Patricija Bonomi, starija kćer apotekara Leonarda Bonomija, bila je neobično lijepa i samosvjesna djevojka. Dottore Bonomi je osobio stariju kćer u odnosu na mlađu Izabelu, koja je takođe ljepuškasta, ali malo punačka, i odveć tiha i sramežljiva. Stari Bonomi, koji se oženio u četrdeset trećoj godini, bio je ponosan na Patricijin vitki stas i otmjeno držanje, ali je u dubini duše strahovao za nju, iako se trudio da to ne primijeti njegova moglie Sofija, koja mu je prigovarala da je suviše popustljiv prema svojoj mezimici, koja je više vremena provodila na hipodromu i u mačevalačkom klubu nego u apoteci koju bi trebala jednog dana naslijediti. Za jednu udadbenicu, koja je potonji izdanak stare napolitanske familije Bonomi-Mandel, po čijem se rodonačelniku Leonardu, već šest generacija, još od 1735. godine, daje ime najstarijem sinu, očekivalo se više zanimanja za farmaciju, latinski jezik i trgovačke vještine. Umjesto da polako preuzima vođenje apoteke od oca koji je patio od astme, i u potonje vrijeme od proširenih vena i gihta, Patricija je vitlala okolo i svoj novac – koji je naslijedila od mamine zie Bernarde – trošila na kupovinu i izdržavanje rasnih trkaćih konja, i dottore Bonomi bio je sve bliže odluci, iako teška srca, da za vođenje velike apoteke u Via Nacionale, koja je upošljavala desetak farmaceuta i laboranata prepusti Izabeli, jer ona je pokazivala više strpljenja i smisla za planiranje prihoda i rashoda, te nabavki suspstanci za ljekove i građenje poslovnih odnosa sa partnerima iz farmaceutske industrije.
Patricija je Dunjaša Dragišića upoznala na malom hipodromu, koji je zajedno sa svojim dvorom, polovinom 18. stoljeća, izgradila dinastija španjolskih Burbona. Hipodrom, posljednjih pedeset godina, poslije ujedinjenja Italije, nije služio samo za držanje, timarenje i jahanje rasnih konja, kojih je zbog ubrzanog propadanja kampanijskog plemstva bilo sve manje, već je dominantno bio ergela konjičkog voda ovdašnjih karabinjera. Proljeće je hiljadudevetstodevetnaeste stiglo barem petnaest dana ranije. Na trkačku stazu, komandir konjičkog voda Virđilo Marini, izveo je crnog neosedlanog pastuva. Narednik je uzdu od predao crnomanjastom atletski građenom čovjeku, koji je desnom rukom pomilovao konja po grivi, i u sljedećem trenu skočio mu na gola leđa, stegnivši kao željeznim obručom noge oko njegovog trbuha, našto se konj propeo na prve, a onda se počeo gicati zadnjim nogama. Patriciji je zapala za oko jahačeva spretnost i samouvjerenost, s kojom kroti mladog neuškopljenog ždrijebca. Što se pastuv više propinjao i gicao to ga je jahač u kožnim čizmama i čakširama krvničkije podbadao u slabine, sve dok konja nije popala bijela pjena, Trzaji pastuva su postali kraći i bezvoljniji, i na kraju je krenuo mirnim korakom, tako priznavši da je sila na njegovim leđima žešća i upornija. Onda je jahač skočio s konja, i vodeći ga za uzde krenuo je prema naredniku, mladom čovjeku, pola glave nižem od njega, ali isto tako kočopernog držanja.
– Eco, sergente maggiore – jahač je uzdu pastuva nonšalantno pružio naredniku.
Hitro se okrenuo prema mladoj ženi, koju je zapazio prije nego što je pojahao konja. Krajičkom oka je primijetio dok je vraćao ždrijebca da mu se mlada dama osmjehnula i lagano mu klimnula glavom, na način koji više priliči muškarcu. Jahač je krenuo nešto žurnijim korakom nego što je uobičajeno prilikom upoznavanja – kočoperno kao da je prije toga osvojio neki utvrđeni grad – prema djevojci u jahaćem kostimu.
– Sono Dunjaš Dragišić, ufficiale di Montenegro.
Djevojka je pokazala dva niza blistavih zuba. Bila je zadovoljna što je, kada je vidjela kako arogantno prihvata uzde pastuva, pogodila da je oficir, i da nije Talijan. Istina, pomislila je da je Turčin, Bugarin, ili možda Grk. Nije se sjetila da bi mogao biti Montenegrin, iako je prije nekoliko dana čula da je u staroj karabinjerskoj kasarni formiran jedan mali logor crnogorske izbjegličke vojske. O toj maloj zemlji, s druge strane Jadranskog mora, znala je samo toliko da je stalno ratovala s Turcima, i da je majka sadašnje regine, negdašnje principesse, Elene di Montenegro, u djetinjstvu bila pastirka. Patricija je, za razliku od njenih prijateljica, obožavala nekadašnju brđansku princezu koja je pokazala više otmjenosti nego dame iz starog rimskog plemstva. Posebno ju je kupila kraljičina srčanost i skromnost: u prošlom ratu je volontirala kao obična bolničarka njegujući teške ranjenike. Većini plemstva, ali i skorojevićima iz nove buržoazije, jednako je smetalo kraljičino pastirsko porijeklo koliko i njena decentnost. U dvoru se govorkalo da je kraljičina uzdržljivost i nesklonost javnim ceremonijama odraz njene nesigurnosti, pritvornosti, ili samo demagogije, pa joj je dvorska dama, contesa Malatesta, prigovorila da nije primjereno da supruga monarha ujedinjene Italije, previja, presvlači i hrani obične plebejce. Kraljica joj je – prema grofičinim riječima nadmeno i lukavo – odgovorila da kad je domovina u opasnosti, svi moraju biti ujedinjeni i zaboraviti na porijeklo i socijalne razlike. Još je, takođe s izvjesnom ohološću – tako se grofici učinilo – kazala svojoj družbenici da su u njenoj zemlji, u svim ratovima, žene išle za svojim muževima i sinovima, noseći im hranu i municiju, i čim se bitka završi na bojištu su previjale, hranile i pojile ranjene borce.
– Patricija… Bonomi – pružila mu je ruku damski, ne savijajući je u laktu, kao da kuša njegovu galantnost. Hoće li se posaviti u pasu i poljubiti joj ruku. Oficir joj je nonšalantno prihvatio ruku, kratko klimnuvši glavom. Gledao je izazovno. Ovo je pravi sin svojih crnih planina. Drzak i nevaspitan. Bez uobičajenog uvoda, Dunjaš joj je rekao da je prvi put na hipodromu, jer je prije samo nekoliko dana stigao u Kazertu iz Gaete, gdje se nalazi veliki crnogorski logor izbjegličke vojske. Jer je zbog stalnog priliva gerilaca iz Crne Gore, koje progoni srpska vojska i njihove domaće pristalice, odlučeno da se otvore još dva manja logora, u Formiji i Kazerti. On je od ministra vojnog imenovan za zamjenika komandanta logora, ali je čvrsto uvjeren da neće ovdje ostati dugo, jer čim se promijeni sadašnja Vlada u Italiji, stvoriće se uslovi za protjerivanje srpske vojske iz Crne Gore. Žustro je nastavio, kao da je na nekoj političkoj tribini da joj objašnjava kako je Kraljevina Srbija uz pomoć Francuske okupirala jednu suverenu državu, saveznicu, koja je bila dio pobjedničke koalicije u prošlom ratu. Dunjašu se učinilo da Patricija upija svaku njegovu riječ, i nastavio je slobodnije razmatrati političke prilike. Italija je bila neodlučna, i nije nam pomogla koliko je trebalo u pripremi ustanka krajem 1918. I danas je njen stav kompromiserski, ali talijanski narod podržava našu pravednu borbu, i mi imamo veliku potporu u parlamentu i u većini ovdašnjih novina. Vođa opozicije Musolini je obećao da će čim dođe na vlast pomoći da se crnogorsko pitanje pravedno riješi.
Patricija je više slušala neznančev naglasak nego što se udubljivala u smisao njegovih političkih poruka. Montenegrin je imao dobar sluh i talijanske riječi je tačno akcentovao, premda je sve nepravilne glagole, poput stranaca koji jezik nijesu učili u školi, govorio u infinitivu. Pritom je gestikulirao širokim i odsječnim pokretima, i ona je zapazila da su mu ruke, za razliku od četvrtasto srezane glave, vitke i dugačke. Njegovi dugi prsti su zaobljeni u zglobovima, kao na kipovima renesansnih vajara. Čovjek s ovakvim rukama ima silovitu strast ili neki izraziti talenat.
Dunjaš je pozvao Patriciju u kafanu Kampanija, i ona reče će ga nažalost odbiti, jer s ocem ima sastanak u apoteci, ali da je može otpratiti. Išli su polako, i Patriciji se učini da joj je odnekud poznat njegov korak. Kao da su nekad već hodali jedno pored drugog. U prolazu pored Kampanije, Dunjaš joj opet predloži da svrate na sladoled, ionako joj je ostalo još tri kvarta od ure do dogovorenog termina. Patricija se ovaj put nije nećkala. Kao da je čekala da je još jednom pozove. Naručila je sladoled od stracciatelle a Dunjaš caffellatte, ne zbog toga što mu se pila kafa s mlijekom, nego da pokaže da on nije samo pripadnik divljih plemena koji otkidaju glave svojih neprijatelja i ističu ih kao trofeje, i da je u međuvremenu stekao manire pravog Evropejca. Kad su ustali od stola uveliko se bilo smračilo. Patricija je zaboravila na dogovor s ocem, kao i popodnevno trattenimento u salonu prijateljice marchese Franke Materaki, isto tako raspusne ćerke sindaca Kazerte, Klezia Maretakija.
U stvari, Patricija se ne bi sjetila da ustane od stola i zamoli oficira da je otprati do apoteke da Dunjaš u jednom trenutku – na način kako je to radio, Jovan Plemenac, arogantni predsjednik crnogorske Vlade – nije iz džepa izvadio sat sa zlatnim poklopcem na kojemu su ugravirani polumjesec i zvijezda. Dunjaš je izvadio zlatni sat jer je bio smislio priču kako ga je dobio na poklon od zarobljenog turskog komandanta Taraboša,Husein bega, u bici za Skadar, u znak zahvalnosti što mu je spasio život i sačuvao vojničku čast, jer mu je poslije osvajanja Skadra vratio sablju i revolver. Kao zainat, Patriciji se nije dojmila zlatna švajcarska doksa sa debelim zlatnim lancem, tako da Dunjašu propala prilika da se pohvali još jednim ratnim viteštvom, koji bi bio bezočna laž. Jer on je prilikom ulaska crnogorske vojske u Skadar 1913. ukrao sat, zajedno sa zlatnim napoleonima, iz kuće skadarskog trgovca Đona Vuksanaja, nakon što je domaćina na prijevaru ubio. Da je Patriciju zaintrigirala zlatna doksa sigurno bi povjerovala u Dunjaševu izmišljotinu, jer njegova mašta je bila živa i slikovita, bez obzira na to što mu je falilo puno talijanskih riječi da detaljno opiše neobične događaje. Sa smislom za detalje i dramaturgiju otkrivao joj je jedan neobični svijet koji je geografski tako blizu, s druge strane Jadranskog mora, na samoj granici Mletačke Republike, i kasnije Hasburške monarhije. Njegovo držanje i gestovi bili su patetični. Glas bi mu na trenutak zadrhtao dok je govorio o strašnjoj patnji i herojskom otporu svojih sunarodnika, koji su veličali Garibaldi, Volter i Puškin. Patriciji je ličio na plemenitog divljaka, ali u jednom trenutku joj se učinilo da Montenegrin možda glumi. Kad su izlazili iz kafane, pri slaboj uličnoj svjetlosti, u sekindi joj je priviđelo kako mu se bionjače prelivaju u žutu boju, nalik zvijeri u trenutku kad se sprema da skoči na plijen.
Patricija Bonomi je načisto poludjela za Dunjašom Dragišićem. Isprva je pokušala da ne misli na njega, onda je naumila da se poigra s njim. Po navici da malo koketira, i kad on još jače zagrize, da ga ladno otkači. Ali, noge su je same nosile, pa bi se, kao slučajno, pojavila na korzu u vrijeme kad su se obično šetkali crnogorski oficiri. Dok je prolazila prema ženskom butiku pored grupe brkatih ljudi u uniformama – među njima nije bio crnomanjasti kapetan – koji su glasno govorili na svom tvrdom nekultivisanom jeziku, prisjetila se jednog podbadanja svoje majke, koja je gledajući kako se Patricija poigrava sa sinom vlasnika hotela Burbon, mladim Đankarlom Papom, s kojim bi čas prisno čavrljala, a onda ga sljedećih dana drsko ignorisala pravdajući se glavoboljom, prorokovala joj je da će se jednom pojaviti neki seduttore, koji će joj sve one njene flertove, pakosti, nestašluke, koje ona čini drugima vratiti s kamatom.
