Arsenove pjesme “Ono sve što znaš o meni”, “Tvoje nježne godine”, “Otkako te ne volim” i mnoge druge postaju još veće čudo dok prsti Matije Dedića od klavirskih zvukova očevim stihovima i glasu grad još ljepšu kuću. Ma šta kuću. Dvorac!
Napisao sam ove retke nakon što je Arsen Dedić u ljetu 2014. prvi puta pozvan da na Dubrovačim ljetnim igrama održi koncert u Kneževu dvoru. Dobar dio programa Arsen je tada otpjevao uz pratnju onoga koga je pred publiku pozvao i predstavio kao boljeg od sebe.
Godinu dana kasnije, sredinom rujna 2015., ni mjesec dana nakon Arsenove smrti, razgovarao sam s Matijom Dedićem u Korčuli. Pitao sam ga koliki je put prešao da bi na kraju dočekao da ga veliki otac predstavi kao boljeg od sebe? Odgovorio je:
“Bio je to vrlo dug put. Ja sam se svom ocu priključio tek 2005., u svojoj 32. godini. Iskreno, bio sam sigurno za to spreman i nekoliko sezona ranije… Dosta sam ja tu rovario i tražio put dok nisam dočekao tu rečenicu, da me Arsen predstavi riječima ‘onaj koji je bolji od mene’. Uvijek mi je žao što sam puno više takvih pohvala u životu čuo od drugih ljudi nego od njega samog, ali takvi su bili i takvi jesu dalmatinski očevi.”
Pričao je tada Matija i kako je Arsenu trebalo jako dugo da se pomiri i prihvati jazz kao umjetnički put svog sina. A opet, upravo je Arsen položio prvu ploču tog puta davši Matiji već kao malom dječaku u ruke album s legendarnim koncertom Keitha Jarretta u Kölnu.
Kao nešto najvažnije u životu, Matija je prihvatio i Arsenovu religiju: “On je stalno radio i, kad god mi je malo teže, sjetim se njegova odnosa prema radu. Rad, rad i samo rad… Vjernik sam i odan vojnik radu u glazbi, i to sam definitivno naslijedio od oca.”
Još jedan vjernički i svjetonazorski iskaz u tom razgovoru Matija je izrekao dok mi je pričao kako je, pripremajući se za koncert ispred korčulanske katedrale, osluškivao klavir i vjetar, prilično jak i hladan te večeri. “Meni je zvuk svetinja”, rekao je.
Taj nezaboravni Matijin koncert na Korčulanskom baroknom festivalu prije deset godina bio je liturgija te vjere u slavu te svetinje. Osim što je bio prvi Matijin nastup u Hrvatskoj nakon Arsenove smrti, bila je to večer posvećena Johannu Sebastianu Bachu, patrijarhu i proroku svih velikih pijanista, bili klasičari ili jazzeri.
Dva su trenutka tog koncerta bila osobito čudesna. Jedan je bio trenutak djetinje nježnosti kada je Matija u improvizaciju na temu stavka iz Engleske suite u a-molu upleo svima nama iz ranih školskih dana poznatu i dragu Bachovu pjesmicu “Ah što volim pjesme zvuk”. Drugi je bio doslovno intervencija odozgo, kada je katedralni sat počeo otkucavati desetu uru, a Matija se za klavirom smjesta upustio u muzički razgovor sa zvonikom i zvjezdanim nebom iznad njega.
Dok se s velikom zahvalnošću za mnoštvo takvih čudesnih glazbenih trenutaka opraštamo od Matije Dedića, prisjećam se njegove zahvalnosti s kojom je u tom našem razgovoru nekoliko puta spomenuo ime svoje prve profesorice, velike zagrebačke pijanističke pedagoginje profesorice Blaženke Zorić. Prepoznala je njegov veliki dar i prigrlila ga u svoju klasu nakon što ga je prvi put čula na prijemnom ispitu za glazbenu školu. Matija je tada imao pet godina i oborio ju je svirajući glazbu koju je “skinuo” s televizije: špicu serije “Otpisani”.
Osim Kölnskog koncerta Keitha Jarretta, Matija je spomenuo još dva formativna doživljaja u temeljima svog života u glazbi i zvuku klavira. Jedan je bio trenutak u kojem mu je, kao desetogodišnjem dječaku, profesorica Zorić ne samo dala note Dubravka Detonija, nego ga i upoznala s tim našim velikim i osebujnim skladateljem. Drugi je bio, nekako u isto vrijeme, prvo slušanje ploče Ive Pogorelića s Bachovim Engleskim suitama.
“Iz tog danas izlazi moj rad, sve veći interes za sonate Stravinskog, Weberna, Ligetija i ostalih velikih skladatelja. Uz sve duboko poštovanje prema brojnim i vrlo dragim suradnicima, ostajem sam za klavirom”, rekao je tada Matija, netom nakon što mu je bio izašao tek drugi samostalni album, petnaest godina nakon prvog.
