“Amapola”, američko-hispanski šlager iz dvadesetih, vjerojatno je među deset temeljnih pjesama soundtracka našeg vijeka. Rado je za revijalnih nastupa otpjevaju operni tenori, snimali su je džezisti i pop zvjezdice, a mi je pamtimo iz dva naročito upečatljiva trenutka epohe: pjevali su je, kao rugalicu, američki vojnici 1944. na flandrijskim poljima koja su bila zasuta crvenim makovima; a u filmu “Bilo jednom u Americi” Morricone je njezinu melodiju upotrijebio kao lajtmotiv.
Mak je cvijet koji se ne bere, ne sadi i ne presađuje. U našim krajevima nicao je oko željezničkih pruga, na zemlji zagađenoj i jalovoj, i na nezasijanim poljima. Mak je evokativan cvijet, biće sjećanja.
Knjiga Olje Runjić “Amapola” knjiga je njezina života: od djetinjstva do djetinjstva. Od nje do njezine kćeri, kroz vrijeme jednog života koje se razvija i razmotava kao taj besmrtni šlager, raspoređeno u dva odvojena toka. Jedan vremenski tok tiče se čovjekove intime, onoga što je privatno i jedinstveno. Drugi je tok povijesni. Zajednički su im jezik i melodija.
“Život je bio naklonjen ženama u mojoj obitelji/ muževi ih nisu tukli očevi ih nisu bili” distih je koji knjigu otvara, i rečenica kojom bi mogao započeti i obiteljski roman. Iz perspektive nekog budućeg doba, u kojemu se slabo čita, malo misli i spremno sudi i osuđuje, ta rečenica govori da je strašno bilo to vrijeme. I svakako je ironična, pa hoće reći nešto suprotno, nešto kao: život uopće nije bio naklonjen ženama u mojoj obitelji. Pjesnikinji, međutim, niti je do velikih gesti fejsbučnog aktivizma, niti joj je općenito do naknadnih perspektiva. A ironije što se tiče, ona je kod nje intencionalno arsenovska. Kao što je arsenovski u stilu i zvuku i sam taj distih.
Pjesme u knjizi dramaturški su tako raspoređene da ćemo ih, pročitamo li knjigu u dahu, otpočetka do kraja, doživjeti kao roman. Ali ne obiteljski, kao što je to prvom rečenicom najavljeno. Prije bi to mogao biti spoznajno-identitetski roman ili neka neobično mudra, utišana i usred opće larme krajnje odmjerena pripovijest o ženskosti. Prvo si bila djevojčica, a onda si, odmah zatim, postala ona koja promatra djevojčicu i pokušava ući u njezin svijet, ali tako da ništa ne polupa i ne razbije. Sa stanovišta književnosti, opet ne samo poezije, to je sam smisao roditeljstva. I da, “Amapola” je knjiga o roditeljstvu.
Olja Runjić živi tamo gdje ne boravi, boravi tamo gdje ne živi. Trajno je izmještena, preseljena, pomaknuta, premda okolnosti njezina izmještanja možda i nisu dramatične. Ali ta iskorijenjenost s određenog mjesta – vjerojatno grada uz more – te iz vremena i iz temeljnih legendi vlastitog djetinjstva, njezina je zbiljska velika tema. Svijet o kojem u zoru svoje knjige pjeva, ili o kojem priča pjevajući, pun je svakojakih žena, obiteljskih i neobiteljskih, onako kako to već često i biva u dalmatinskim imaginativima. Taj svijet je iščašeno patrijarhalan, pomalo kao u onim već davnim filmovima Ettorea Scole, iz naših mladih i djetinjih osamdesetih: “žena u našoj kući nemaju pravo glasa/ iako su alt mudrice školovani soprani/ moja mama pjeva najljepše/ kad se smije ori se sobama/ arija iz tosce/ kad je ušutkuju fizički snažniji/ slabosti su njeno najubojitije oružje”, veli u pjesmi “kad se stvari zahuktaju”. Majstorski se Olja Runjić služi riječima svoga svijeta, čije živote u pjesmama svodi na gegove svakodnevice. Način na koji to čini neočekivano je blizak obiteljskim ciklusima, pjesničkim i proznim, Bore Ćosića. Još nešto im je zajedničko: ženskost, to bujanje žena sa svih strane, uz tek ponekog muškarca i muža, obligatnog oca, koji umnogome statira u tom ženskom svijetu. A zajedničko im je i filigransko majstorstvo jezika. Pokušaj da se sačuva ona onodobna riječ, u kojoj je sadržan cijeli taj svijet.
Ovako glasi pjesma “majci je svako selo špansko”: “ako ikad umrem/ da počinem na fortici svete ane/ gradskim zidinama sklonjena/ od race i od običaja/// majka rukom raspoređuje šimšir po/ ugraviranim brojkama/ rukavom obriše sloj pepela/ pa sloj vjetra u kostima/ svog čovjeka”.