Patricija je razradila cijelu strategiju kako bi što više vremena provodila s Montenegrinom. Smišljala je razna lukavstva, sprijateljila se s ženom narednika Tatara, koja joj je dala broj telefona u garnizonu, pozivala je na večeru majora Marojevića, ne bi li Dunjašu što češće omogućavao izlaz u grad. Kad je vidjela da je major previše vojnički krut, i da je strogo naredio Dunjašu da mora svaku noć konačiti u logoru, jer njegovo odsustvo zbog provoda s lijepom i bogatom ljubavnicom može loše uticati na moral ionako ojađenih vojnika, koji su ni na put ni na dom, onda jePatricija obnovila stan u Via Pulja, u neposrednoj blizini garnizona, koji je naslijedila od tetke Bernarde. S Dunjašem se viđala samo u popodnevnim satima, do vremena večere u logoru izbjegličke vojske. Patriciji je mnogo kasnije došlo do mozga da je majorova strogost bila samo gluma. Tek pošto se uvjerila u Dunjašovu pritvornost i bezobzirnost rekonstruisala je bliskost dvojice oficira, prisjećajući se kako su jedanput pripiti u njenom prisustvu namigivali jedan drugome i podgurkivali se, sigurno govoreći o njoj na vulgaran vojnički način.
Patricija je u kasno proljeće 1920. kazala Dunjašu da misli da je zatrudnjela. Dunjaš je u prvi mah pogledao sumnjičavo, ali kad se ona zajapurila i samo što nije zaplakala, zagrlio je i rekao, nostro figlio. Nepunih mjesec dana poslije, Dunjaša i Patriciju je četvrtog jula u ruskoj crkvi Sveti Nikola, u Napulju, vjenčao arhimandrit Nikodim Janjušević, vojni svještenik iz Gaete. Zajedno s Janjuševićem u Napulj je stigao i brigadir Krsto Zrnović, šef Štaba crnogorske vojske u Italiji, kojega je mladoženja zvao da mu bude kum na vjenčanju. S nevjestine strane došla je samo nesuđena kuma, markiza Franka Materaki. Svještenik Janjušević je objasnio usplahirenoj plemkinji da je po crnogorskim običajima samo muškarac kum na vjenčanju, a da se nevjestina pratilja, na crnogorskom jeziku zove anđibula. Niko od familije Bonomi nije prisustvovao vjenčanju.
Dottore Bonomi se dugo lomio hoće li doći da blagoslovi svoju miljenicu, ali gospođa Bonomi je, otkad je čula da će se Patricija udati za nekog Slava, koji je pritom profugi, i što je najgore nije ni katolik, dobila je nesnošljivu migrenu i dvanaest dana nije izlazila iz kuće. Nije mogla zamisliti višu sramotu nego da njena kćer, koja je po majčinoj liniji u familiji imala, još u doba Klementa VII, jednog člana kardinalskog kolegija pri Svetoj stolici, pogazi i ponizi toliko generacija koji su smjerno živjele i umirale u katoličkoj vjeri. Skromna svečanost u crkvi poslije koje su svatovi i mladenci otišli na ručak u restoran Palermo mogao se završiti skandalom da je neko od predstavnika lokalne štampe bio u blizini kad je svadbeni barjaktar, major Dušan Vuković, nekon što ih je ispred crkve lentrao fotograf Vićenco Marcano, iza pasa izvukao nagan i ispalio tri metka u vazduh. Policiijska patrola koja se u tom času nalazila u blizini crkve uhapsila bi Vukovića, da dvije otmjene mlade dame, od kojih se jedna predstavila kao kćer sindaca Kazerte, nijesu kazale da je gospodin sa zastavom stranac, i da je u njihovoj zemlji običaj da se poslije svadbene ceremonije pjeva i puca iz vatrenog oružja.
Mladenci su se uselili u trosobni stan, u Via Pulja 16, i Dunjaš kao zakoniti muž Patricije Bonome, sada Dragišić, više nije konačio s vojskom, nego se poslije jutarnje kave, u uniformi došetao do kasarne i tačno se u sedam ura javljao na raport majoru Marojeviću, izvještavajući ga o stanju morala i disciplini vojske. Raport je bio formalan, više da sebi pokažu kako su još vojska koja se drži regula, nego što je Dunjašev izvještaj imao nekog smisla. Jer, komandant kasarne, koji je stalno boravio s vojnicima, bolje je poznavao probleme i navike svakog vojnika od svog zamjenika.
Patricija je imala aktivan društveni život do pred sam porođaj. Nije je teško pogodio prekid komunikacije s familijom, pa ni pismo koje je dobila dvadesetog oktobra da je otac razvlašćuje nasljedstva, i da porodičnu kuću, apoteku, stanove u Napulju i Rimu, prepisuje mlađoj kćeri Izabeli, koja će se brinuti o roditeljima do njihove smrti. Samo se malo zabrinula za oca, jer je znala da se na promjenu testamenta odlučio tek poslije velikih pritisaka gospođe Bonomi. Sigurno mu je srce krvarilo dok je pisao novu oporuku, jer njegov odnos prema mlađoj kćeri bio je uvijek nekako distanciran, takoreći usiljen. Patricijini roditelji su ostali nijemi i na glas – koji su dobili od Franke Materaki – da su dobili unuka. Sjutradan su otišli u Rim da čekaju Novu godinu kod tatinog strica Đanija Bonomija, vlasnika velike apoteke u Via Aurelia.
Dunjaš i Patricija su se prije rođenja djeteta dogovorili da će novorođenčetu, ako bude žensko dati ime Milena, po majci regine Elene, a ukoliko se rodi dječak zvaće ga Tripko ili talijanski Trifone, jer se Dunjašev đed zvao Tripko, a Trifone je bio bezazleni Patricijin ujak – fratelo della madre – kojega nikada nije zvala zio već samo po imenu. Patricija se porodila tačno u petnaest sati i pet minuta, neočekivano brzo i lako, s obzirom da je bila prvorotka. Dijete nije zaplakalo prilikom dolaska na svijet, ali se doktor Faketi brinuo bez razloga. Dječak je bio zdrav, premda ni sljedećih mjeseci nije zaplakao, onako iz punih pluća kako to rade mala stvorenja kad su gladna ili osjećaju bol. Ono što bi se moglo nazvati plačem više je ličilo na krmaukanje, groktanje. Dječak se nije ni smijao, I roditelji bi pomislili da ima neku urođenu mentalnu manu, kad ih ne bi gledao tako jasno i koncetrisano. Dunjaša je sin podsjetio, iako je znao da se djeca u tako malom uzrastu brzo mijenjaju, na izvanjeg strica Špira Mijajlova, s kojim su se podrugivale grebačke žene jer nije s braćom poša na Skadar, a Patriciju na drugog ujaka Sandra koji je cijeli vijek proveo u nabavci, prijemu i sortiranju praškova i ljekova u apoteci, i bio je potpuno nevidljiv za kupce, pa i apotekare za prodajnim pultom. Sandro je uživao u svojoj nevidljivosti, i samoći. Familija ga već dugo nije pozivala na svečane ručkove i proslave, ne zato što ga se stidjela, ili što je on bio ljut, jer je njegova stolica bila uvijek u dnu stola pored najmlađeg naraštaja Bonomija i Derida, nego zato što mu se jednostavno nije dalo glumiti ulogu dobrog brata ili ujaka, na koga familija gleda s pretjeranom srdačnošću, zapravo, sa sažaljenjem.
Spoljnom svijetu Dunjaš i Patricija ličili su na zaljubljeni par. Zajedno su nedjeljom odlazili na hipodrom, i u pauzama između trka u klubu izgrađenom ispod centralne tribine, njih dvoje su izazivali pozornost. On se hvalio velikim planovima, i poslovima, koji samo što nijesu počeli. Nagovijestio je da će se, čim se političke prilike u Crnoj Gori promijene, demobilisati iz vojske, I potpuno posvetiti poslovima. Još je rekao da je otvorio uvoznu firmu, koju je registrovao na Patricijino ime. Međutim, svaki put čim bi najavio početak posla događale su se nekakve čudne prepreke. Najprije je naumio, u blizini Skadra, sa svojim ortakom Tomom Berišom, da otvori pilanu, i a izvozi rezanu drvnu građu preko luke San Đovani di Medova u Italiju. Ali je ortak nakon što je sagradio zgradu i naručio mašine za rezanje drveta ubijen u krvnoj osveti. Poslije je bio, s Tominim bratom Ljucom, tobož zasadio duvan na poljima između Skadarskog jezera i Bojane, ali je kupac, fabrika cigara Aquila iz Lećea, iznenada bankrotirala.
No, samo godinu dana poslije vjenčanja Dunjaš se počeo udaljavati od Patricije. Izmišljao je razne obaveze u kasarni, i odsustvovanja na dan-dva zbog raporta glavnoj komandi izbjegličke vojske u Gaeti. Iznaodio je različite razloge da ne bude kući. Mislio je da ga Patricija, pogotovo otkad se Tripko rodio, želi polako ukrotiti, i prevaspitati. Istina, na lukavi latinski način, tepajući mu baršunastim glasom, mio leone. Kad bi čuo kako mu tepa moj lave činilo mu se da se lijepa Kazerćanka posprduje. Patriciji se vratilo nekadašnje samopouzdanje, i Dunjaš se pravio da mu prija nova uloga. Pomagao je ženi da okupaju bebu, ujutro joj je u krevet donosio kafu s mlijekom, palio je vatru u velikoj peći pošto bi prinio iz podruma veliki kašun crnog uglja. Ništa nije slutilo na nevolju dok mu Patricija jedan dan – pošto se bila razboljela domestica Fjorela, koja joj je pomagala u kućnim poslovima i čuvanju malog Trifona – nije zapovijedila da na balkonu okači mokre dječakove pelene. Veliki balkon Patricijinog stana okrenut je ulici, i u svako doba dana na terasi ste izloženi pogledima sa strane, pa je Dunjaš pomislio da bi – dok on na žicu postavlja mokre pelene – slučajno mogao pasati ulicom i neko iz crnogorske kolonije u Kazerti. Najednom je, kao da ga je struja drmnula, skočio i udario nogom u mali sto između fotelje I trosjeda u dnevnoj sobi, i počeo je psovati ženu na crnogorskom jeziku. Kastiguljo. Paśa pizdo. Misliš li da mi staviš samar, da me polatiniš. Jebem ti trag i korijen, i još da ti je malo. Jebem ti Vitoria Emanuila i papu rimskoga. Patricija ga je gledala s nevjericom, kao da ga prvi put vidi, ali je ipak izazovno stala ispred njega. Htjela ga je ošamariti, ali pošto je vidjela da zvijer u njemu raste i postaje krvoločna, okrenula se i pobjegla u spavaću sobu.
Dunjaš je izletio iz dnevnog boravka na ulicu. Prekorio je sebe što je planuo, i posvadio se s Patricijom, iako je bio planirao da joj sve pofermava dok ne dođe vrijeme za odlazak. Jer, ljepota i elegancija mlade supruge stavili su ga u centar pažnje lokalnih muškaraca, jednako onih oženjenih, kao i Patricijinih ispisnika, koji su još giovanotti: gledali su ga s ljubomorom, pa i mržnjom. Kazerćani se nijesu mogli pomiriti što im je jedan priprosti Slavo preoteo atraktivnu djevojku, a drugovi iz kasarne su mu se divili, iako su ga zezali kako primjećuju da se, otkad se oženio, polacmanio u oblačenju i ponašanju. Dunjaš se pravio da ne primjećuje jedne ni druge, kao da ga ne dotiču njihova ogovaranja. Uistinu, sve manje se osvrtao na gradske intrige, jer poslije proslave Đurđevdana u Gaeti, krsne slave dinastije Petrović Njegoš, ministar vojni, Milutin Vučinić, na sastanku Glavnog štaba, rekao je, da je Crna Gora, pošto su je okupirale srpska i francuska vojska, izdana i od posljednjeg saveznika, zvanične Italije. Objasnio im je da je položaj Crne Gore bezizlazan, i da je smrt kralja Nikole još više ubrzala odluku talijanske Vlade da crnogorsko pitanje stavi ad acta, i verifikuje odluke koje su ostali saveznici donijeli u Versaju, prije dvije godine. Tako je Vlada Italije, još za Nikolina života potpisala ugovor sa Beogradom o razgraničenju, i trampila crnogorske interese za teritorije Istre, Rijeke, Zadra i otoka. Jedan naš prijatelj, član talijanske Vlade rekao mi je u povjerenju – zakumio me Bogom da ga ne prosočim jer bi izgubio položaj i sudili bi mu zbog odavanja državne tajne – da je napravljena tajna klauzula, u kojoj se Italija obavezuje da će crnogorsku vojsku proćerati sa svoje teritorije. Stoga, neka se svako snalazi kako zna i umije, Neka ni je Bog u pomoć.
