Da našem svijetu možda ipak nema spasa, i da je uzalud svako opiranje, pomišljam dok u Danasu čitam vijest da su dvojica braće, jednom je deset, drugi je tek godinu stariji, napali osamdesetjednogodišnjeg gospodina, koji je upravo izašao sa Sajma knjiga. Kraj je oktobra 2014, sjedim u jednom od naših kafića na Dorćolu, zatvaram novine i zamišljam te dječake. Skoro da mi budu i poznati dok tako o njima mislim. Vjerojatno su iz neke disfunkcionalne porodice, otac alkoholičar, mati na socijalnoj pomoći, možda su Romi, možda izbjeglice iz Hrvatske, djeca naše zajedničke opustošenosti, osuđena da odrastu u lopove, a možda i u ubojice, i da svoje, po svoj prilici ne baš duge živote, provedu po zatvorima. Njihova je nevolja neprepričljiva, jer je sačinjena od sve samih stereotipa i predrasuda, o pijancima, o djeci rastavljenih roditelja, o Romima, o obezdomovljenim hrvatskim Srbima, i mi ih u te predrasude sahranjujemo prije nego što su se i rodili. Eto, to i ja činim. Prokletstvo ove vrste predrasuda u tome je što su one gole i mrtve laži, ali u kojima je sva istina o životima ljudi. O životima te djece.
Ali ono što u tom trenutku, dok novina sklopljenih na koljenima sjedim i zurim u zid, ne uspijevam zamisliti jest taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su premlatila malena braća. Tko bi, i kakav bi on trebao biti u ovoj našoj strašnoj priči o rasulu, pa da ga napadnu i istuku ti dječaci? Istog popodneva, međutim, saznajem da je taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su djeca tukla, pokušavajući mu pri povratku sa Sajma knjiga oteti novčanik, glumac, scenarist, televizijski autor i pjesnik Raša Popov. I onda se dugo, a ustvari trajno, sve do trenutaka u kojima o tome pripovijedam, u meni sudaraju dva suprotstavljena utiska i osjećaja. Prvi mi govori da nam nema spasa, da smo se upravo zatekli u paklu, ako desetogodišnjaci premlaćuju, ako jedanaestogodišnjaci linčuju onoga koji je izmislio njihov svijet i tko je po vlastitom stilsko-estetskom opredjeljenju bio ludo dijete neoavangarde. Drugi mi, pak, utisak i osjećaj, govori nešto suprotno: ako smo već stigli u ta strašna doba, za koja smo i sami u najvećoj mjeri odgovorni, kada djeca prebijaju starce, onda je nekako ispravno da postrada Raša Popov. Jer u tom slučaju, premda desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak tuku osamdesetjednogodišnjaka, to, ipak, djeca tuku dijete.
Dvije i pol godine kasnije, 19. travnja 2017, u tom istom Beogradu, koji je na veliki grad nesviknuti Raša Popov optužio za napad ne želeći kriviti djecu, on umire. Mislim, Raša Popov umire. A s njime, pomalo, umiru i djeca, ona u nama i ona oko nas, umiru Mokrin i Banat, a pomalo umire i Beograd. Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima.
Jedinu njegovu knjigu koju sam nekad posjedovao i po stotinu je puta pročitavao, koju je nazvao “Gvozdeni magarac”, izgubio sam u ratu. Kako je to moguće, ne znam. Rat je, pored svih drugih mnogo gorih užasa, i vrijeme proizvođenja velikog nereda, u kojem onda nestaju stvari. Tako su meni sa Sepetarevca nestale neke važne knjige, a među njima i “Gvozdeni magarac”. Kako su nestale, to će ostati tajna. Nestanak je bio tim gori što sam pamtio neke pjesme. Nisam pamtio riječi, nego osjećaje što su ih u meni izazivale. I još nešto bilo je u tom gubitku loše: premda je Raša Popov bio dobar pjesnik i jedinstvena figura jedne književnosti i kulture, bilo je izvjesno da ga po smrti neće tretirati kao velikana. Neće mu u velikim izdavačkim kućama i dičnim edicijama objavljivati sabrana djela, niti će o njemu govoriti i na njega se pozivati manje talentirani njegovi književni potomci. Raša Popov, naime, nije imao književnih potomaka. To je u prirodi odistinskih avangardista, isti je slučaj i s Makavejevom, djeca ne rađaju djecu. A ako Rašu Popova neće tretirati kao velikana, onda mu neće objavljivati ni knjige izabranih pjesama, čime će moj ratni gubitak “Gvozdenog magarca” bivati po svojim posljedicama teži.
