Blente, blente,
nose transparentne,
na kojima piše
ne voli me više.
To se odnosilo na naše prijateljstvo a ne na djevojku, recimo Zemiru. Ali prijateljstvo je nestalo, osim kasnije korektnosti, među nama nije bilo drugog odnosa. Pitao sam se da li je i postojalo. Naravno, nestala je i djevojka, recimo Zemira, ne samo iz mog nego i iz njegovog života. Sva njegova priča bila je smišljena pečorinska namjerna uvreda. Mumi se izgubio, ne samo iz mog života, nego i iz Sarajeva. Da li i iz poezije? To neka vrijeme pokaže. Junak našeg doba je sjajna, velika knjiga, kojoj vrijeme nije naštetilo. Sve ostalo je imitacija koja dolazi i prolazi.