Propustiću, siguran sam, sve prilike jer život ne prašta odustajanja. Ovo nebo više nije moje, ali ipak svedočim pod njegovim ranama. Može li život da iskaže ljubav, a da ne dotakne patnju? Sve transformacije, svi ožiljci, osmesi, uvrede i poniženja okupljeni su u neizrecivo i daleko osećanje poraza. Moj svet je stranost nadolazećeg sutona. U čekaonici bolnice starija gospođa, neugledna i nestrljiva, govori o sudbini i nekoj zemlji gde sunce drugačije sija. Obasjava, ali ne greje. Govori nepovezano, smeje se i šeta. Sve je obično. Nebo i mi ispod neba.
utorak
Kad sam prvi put posustao bila je modrina. Svet je postao tesan, soba mračna, život nepodnošljiv, vazduh suv, sve je prekrila tišina nepomirenosti. Želeo sam da pričam, ali niko nije želeo da sluša. Telefon je zvonio neprestano, a ja sam postiđeno posmatrao dve ptice koje se udaljavaju u beskraj. Bila je to moja vizija slobode.
sreda
Od kada sam u osnovoj školi odustao od sebe nisam se smejao. Sve je postalo borba, protiv drugih, protiv tuge, najviše protiv sebe. Jednog dana u parku tokom školskog izleta učiteljica me iznenada pohvali za moju prvu napisanu pesmu. Toga dana sam se sramio, ne zato što sam postao pesnik, nego jer sam za drugu decu i dalje bio samo – peder.
četvrtak
Oskudnost u odnosu sa drugima, gutanje reči, prazan pogled. Modrina. Majka me razotkriva rečima, surovim pogledom, neoprezno i sa blagom ironijom. Nagriza je patnja, znao sam to, i strepeo sam jer ona ne uspeva da bol pretvori u nešto drugo osim ozlojeđenosti. Bila je uporna da me razotkrije, da prodre u nedokučivost očajnog spokojstva. Ja nisam želeo da se otkrijem, želeo sam pokrivač od osušenog cveća, modar od mraza, toplotu i neke kristalne oči kojima sam važan.
petak
Bivši kolega je dobio dete, pravio svadbu. Jedan rođak se oženio nedavno, otišao na medeni mesec. A ti – čujem pitanje. Na psihijatriji je gužva, klonim se u stranu. Bežim od vezanosti. Opet gledam u modrinu i beskrajna nebesa. Jedna devojčica slomljena od bola jeca, majka je čvrsto drži za ruku i ponavlja – proći će. Ispred mene obrisi nemogućnosti, možda prkos i inat, progonstvo koje rađa poeziju, stih, govor. Slike pustinje, izmaštanih mesta, teških svanuća i sitnih radosti u senci stalnog prkosa. Konačan obračun i (možda) uzaludno pevanje.
subota
Želim da podignem ustanak u odbranu nežnosti. Osim lutanja i pisanja želim da zavolim odano poput psa. Želim takođe da napišem pismo ocu. Želim, ali ne umem. Tu je, ali nikada nije bio blizu mene. Šta da napišem udaljenom, nepoznatom čoveku?
nedelja
Boli me neuzvraćena ljubav, prošlost, sadašnjost i moja nesposobnost da se istinski radujem. Porodica nije uvek stecište ljubavi, već može biti izvor duboke patologije. Ipak u sitnim stvarima prepoznajem smisao, u pevu ptice opojnu melodiju, u nekoj lepoj rečenici treperenje lepote. Setim se maglovitog i predivnog početka Wendesovog filma Iza oblaka i reči koje izgovara John Malkovich – Osmatram tišinu i tamu. U tami stvarnost svetluca, a u tišini glasovi žešće odjekuju. Samo u meni ne prolazi bol što sam jednom odustao od sebe i uputio se u modrinu, tamo gde je nebo tamnije, a sunce obasjava oštrinom, promrzlim zracima.