Tako sam, dakle, mislio, da bih onda u knjižari Delfi u SKC-u, besciljno prebirući naslove na stalaži s poezijom, naišao na skromno, mekoukoričeno izdanje Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa i Udruženja “Raša Popov” iz Mokrina, na jednu od onih skromnih, dragih i lijepih knjiga koje izlaze po našim provincijama, a u knjižarama se pojavljuju samo ukoliko su to doista knjižare (takvih u Zagrebu nema, u Beogradu ih je srećom nekoliko), dok inače čame po magacinima, besplatno se dijele onima koji za njih nisu zainteresirani, i nikad ne dođu do onih koji bi upravo te i takve knjige čitali.
Odmah tu u knjižari otvaram “Izabrane pesme” Raše Popova i tražim dva najvažnija naslova iz “Gvozdenog magarca”, sve strahujući da ih priređivačica Bojana Popović nije, ne daj Bože, izostavila, jer tada ova knjiga ne bi za mene imala smisla. Nalazim ih, naravno. Prva pjesma nosi naslov “Zur Psychopatologie des Alltagslebens”, a druga “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu”. Još je dobrih i sjajnih, neponovljivo djetinjih, ustvari genijalnih pjesama u “Gvozdenom magarcu”, većina će naći mjesto i u ovoj knjizi, ali, ipak, ove dvije pripadaju onoj pjesničkoj antologiji materinjih jezika, koju, premda napamet nenaučenu, premda nikad do kraja sređenu, antologiziranu i pretvorenu u živu knjigu, u sebi nosim kroz život, katkad je nadopunjujući, a katkad – premda to mnogo rjeđe – iz nje izbacujući pjesme koje sam vlastitim uzdasima i prečestim ponavljanjima uspio istrošiti.
“Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čuvena je Freudova “Psihopatologija svakodnevice”, jedna od temeljnih i najvažnijih knjiga našega dvadesetog vijeka. Raša Popov pod tim strogim njemačkim naslovom ovako započinje svoju pjesmu: “I u Beču u BergGase/ Hitlerove vrište mase;/ došli Frojda da uapse/ Liče strašno napse.” Prva dva stiha, u savršenim su osmercima i s jednom od onih međujezičnih rima, kakve su majstorski nadolazile Ivanu Slamnigu, još jednom magu naših književnosti, djetinjstava i neoavangardi, da bi odmah zatim Raša Popov izveo prvu svoju djetinjariju. Prvo je riječ “uhapse” ponarodio i pripitomio tako što je izbacio h, da bi mu zatim nadošla aliteracija za koju je bilo potrebno da dvije riječi “na pse” pretvori u jednu “napse”, u kojoj je naglasak malo prošetao, smjestivši se tačno tamo gdje treba biti ako bismo da se rimuju dvije zapravo nepostojeće riječi: “uapse” i “napse”. One, te riječi, bivaju u djetinjoj imaginaciji, u onoj i onakvoj igri riječima od koje, vjerojatno, odustajemo čim prvi put sjednemo u školske klupe. Tu igru Raša Popov uspijevao je sačuvati u životu i u svome pjesništvu kao nijedan drugi pjesnik naših jezika. U ovoj pjesmi ona je naročito važna, kao i u nekim drugim pjesmama iz “Gvozdenog magarca”, jer govori o nacizmu, okrutnosti, nacionalizmu, Holokaustu… Ta opreka između djetinjih rima i najstrašnije teme vijeka jedno je od čuda Raše Popova, koja nikad nisu verificirana ni od čije ozbiljne književne nauke. Ali mene nije mnogo briga za to. Ja slavim svoje pisce.
Sljedeća strofa ide ovako: “‘Gospon zelen Katana,/ Tu stanuje doktor Satana!/ Mamu svoju sladokusno štipa!/ To je nazvo kompleks od Edipa.’” Biva, to glas je neprosvijećenih nacista, koji su došli Freuda da hapse. Isti će nastaviti i u sljedećoj strofi: “‘Što ratove vode – usrane mu šonje,/ Neurozu smešta međ udove donje./ Firerovo delo taj ne čita./ Osnov duše mu je kita.’” Dajući riječ nasilniku, Raša Popov kreće da se poigrava desetercima, a ton i rime bivaju nekako odraslije, primitivnije i brutalnije.