Dunjaš se cinično osmjehnuo na patetično pozivanje Boga ministra vojnog, i šapnuo majoru Marojeviću, koji je sjedio pored njega: Da ni je ovi ozgor stio pomoć ne bi ne ovđe doveo. Nije prošlo ni dva dana i među vojskom je procurilo da će Italija rasformirati garnizone i crnogorskim izbjeglicama dati šupkartu, jer prema ranijem dogovoru u talijanskom kupalištu Rapalu, koji je ovjeren 12. novembra hiljadudevetstodvadesete, Kraljevina SHS priprema masovnu amnestiju za sve koji se žele vratiti u Crnu Goru, osim za vođe Božićnpg ustanka iz 1918. i za komite koji su osumnjičeni za višestruka ubistva. Među vojnicima u Gaeti nastala je pometnja, jedni su ćutali pomirivši se sa sudbinom, dok su drugi ogorčeno prijetili da ni po koju cijenu neće predati oružje talijanskim vlastima. U izvještaju Vladi, komandant garnizona, Krsto Zrnović, kaže: Svi smo u glavnom, ovi iz Gaete riješeni, da se živi nikad ne pustimo kao roblje, krvnicima. Bojeći se pobune talijanski ministar vojni poslao je u Gaetu pukovnika Gracianija, koji je u glavnu gradsku kasarnu, smještenu u Kastelo Anđevine, tvrđavu koja je u 6. stoljeću sagrađena da odbrani grad od Langobarda, pozvao sve crnogorske oficire i vojnike da im objasni nove političke prilike. Ministar vojni i njegov izaslanik skovali su lukavi plan i namamili nenaoružane Crnogorce na razgovor u glavnom gradskom vojnom stanu, dok je u međuvremenu talijanska vojska opsadirala crnogorski logor, i zaplijenila njihovo cjelokupno oružje, koje je čuvalo samo nekoliko stražara.
Ostatak Crnogoraca u Formiji i Kazerti takođe su bili opsadirani od talijanske vojske, i poslije mnoštva psovki, prepirki i ubjeđivanja talijanskih oficira da će ih beogradske vlasti amnestirati, većini vojnika je već svega bilo preko glave – poslije tri rata, internacije u mađarskim logorima, ustanka i emigracije – napušteni i od posljednjeg saveznka. Za povratak u karađorđevićevsku državu prvi se odlučio četvrti bataljon, pod komandom majora Vlada Zimonjića, u čijem sastavu su bili Hercegovci i Primorci. Poslije njih su se polako mirili sa sudbinom i ostali bataljoni, kao i jedinice artiljerije, inžinjerije i Narodne garde. U pritiscima na Crnogorce najbrutalniji je bio pukovnik Đ. Boreli, koji je naredio svojim vojnicima da cijevi pušaka okrenu prema izbjegličkoj vojsci: Ili ćete u Jugoslaviju ili na groblje. Komandant trećég bataljona, Marko Vučeraković’, stao je ispred kolonela, i unio mu se u lice: Treba biti junak pa ubiti junake. Vele da si ka koza bježa s Kaporeta. Ako ti je ostalo vojničke časti ajde da se ja i ti oprobamo, pred mojom i tvojom vojskom. Pukovnik je blijed slušao prijevod sa grubog slovenskog jezika – koji je kolonelu ličio na cijepanje drva – kaplara Paulete, odsječno se okrenuo na desnoj peti, za sto osamdeset stepeni, i promrsio: Brigante. Ali, i čete Crmničana i Katunjana, pod komandom majora Vučerakovića, koje nijesu pristale na deportaciju, opsadirane, bez hrane i duvana, dopustile su da ih sprovedu do Peskare, i ukrcaju na vapor koji će ih dovesti u Zeleniku. Jedni su apatično buljili u horizont, neće li u daljini zazreti Lovćen, a drugi su se s grižom savjesti prisjećali grubih šala na račun majora Zimonjića, koji je dvadeset dana ranije, pred svojim postrojenim bataljonom u Gaeti, kazao glasom pomalo drhtavim i razvučenim, na hercegovački način: Učinili smo što smo mogli. I više od toga, jer je danas cio svijet protiv ove šake siromaha. Ako ste izgubili rat nijeste obraz. I više su vojske i države od naše gubile ratove i slobodu.To je neko Božje proviđenje koje mi nijesmo kadri razabrati. Zato, idite svojim fameljama, i zapamtite: Od roba nešto, od groba ništa.
Dunjaš je, za razliku od majora Marojevića i ostalih oficira u Kazerti, pribrano primio glas o raspuštanju izbjegličke vojske, i njenog progona iz Italije. On je još u januaru 1916., odstupajući pred austrougarskom vojskom, s prenatrpanog parabroda koji je isplovio s Plavnice i pristao u Skadar, taman u času kad je kralj Nikola, poslije odmora u hotelu Ilirija, krenuo prema medovskoj luci, predosjetio da je to put bez povratka. Kralj je povijenih leđa jedva kročio na nogostup auta. Dunjaš ga je u petak vidio s njegovim anđutantom ispred dvorca na Kruševoj glavici, i za ova tri dana bio je ostario deset godina. Dunjaš je, u taj čas, osjetio guku u ožičici, što mu je uvijek bio znak velike nesreće ili opasnosti. Prizora onemoćalog starca, poslije više od pet godina, dozvala je vijest o smrti Nikole Prvog, u Kap d’Antibu. Tog trećeg marta 1921. kasnio je na uobičajeni jutarnji raport u kancelariji majora Marojevića. Niko se od ljudi koji su sjedjeli iza velikog četvrtastog stola nije okrenuo kad je Dunjaš otvorio vrata kancelarije. Svi su kao začarani gledali u komad papira koji je ležao na sredini stola. Dunjaš je sio pored majora Marojevića, i uzeo telegram s pečatom rimske pošte i potpisom predsjednika crnogorske Vlade, Jovana Plamenca, koji obavještava da je Gospodar preminuo u osamdesetoj godini života, poslije šezdeset jednu godinu vladavine. Vratio je papir na isto mjesto, i ne znajući što će s rukama, izvadio je zlatnu tabakeru, poklon od Patricijine kume sinjorine Materaki, i zapalio cigar duvana. Svi za stolom su, s vremena na vrijeme, pogledivali prema majoru Marojeviću, ali njegova kozja bradica je podrhtavala, i činilo se da će svaki čas zaplakati. Poslije puna pola sata tišine, pošto su svi vidjeli, da se od majora Marojevića ne može izmamiti riječ ni gvozdenom kusturom, važno se nakašljao Novica Radović, komandant inžinjerije iz Gaete, koji je sinoć bio stigao u vizitu garnizonu u Kazerti: Sve propada s nekim razlogom, i ništa ne propada samo zbog jedne stvari. Niti traje dovijeka.Kralj Nikola je bio veliki vladar. Još dugo će trebati da se objektivno sagleda veličina njegovih pregnuća. Ali imao je zlu sreću što je predugo vladao, i što nema bastašne i pametne sinove ka što su mu šćeri. Jer da se bolje s muške bande natražio ne bismo na ove grane došli, ne bi mu sinovi dali da stupi u rat za ajter našijeh krvnika, niti bi danas pȏ Crne Gore bilo protiv svoje države, koju su na jatagan stvorili njihovi očevi i đedovi.
Majoru Marojeviću se, kako je Radović govorio, vraćala krv u lice, onda se i on nakašljao, da upozori gosta da bi i on nešto kazao. Dunjaš je vidio da se majoru vraća samopouzdanje, i da je isturio bradicu naprijed, na isti način kao kad se uveče, u paradnoj uniformi, šepurio korzom u centru Kazerte. Htio je da izgleda ljutito, ali glas mu je bio prozukao, kao da se našte srca napio ledene vode s Ivanovih korita, i rekao da mu Radovićeve riječi liče na malodušnost, koju nije očekivao, jer on je osvjedočeni patriota i učena glava, pa bi trebao znati da Crnu Goru niko ne može do kraja uništiti, kolikogod sadašnja situacija izgleda bezizlazna. Crna Gora je kao Feniks. Obnovila se i poslije propasti dinastije Crnojevića, kad se jedan Ivanbegov sin poturčio a drugi pobjega u Veneciju. Kadgođ su naši naprijatelji mislili da su nas za vijek vjekova satrli obnavljala se zublja slobode, moćnija nego što je bila prije. Zato je Vladika Rade u Gorski vijenac napisa: Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori nit svjetlosti gubi. Major Marojević je ustao dok je recitovao Njegoševe stihove. Napravio je široki pokret desnom rukom, a glas mu se pojačao za oktavu. Među oficirima nastalo je komešanje. Jedni su zajapurenih obraza viknuli: Tako je, dok su drugi i dalje apatično pušili skadarski kotroban, koji im je prošloga mjeseca donio jedan Malisor, nesuđeni Dunjašev ortak. Inženjer Radović, koji je jedini u kancelariji komandanta kasarne bio u civilnom odijelu, shvatio je da njegove riječi demorališu ionako utučene ljude, koje jad jadu dodaje, još od Prvog balkanskog rata 1912., pa je mislio da treba popraviti utisak: Ja te razumijem, što oćeš da kažeš. Ali, isto tako vjerujem da smo mi što śedimo ovđe ozbiljni ljudi, koji smo sposobni sagledati sve posljedice sadašnjega položaja. I u ličnom i nacionalnom pogledu. Ko nije bio spreman svakoj istini gledati u oči nije ni treba kretat na ovi put. Ko nije znao da ćemo dočekati ovu uru ništa nije razumio. Ali i ja vjerujem da ovo nije kraj Crne Gore. Ne treba sebe i drugima davati lažnu nadu u skoru pobjedu naše domovine. Moraćemo proći još mnoge patnje i poniženja, jerbo danas je cijela Evropa za stvaranje nekakave Jugoslavije, i mi nemamo šansi dok se politički interesi ne preokrenu. Ali, da bi jopet vaskrsla Crna Gora moramo mi preživjeti i naše ideje predati mlađim naraštajima. Stoga, trebamo nešto naučiti i od cincarskih neprijatelja, promijeniti način djelovanja, i prilagoditi se novim okolnostima. Ili ćemo nestati. Ništa neće samo doći, ni danas, ni poslije dvades, ni poslije dvjesta godina, koliko je bilo prošlo vremena od pada Crnojevića do ponovoga rađanja slobodne Crne Gore u doba vladike Danila. Danas je drugo vrijeme i preživjeće samo oni mali narodi koji su stvorili nacionalnu ideologiju, i koji imaju zaštitnike u velikim državama. Versajskim poretkom nijesmo samo mi nezadovoljni nego su ponižene i velike sile, koje su danas pale na koljena, poput Njemačke i Rusije, A kad se one pridignu jopet će o jadu zabavit Evropu. Ni Inglezima se nikad ne zna. To je sila koja vlada s pȏ svijeta. Zato ukoliko mislimo preteć i naš krastaš barjak jednoga dana pobost na Lovćen moramo se otarasit starijeh zabluda. Gospodar je bio izdanak prošloga stoljeća, i to što nije razumio novo doba danas svi skupo plaćamo. Stoga, nemamo druge, no da čuvamo, kako znamo i umijemo, ideju slobodne Crne Gore, da nekako pretečemo, i čekamo kad će se jopet velike sile među sobom pokarabasit, i razvalit Jugoslaviju. Isto onako ka što su je stvorile. Major Radović je završio govor zadovoljan sobom i utiskom koji mu se učinio da je ostavio na prisutne. Isti oficiri koji su odobravali majoru Marojeviću klimali su glavom i majoru Radoviću. Drugi su cijelo vrijeme ćutali, i pušili. Dunjaš je prvi napustio komandu, pošto je major Marojević naredio da se crnogorska zastava na ulazu u garnizon postavi na pola koplja, otvori knjiga žalosti, i odredi delegacija za sahranu kralja Nikole, koja će se obaviti u ruskoj crkvi u San Remu. Za Dunjašem je izašao poručnik Nikolić, plavook, šesan i visok mladić. Dunjašu, što ti misliš? Dunjaš se nakašljao. Grlo mu je bilo suvo. Što vidi ovca ležeći nije daleko.Kraljeva smrt će samo ubrzat ono što bi se ionako dogodilo. Mene su se smučile ove govorancije. Novica je dobar Crnogorac, ali su mu knjige popile pamet. On će da vodi svjecku politiku a ne zna đe se śutra kamođes.
Osmoga maja, drugi dan poslije Đurđevdana, Dunjaš se s majorom Marojevićem vraćao u Kazertu. Na sebi je imao novu uniformu, koja mu je po njegovoj mjeri sašivena u krojačkom salonu Grimaldi. Vozio je Patricijin ford, koji je izgledao kao nov, iako ga je njegovoj ženi prije šest godina kupio otac za dvadeset prvi rođendan. Dan je bio vedar, i lagani sjeverozapadni vjetar im je dražio nozdrve opojnim mirisima nepreglednih zelenih polja Kamanije. Dok se major Marojević bio oklembesio na suvozačevom mjestu Dunjaš se doimao svježe i samopouzdano. Kao na povratku s konjskih trka.
-Ti ćeš ostat u Kazertu? Imaš sođorno, i možeš dobit talijansko državljanstvo preko žene. – Major nije izdržao da ga ne podbode.
– Okle znaš đe ću ja? – Dunjašev glas je bio neuobičajeno grub za oficira koji ima niži vojni čin od sagovornika.