U međuvremenu on se velikodušno davao surađujući ne samo sa sebi ravnima i starijim velikanima, već osobito i s mladima kojima su nastupi s njim i albumi bili veliko veselje, poticaj i odskočna daska u karijeri. Dok ovo pišem slušam jedan divan primjer takve suradnje, album “Fortune Smiles” (Croatia Records, 2016.) na kojem je snimka vrhunskog koncerta što su ga u ljetu 2014., u Muzeju Mimara održali Matija Dedić i svestrani genijalnošću obdareni mladi vibrafonist Šimun Matišić.
Taj je koncert održan u okviru programa zagrebačke Scene Amadeo. Ekipa tog festivala, s Nenadom Jandrićem na čelu, ovih je dana jedna od najdublje pogođenih i ožalošćenih muzičkih obitelji Matije Dedića. Bila je to Matiji važna i draga adresa, kao i čitavoj obitelji Dedić.
Samo nekoliko dana prije smrti, Matija je s Nenom razgovarao o koncertu koji je ovog ljeta na Sceni Amadeo trebao biti održan 17. kolovoza, točno na desetu godišnjicu Arsenove smrti, njemu u spomen.
Rijetki su velikani koji su tolikim ljudima u svom umjetničkom krugu i u maloj kulturi kao što je naša hrvatska istodobno tako bliski i dragi. Nerijetko ironičan odmak od ljudi i vremena bila je osobina oca Arsena od koje Matija nije naslijedio ni trunke. Skroman, samozatajan, srdačan i drag, to su osobine koje su svakoga koga znam ozarivale u susretima s Matijom Dedićem. U svijetu grubosti, nasilja, banalnosti i vulgarnosti to ne da nije malo, nego je sve. To je ono što nadograđuje i nadilazi vrhunsku umjetnost i svu genijalnu virtuoznost koja nas preplavljuje sa svakog od Matijinih albuma i snimaka koji nam, srećom, zauvijek ostaju pri ruci, pri duši i srcu.
Bolno je kada nas napuštaju takvi ljudi i umjetnici, još bolnije kada smrt preko reda toliko urani. Koncert na Sceni Amadeo 17. kolovoza bit će održan. Miroslav Tadić na gitari, Merima Ključo na harmonici svirat će u spomen na Arsena i na Matiju koji će nedostajati za klavirom. Ali taj klavir, tek s Matijinom slikom na njemu, neće ostati nijem. U duhu i sjećanju slušatelja odzvanjat će Matijin zvuk, divota i svetinja koja je samo od njega zahtijevala žrtvu, a sve nas ostale oplemenjivala, obogaćivala i činila boljim i sretnijim ljudima.
Matija i Arsenova religija
Arsenove pjesme “Ono sve što znaš o meni”, “Tvoje nježne godine”, “Otkako te ne volim” i mnoge druge postaju još veće čudo dok prsti Matije Dedića od klavirskih zvukova očevim stihovima i glasu grad još ljepšu kuću. Ma šta kuću. Dvorac!
Napisao sam ove retke nakon što je Arsen Dedić u ljetu 2014. prvi puta pozvan da na Dubrovačim ljetnim igrama održi koncert u Kneževu dvoru. Dobar dio programa Arsen je tada otpjevao uz pratnju onoga koga je pred publiku pozvao i predstavio kao boljeg od sebe.
Godinu dana kasnije, sredinom rujna 2015., ni mjesec dana nakon Arsenove smrti, razgovarao sam s Matijom Dedićem u Korčuli. Pitao sam ga koliki je put prešao da bi na kraju dočekao da ga veliki otac predstavi kao boljeg od sebe? Odgovorio je:
“Bio je to vrlo dug put. Ja sam se svom ocu priključio tek 2005., u svojoj 32. godini. Iskreno, bio sam sigurno za to spreman i nekoliko sezona ranije… Dosta sam ja tu rovario i tražio put dok nisam dočekao tu rečenicu, da me Arsen predstavi riječima ‘onaj koji je bolji od mene’. Uvijek mi je žao što sam puno više takvih pohvala u životu čuo od drugih ljudi nego od njega samog, ali takvi su bili i takvi jesu dalmatinski očevi.”
Pričao je tada Matija i kako je Arsenu trebalo jako dugo da se pomiri i prihvati jazz kao umjetnički put svog sina. A opet, upravo je Arsen položio prvu ploču tog puta davši Matiji već kao malom dječaku u ruke album s legendarnim koncertom Keitha Jarretta u Kölnu.
Kao nešto najvažnije u životu, Matija je prihvatio i Arsenovu religiju: “On je stalno radio i, kad god mi je malo teže, sjetim se njegova odnosa prema radu. Rad, rad i samo rad… Vjernik sam i odan vojnik radu u glazbi, i to sam definitivno naslijedio od oca.”
Još jedan vjernički i svjetonazorski iskaz u tom razgovoru Matija je izrekao dok mi je pričao kako je, pripremajući se za koncert ispred korčulanske katedrale, osluškivao klavir i vjetar, prilično jak i hladan te večeri. “Meni je zvuk svetinja”, rekao je.