Slijede dvije strofe epskog pripovijedanja o zlu, gdje pjesnik ponovo mijenja ton, i vraća se svojoj djetinjoj kajdi, da bi odmah potom nacist još jednom progovorio: “Jurišnici mladi ‘Es A’ krvoločno,/ Po njima pištolji i kamurde bočno./ Na gospođu Frojda uperili cev./ Iz zidnoga sefa zino zlatni zev./// “‘Huh! Jevrejsko, kažu, zlato bazdi,/ Odvedi nas, baba, izlapelom gazdi!/ Žurimo u kafanu na po piće,/ A ‘teli bi d’ udarimo i jedne tabliće!’” I opet, i uvijek dok čitam ove čudesne, lude i djetinje retke o Holokaustu i o psihopatologiji jedne strašne svakodnevice, zažalim što je ono suštinsko u ovoj pjesmi, i u svoj poeziji Raše Popova, na strane jezike neprevodivo. I ne samo da je na strane jezike neprevodivo, nego je teško prevodivo i unutar ovih naših jezika, jer onaj koji savršeno dobro ne vlada Rašinim idiolektom, te zavičajnim i kulturnim osnovicama tog idiolekta, ono najbolje u ovoj pjesmi niti će razumjeti, niti će osjetiti. Za ovu pjesmu valja imati sluha i osjećaja, valja biti dijete, ili se sjetiti djeteta u sebi, i primitivan valja biti, kao ona dvojica braće, koja su posljednjih dana oktobra 2014. tukli Rašu Popova, baš kao da tuku doktora Freuda.
I na kraju posljednja strofa, i poanta od koje se strese zgrada u “BergGase”, skupa sa spomen pločom na njoj: “Na tu vrisku sedobradi starac kroči/ Iz dubina uma pogleda im oči./ Pobegoše! Odvede ih njihov kapo./ I bi mira dok ne dođe sam gestapo.” Ta slika, naivna dječja, jaka kao zemlja i oštra kao sablja, Sigmunda Freuda, koji pogledom “iz dubina uma” prozre razbojnike, poanta je Rašine pjesme. I premda će svi “Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čitati kao pjesmu za odrasle, pjesnik poantira u duhu dječje poezije. Dogodi se, kao pouka, nešto što se na taj način u životu baš i ne događa, što čitatelju naslutiti da da je dobro dobar biti, ali što istodobno funkcionira i kao basterkitonovski geg. Već vidimo u nijemome filmu, bolje u spotu koji s onu stranu groba režira besmrtni Timothy John Byford, kako u iskrzanom crno-bijelom filmu, kao u seriji “Neven”, razbojnici, na čelu sa svojim kapom, bježe niz BergGase. I bi poslije mira, “dok ne dođe sam gestapo”. A tu već bi previše očiju da bi ih Sigmund Freud gledao, i sve bile su iste.
Druga pjesma, koja mi se vratila zahvaljujući knjizi pronađenoj u knjižari Delfi kod SKC-a, drukčije je inspiracije i drugog ugođaja. Pjesma “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu” jedna je od najtužnijih iz one moje imaginarne antologije. U njoj Raša Popov tematizira anegdotu, koja, kao ni sve te takve anegdote, koje kao spomenici traju u našim malim povijestima, vjerojatno nije istinita. Ili, bolje rečeno, nije zasnovana na nečemu što se u takozvanoj stvarnosti i dogodilo. Ali po svemu, od te je stvarnosti anegdota istinitija. Zato se među ljudima i prenosi. Ljudi jedni druge, a još više sami sebe, tješe uglavnom pripovijestima koje su istinitije od istine.
Radivoj Korać, zvani Žućko, bio je slavni košarkaš. Za Jugoslavije je, i nakon svih europskih, svjetskih i olimpijskih titula, kojima se ta zemlja u sedamdesetim i osamdesetim ovjenčala, živjelo vjerovanje, naročito među djecom i starcima, da je Radivoj Korać najveći naš košarkaš svih vremena. Jednostavno, ljudi nisu bili skloni povjerovati da je najveći onaj kojeg svojim očima gledaju, bio on Kićanović, Dalipagić, Ćosić ili Dražen Petrović, nego su vjerovali da je najveći onaj koji je bio prije njih, a igrao je u neko davno pred-vrijeme, onda kada se većina nas nije ni rodila. Koraću je bilo trideset, već je bio na zalasku karijere, kada je 2. juna 1969. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kamenici kod Sarajeva. Tačno godinu kasnije, skoro da će biti u dan, jugoslavenska reprezentacija je 23. maja, senzacionalnom pobjedom u Ljubljani, nad strašnim Amerikancima, postala svjetski prvak u košarci. U toj je reprezentaciji na poziciji centra igrao Koraćev jedanaest mjeseci stariji suigrač Trajko Rajković. Nakon pobjede nad Amerikancima, dan kasnije izgubili smo u nevažnoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, a onda je započelo veliko slavlje. Kasnije će, kako Jugoslavija bude pobolijevala, sportske pobjede bivati sve važnije i veće, te će ih nekim čudom sve više i biti, ali u osnovi teško da će ijedna biti usporediva s tim čudom u Ljubljani. Košarkaše je primio maršal Tito, o njima su pisale sve domaće novine, čista srca i bez ikakvih primisli slavila ih je jedna još uvijek velika i cjelovita zemlja. A onda je u noći 28. maja, četiri dana nakon posljednje utakmice na Svjetskom prvenstvu i dva dana nakon prijema što ga je Tito organizirao za košarkaše, u svome Beogradskom stanu u snu umro Trajko Rajković. Nije to od povijesne važnosti, ali umro je baš na moj rođendan.