– Mislim, ako nas proćeraju.
– Proćeraće nas, no što će.
Dunjaš je vidio da se major još lomi u sebi kud će, u Crnu Goru ili u Sjevernu Ameriku, u Bjut Montanu, gdje mu je jedan rođak poslovođa u rudniku. Dunjaš je prećutao majoru da se prethodnu noć dogovorio s Krstom Zrnovićem, Živkom Nikčevićem i Markom Matanovićem, za odlazak u Argentinu, prije nego što Talijani narede deportaciju u Crnu Goru. Planirali su da naprave spisak pouzdanih oficira i vojnika koji će biti spremni da krenu s njima u ovu veliku nenaseljenu zemlju, u kojoj se već početkom vijeka doselilo nekoliko hiljada Crnogoraca i Primoraca. Odlučio je da majoru ne govori ništa o namjerama do pred sam put: ne zbog sumnje u njegovu nelojalnost, već zbog jedne tipično mentalitetske osobine Crnogoraca da se moraju nekome pohvaliti da znaju neku tajnu koju bi trebalo sakriti ispod kamena. On bi progovorio na guzicu kad ne bi moga na usta, mislio je Dunjaš o svom pretpostavljenom.
Patricija i Dunjaš su se u društvu još i trudili da izgledaju skladno i opušteno, ali kad bi ostali sami više su nekako ritualno, reda radi, nego s roditeljskom pobudom, zapažali promjene kod malog Tripka, ili Trifona, kako je bio upisan u knjigu rođenih kod ufficiale di stato civile opštine Kazerta. Satima su ćutali, na dva kraja dnevnog boravka: ona je čitala knjige, ruske i francuske klasike, a on je dlijetom oblikovao drvene kutije za duvan s izrezbarenim crnogorskim grbom na poklopcu i svirale za diple. Pošto bi se umorili od ćutanja pomenuli bi Franku ili majora Marojevića, jer drugih zajedničkih prijatelja nijesu imali, ili bi komentarisali vrijeme, što je danas vruće ili ova kiša ne prestaje. Jedino bi se među njima ponovo podigla temperatura na pomen politike. Dunjaš je obožavao Musolinija zbog njegovih kritika talijanske vanjske politike, pogotovo kad je bio u pitanju njen dvolični odnos prema Crnoj Gori, a Patricija je prezirala nekadašnjeg učitelja i urednika socijalističkog partijskog glasila, Avanti, smatrajući ga opasnim cirkusantom koji podilazi najnižim instiktima naroda. Patricija se inače, mimo živčanog reagovanja na pomen fašizma i Musolinija, nije upuštala u političke rasprave. Jer za nju je politika bila pučki teatar, u kojemu svi glume, i poraženi i pobjednici. Jednom je priznala Franki Materaki: Ja se vežem za ljude a ne za ideje. Nemam toliko apstraktne pameti da bih pripadala nekoj političkoj ili nacionalnoj ideologiji. Više je zanimala vizuelna forma, scenografija, govor tijela protagonista, kultivisanost gestikulacije, nego retorička zavodljivost. Jer, politički govori su bili ispražnjeni od sadržaja, kao i svakodnevni rituali starog plemstva i skorojevićke buržoazije kojoj je pripadala njena familija. Tako je namah – a kod nje je sve u životu, bilo naizgled iznenadno i naprasno – odlučila da proda svog rasnog konja i prestane odlaziti hipodrom. Prekinula je, kao na trupac, posjete svim ritualima koje su poslije ujedinjenja Italije bila ustanovila gradska aristokratija i nova buržoazija. Poslije toliko godina napustila je i svoj djevojački kružok, koji je ponedjeljkom i petkom, već deset godina s prijateljicama iz gimnazije praktikovala u salonu Franke Materaki. Jedino nije prekinula odnose s Frankom, koja je obožavala anarhiste i potajno čitala Malatestu i Kropotkina, i jednako kao Patricija prezirala parazitsku klasu, u kojoj je njen otac, sindaco Materaki imao veliki prestiž i ugled. No, Frankina buntovnost je uvijek splašnjavala kadgod je pomislila da bi joj javno podržavanje komunista i anarhista ugrozilo privilegije i navike razmažene jedinice bogatog fabrikanta čokolade, koja se rijetko budi prije podne, i cijelu godinu unaprijed planira odmore i turistička putovanja u znamenita i egzotična mjesta. Franka se divila Patricijinoj hrabrosti, koja se bez dvoumljenja, odrekla nasljedstva zbog čovjeka koga je zavoljela, na prvi pogled, a o njemu i njegovim namjerama je znala tako malo.
Poslije dugog vremena obostrane mrzovolje Patricija se preko noći preporodila, i Dunjaš je u jednom času pomislio da se ponovo zaljubila u nekog drugog izgnanog oficira, siromašnog pjesnika ili romantičnog pljačkaša banaka koji dijeli novac sirotinji. Bila je razigrana kao na početku njihove veze. Opet je prostor oko nje bio ispunjen grlenim smijehom. Sjaj u očima – za koje je Dunjaš tvrdio da su malo vrljave, nesimetrične prema unutra, što je još više isticalo njenu erotičnost – javljao se posebno kad je pričala o neobičnom svećeniku, don Fulviju, nadstojniku župe Svetog Jerolima, koji je u svojoj crnoj torbi pored Svetog pisma nosio knjigu religijskih konteplacija Lava Tolstoja, zbog kojih je velikog pisca pravoslavna crkva proklela. Dunjaš je umirio sujetu pošto je saznao da je ovaj krhki crnomanjasti svećenik socijalističkih pogleda, koga je biskup Bernini trpio samo zbog velike popularnosti među vjernicima i laicima širom Kampanije, starac od blizu sedam decenija. Don Fulvio je bio pokrenuo, zajedno s grofom Skarlatijem – neženjom, koji je živio u prelijepom renesansnom dvorcu u Kazađove, nadomak Kazerte – fondaciju Citta aperta, za pomoć siromašnima, starima, bolesnima, političkim prognanicima. Konte Skarlati – o kojemu su kružile najnevjerovatnije priče, od takvih da je pokazivao velikodušnost u darivanju svoje posluge, da je anonimno velikim svotama novca pomagao bolnice za zarazne bolesti i sanatorijume za umobolne, do toga da je stari razvratnik podmićivao vlasnicu lokalnog bordela da mu, uz pomoć lokalnih razbojnika, privodi nevine četrnaestogodišnje djevojčice iz okolnih sela – predložio je Patriciju u Upravni odbor Fondacije. Patricija je s velikim žarom okupljala volontere, obilazila sirotinjske kuće, edukovala priprosti svijet o higijeni i polnim bolestima. Organizovala je i kurseve za žene nadničara, radnika na željeznici i zelenoj pijaci, među kojima je bilo i nekoliko Crnogorki, koje su za svojim muževima izbjegle s djecom u Italiju. Kasnije im je pokrenula i tečajeve opismenjavanja i krojačkog zanata. Prvi put u životu se osjećala korisnom: silno su je uzbuđivala otkrića da tako male usluge, naizgled bezvrijedne stvari – nešto hrane ili sirotinjske krpe – mogu toliko obradovati ljude. Ovaj neobrazovani, i na prvi pogled priprosti svijet, kojeg je ranije zaobilazila u širokom luku, pokazivao je istinsku neposrednost, vitalnost u trpljenju i nepatvoreni optimizam.
Dunjaš je ubrzo shvatio da mu Patricijina zauzetost poslovima u Fondaciji može dobro doći. Ona bi ujutru na brzinu poljubila muža i sina i ne bi dolazila kući do prvog mraka. Mala porodica je na okupu bila samo nedjeljom. Ovo je bio jedini dan koji je osmomjesečni Trifone provodio s roditeljima. Dječak ih je posmatrao pomalo sa strahom, kao da su tuđi, jer samo je kućna pomoćnica Fjorela, imala strpljenja da s njim razgovara, pjeva mu uspavanke, pomaže mu da stoji uz ogradu drvenog krevetića. Dunjaš je, pošto bi Patricija pošla u Fondaciju, bez riječi odlazio nekud, kao da ide u izvidnicu.
U garnizonima izbjegličke vojske pravili su se spiskovi za ukrcaj na brodove koji će ih vratiti u Crnu Goru. Ali, Dunjašu je raspuštanje i protjerivanje crnogorske vojske iz Italije bila prilika da krene u novi život. Još na samom vjenčanju, u vrijeme najviše euforije, kad je poslije majora Vukovića i arhimandit Janjušević, ispod monaških haljina izvadio nagant, Dunjaš je nevjestu, kumove i svatove, posmatrao kao glumce u nekoj predstavi, koja se njega ne tiče, pa čak se on i ne nalazi na pozornici. U tom času je osjećao da neće sa svojom lijepom nevjestom ostariti u Kazerti. Narednik Aleksa Tatar je tačno zapazio da samoživi Dunjaš ne može predugo izdržati u ulozi bezbrižnog dobrostojećeg domazeta. Neki manje pretenciozni skorojević, koji je izbjegao iz balkanskih zabiti, na njegovom mjestu, hvalio bi svoju srećnu zvijezdu, ali, crnomanjasti, nadmeni kapetan bio je sebi odredio mnogo vežniju ulogu nego da vječito bude genero dottora Bonomija.
Komandant Zrnović, zajedno sa majorima Nikčevićem i Matanovićem, te kapetanom Dragišićem, zbog straha od talijanske i srpske obavještajne službe, u tajnosti je načinio spisak najvjernijih i najupornijih boraca za nezavisnost, s kojima će u Argenitini nastaviti političko djelovanje. Dunjaš je sve češće odlazio u Gaetu, gdje su četvorica oficira, zaključani u kancelariji Zrnovića, u štabu Glavne komande, razrađivali sve detalje priprema za put. Komandant Zrnović je, nakon što je spisak usaglašen, svakom od trojice oficira ponaosob davao instrukcije, s kim i kako treba razgovarati. Scenario naseljavanja u Argentini, veoma detaljno razradili su majori Nikčević i Matanović. U planu su bili okvirno navedeni, vrijeme polaska iz Đenove i dolazak u Buenos Aires, oblast u koju će se naseliti, način političkog organizovanja, nabavka štamparije s ćiriličnim pismom, osnivanje kulturnog društva i uzajamne kase za pomoć najviše ugroženim doseljenicima. Major Nikčević je predvidio iznos ukupnih troškova za put i minimalne potrebe za život u Argentini za prva tri mjeseca, koliko su vjerovali da im je potrebno dok se ne uhvate komada kruva. U cijelom planu nedostajala je samo jedna pretpostavka: odakle će nabaviti novac.
Novac koji je talijanska Vlada davala prognanicima, kao neku vrstu otpremine, nije bila dovoljan ni za najjeftiniju brodsku kartu – bez kabine i hrane – do Buenos Airesa. Major Nikčević je izračunao da će biti neophodno barem još pet hiljada američkih dolara za pasać i mjesec dana za preživljavanje devedeset pet ljudi, koliko ih je bilo na spisku u bilježnici brigadira Zrnovića. Među organizatorima puta za Argentinu nije bilo nedoumica gdje se jedino mogu naći pare za put. Jer, samo na jednoj adresi među crnogorskom emigracijom ostalo je nešto zlatnih dukata i američkih dolara. Predsjednik Kraljevske Vlade, Jovan Plamenac, je poslije smrti kralja Nikole, i odbijanja prijestolonasljednika Danila da preuzme krunu, sam sebe proglasio regentom i prisvojio novac iz državne blagajne, arhiv, pečate i memorandume. Plamenac se nije obazirao na to što je kraljica Milena, zakoniti regent do punoljetstve svog unuka Mihaila, proglasila divizijara Milutina Vučinića za predsjednika Vlade, Većina vojske ostala je vjerna kraljici Mileni, ali Plamenac je ignorisao apele nove Vlade da se novac i dokumenta stave na raspolaganje generalu Vučiniću.
Krsto Zrnović je rekao Dunjašu da pođe s njim u Rim, neće li od Jovana Plamenca, iskudžati za pasać nešto Vladinih para. Cijeli dan su Zrnović i Dunjaš obigravali rimske kafane i restorane u koja je obično zalazio bivši predsjednik Vlade. Ko zna koliko bi još besciljno lutali prijestonicom da na Pjaci Venecija nijesu sreli Pera Šoća, aktuelnog ministra inostranih djela, koji je bio ministar pravde u Plamenčevoj Vladi. On im reče da je najbolje da ga potraže u njegovom iznajmljenom stanu u Via Barberini, jer je juče srio sekretara samozvanog regenta, Kotoranina V. Lipovca, koji mu je rekao da je Plamenca ukočio išijas i da ne izlazi iz kuće. Šoć im je još rekao da misli da je to opet neka Plamenčeva galioština što se tiče bolesti, jer bi on mogao kobili rep iščupati. Zrnović je snažno pokucao na vrata stana s lijeve strane stepenica na prvom spratu zgrade na broju 8, kako im je predočio ministar Šoć. Zrnović je ponovo pokucao, još jače, i stao ispred špijunke da ga stanar može jasnije vidjeti. Jer, Plamenac koji je bio politički vođa Božićnog ustanka 1918. vukao je repove za sobom, zbog slabog i neodlučnog držanja u ovoj vojnoj operaciji. Odmah je, poslije prvih borbi sa srpskom vojskom i bjelašima, pobjegao iz Crmnice za Albaniju, pa je imao je određeni kompleks, i zort, od ustaničkog vođe, koji je dobro znao da su Plamenčev kukavičluk i neopreznost umnogome uzrokovali propast ustanka u crmničkoj I riječkoj nahiji. Plamenčeva neoprezna najava ustanka u pismu upućenom mitropolitu Mitrofanu Banu, podstakli su okupacione vlasti da pohapse najuglednije prvake iz nikšićke i podgoričke oblasti uoči Badnjega dana, što je izazvalo pometnju i poraz Zrnovićeve vojske koja je bila opkolila Cetinje.