Prethodi joj pjesma “tada odlazi u sibir”: “dida ga prati na stanicu/ štaub cukar i svezane suze/ u kožnom kuferu/// zima noćni vlak čvrsto rukovanje/ vunene čarape u džepu kaputa/// stisnuti u krevetu gutamo/ što na vrh jezika zapne/// jorganom ušuškamo/ strah i čežnju/ za nove naraštaje”.
Jedna u zdrugu, najprije druga pa onda prva, one čine dramatsku cjelinu. U sjećanjima su pomiješani živi i mrtvi, pa su mrtvi jednako živi kao i živi, koji su isto mrtvi kao i mrtvi. “Amapola” je precizno i s darom napisana knjiga. Namijenio bih je onima koji, kao i autorica, žive tamo gdje svakodnevno ne borave, i neprestano razgovaraju s mrtvima, održavajući tako sebe u životu.
Prema kraju
Prema kraju knjige tekstovi u njoj se stilski transformiraju. Ono što je na početku bila transparentna, vrlo narativna i slikovita poezija, biva hermetičnije, u se zatvorenije. Mijenja se, naime, perspektiva. A mijenjaju se i jezici. Onaj prvi jezik, kojim sve počinje i u kojem sve završava, biva sredstvo prepoznavanja drugih jezika, koji i nešto znače i nekako zvuče, ali koji se nekome drugom rastvaraju u svijet. Ti jezici nekom su drugom ono od čega sve počinje. Autorica se, svjesno ili nesvjesno, nalazi pred čudom da njezin prvi jezik nema isto značenje za njezinu kćer, kao što ni kćerin prvi jezik nema značenje za nju. Ali tako je uvijek. O tome je važno pisati. O tome Olja Runjić piše.
Zvjezdooka
To je naslov jedne od zacijelo najljepših pjesama u ovoj knjizi, pjesme koja je upućena onoj kojoj je cijela knjiga i posvećena. Kaže na početku: “ništa ne prolazi ne staje i ništa će proći”. Uto, već je prošlo! Pjesma je to materinska, za koju je vrijedilo roditi se kao kći na (zasad) kraju tog niza žena koje su imale sreće, premda nisu imale pravo glasa: “… ne boj se straha/ to su neizgovorenog/ vulkanski predjeli/ ostavljam ti riječ/ moćniju od svih/ upotrijebi je/ unaprijedi je/ umnoži je/// proćerdaj je/// pa neka ide život/ mila moja kćeri.”
Ekran, knjige/132
Olja Runjić: Amapola, Fraktura, Zaprešić 2025.
“Amapola”, američko-hispanski šlager iz dvadesetih, vjerojatno je među deset temeljnih pjesama soundtracka našeg vijeka. Rado je za revijalnih nastupa otpjevaju operni tenori, snimali su je džezisti i pop zvjezdice, a mi je pamtimo iz dva naročito upečatljiva trenutka epohe: pjevali su je, kao rugalicu, američki vojnici 1944. na flandrijskim poljima koja su bila zasuta crvenim makovima; a u filmu “Bilo jednom u Americi” Morricone je njezinu melodiju upotrijebio kao lajtmotiv.
Mak je cvijet koji se ne bere, ne sadi i ne presađuje. U našim krajevima nicao je oko željezničkih pruga, na zemlji zagađenoj i jalovoj, i na nezasijanim poljima. Mak je evokativan cvijet, biće sjećanja.
Knjiga Olje Runjić “Amapola” knjiga je njezina života: od djetinjstva do djetinjstva. Od nje do njezine kćeri, kroz vrijeme jednog života koje se razvija i razmotava kao taj besmrtni šlager, raspoređeno u dva odvojena toka. Jedan vremenski tok tiče se čovjekove intime, onoga što je privatno i jedinstveno. Drugi je tok povijesni. Zajednički su im jezik i melodija.
“Život je bio naklonjen ženama u mojoj obitelji/ muževi ih nisu tukli očevi ih nisu bili” distih je koji knjigu otvara, i rečenica kojom bi mogao započeti i obiteljski roman. Iz perspektive nekog budućeg doba, u kojemu se slabo čita, malo misli i spremno sudi i osuđuje, ta rečenica govori da je strašno bilo to vrijeme. I svakako je ironična, pa hoće reći nešto suprotno, nešto kao: život uopće nije bio naklonjen ženama u mojoj obitelji. Pjesnikinji, međutim, niti je do velikih gesti fejsbučnog aktivizma, niti joj je općenito do naknadnih perspektiva. A ironije što se tiče, ona je kod nje intencionalno arsenovska. Kao što je arsenovski u stilu i zvuku i sam taj distih.