Anegdota koja se prenosila za njihova života govorila je da su jednom tako, čekajući avion za Beograd, koji je naravno kasnio, Korać i Rajković zaigrali basket u bečkoj aerodromskoj zgradi. Biva, Korać na putu kupio neku specijalnu loptu, pa da je isprobaju. Ljudi se od okolo skupljali, došli carinici, policija, i gledaju u čudu dvojicu – Jugoslavena. Ne znam je li baš tako, ali nekako mi se čini da je poanta anegdote bila upravo u – dvojici Jugoslavena. Koji su pritom, naravno, zaluđeni košarkaši, pa igraju tamo gdje za igru nije mjesto. Za druge, bila bi to sramota. Za nas, bio je razlog za ponos… Inače, nekoliko godina kasnije, bješe li to u Beogradu kad smo ono Sovjete drugi put uzastopno sastavljali s parketom i uzimali titulu europskih šampiona, Slavnić i Kićanović zaigrali su usred utakmice onu odbojku, i njome ponižavali protivnika, tu strašnu komunističku silu, na čelu koje je povremeno kao selektor stajao čovjek koji je stvarno bio pukovnik a zvao se Aleksandar Gomeljski, ali koji je, skupa sa svojom reprezentacijom, pred Jugoslavijom bio nemoćan. Nije bilo mudro ponižavati protivnike, jer ćemo se toga sjećati kada mnogo godina kasnije u svemu, osim u sportu, budemo toliko jadni, nemoćni i žalosni da će naša djeca tući pjesnike.
E, Raša Popov napisao je pjesmu o tom basketu dvojice košarkaša, odigranom u auli bečkog aerodroma ili na samoj aerodromskoj pisti. Od te pjesme, dozvolite, da izgovorimo tri posljednje strofe: “Star dečaci večne igre strasno žudni/ Otimaju loptu ko anđeli bludni/ Razliva se dribling cvetaju im bića/ Dok putnici krotki ko horde pužića/// Groze ih se i ludama egziš krste/ A ne znaju šta je umešalo prste/ Živeo je Žućko još trideset dana/ Trajko pade posle skoroga megdana/// Igrali su usred avionske luke/ Savršenim ritmom ukršali ruke/ Otimali pregršt istinskog života/ Od vremena trulog i bolesnog skota”.
I vidim njih dvojicu, Koraća i Rajkovića, kako svojim poput lopata velikim, polusklopljenim muškim šakama, kao da u igri hvataju loptu, grabe život, koji im bježi među prstima. Posljednja strofa ove pjesme nešto je najpotresnije što su pjesnici naših jezika napisali na sportske i životne teme.
I tako dok stojim u knjižari i grlim nenadano pronađenu knjigu Raše Popova, pomišljam što li je bilo s onom dvojicom dječaka koji su ga tukli. Ako su živi, mlađem je osamnaest, starijem devetnaest. Oni nikada neće saznati koga su tukli, kao što to neće saznati ni toliki drugi koji nisu poznavali Rašu Popova i neće čitati ovu knjigu. Kakva tužna sudbina, živjeti u ovom jeziku a ne znati Rašu Popova. Bolje je biti bez jezika. Ili u jeziku koji ne razumije nitko.
Jezik Raše Popova jezik je koji samo djeca znaju. Onda im ga u školi oduzmu, kao praćku, kao strip, kao maštu.