-Neće pogan da otvori. Pušti me da razvalim vrata – Dunjaš je procijeio kroz zube.
– Ne. – Rekao je Zrnović, okrenuo se prema izlazu, i mahnuo mu rukom da krene za njim.
Dunjaš i Zrnović su ćutke krenuli prema željezničkoj stanici, da stignu na posljednji večernji voz za Napulj. Zrnovićevo lice, s debelim damarima na sljepoočnicama, bilo je bijelo poput kreća. Paśa pogan, rekao je Zrnović, sijevajući zelenim zjenicama. Na željezničkoj stanici u Napulju Zrnoviću se vratila boja u lice. Još ne znamo rješenje, ali naći ćemo ga. Pametnije je jutro od večeri. Čekaj naređenje.
Dunjaš nije ništa rekao, iako je smislio plan truckajući se na klupi u željezničkom vagonu druge klase. Umjesto da siđe s voza u Kazerti odlučio je da isprati Zrnovića do Napulja. Stigli su deset minuta prije osam u Napulj, i Dunjaš je pošto je komandanta ispratio na autobus za Gaetu, odlučio da prespava u Napulju, i umjesto prema željezničkoj stanici krenuo je do glavne ulice, u kojoj se nalaze ekspoziture banaka. Prošle godine obišao je, uzduž i poprijeko, Korzo Đuzepa Garibaldija, zajedno s Patricijom, kupujući svečanu odjeću i obuću za predstojeće vjenčanje. Dunjaš je u prvom butiku kupio odijelo i cipele, i sljedeća četiri sata čekao vjerenicu u bašti kafane Pompeja, dok nije izabrala haljinu, tašnu i štikle, koje su po njenom ukusu. Tako je besposlen cijelo popodne posmatrao lica prolaznika i pročelja starih palata. U vidokrugu od par stotina metara izbrojio je natpise šest različitih banaka.
Kad se dogegao, nogu pred nogu, od autobuske stanice do korza bilo je prošlo deset sati, i ljudi na šetnici su se prorijedili, iako je bilo toplo oktobarsko veče. Zagledao je, da ne bi nekome izgledao sumnjivo, ne samo izloge banaka nego i butika, bakalnica, gvožđara, prodavnica lovačke opreme, zlatara, slastičarna, pekara. Posebno je pažljivo mjerkao mjesto, prilaz, i kroz spoljne prozore veličinu glavne prijemne prostorije sa šalterima banaka. Posljednja u nizu bila je Banko Popolare, smještena u prizemlju masivne četvorospratnice. Obišao je veliku kamenu palatu sa svih strana i vratio se prema željezničkoj stanici, da prekonači u jednom malom pansionu preko puta glavnog kolodvora .
Sedam dana poslije, 16. oktobra 1921. Dunjaš je u vjenčanom odijelu, s elegantnom kožnom torbom u lijevoj ruci, tačno u dva sata popodne, ušao u Banko Popolare. Na pločniku ispred banke ostao je narednik Mašan Zvicer, s pištoljem u desnom i odšarafljenom bombom u lijevom džepu, obučen u neupadljivo sivo odijelo s kačketom navučenim na čelo. Zvicer je Dunjašu držao stražu i prije osam godina, kad je u Skadru, kao jariću, prerezao grkljan bogatom trgovcu Đonu Vuksanaju, usred njegove kuće, na divanu gostinske sobe. Dunjaš se šalterskom službeniku predstravio kao grčki trgovac koji bi da zakupi jedan bankovni sef, i autoritativno zahtijevao da pozove direktora banka. Službenik s kartonskim šiltom na čelu odmjerio je Dunjaša kratkovidim očima, i ljubazno mu rekao da je kancelarija direktora filijale prva vrata lijevo ispod stepeništa. Dunjaš je malo zastao ispred direktorovih vrata, onda ih odlučno otvorio, izvukao revolver, i uperio ga u glavu srednjevječnog dežmenkastog čovjeka u bijeloj košulji, čiji je sako bio prebačen preko naslona velike stolice. Ruke na sto, budi miran, prosiktao je Dunjaš, odložio torbu na mali stočić s lijeve strane od velikog direktorovog tavulina, pogledao prema vratima, stalno držeći pištolj uperen u glavu dežmenkastog čovjeka, i okrenuo ključ koji je bio u bravi. U jednom koraku bio je pored direktora, koji je skamenjen sjedio. Lijevom rukom ga uhvati za kosu, stavi revolver u džep i iz futrole ispod pazuha munjevito izvadi mali bodež, oštar s obije strane, i stavi ga bankaru pod grlo. Da bi šok direktora bio potpun, Dunjaš mu bodežom zareza kožu ispod brade, tako da je krv počela kapati po bijeloj košulji. Otvori sef. Dunjaš je podigao čovjeka iz stolica, još ga držeći za kosu – kao da je lutka – i gurnu ga prema velikoj čeličnoj kasi. Poslije petnaest minuta, blagajnica Matilda, koja je bila donijela uplatnice za prenos novca na potpis direktoru, panično je kriknula. Direktor je ležao na podu potrbuške, s velikiom oteklinom na tjemenu.
Dunjaš je mirno išetao iz banke, namignuo Zviceru, koji mu se pridružio, i prema dogovorenom planu, zamakli su iza prvog ugla. Poslije tri minuta laganog hoda sjeli su u parkirani Patricijin ford, koji ona ionako nije vozila. Pravdala se kako je previše rasijana da bi upravljala automobilom, pa je ključeve ostavila Dunjašu i Franki Materaki, da je voze s vremena na vrijeme, onako iz ćefa, ili zbog neke preše. Dunjaš nije jutros prijavio Patriciji da će mu trebati auto, jer je ona izlećela kao furija, zaboravivši da poljubi malog Trifona, zbog sastanka zakazanog u Fondaciji, na kome će prisustvovati don Fulvio i grof Skarlati. Dunjaš je auto vratio u Kazertu na improvizovani parking, u dvorište iza zgrade na adresi Via Puljia 16, deset minuta prije četiri sata popodne. Kad se Patricija vratila kući već je bila uključena ulična rasvjeta. Izvinila se Dunjašu i gospođi Fjoreli – koja je već bila uspavala malog Trifona – što se vraća tako kasno, ali, rekla je, ta dva starca, koji upravljaju Fondacijom, toliko su bili opširni i sentimentalni da su davili Upravni odbor cijelih šest sati, a onda su priredili ručak, zapravo večeru, koja bi još trajala da Patricija nije rekla da mora ići kući da bebu spremi za spavanje. Dunjaš je pomirljivo zagrlio ženu, i šaljivo joj rekao: Dobro je da barem neko nešto korisno radi.
On je jedva uspio sakriti razdraganost. Jer, čim je ušao u stan zatvorio se u kupatilu, da u miru izbroji plijen. Torba je bila do vrha puna zelenih banknota od jednog i deset dolara. Debelom bankaru, koji je drhtavim rukama punio torbu, naredio je da stavlja samo američke dolare. Na podu kupatila je rasprostro i razvrstao novčanice. I drugi put ih je prebrojio, misleći da je preskočio jednu balu od po deset dolara. Na kraju se morao pomiriti da je u torbu stalo samo devet hiljada i dvjesta sedamdeset USA dolara. Sedam hiljada je vratio u torbu, dvjesta dolara je stavio u džep za svoga kompanjona Zvicera, a dvije hiljade je metnuo u platnenu vrećicu koju će staviti u duplo dno njegovog ormana – zajedno s dvadeset dukata, koji su mu još bili ostali od pljačke u Skadru – i kasnije ih sašiti u postavu svečanog vojničkog šinjela, koji je obukao samo jednom, na smotri pred Vojnim stanom na Cetinju, na Malu Gospođu 1913., u čast slavodobitnog završetka Drugog balkanskog rata.
Sljedeća dva dana Dunjaš nije izlazio iz kuće, tobož zbog problema sa stomakom. Treći dan, pošto je bio siguran da mu policija nije ušla u trag, obukao je vojnu uniformu, sedam hiljada dolara stavio u kožnu vojničku torbu, i autobusom krenuo u Gaetu. Narednik Zvicer je sio na zadnje sjedište autobusa. Bio je u istom onom sivom odijelu i sivom kačketu, kao prije tri dana dok je čekao Dunjaša ispred Banko Popolare u Napulju. Zvicer je kroz poluotvorene oči motrio prednja vrata vrata autobusa, malo nakrivljen na desnu stranu, kako bi lakše, za ne daj bože, izvukao kolt 38, koji je držao u futroli ispod lijevog pazuha.
Dunjaš je Zviceru rekao će sȃm otići u garnizon. Neka ga čeka u restoranu Kapri. Zaslužili su, rekao je, njih dvojica da ručaju u tako otmjenoj restoraciji – i pošto obavi rabotu u komandi – popiju bocu najboljeg francuskog vina. Dunjaš zateče komandanta Zrnovića samog u kancelariji, gdje preslaže papire i odvaja ih u jednu kartonsku fasciklu. U prijemnoj sobi nije bilo njegovog anđutanta Draškovića, a i ostale kancelarije u komandi bile su puste.
-Otkud te đavo donese. – Pokuša se našaliti brigadir – ne tako visok za Crnogorca, santimetar ili dva ispod metar devedeset, ali orijaške građe, četvrtaste lobanje, volovskog vrata, širokih ramena, uzak u pasu, neobično velikih šaka, i za svoju korpulenciju neočekivano hitrih pokreta – kako bi sakrio iznenađenje.
– Doša sam da vidim kuma – Dunjaš prihvati šalu.
– Onda dobro doša.
– Što ima novo oko para? – Dunjaš je glumio zabrinutost.
– Još ništa. Zvali smo ljude iz crnogorskog komiteta u Rimu. Naše prijatelje Talijane. Neki su obećali da će pomoćí. Doktor Baldaćí je rekao da će prikupit dvije iljade dolara. Obećali su i iz komiteta iz Ciriha. Ali, im treba vrijeme.
– Dobri su to ljudi, ali profesori i novinari nemaju para. Zato sam se ja snaša. Evo ovđe je sedam iljada. – Dunjaš se važno uspravi, i pomalo ceremonijalno postavi torbu na sto, otvori kopču na kaišu i podiže poklopac, tako da se dio zelenih banknota prosu po stolu.
– Okle ti to?
– Stari prijatelj. Dȃ mi ih je bez riječi. – namignu Dunjaš, ne mogavši izdržati ledeni pogled Zrnovića.
– Imaš ti bolje prijatelje no svi mi zajedno. Kako se zove? Može li se znat?
– Reka mi je da mu ne pominjem ime dok ne prispijemo u Bonosajeres.
– Dobro. Neću te ispitivat. Situacija je takva, okle su gođ nećemo im gledat u zube. Samo pazi da nas tvoja luda glava ne uvali u kakav belaj. Naši krvnici samo preže i gledaju nećemo li načiniti neku grešku, sad pošto nas je i Italija ostavila ka brabonjak na ćedilo. – Reče Zrnović, i poslije kratkog dvoumljenja, uze torbu, okrenu je naopako i dolari se prosuše po astalu.
Dunjaš je 13. januara 1922., na veče Nove godine, po julijanskom kalendaru, sjedio je u dnevnom boravku ispijajući drugu bocu merlota, koji mu je po gustini i ukusu bio najsličniji crmničkom vrancu. Patricija je i večeras kasnila, jer je kapelan Montova, koji je bio kapelnik crkve Svetog Jerolima, prvi put imao javno predstavljanje hora koji je prije šest mjeseci sastavio od štićenika Fondacije. Ulećela je kao furija, ovlaš poljubila Dunjaša u obraz, i krenula u dječju sobu da joj gospođa Fjorela referiše o Trifonovom apetitu, je li bio nervozan zbog bola od novog zubića koji samo što nije izašao, onda ju je ispitala sve o pranju i peglanju rublja, rezervama namirnica u špajzu i uglja u podrumu. Dječak je već spavao, i Patricija je otišla do ormana, skinula kostim, navukla šlafrok, i vratila se u dnevnu sobu. Sjela je na trosjed preko puta Dunjaša.
– Molim te, sipaj mi jednu čašu merlota, do pola.
– Evo, izvoli. Jesi li umorna?
– Više nisam. Što ima novo, kod tebe?