Pjesme u knjizi dramaturški su tako raspoređene da ćemo ih, pročitamo li knjigu u dahu, otpočetka do kraja, doživjeti kao roman. Ali ne obiteljski, kao što je to prvom rečenicom najavljeno. Prije bi to mogao biti spoznajno-identitetski roman ili neka neobično mudra, utišana i usred opće larme krajnje odmjerena pripovijest o ženskosti. Prvo si bila djevojčica, a onda si, odmah zatim, postala ona koja promatra djevojčicu i pokušava ući u njezin svijet, ali tako da ništa ne polupa i ne razbije. Sa stanovišta književnosti, opet ne samo poezije, to je sam smisao roditeljstva. I da, “Amapola” je knjiga o roditeljstvu.
Olja Runjić živi tamo gdje ne boravi, boravi tamo gdje ne živi. Trajno je izmještena, preseljena, pomaknuta, premda okolnosti njezina izmještanja možda i nisu dramatične. Ali ta iskorijenjenost s određenog mjesta – vjerojatno grada uz more – te iz vremena i iz temeljnih legendi vlastitog djetinjstva, njezina je zbiljska velika tema. Svijet o kojem u zoru svoje knjige pjeva, ili o kojem priča pjevajući, pun je svakojakih žena, obiteljskih i neobiteljskih, onako kako to već često i biva u dalmatinskim imaginativima. Taj svijet je iščašeno patrijarhalan, pomalo kao u onim već davnim filmovima Ettorea Scole, iz naših mladih i djetinjih osamdesetih: “žena u našoj kući nemaju pravo glasa/ iako su alt mudrice školovani soprani/ moja mama pjeva najljepše/ kad se smije ori se sobama/ arija iz tosce/ kad je ušutkuju fizički snažniji/ slabosti su njeno najubojitije oružje”, veli u pjesmi “kad se stvari zahuktaju”. Majstorski se Olja Runjić služi riječima svoga svijeta, čije živote u pjesmama svodi na gegove svakodnevice. Način na koji to čini neočekivano je blizak obiteljskim ciklusima, pjesničkim i proznim, Bore Ćosića. Još nešto im je zajedničko: ženskost, to bujanje žena sa svih strane, uz tek ponekog muškarca i muža, obligatnog oca, koji umnogome statira u tom ženskom svijetu. A zajedničko im je i filigransko majstorstvo jezika. Pokušaj da se sačuva ona onodobna riječ, u kojoj je sadržan cijeli taj svijet.
Ovako glasi pjesma “majci je svako selo špansko”: “ako ikad umrem/ da počinem na fortici svete ane/ gradskim zidinama sklonjena/ od race i od običaja/// majka rukom raspoređuje šimšir po/ ugraviranim brojkama/ rukavom obriše sloj pepela/ pa sloj vjetra u kostima/ svog čovjeka”.
Prethodi joj pjesma “tada odlazi u sibir”: “dida ga prati na stanicu/ štaub cukar i svezane suze/ u kožnom kuferu/// zima noćni vlak čvrsto rukovanje/ vunene čarape u džepu kaputa/// stisnuti u krevetu gutamo/ što na vrh jezika zapne/// jorganom ušuškamo/ strah i čežnju/ za nove naraštaje”.
Jedna u zdrugu, najprije druga pa onda prva, one čine dramatsku cjelinu. U sjećanjima su pomiješani živi i mrtvi, pa su mrtvi jednako živi kao i živi, koji su isto mrtvi kao i mrtvi. “Amapola” je precizno i s darom napisana knjiga. Namijenio bih je onima koji, kao i autorica, žive tamo gdje svakodnevno ne borave, i neprestano razgovaraju s mrtvima, održavajući tako sebe u životu.
Prema kraju
Prema kraju knjige tekstovi u njoj se stilski transformiraju. Ono što je na početku bila transparentna, vrlo narativna i slikovita poezija, biva hermetičnije, u se zatvorenije. Mijenja se, naime, perspektiva. A mijenjaju se i jezici. Onaj prvi jezik, kojim sve počinje i u kojem sve završava, biva sredstvo prepoznavanja drugih jezika, koji i nešto znače i nekako zvuče, ali koji se nekome drugom rastvaraju u svijet. Ti jezici nekom su drugom ono od čega sve počinje. Autorica se, svjesno ili nesvjesno, nalazi pred čudom da njezin prvi jezik nema isto značenje za njezinu kćer, kao što ni kćerin prvi jezik nema značenje za nju. Ali tako je uvijek. O tome je važno pisati. O tome Olja Runjić piše.
Zvjezdooka
To je naslov jedne od zacijelo najljepših pjesama u ovoj knjizi, pjesme koja je upućena onoj kojoj je cijela knjiga i posvećena. Kaže na početku: “ništa ne prolazi ne staje i ništa će proći”. Uto, već je prošlo! Pjesma je to materinska, za koju je vrijedilo roditi se kao kći na (zasad) kraju tog niza žena koje su imale sreće, premda nisu imale pravo glasa: “… ne boj se straha/ to su neizgovorenog/ vulkanski predjeli/ ostavljam ti riječ/ moćniju od svih/ upotrijebi je/ unaprijedi je/ umnoži je/// proćerdaj je/// pa neka ide život/ mila moja kćeri.”