Raša Popov, pjesnik koji je pokušavao spasiti svijet od prekomjernog odrastanja
Karakter, april 2022
Da našem svijetu možda ipak nema spasa, i da je uzalud svako opiranje, pomišljam dok u Danasu čitam vijest da su dvojica braće, jednom je deset, drugi je tek godinu stariji, napali osamdesetjednogodišnjeg gospodina, koji je upravo izašao sa Sajma knjiga. Kraj je oktobra 2014, sjedim u jednom od naših kafića na Dorćolu, zatvaram novine i zamišljam te dječake. Skoro da mi budu i poznati dok tako o njima mislim. Vjerojatno su iz neke disfunkcionalne porodice, otac alkoholičar, mati na socijalnoj pomoći, možda su Romi, možda izbjeglice iz Hrvatske, djeca naše zajedničke opustošenosti, osuđena da odrastu u lopove, a možda i u ubojice, i da svoje, po svoj prilici ne baš duge živote, provedu po zatvorima. Njihova je nevolja neprepričljiva, jer je sačinjena od sve samih stereotipa i predrasuda, o pijancima, o djeci rastavljenih roditelja, o Romima, o obezdomovljenim hrvatskim Srbima, i mi ih u te predrasude sahranjujemo prije nego što su se i rodili. Eto, to i ja činim. Prokletstvo ove vrste predrasuda u tome je što su one gole i mrtve laži, ali u kojima je sva istina o životima ljudi. O životima te djece.
Ali ono što u tom trenutku, dok novina sklopljenih na koljenima sjedim i zurim u zid, ne uspijevam zamisliti jest taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su premlatila malena braća. Tko bi, i kakav bi on trebao biti u ovoj našoj strašnoj priči o rasulu, pa da ga napadnu i istuku ti dječaci? Istog popodneva, međutim, saznajem da je taj osamdesetjednogodišnji gospodin, kojeg su djeca tukla, pokušavajući mu pri povratku sa Sajma knjiga oteti novčanik, glumac, scenarist, televizijski autor i pjesnik Raša Popov. I onda se dugo, a ustvari trajno, sve do trenutaka u kojima o tome pripovijedam, u meni sudaraju dva suprotstavljena utiska i osjećaja. Prvi mi govori da nam nema spasa, da smo se upravo zatekli u paklu, ako desetogodišnjaci premlaćuju, ako jedanaestogodišnjaci linčuju onoga koji je izmislio njihov svijet i tko je po vlastitom stilsko-estetskom opredjeljenju bio ludo dijete neoavangarde. Drugi mi, pak, utisak i osjećaj, govori nešto suprotno: ako smo već stigli u ta strašna doba, za koja smo i sami u najvećoj mjeri odgovorni, kada djeca prebijaju starce, onda je nekako ispravno da postrada Raša Popov. Jer u tom slučaju, premda desetogodišnjak i jedanaestogodišnjak tuku osamdesetjednogodišnjaka, to, ipak, djeca tuku dijete.
Dvije i pol godine kasnije, 19. travnja 2017, u tom istom Beogradu, koji je na veliki grad nesviknuti Raša Popov optužio za napad ne želeći kriviti djecu, on umire. Mislim, Raša Popov umire. A s njime, pomalo, umiru i djeca, ona u nama i ona oko nas, umiru Mokrin i Banat, a pomalo umire i Beograd. Premda je u srpskoj i jugoslavenskoj poeziji, onoj za odrasle i onoj za djecu, bilo čuvenijih pjesnika, premda je bilo većih dječjih televizijskih zvijezda, te mnogo važnijih glumaca i scenarista od Raše Popova, nijedan od njih nije bio bliži svojoj temi, niti je bio sličniji onome što radi, piše i govori. Raša Popov s Dušanom Makavejevom i Borom Ćosićem pripada najvećem dječjem trojstvu naše avangarde i naših igara s riječima.
Jedinu njegovu knjigu koju sam nekad posjedovao i po stotinu je puta pročitavao, koju je nazvao “Gvozdeni magarac”, izgubio sam u ratu. Kako je to moguće, ne znam. Rat je, pored svih drugih mnogo gorih užasa, i vrijeme proizvođenja velikog nereda, u kojem onda nestaju stvari. Tako su meni sa Sepetarevca nestale neke važne knjige, a među njima i “Gvozdeni magarac”. Kako su nestale, to će ostati tajna. Nestanak je bio tim gori što sam pamtio neke pjesme. Nisam pamtio riječi, nego osjećaje što su ih u meni izazivale. I još nešto bilo je u tom gubitku loše: premda je Raša Popov bio dobar pjesnik i jedinstvena figura jedne književnosti i kulture, bilo je izvjesno da ga po smrti neće tretirati kao velikana. Neće mu u velikim izdavačkim kućama i dičnim edicijama objavljivati sabrana djela, niti će o njemu govoriti i na njega se pozivati manje talentirani njegovi književni potomci. Raša Popov, naime, nije imao književnih potomaka. To je u prirodi odistinskih avangardista, isti je slučaj i s Makavejevom, djeca ne rađaju djecu. A ako Rašu Popova neće tretirati kao velikana, onda mu neće objavljivati ni knjige izabranih pjesama, čime će moj ratni gubitak “Gvozdenog magarca” bivati po svojim posljedicama teži.