– Ima mnogo toga. No, ne stižemo pričat. Nijesam htio da te opterećujem, ali u potonje vrijeme dogodile su se velike stvari. Talijanska Vlada je odlučila da progna crnogorsku vojsku sa svog teritorija.
– Otkud znaš, kad je to odlučeno?
– Nema zvanične odluke, ali nam je izaslanik ministra vojnog naredio da moramo napustit Italiju.
– Ti možeš ostati? Imaš familiju.
– Jes. Ali, ja sam oficir, i moram poštovati naredbe više komande.
– Jugoslaviju su priznale sve velike sile. Crna Gora je prošlost. Ne postoji vojska bez države.
– Ja sam položio zakletvu da ću Crnu Goru braniti do smrti.
– Tebi je nova situacija dobro došla da ponovo živiš starim životom. Kako je ona crnogorska izreka o vuku i šumi? – Patricija je govorila bez ljutnje, gotovo prijateljski.
– Krsti vuka, vuk u goru. – Rekao je Dunjaš, sad nervozniji od supruge. Njena pribranost ga je zbunila, i sad je bio siguran da ima tajnog ljubavnika, i da joj je Fondacija samo izgovor kako bi mogla cijeli dan biti odsutna iz kuće. Da sam joj prije godinu reka da ću otići, oči bi mi izvadila.
– Gdje odlaziš?
– U Argentinu.
– Što ćeš tamo raditi?
– U General Madriagu, oblast Bonosajeresa, u kojoj ima dosta Crnogoraca. To je emigracija koja je došla u Argentinu početkom vijeka, iz ekonomskih razloga. Tamo ćemo stvoriti koloniju novih političkih emigranata. Odole će otići oko stotinu oficira i vojnika, kojima će se kasnije priključiti familije, kad se malo skuće i pribave pare za put. A doći će još neki naši emigranti iz Francuske, koji su bili tamo s kraljem Nikolom. Planiramo da organizujemo jednu stranku i štampariju, pa i novine da osnujemo kad prikupimo dovoljno srestava. U Madriagu je jedan moj rođak, koji se ima svoju pilanu, i poručio mi je da će mi pozajmiti dvije hiljade dolara, da radimo zajedno kao ortaci. Kad stanem na noge doćete ti i Tripko. U Madriagu bi mogla otvorit apoteku.
Patricija nije ništa rekla. Ispila je merlot do kraja. Ustala i otišla u malu gostinsku sobu. Iz ormara je uzela posteljinu za uski ležaj, na kojem je ponekad popodne odmarala gospođa Fjorela.
Prošlo je četiri mjeseca prije nego što se Dunjaš javio Patriciji iz Argentine. Pismo je bilo kratko, na talijanskom jeziku, pisano štampanim latiničnim slovima, mješavinom talijanskog i crnogorskog pravopisa. U pismu je, koje je vrvilo od uobičajenih fraza, pitao za njeno zdravlje, kako napreduje Tripko, je li još angažovana u Fondaciji, gleda li se sa sinjorinom Materaki. Pisao je još da ga je rođak, Tomaš Dragišić, lijepo primio, da je dobio u vlasništvo oko dvjesta hiljada kvadrata zemlje u blizini Madriage, na kojemu će uskoro početi graditi kuću, tako da bi ona s malim Tripkom mogla doći u proljeće iduće godine. Patricija je počitala pismo i vratila ga u kuvertu. Nije imala želju da odgovori, iako je znala da bi Dunjaševo pismo imalo isto tako ozbiljan, gotovo zvaničan ton, i da je u nju jednako zaljubljen kao prvoga dana, jer on se posprdivao đentilecama, zavođenju žena umiljatim riječima, tepanjem, amor mio, cara mia, mio tesoro, bella, bellezza, bellisima, le bacio la mano. Patricija mu je, treći dan ipak odgovorila, ali njeno pismo je bilo još zvaničnije. I mnogo kraće. Samo mu je napisala da je mali Trifone dobro, da i dalje nije previše živahan, ali je otporan na prehlade i razne viroze, od kojih su zimus djeca u Kazerti masovno obolijevala. O sebi nije ništa rekla, niti je nagovijestila da bi se za njim uputila u Južnu Ameriku. Sljedeće pismo od Dunjaša stiglo joj je poslije godinu dana, u aprilu 1924. Interesovao se samo za Tripka, i nije više pominjao njihov dolazak.
Izgledalo je da je Patricijin život ušao u jedan mirni – prvi put u životu – period. Dottore Bonomi je, u ove tri godine poslije odlaska zeta Montenegrina, nekoliko puta, krijući od supruge, posjetio svoju nezahvalnu kćer. Uzeo bi, već onemoćalim staračkim rukama, unuka Trifona, i pjevao mu istu onu pjesmu kojom je umirivao malu Patriciju. Za razliku od svoje majke, koju u djetinjstvu nije držalo mjesto, dječak je bio miran, i gledao je nonna nekako starmalo, s povjerenjem, što se starome dopalo. Dottore je pomislio da se kćerkina ćudljivost, kako se primiče tridesetoj smiruje, i ako se izrana vidi proljeće, mali Trifone nije povukao onu neukrotivu gorštačku prirodu njegovog oca niti majčin nemir i plahovitost, nego će izgleda biti pomiren sa sobom i svijetom, kao što dolikuje potomcima familije Bonomi-Mendel.
I drugi ljudi, koji su površnije poznavali Patriciju, mogli su primijetiti njenu promjenu u ponašanju, i uopšte u izgledu. Više se nije oblačila ekstravagnatno: skinula je nakit, i skupe haljine zamijenila je jednostavnim skromnim kostimima. Njena hirovitost se pretvorila u euforičnost, u obožavanju malih stvari koje ranije nije primjećivala. Neumorno je i sistematično razvijala programe edukacije za analfabete i raspidjele humanitarne pomoći gradskoj sirotinji, tako da joj
je don Fulvio, koji je isprva nije mnogo simpatisao zbog nemara prema crkvenim ritualima – do svećenikovih ušiju došle su Patricijine svetogrne riječi, da religija zaglupljuje – odao javno priznanje na godišnjoj Skupštini fondacije Casa aperta.
Franka Materaki je bila u pravu kada je poslije mnogo godina kazala da je Patricijin najbolji dio života bio u vrijeme bavljenja u Fondaciji. I u fizičkom izgledu prosto je blistala. Nekoliko kilograma koje je u međuvrmeenu nabacila njenu skladnu figuru učinili su još privlačnijom. Patricijini obrazi su se zaokruglili i dobili rozikastu boju, šake su postale punačkije i mekše, butine i donji dio stomaka popunjeni su tankim slojem masnih naslaga i sala. Njene žilave i vitke noge, i stomak koji je bio ravan kao daska, mršavu elegantnu djevojku, koja je s leđa ličila na dječaka u pubertetu, preobrazile su joj figuru u ljepoticu neobično nalik Nani, s čuvene slike francuskog imresioniste Eduarda Manea. Patricija je imala udvarača više nego ikad, mladi Kazerćani, ali i stari pokvarenjaci kojima su kćerke bile Patricijino godište, neumorno su joj se upucavali. Kolale su priče o njenim tajnim ljubavnicima, a ona bi da bi naočigled mnoštva gradskih voajera i brbljivica, flertovala s poznatim Kazerćanima, obično oženjenim, koji slove za ženskaroše.
Patriciju je, s vremena na vrijeme, zabavljalo očijukanje s muškarcima koji su joj bili dragi, ali su previše predvidivi, bez pustolovnog erosa. Ovakve igre su služile za razbijanje svakodnevne rutine između kućnih obaveza i bavljenja u Fondaciji, koja je postajala monotona. Dunjaševa elementarnost i drskost su je oborili s nogu, ali njihova ljubav se iznenada ugasila, kao što je i planula na početku, jer su bili dva svijeta. Imali su premalo zajedničkih sklonosti, a previše samoljublja. Ubrzo je iza njegove viteške maske nepokolebljivog borca za narodnu slobodu otkrila ambicioznog i beskrupuloznog montanjara, koji je svako saosjećanje smatrao djetinjom slabošću i naivnošću. Patricija mu je četvrtu godinu poslije njegovog odlaska, tražila u pismu – on joj je I dalje pisao jednom godišnje, s proljeća, da pita za Tripkovo zdravlje – da joj pošalje, od suda ovjeren pristanak, za raskid braka. To je bila Patricijina mala osveta, da ga pogodi onamo gdje je najranjiviji. Da pomisli da je našla novog čovjeka: Dunjaš joj je jednom, u vrijeme najviše ljubavi, rekao da se poslije njega nijedna žena ne može ponovo zaljubiti u drugog muškarca. Dunjaševa sujeta je dostizala takve razmjere da je moguće, mislila je Patricija, da on održava vezu sa nekim Crnogorcem ili Dalmatincem iz Kazerte, koji ga obavještava o tome što mu radi bivša žena, s kim se viđa, i slično. Zaista, Patriciji se prvih mjeseci poslije Dunjaševa odlaska na nekim trenucima činilo da će banuti na vratima ili će je odnekud presresti na ulici.
Stari Bonomi je, kako je vrijeme prolazilo, učestao s posjetama kćerki. Barem je jednom mjesečno, svake treće ili četvrte subote, navraćao u Patricijin stan. Bio je ponovo ljubazan kao nekada, iako je sve više patio od proširenih vena na nogama. Vlažnih očiju je šaputao Patriciji da je tako lijepa, da mu je ljepša nego dok je bila klinka, anđelčić sa svojom zlatastom kovrdžavom kosom. Nije se mogao zaustaviti u komplimentiranju. Majčinstvo i rad u Fondaciji su te preporodili: to se vidi i po malom Trifonu, koji je tako vaspitan i pametan dječak. Patricija je sažalijevala oca, jer je bio između dvije vatre, dvije prkosne žene, majke i kćerke, koje su se još od početka Patricijine adolescencije stalnom kačile i nadgornjavale. Zato je apotekar upotrebljavao razna lukavstva, pravio cijele scenarije, kako bi smekšavao ženu u vezi s Patricijom. Kao da neće, prenosio je riječi dona Fulvija, koji je javno priznao na godišnjici Fondacije, da mu je Patricija glavni oslonac. Još je rekao, da je poslije starog svećenika Patricija održala dojmljiv govor povodom završenog krojačkog kursa nezaposlenih žena u prisustvu sindaca Materakija, i onda mu je Franka, gradonačelnikova kćer, kazala još da je njegov unuk, mali Trifone, tako vaspitano i pametno dijete, pravi Bonomi.
Dottore Bonomi bi ubijedio svoju ženu da oprosti Patriciji njenu nepromišljenost, što se udala za tog avanturistu, koji pritom nije ni katolik, da mu kćer nije priredila još jedan šok od koga se nikada nije oporavio. Ovaj put Patricijina ludost je bila još veća. Don Fulvio ga je, 28. decembra 1929., koji je bio prvi radni dan poslije božićnih blagdana, našao u apoteci, kako se priprema za posljednji popis u godini. Stari svećenik mu je drhtavim glasom kazao da su sinoć karabinjeri odveli Patriciju iz Fondacije na salušanje u kvesturu. Don Fulvio je isprva mislio da je neka zabuna, ali pošto se nije javila poslije dva sata svećenik je sam otišao u policiju da vidi zbog čega je drže toliko dugo, s obzirom da je samohrana majka, uz to je iz ugledne familije koja je lojalna novom poretku. Šef policije, Eduardo Kristini, koji je nedavno prekomandovan iz fašističkih odreda Squradi d’azione, osornim glasom saopštio je župniku da postoji osnovana sumnja da je gospođa Bonomi učestvovala u organizaciji bjekstva jednog opasnog komuniste, Slovena iz Istre, koji je bio konfiniran u bivšoj karabinjerskoj kasarni.