Modrina
ponedeljek
Propustiću, siguran sam, sve prilike jer život ne prašta odustajanja. Ovo nebo više nije moje, ali ipak svedočim pod njegovim ranama. Može li život da iskaže ljubav, a da ne dotakne patnju? Sve transformacije, svi ožiljci, osmesi, uvrede i poniženja okupljeni su u neizrecivo i daleko osećanje poraza. Moj svet je stranost nadolazećeg sutona. U čekaonici bolnice starija gospođa, neugledna i nestrljiva, govori o sudbini i nekoj zemlji gde sunce drugačije sija. Obasjava, ali ne greje. Govori nepovezano, smeje se i šeta. Sve je obično. Nebo i mi ispod neba.
utorak
Kad sam prvi put posustao bila je modrina. Svet je postao tesan, soba mračna, život nepodnošljiv, vazduh suv, sve je prekrila tišina nepomirenosti. Želeo sam da pričam, ali niko nije želeo da sluša. Telefon je zvonio neprestano, a ja sam postiđeno posmatrao dve ptice koje se udaljavaju u beskraj. Bila je to moja vizija slobode.
sreda
Od kada sam u osnovoj školi odustao od sebe nisam se smejao. Sve je postalo borba, protiv drugih, protiv tuge, najviše protiv sebe. Jednog dana u parku tokom školskog izleta učiteljica me iznenada pohvali za moju prvu napisanu pesmu. Toga dana sam se sramio, ne zato što sam postao pesnik, nego jer sam za drugu decu i dalje bio samo – peder.
četvrtak
Oskudnost u odnosu sa drugima, gutanje reči, prazan pogled. Modrina. Majka me razotkriva rečima, surovim pogledom, neoprezno i sa blagom ironijom. Nagriza je patnja, znao sam to, i strepeo sam jer ona ne uspeva da bol pretvori u nešto drugo osim ozlojeđenosti. Bila je uporna da me razotkrije, da prodre u nedokučivost očajnog spokojstva. Ja nisam želeo da se otkrijem, želeo sam pokrivač od osušenog cveća, modar od mraza, toplotu i neke kristalne oči kojima sam važan.
petak
Bivši kolega je dobio dete, pravio svadbu. Jedan rođak se oženio nedavno, otišao na medeni mesec. A ti – čujem pitanje. Na psihijatriji je gužva, klonim se u stranu. Bežim od vezanosti. Opet gledam u modrinu i beskrajna nebesa. Jedna devojčica slomljena od bola jeca, majka je čvrsto drži za ruku i ponavlja – proći će. Ispred mene obrisi nemogućnosti, možda prkos i inat, progonstvo koje rađa poeziju, stih, govor. Slike pustinje, izmaštanih mesta, teških svanuća i sitnih radosti u senci stalnog prkosa. Konačan obračun i (možda) uzaludno pevanje.
subota
Želim da podignem ustanak u odbranu nežnosti. Osim lutanja i pisanja želim da zavolim odano poput psa. Želim takođe da napišem pismo ocu. Želim, ali ne umem. Tu je, ali nikada nije bio blizu mene. Šta da napišem udaljenom, nepoznatom čoveku?
nedelja
Boli me neuzvraćena ljubav, prošlost, sadašnjost i moja nesposobnost da se istinski radujem. Porodica nije uvek stecište ljubavi, već može biti izvor duboke patologije. Ipak u sitnim stvarima prepoznajem smisao, u pevu ptice opojnu melodiju, u nekoj lepoj rečenici treperenje lepote. Setim se maglovitog i predivnog početka Wendesovog filma Iza oblaka i reči koje izgovara John Malkovich – Osmatram tišinu i tamu. U tami stvarnost svetluca, a u tišini glasovi žešće odjekuju. Samo u meni ne prolazi bol što sam jednom odustao od sebe i uputio se u modrinu, tamo gde je nebo tamnije, a sunce obasjava oštrinom, promrzlim zracima.