Tako sam, dakle, mislio, da bih onda u knjižari Delfi u SKC-u, besciljno prebirući naslove na stalaži s poezijom, naišao na skromno, mekoukoričeno izdanje Banatskog kulturnog centra iz Novog Miloševa i Udruženja “Raša Popov” iz Mokrina, na jednu od onih skromnih, dragih i lijepih knjiga koje izlaze po našim provincijama, a u knjižarama se pojavljuju samo ukoliko su to doista knjižare (takvih u Zagrebu nema, u Beogradu ih je srećom nekoliko), dok inače čame po magacinima, besplatno se dijele onima koji za njih nisu zainteresirani, i nikad ne dođu do onih koji bi upravo te i takve knjige čitali.
Odmah tu u knjižari otvaram “Izabrane pesme” Raše Popova i tražim dva najvažnija naslova iz “Gvozdenog magarca”, sve strahujući da ih priređivačica Bojana Popović nije, ne daj Bože, izostavila, jer tada ova knjiga ne bi za mene imala smisla. Nalazim ih, naravno. Prva pjesma nosi naslov “Zur Psychopatologie des Alltagslebens”, a druga “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu”. Još je dobrih i sjajnih, neponovljivo djetinjih, ustvari genijalnih pjesama u “Gvozdenom magarcu”, većina će naći mjesto i u ovoj knjizi, ali, ipak, ove dvije pripadaju onoj pjesničkoj antologiji materinjih jezika, koju, premda napamet nenaučenu, premda nikad do kraja sređenu, antologiziranu i pretvorenu u živu knjigu, u sebi nosim kroz život, katkad je nadopunjujući, a katkad – premda to mnogo rjeđe – iz nje izbacujući pjesme koje sam vlastitim uzdasima i prečestim ponavljanjima uspio istrošiti.
“Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čuvena je Freudova “Psihopatologija svakodnevice”, jedna od temeljnih i najvažnijih knjiga našega dvadesetog vijeka. Raša Popov pod tim strogim njemačkim naslovom ovako započinje svoju pjesmu: “I u Beču u BergGase/ Hitlerove vrište mase;/ došli Frojda da uapse/ Liče strašno napse.” Prva dva stiha, u savršenim su osmercima i s jednom od onih međujezičnih rima, kakve su majstorski nadolazile Ivanu Slamnigu, još jednom magu naših književnosti, djetinjstava i neoavangardi, da bi odmah zatim Raša Popov izveo prvu svoju djetinjariju. Prvo je riječ “uhapse” ponarodio i pripitomio tako što je izbacio h, da bi mu zatim nadošla aliteracija za koju je bilo potrebno da dvije riječi “na pse” pretvori u jednu “napse”, u kojoj je naglasak malo prošetao, smjestivši se tačno tamo gdje treba biti ako bismo da se rimuju dvije zapravo nepostojeće riječi: “uapse” i “napse”. One, te riječi, bivaju u djetinjoj imaginaciji, u onoj i onakvoj igri riječima od koje, vjerojatno, odustajemo čim prvi put sjednemo u školske klupe. Tu igru Raša Popov uspijevao je sačuvati u životu i u svome pjesništvu kao nijedan drugi pjesnik naših jezika. U ovoj pjesmi ona je naročito važna, kao i u nekim drugim pjesmama iz “Gvozdenog magarca”, jer govori o nacizmu, okrutnosti, nacionalizmu, Holokaustu… Ta opreka između djetinjih rima i najstrašnije teme vijeka jedno je od čuda Raše Popova, koja nikad nisu verificirana ni od čije ozbiljne književne nauke. Ali mene nije mnogo briga za to. Ja slavim svoje pisce.
Sljedeća strofa ide ovako: “‘Gospon zelen Katana,/ Tu stanuje doktor Satana!/ Mamu svoju sladokusno štipa!/ To je nazvo kompleks od Edipa.’” Biva, to glas je neprosvijećenih nacista, koji su došli Freuda da hapse. Isti će nastaviti i u sljedećoj strofi: “‘Što ratove vode – usrane mu šonje,/ Neurozu smešta međ udove donje./ Firerovo delo taj ne čita./ Osnov duše mu je kita.’” Dajući riječ nasilniku, Raša Popov kreće da se poigrava desetercima, a ton i rime bivaju nekako odraslije, primitivnije i brutalnije.