Mala karabinjerska kasarna, blizu Pjace Mateoti, u centru grada, poslije odlaska crnogorskih izbjeglica postala je logor interniranih Istrana, mahom radnika i seljaka, koji su se odupirali talijanizaciji Istre. Kasarna je bila prazna pune četiri godine, i u međuvremenu se pričalo da će je srušiti i na njenom mjestu sagraditi stambenu zgradu, a potom da će se preurediti u fabrički pogon čuvene konfekcije San Lućo, Ipak, novi stanari kasarne su, u proljeće dvadesetpete postali konfinirani Istrani, narodnjaci-slovenofili i komunisti, uglavnom radnici i zanatlije iz Pule i seljaci iz okoline Pazina. Karabinjeri su seljake svaki dan odvodili da istovaraju terete na željezničkoj stanici, kao i na proširenju ceste prema Napulju, a radnicima i zanatlijama su u jednoj hali u logoru napravili stolarsku i bravarsku radionicu, gdje su pravili drvenu ambalažu, popravljali brave, izrađivali djelove za pištolje i alate za vojnu inžinjeriju i vozni park Dučeovih partijskih postrojbi, Fasci di combattimento i Squardi d’azione. Don Fulvio, ili njegov zamjenik, kapelan Montrova, svake nedjelje držali su misu u maloj prostoriji, u kojoj su ručali stražari kasarne. Svećenik nije tražio veću prostoriju, jer na bogosluženju nije bilo nikad više od deset zatočenika. Jedni su bojkotovali misu zato što su bili ateisti, a drugi zbog toga što su svećenici molitve Bogu izgovarali na talijanskom, jeziku njihovih okupatora. Župa Svetog Marka Evanđeliste dobijala je pakete za internirce od njihovih rođaka i prijatelja, koje je okupljao i transportovao, Božo Milanović, namještenik slovenske župe u Trstu. Patricija je nadgledala podjelu pomoći, ili je lično dijelila pakete zatočenicima, pa je don Fulvio isposlovao da i ona dobije specijalnu propusnicu za logor. U paketima su se, pored namirnica od istarskih rođaka i od slovenskih župa iz Pazina i Trsta, nalazili sapuni, ručnici, donji veš i pribor za brijanje, koje je donirala Casa aperta. Stražari na ulazu u logor pažljivo su pregledali pakete, i sve posjetioce logora – nabavljače hrane, električare, vodoinstalatere, ljekare – na ulasku i izlasku, osim svećenika i bella donne, koja je kćer najpoznatijeg kazerćanskog apotekara. Patricija je znatiželjno posmatrala zatočenike, koji su se nalazili u istom prostoru gdje je jedno vrijeme bio i njen bivši muž. Bilo je neobično što je u bivšu kasarnu ušla tek nakon što je napustio Dunjaš, koji je u njoj proveo gotovo dvije godine. Jednom ga je zamolila – povodom proslave šezdesete godišnjice stupanja na prijesto kralja Nikole – da je povede u kasarnu, da osmotri prostor u kojemu njen muž provodi toliko vremena. Dunjaš joj je rekao takvim tronom da je požalila što ga je pitala, da to nije prilično, jer bi bila jedina žena na prijemu kojemu će prisustvovali predsjednik Vlade Plamenac i ministar vojni Vučinić.
Internirani Istrani likom i stasom ličili su Dunjaševim saborcima, koje je srijetala u gradu, samo su se doimali manje bahatim od Crnogoraca, iako su je i oni gledali s nepovjerenjem. Za razliku od Montenegrina svi su razumjeli talijanski jezik, premda ga neki nijesu htjeli govoriti. Onda ih je Patricija, koja je imala apsolutni sluh i rijedak dar za učenje stranih jezika, pitala nešto na crnogorskoj varijanti slovenskog jezika, što je, naročito kod seljaka iz okoline Pazina, izazvalo još veće nepovjerenje. Posumnjali su da je provokator Ovre, Musolinijeve političke policije. Patricija je primijetila podozrenje interniraca, ali nije htjela objašnjavati da je ono malo slovenskog jezika naučila od muža Crnogorca, s kojim ima sina. S proljeća dvadesetdevete bila je prorijedila odlaske u logor – umjesto nje pakete je dijelila sinjorina Violeta, usjeđelica, kćer vlasnika velike pekare Kaprijati – i sigurno bi njoj potpuno prepustila posjete internircima da je Franka Materaki nije zamolila nešto krajnje neočekivano. Franka je posjetila u stanu, bez najave, u kasne sate, a onda je iz svoje torbe, zajedno s cigaretama izvukla kuverat iz kojeg je izvadila nekakve novine i gomilu papira. Nervozno je zapalila cigaretu, i pogledala uspitivački Patriciju.
– Treba nam od tebe jedna usluga – rekla je pogledujući u papire na stolu.
– Kome treba usluga? Tvojoj familiji?
Franka je duboko uvukla dim cigarete u pluća, kao da traži malo vremena prije nego što progovori. Onda joj je priznala da se priključila komunistima, i da je dobila zadatak od, rekla je, mojih drugova, da nekako doturi jednom logorašu, komunističke listove Stato operaio i Unita, kao i programske tekstove Antonija Gramšija i Palmira Toljatija. Patricija ju je gledala zbunjeno poluotvorenih usta. Lice joj se na trenutak zaledilo, kao da se kani hoće li se osmjehnuti ili će se preobličiti u grimasu neodobravanja. Još joj nije moglo ući u mozak da je razmažena gradonačelnikova kćer, čiji se otac priključio fašistima kad su osvojili vlast, postala aktivistica stranke koju je Musolini zabranio, a njene članove izložio brutalnom progonu.
– Hoćeš li nam pomoći. Znamo da tebe stražari ne pretresaju na ulazu u logor – Frankin glas je bio neočekivano odlučan.
– Samo novine? Ništa drugo? – Patricija se malo pribrala.
Franka je klimnula glavom, i rekla joj da kuvarat treba dati mladom bravaru, koji izrađuje ključeve, ograde od kovanog gvožđa i popravlja alate. Zove se Zvane Gorjan. Patricija se odmah sjetila vitkog momka crvenkaste kose koji je uvijek stajao među zadnjima u redu za humanitarnu pomoć od Fondacije. Za razliku od mladih interniraca, koji su drsko gledali – katkad uz mangupski osmijeh – lijepu humnitarku, pogled riđokosog bravara – kad je uzimao paket – uvijek je bio spušten u visinu Patricijinih ruku. Dok joj je Franka govorila da dobro mora paziti da niko ne primijeti – ni njegovi sapatnici – kad mu predaje novine – jer je Ovra možda vrbovala nekog od logoraša – Patricija je pokušala da razabere, je li bravareva povučenost bila odraz njegove sramežljivosti ili prezira prema humanitarnom licemjerju smjernih katoličkih građana koji aplaudiraju mračnim tlapnjama i krvavom teroru tog cirkusanta koji je sebe nazvao Duče, i umiruju savjest tako što njegovim žrtvama bacaju mrvice sa svojih bogatih trpeza.
Patricija je sjutradan rekla gospođici Kaprijati da će ona u nedjelju ponovo ići u logor. i onda je naveče, pred spavanje, uzela veliki kuverat koji joj je donijela Franka, izvukla Unitu, glasilo talijanskih marksista, od petnaestogog aprila 1929., i pročitala uvodni tekst Toljatija o položaju radničke klase i sramnom paktu kapitalista s Musolinijevom strankom. Članak je pozivao na otpor režimu koji je osramotio Italiju, na jedinstvo radnika i solidarnost inteligencije s pravima potlačenih. Autor je silinu emocija podupro s mnoštvom uskličnika na kraju rečenica, i Patricija je pomislila da je ovakva borbenost i rječitost, tipična za novovjerce, prosto zarazna za očajnike ili povodljive osobe poput Franke Materaki.
Patricija je u nedjelju, kao svaki put ranije, bez kontrole prošla pored dva karabinjera. Nehotice im se osmjehnula, i odmah se pokajala, jer ju je iznenadna srdačnost prema stažarima mogla odati, da se na ulazu nalazio neki promućurniji čuvar, koji je odavno prokljuvio sve galioštine i podvale zatočenika, i njihovih političkih pristalica. Patricija je sačekala petnaestak minuta da Vićenco, gluvonijemi nosač iz Fondacije, na biciklu s tri točka koji u prednjem dijelu ima kvadratnu korpu, donese paketiće umotane u grubu hrapavu hartiju, povezanu špagom u obliku krsta. Patricija je dijelila paketiće tražeći pogledom riđokosog, koji je ponovo zadnji stao u redu. Ali, ovaj put kad je pružio ruke prema paketu gledao je mladu ženu ravno u oči. Patricija se zbuni. Imam nešto, prošapta. Bravar samo povjerljivo klimnu glavom. Njemu su zubi bljesnuli a očni kapci su se stisnuli, pa se na njihovim krajevima pojaviše borice, tanke kao da su crtane grafitnom olovkom.
Osmijeh je lijepo, ozbiljno lice muškarca pretvorio u djetinje. Patricija je osjetila u utrobi onu prijatnu toplinu koju je gotovo bila zaboravila. Kasnije mu je kazala da ništa tako ne odaje karakter čovjeka kao smijeh. Jednima dok se smiju, lice se pretvara u iskrivljenu grimasu, dok drugima odaje čistotu duše, rekla je još. Nekoliko zatočenika otišlo je na misu, a ostali su krenuli prema dvorištu, jer dan je bio vedar, proljećni. Riđokosi bravar je začas zastao, pogledao u Patriciju, i onda se okrenuo, kao da će prema nužniku. Patricija je koraknula prema njemu i ispod bluze izvadila kuvertu s novinama. Hitro mu je turnula kuvertu, koju je mladić stavio u njedra, ispod košulje. Bravar je, kao nehotice dodirnuo Patricijine prste, i njoj je udario plamen uz obraze. Njegov dlan je za trenutak ovlaš položio na njenu lijevu ruku, na kojoj se još nalazio vjenčani Dunjašev prsten, koji, iz navike, nije skidala.
Patricija nije propuštala više nijednu nedjeljnu vizitu logoru, iako nije bilo razloga da se svake sedmice ponavlja ritual dijeljenja paketića, u kojima se katkad u gruboj hartiji nalazio samo jedan komad sapuna. Ubrzo je nepovjerljivost interniraca prema njoj gotovo iščezla: dok im je predavala paketiće učtivo su joj zahvaljivali na talijanskom. Grazie, mille grazie, signora. Odjednom su, bez ustezanja, svi počeli govoriti talijanski, svojim lokalnim dijalektom, koji je Patriciji ličio na mletački. Bravar je uvijek zadnji uzimao trebovanje. Patricija je uspjela da svaki put s njim razmijeni nekoliko riječi. Tačnije, ona je uvijek pitala: Kako si? Otkad si ovdje? Imaš li familiju? Gdje si radio? Zbog čega si interniran?
Bravar bi kazao nekoliko rečenica, a onda se udaljio. Patricijino saznanje o zatočeniku je tako raslo iz nedjelje u nedjelju. S nestrpljenjem je brojila dane do sljedeće prilike da čuje nekolike nove rečenice, iako je slutila da se u njegovom životu nije desilo ništa neobično. Bio je odveć mlad – tri godine mlađi od Patricije – i sramežljiv, da bi bi od njega očekivala neku veliku pustolovinu. Konačno je povezala da je uhapšen početkom prošle godine, jer su ga osumnjičili da pripada tajnoj organizaciji Borba, koja se bori za pripajanje Istre Jugoslaviji. Još je saznala da nije oženjen, i da radi u pulskom arsenalu. Zbog bjeline Istrianove puti, tankih kostiju i dugih vretenastih mišića doimao se nježno, u njegovim svijetlo plavim očima, iza dugih ženskih trepavica nazirala je patnju, saosjećajnost, a u sljedećem trenutku kad bi se spomenuli fašisti ili drugi nasilnici hladnoća mu je izbijala iz pogleda kao iz duboke sniježne jame. Ovaj čovjek može biti svetac i ubica, kao likovi iz Zlih duha ili Zločina i kazne, pomislila je. Patricija je ponovo bila u elementu, kao u prvim danima kad je upoznala Dunjaša, samo sad je morala kriti svoja osjećanja. Crvenokosi se bolje kontrolisao od nje, i izmicao se kad bi mu se ona previše primakla. Osječao je njen dah, ali nije gubio glavu. U trenutku bi se okrenuo, kao da ima nešto posla, i prišao nekom od drugova.
Patricija je na sve načine pokušala osmisliti slobodno vrijeme interniraca, i zamolila je zapovjednika logora, poručnika Privileđa, da joj dozvoli da zatočenicima posuđuje knjige iz biblioteke Fondacije. Poručnik se dugo premišljao, i na kraju je odbio Patricijinu ponudu, uz obrazloženje da bi se među naručenim knjigama mogli provući i oni naslovi koji propagiraju komunizam i anarhizam. Ipak, Patricijinoj tvrdoglavosti nije mogao odoljeti patuljasti poručnik, pa je na kraju dao dozvolu da se formira hor od zatočenika koji će voditi kapelan Montova.
Premijerno izvođenje hora bilo je zakazano za Badnjak. No, poslije samo dvije probe više nikome u logoru nije bilo do pjevanja. Patricija je 19. oktobra bravaru kriomice tutnula kuvertu, ne sluteći da u sadržaju pisma ima nešto uznemirujuće, iako je Franka kad joj je donijela poštu bila blijeda u licu i užurbana. Pošto joj je sjutradan don Fulvio rekao da su internirci, samo sat vremena nakon što je otišla s kapelanom Montovom, počeli bacati stolice u trpezariji, vičući: Ubice, ubice, pozvala je Franku koja joj je rekla da je u Puli, Specijalni sud za zaštitu države, osudio na smrt, jednog mladog seljaka, pod optužbom za terorizam. Strijeljani Vladimir Gortan, bio je bliski rođak zatočenika Rafaelića, takođe mladog seljaka, iz okoline Pazina. Logoraši su se zatvorili u svojim spavaonicama i stupili u štrajk glađu. Stražarima u logoru stiglo je pojačanje, cijeli vod karabinjera i jedna jedinica Squardi d’azione. Na glavni ulaz u logor postavili su teški matraljez, I drugi dan štrajka stigao je pukovnik Bardone, komandant karabinjera iz Napulja, koji im je zaprijetio da ukoliko do sjutra ne prekinu štrajk, i vrate se prijašnjim radnim obavezama, da će ih nasilno, okovane u teška gvožđa, prebaciti u zloglasnu tvrđavu na otoku Ustika, na kojemu stanuju još samo zmije i gušteri.