Taj nezaboravni Matijin koncert na Korčulanskom baroknom festivalu prije deset godina bio je liturgija te vjere u slavu te svetinje. Osim što je bio prvi Matijin nastup u Hrvatskoj nakon Arsenove smrti, bila je to večer posvećena Johannu Sebastianu Bachu, patrijarhu i proroku svih velikih pijanista, bili klasičari ili jazzeri.
Dva su trenutka tog koncerta bila osobito čudesna. Jedan je bio trenutak djetinje nježnosti kada je Matija u improvizaciju na temu stavka iz Engleske suite u a-molu upleo svima nama iz ranih školskih dana poznatu i dragu Bachovu pjesmicu “Ah što volim pjesme zvuk”. Drugi je bio doslovno intervencija odozgo, kada je katedralni sat počeo otkucavati desetu uru, a Matija se za klavirom smjesta upustio u muzički razgovor sa zvonikom i zvjezdanim nebom iznad njega.
Dok se s velikom zahvalnošću za mnoštvo takvih čudesnih glazbenih trenutaka opraštamo od Matije Dedića, prisjećam se njegove zahvalnosti s kojom je u tom našem razgovoru nekoliko puta spomenuo ime svoje prve profesorice, velike zagrebačke pijanističke pedagoginje profesorice Blaženke Zorić. Prepoznala je njegov veliki dar i prigrlila ga u svoju klasu nakon što ga je prvi put čula na prijemnom ispitu za glazbenu školu. Matija je tada imao pet godina i oborio ju je svirajući glazbu koju je “skinuo” s televizije: špicu serije “Otpisani”.
Osim Kölnskog koncerta Keitha Jarretta, Matija je spomenuo još dva formativna doživljaja u temeljima svog života u glazbi i zvuku klavira. Jedan je bio trenutak u kojem mu je, kao desetogodišnjem dječaku, profesorica Zorić ne samo dala note Dubravka Detonija, nego ga i upoznala s tim našim velikim i osebujnim skladateljem. Drugi je bio, nekako u isto vrijeme, prvo slušanje ploče Ive Pogorelića s Bachovim Engleskim suitama.
“Iz tog danas izlazi moj rad, sve veći interes za sonate Stravinskog, Weberna, Ligetija i ostalih velikih skladatelja. Uz sve duboko poštovanje prema brojnim i vrlo dragim suradnicima, ostajem sam za klavirom”, rekao je tada Matija, netom nakon što mu je bio izašao tek drugi samostalni album, petnaest godina nakon prvog.
U međuvremenu on se velikodušno davao surađujući ne samo sa sebi ravnima i starijim velikanima, već osobito i s mladima kojima su nastupi s njim i albumi bili veliko veselje, poticaj i odskočna daska u karijeri. Dok ovo pišem slušam jedan divan primjer takve suradnje, album “Fortune Smiles” (Croatia Records, 2016.) na kojem je snimka vrhunskog koncerta što su ga u ljetu 2014., u Muzeju Mimara održali Matija Dedić i svestrani genijalnošću obdareni mladi vibrafonist Šimun Matišić.
Taj je koncert održan u okviru programa zagrebačke Scene Amadeo. Ekipa tog festivala, s Nenadom Jandrićem na čelu, ovih je dana jedna od najdublje pogođenih i ožalošćenih muzičkih obitelji Matije Dedića. Bila je to Matiji važna i draga adresa, kao i čitavoj obitelji Dedić.
Samo nekoliko dana prije smrti, Matija je s Nenom razgovarao o koncertu koji je ovog ljeta na Sceni Amadeo trebao biti održan 17. kolovoza, točno na desetu godišnjicu Arsenove smrti, njemu u spomen.
Rijetki su velikani koji su tolikim ljudima u svom umjetničkom krugu i u maloj kulturi kao što je naša hrvatska istodobno tako bliski i dragi. Nerijetko ironičan odmak od ljudi i vremena bila je osobina oca Arsena od koje Matija nije naslijedio ni trunke. Skroman, samozatajan, srdačan i drag, to su osobine koje su svakoga koga znam ozarivale u susretima s Matijom Dedićem. U svijetu grubosti, nasilja, banalnosti i vulgarnosti to ne da nije malo, nego je sve. To je ono što nadograđuje i nadilazi vrhunsku umjetnost i svu genijalnu virtuoznost koja nas preplavljuje sa svakog od Matijinih albuma i snimaka koji nam, srećom, zauvijek ostaju pri ruci, pri duši i srcu.
Bolno je kada nas napuštaju takvi ljudi i umjetnici, još bolnije kada smrt preko reda toliko urani. Koncert na Sceni Amadeo 17. kolovoza bit će održan. Miroslav Tadić na gitari, Merima Ključo na harmonici svirat će u spomen na Arsena i na Matiju koji će nedostajati za klavirom. Ali taj klavir, tek s Matijinom slikom na njemu, neće ostati nijem. U duhu i sjećanju slušatelja odzvanjat će Matijin zvuk, divota i svetinja koja je samo od njega zahtijevala žrtvu, a sve nas ostale oplemenjivala, obogaćivala i činila boljim i sretnijim ljudima.