Slijede dvije strofe epskog pripovijedanja o zlu, gdje pjesnik ponovo mijenja ton, i vraća se svojoj djetinjoj kajdi, da bi odmah potom nacist još jednom progovorio: “Jurišnici mladi ‘Es A’ krvoločno,/ Po njima pištolji i kamurde bočno./ Na gospođu Frojda uperili cev./ Iz zidnoga sefa zino zlatni zev./// “‘Huh! Jevrejsko, kažu, zlato bazdi,/ Odvedi nas, baba, izlapelom gazdi!/ Žurimo u kafanu na po piće,/ A ‘teli bi d’ udarimo i jedne tabliće!’” I opet, i uvijek dok čitam ove čudesne, lude i djetinje retke o Holokaustu i o psihopatologiji jedne strašne svakodnevice, zažalim što je ono suštinsko u ovoj pjesmi, i u svoj poeziji Raše Popova, na strane jezike neprevodivo. I ne samo da je na strane jezike neprevodivo, nego je teško prevodivo i unutar ovih naših jezika, jer onaj koji savršeno dobro ne vlada Rašinim idiolektom, te zavičajnim i kulturnim osnovicama tog idiolekta, ono najbolje u ovoj pjesmi niti će razumjeti, niti će osjetiti. Za ovu pjesmu valja imati sluha i osjećaja, valja biti dijete, ili se sjetiti djeteta u sebi, i primitivan valja biti, kao ona dvojica braće, koja su posljednjih dana oktobra 2014. tukli Rašu Popova, baš kao da tuku doktora Freuda.
I na kraju posljednja strofa, i poanta od koje se strese zgrada u “BergGase”, skupa sa spomen pločom na njoj: “Na tu vrisku sedobradi starac kroči/ Iz dubina uma pogleda im oči./ Pobegoše! Odvede ih njihov kapo./ I bi mira dok ne dođe sam gestapo.” Ta slika, naivna dječja, jaka kao zemlja i oštra kao sablja, Sigmunda Freuda, koji pogledom “iz dubina uma” prozre razbojnike, poanta je Rašine pjesme. I premda će svi “Zur Psychopatologie des Alltagslebens” čitati kao pjesmu za odrasle, pjesnik poantira u duhu dječje poezije. Dogodi se, kao pouka, nešto što se na taj način u životu baš i ne događa, što čitatelju naslutiti da da je dobro dobar biti, ali što istodobno funkcionira i kao basterkitonovski geg. Već vidimo u nijemome filmu, bolje u spotu koji s onu stranu groba režira besmrtni Timothy John Byford, kako u iskrzanom crno-bijelom filmu, kao u seriji “Neven”, razbojnici, na čelu sa svojim kapom, bježe niz BergGase. I bi poslije mira, “dok ne dođe sam gestapo”. A tu već bi previše očiju da bi ih Sigmund Freud gledao, i sve bile su iste.
Druga pjesma, koja mi se vratila zahvaljujući knjizi pronađenoj u knjižari Delfi kod SKC-a, drukčije je inspiracije i drugog ugođaja. Pjesma “Na dan kada su se Trajko Rajković & Žućko Radivoj Korać sreli na bečkom aerodromu” jedna je od najtužnijih iz one moje imaginarne antologije. U njoj Raša Popov tematizira anegdotu, koja, kao ni sve te takve anegdote, koje kao spomenici traju u našim malim povijestima, vjerojatno nije istinita. Ili, bolje rečeno, nije zasnovana na nečemu što se u takozvanoj stvarnosti i dogodilo. Ali po svemu, od te je stvarnosti anegdota istinitija. Zato se među ljudima i prenosi. Ljudi jedni druge, a još više sami sebe, tješe uglavnom pripovijestima koje su istinitije od istine.
Radivoj Korać, zvani Žućko, bio je slavni košarkaš. Za Jugoslavije je, i nakon svih europskih, svjetskih i olimpijskih titula, kojima se ta zemlja u sedamdesetim i osamdesetim ovjenčala, živjelo vjerovanje, naročito među djecom i starcima, da je Radivoj Korać najveći naš košarkaš svih vremena. Jednostavno, ljudi nisu bili skloni povjerovati da je najveći onaj kojeg svojim očima gledaju, bio on Kićanović, Dalipagić, Ćosić ili Dražen Petrović, nego su vjerovali da je najveći onaj koji je bio prije njih, a igrao je u neko davno pred-vrijeme, onda kada se većina nas nije ni rodila. Koraću je bilo trideset, već je bio na zalasku karijere, kada je 2. juna 1969. poginuo u saobraćajnoj nesreći u Kamenici kod Sarajeva. Tačno godinu kasnije, skoro da će biti u dan, jugoslavenska reprezentacija je 23. maja, senzacionalnom pobjedom u Ljubljani, nad strašnim Amerikancima, postala svjetski prvak u košarci. U toj je reprezentaciji na poziciji centra igrao Koraćev jedanaest mjeseci stariji suigrač Trajko Rajković. Nakon pobjede nad Amerikancima, dan kasnije izgubili smo u nevažnoj utakmici sa Sovjetskim Savezom, a onda je započelo veliko slavlje. Kasnije će, kako Jugoslavija bude pobolijevala, sportske pobjede bivati sve važnije i veće, te će ih nekim čudom sve više i biti, ali u osnovi teško da će ijedna biti usporediva s tim čudom u Ljubljani. Košarkaše je primio maršal Tito, o njima su pisale sve domaće novine, čista srca i bez ikakvih primisli slavila ih je jedna još uvijek velika i cjelovita zemlja. A onda je u noći 28. maja, četiri dana nakon posljednje utakmice na Svjetskom prvenstvu i dva dana nakon prijema što ga je Tito organizirao za košarkaše, u svome Beogradskom stanu u snu umro Trajko Rajković. Nije to od povijesne važnosti, ali umro je baš na moj rođendan.
Anegdota koja se prenosila za njihova života govorila je da su jednom tako, čekajući avion za Beograd, koji je naravno kasnio, Korać i Rajković zaigrali basket u bečkoj aerodromskoj zgradi. Biva, Korać na putu kupio neku specijalnu loptu, pa da je isprobaju. Ljudi se od okolo skupljali, došli carinici, policija, i gledaju u čudu dvojicu – Jugoslavena. Ne znam je li baš tako, ali nekako mi se čini da je poanta anegdote bila upravo u – dvojici Jugoslavena. Koji su pritom, naravno, zaluđeni košarkaši, pa igraju tamo gdje za igru nije mjesto. Za druge, bila bi to sramota. Za nas, bio je razlog za ponos… Inače, nekoliko godina kasnije, bješe li to u Beogradu kad smo ono Sovjete drugi put uzastopno sastavljali s parketom i uzimali titulu europskih šampiona, Slavnić i Kićanović zaigrali su usred utakmice onu odbojku, i njome ponižavali protivnika, tu strašnu komunističku silu, na čelu koje je povremeno kao selektor stajao čovjek koji je stvarno bio pukovnik a zvao se Aleksandar Gomeljski, ali koji je, skupa sa svojom reprezentacijom, pred Jugoslavijom bio nemoćan. Nije bilo mudro ponižavati protivnike, jer ćemo se toga sjećati kada mnogo godina kasnije u svemu, osim u sportu, budemo toliko jadni, nemoćni i žalosni da će naša djeca tući pjesnike.
E, Raša Popov napisao je pjesmu o tom basketu dvojice košarkaša, odigranom u auli bečkog aerodroma ili na samoj aerodromskoj pisti. Od te pjesme, dozvolite, da izgovorimo tri posljednje strofe: “Star dečaci večne igre strasno žudni/ Otimaju loptu ko anđeli bludni/ Razliva se dribling cvetaju im bića/ Dok putnici krotki ko horde pužića/// Groze ih se i ludama egziš krste/ A ne znaju šta je umešalo prste/ Živeo je Žućko još trideset dana/ Trajko pade posle skoroga megdana/// Igrali su usred avionske luke/ Savršenim ritmom ukršali ruke/ Otimali pregršt istinskog života/ Od vremena trulog i bolesnog skota”.
I vidim njih dvojicu, Koraća i Rajkovića, kako svojim poput lopata velikim, polusklopljenim muškim šakama, kao da u igri hvataju loptu, grabe život, koji im bježi među prstima. Posljednja strofa ove pjesme nešto je najpotresnije što su pjesnici naših jezika napisali na sportske i životne teme.
I tako dok stojim u knjižari i grlim nenadano pronađenu knjigu Raše Popova, pomišljam što li je bilo s onom dvojicom dječaka koji su ga tukli. Ako su živi, mlađem je osamnaest, starijem devetnaest. Oni nikada neće saznati koga su tukli, kao što to neće saznati ni toliki drugi koji nisu poznavali Rašu Popova i neće čitati ovu knjigu. Kakva tužna sudbina, živjeti u ovom jeziku a ne znati Rašu Popova. Bolje je biti bez jezika. Ili u jeziku koji ne razumije nitko.
Jezik Raše Popova jezik je koji samo djeca znaju. Onda im ga u školi oduzmu, kao praćku, kao strip, kao maštu.