Štrajk je sjutradan zaista utihnuo. U logoru je uspostavljena uobičajena rutina, ali pukovnik Bardone je strogo zabranio svim civilnim licima da ulaze u prostor koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Jedino je, od spoljnog svijeta, don Fulviju i dalje bio odobren razgovor sa zatvorenicima. Don Fulvio je svakog ponedjeljka Patriciji referisao što je zatekao u logoru, s kim je razgovarao poslie mise, jesu li logoraši i dalje potišteni, žale li se na stražu. Na kraju ona nije mogla izdržati da ga ne priupita za mršavog crvenokosog momka, koji istina ne sluša njegove propovijedi, ali ga je možda zapazio u prolazu za malu prostoriju u kojoj drži bogosluženje. Četvrtog ponedjeljka od okončanja štrajka Patricija je nagovorila don Fulvija da se založi kod poručnika Privileđa, da joj dopusti da na Svetog Nikolu, koji je praznik darivanja, u ime Fondacije zatočenicima podijeli pakete. Poručnika nije trebalo mnogo nagovarati za gest dobre volje, čak je sam predložio da internirci opet mogu primati pisma od rodbine, jer je smatrao da će im ovi mali gestovi pažnje vratiti radni elan u gradnji puteva i u logorskoj radionici.
Patricija nije mogla zaspati noć pred ponovni odlazak u logor. Uzalud je dva sata poslije ponoći ustajala i tuširala se u hladnoj vodi. Digla se cik je zora, skuvala sebi kavu, pa je iznenađena Fjorela umjesto u krevetu zatekla u dnevnom boravku. Ovo je bilo prvi put da gazdarica dočeka na nogama kućnu pomoćnicu, koja je imala ključ od spoljnih vrata. Uvijek dosad Patricija je uveliko spavala, dok je Fjorela spremala doručak malom Trifonu, pa i pošto bi ga odvela u školu, i vratila se s pijace gdje je kupila namirnice za ručak.
Bravar je ponovo zadnji čekao u redu za praznične pakete. Patricija je, dok je dijelila pakete, svako malo ga tražila pogledom. Kako se primicao njoj se činilo da mu je lice sve bjelje a pogled prodoran, čak grozničav, kao da je pod temperaturom. Kako si, pitala ga je brižno pružajući mu paket. On je primio paket lijevom rukom, a desnom, izvježbanim pokretom igrača pokera tutnuo joj je na dlan mali, nekoliko puta presavijeni papirić, ne veći od nokta. Ovo proslijedi dalje, promrsio je kroz zube. Onda joj je okrenuo leđa i nestao iza vrata spavaonice.
Patricija je stavila papirić u desni džep svog dugog crnog kaputa od kašmira. Čim je stigla kući ušla je u svoju spavaću sobu i zaključala vrata za sobom, da joj slučajno ne bi zasmetali Fjorela ili mali Trifone. Pažljivo je otvorila mali bijeli papirić na kojemu je pisalo: ČEKAJTE 26 ILI 27. Ponovo je preklopila papirić, i isti čas je krenula prema telefonu. Pozvala je Franku. Javila se njena mama, sinjora Materaki, koja je rekla da joj kćer nije kući, a onda je Patriciju držala još dvadeset minuta pri telefonu detaljno opisujući prijem koji je u Napulju, za funkcionere fašističke stranke priredio Duče, na kojemu su pozvani gradonačelnik Kazerte i njegova supruga. Uzalud je Patricija, do ponoći, čekala da je Franka pozove telefonom, ili možda da se pojavi na vratima. Jer bravarova poruka je konspirativna. Mislila je da je u pitanju neka šifra. Franka se javila sjutradan oko deset sati, i rekla joj da će je za pola sata čekati kod spomenika Luiđija Vanvitelija, čuvenog arhitekte koji je projektovao kraljevsku palatu Burbona u Kazerti.
Drugi dan Božića, dvadeset šestog decembra predveče, Patricija je omamljena s nekoliko čaša merlota drijemala u fotelji, dok je mali Trifone čitao Bajke svijeta, koje mu je majka poklonila za praznik Hristovog rođenja. Iz dremeža je trgnulo nečije kucanje na spoljnim vratima. Ustala je polako i krenula prema vratima. Nije očekivala nikog u predvečerje blagdana.
– Ko je?
– Franka.
Kad je Patricija otvorila vrata osjetila je da joj se manta u glavi. Pored Franke stajao je bravar, kojega je u posljednjim susretima zvala njegovim krštenim imenom – koje je jednako čudno kao i njenog bivšeg muža – Zvane. Bio je dobro maskiran sa šeširom širokog oboda i šalom preko usta: ni Patricija ga ne cesti ne bi poznala, ako se ne bi zagledala u njegove blage, ali i okrutno pronicljive svjetloplave oči.
– Hoćeš li nas pustiti da uđemo – reče Franka, pola u šali, da bi razbila Patricijinu zbunjenost.
– Naravno. Izvolite.
Nakon što su nenadni gosti skinuli kapute Patricija ih je ponudila s čašom merlota. Bila je previše uzbuđena da se sjeti poslužiti mladog zatočenika ostatkom božićnog ručka.
– Ovo je pravo božićno čudo. Kako to da si dobio dopust? – pitala je Patricija, kojoj je malo zadrhtala ruka dok je sebi dosipala merlot.
Mladić je slegnuo ramenima, i pogledao Franku, koja je napravila dramsku pauzu, onda uzela čašu, i prvo se kucnula s Patricijom, a onda s mladićem.
-Sretan Božić – nazdravila je Franka, odložila čašu i punim plućima povukla dim cigarete nazionale. – Nisu ga pustili, Zvane je sam sebe pustio.
Franka je potanko ispričala da je bravar istaknuti komunista, za čije oslobođenje se angažovao jedan njegov zemljak, Istrijan, koji je važan čovjek u Kominterni. Prvobitni plan je bio da pobjegne za Svetog Nikolu, kad su i stražari, koji svojim ženama i ljubavnicama nose poklone, uglavnom pijani i euforični. Ali, neplanirani štrajk, i pooštrenje mjera nadzora uprave logora, pokvarili su scenario bjekstva. Tako je dogovoreno da se čeka Božićno veče, kada je počeo glumiti napad slijepog crijeva. Toliko je mladi bravar uvjerljivo previjao, i uz to su internirci svako malo zazivali stražare moleći ih za medicinsku pomoć, da je konačno sjutradan, oko dva popodne, komandir straže, narednik Grasi, misleći da je zatočenik dobio splet crijeva, i da možda neće dugo živjeti, naredio da ga karabinjerskom kamanjolom odnesu u bolnicu. Jedan kaplar je dovezao kamionet do vrata spavaonice, i dvojica snažnih zatočenika tobožnjeg bolesnika su položili sklupčanog na pod karoserije, koja je bila pokrivena ceradom. Stražar koji je bio u pratnji vozača kampanjole zatvorio je stranicu karoserije i ponovo sio u kabinu na suvozačko mjesto.
Bravar je iskočio na prvoj krivini, kad je vozač kampanjole prikočio, i dvojica mladih ljudi koji su se naizmjenično, s još jednim parom, od jutra vozikali biciklima u blizini logora, stigli su za par minuta do njega. Manji mladić, gotovo dječak, svoje je biciklo, zajedno s kačketom, dao bjeguncu, a drugi je mahnuo rukom da ga slijedi u pravcu kuće gradonačelnika Materakija. Ilegalci su bili uvjereni da bjegunca neće niko tražiti u sindacovoj rezidenciji. Ipak, desila se jedna nepredviđena stvar. Gospodin Materaki nije otišao u svoju vilu u Formiji, kako je bio naumio drugi dan Božića, jer je dobio upalu vena, i listovi nogu toliko su mu otekli, kao da će prsnuti, pa je Franka sačekala bjegunca u posljednji čas ispred kapije u autu, i pozvala ga da sjedne pored nje. Ćutali su par minuta, a onda ga je Franka vragolasto pogledala: Spremila sam ti jedno Božićno iznenađenje.
Patricija se nije sjetila prigovoriti Franki, jer ju je manipulisala, i izložila opasnosti, ne upozoravši je da se priprema bjekstvo. Štoviše, bila joj je zahvalna na promućurnosti da Istranina dovede kod nje. Iako se dojmila površnom zbog svoje brbljivosti Franka je imala prefinjenu žensku intuiciju, i čim je ugledala momka ukapirala je da Patricija zbog njega svake nedljelje odlazi u logor, i provodi toliko u organizovanju pomoći internircima. Način na koji je mladić hodao, držao glavu i posmatrao ispod svojih dugih ženskih trepavica, Franki su bili znak da se njena srčana, i zanesena prijateljica, zacopala kao neka šiparica u ovog radnika-poluseljaka.
Franka je uskoro ustala. Rekla je da treba otići kući dok još ima ljudi na cesti, jer su karabinjeri čim je kampanjola pristala pred bolnicu alarmirali sve živo i mrtvo, i krenuli u potjeru za bjeguncem. Na izlaznim vratima, Franka joj je još kazala tonom koji je Patriciju ponovo iznenadio, dok je u hodniku oblačila kaput, da javi kućnoj pomoćnici – ukoliko joj nije dala slobodne dane za Božićne praznike – da sljedeća dva dana ne dolazi na posao. U međuvremenu će se drugovi pobrinuti da druga Gorjana prebace na sigurnije mjesto.
Patricija je iz špajza donijela drugu flašu merlota. Prvo je natočila gostu, pa sebi, a onda se sjetila da on sigurno nije jeo možda cijela dva dana. Pozvala ga je za trpezarijski sto, i na velikom ovalnom pjatu iznijela je pola pečene ćurke, koju je Fjorela spremila za Božić. Crvenokosi je žvakao polako, iako je bio toliko gladan – za razliku od njenog bivšeg muža, koji je gutao halapljivo – i vješto se služio pirunom i nožićem, kao da nije rođen u prostoj kući već u nekoj palati gdje su objedi svakodnevni rituali s puno zvanica, u kojima se manje jede a više ćakula, odmjerava društeni značaj, obrazovanje i žovijalnost sagovornika, njihova odijela i toalete, i ponekad se ispituje teren, pa i ugovara neki posao.
Mladić je govorio polako kao što je polako jeo. Njegov raspukli glas bio je ravnog tona, poput propovjednika don Fulvija, ali nije bio propovjednički patetičan. Pričao joj je o Istri, njenoj istoriji, običajima, mentalitetu, nekadašnjoj convivenzi Slovena – Hrvata i Slovenaca – i Talijana, onda o tome kako su fašisti zabranili škole na slovenskom jeziku, preimenovali imena mjesta, pa i imena i prezimena Istrijana. Nastavio je govoriti kako Slovenima koji se protive asimilaciji prijete progoni i hapšenja. Diskriminacija se ogleda i u tome što su u Julijskoj krajini porezi petostruko veći, nego, recimo, u mletačkoj pokrajini, pa je nekoliko desetina hiljada Hrvata i Slovenaca emigriralo u Jugoslaviju, Belgiju – gdje rade kao rudari – i u prekomorske zemlje. Postao je, kaže, komunista jer su jedino Gramšijevi sljedbenici digli glas protiv ugnjetavanja Istrijana, a ne zbog toga što su ga zavela učenja Marksa i Lenjina.
Patricija ga je neosjetno odvlačila s političkih tema. Ovu priču kao da je već jednom čula, samo što su u novoj verziji Talijani zamijenili Srbe. Pomislila je kako se sve slovenske storije o politici uvijek svode na priče o okupatorima. Da bi skrenula temu, rekla mu je da liči na Kelta. i da joj se zbog toga dopada. Pitala ga je i jesu li ostali u njegovoj famili riđokosi. Natočila mu je još vina, iako je čaša bila dopola puna. On je rekao da mu je dosta pića, i da mu se čini da priča nepovezano i nezanimljivo. Sigurno bi ućutao, da ga ona nije posmatrala netremice, i da nije bila toliko blizu. Na obrazima je osjetio njen dah. Patricija nije bila svjesna da je jedan pramen njene kose dotaknuo mladićev obraz. Vino i njegov raspukli glas su je omamili. Osjetila je miris njegovog znoja, i pomislila da njemu – kao što se to desilo onom neotesanom i pritvornom Dunjašu – ne bi palo na pamet bjekstvo. Izdaja bilo koje vrste.
Tek kad je čula u hodniku korake malog Trifona, koji iz svoje sobe išao prema toaletu, shvatila je kako je izgubila pojam o vremenu. Pogledala je prema zidnom satu na kojem su se skazaljke poklopile iza broja dva. Je li moguće, tako mi je brzo prošlo vrijeme. Sačekala je da se Trifon vrati u svoju sobu, ispila je ostatak vina u čaši, i rekla mladiću da može otići u kupatilo, a ona će mu u međuvremenu spremiti krevet u maloj sobi, u kojoj se inače odmara kućna pomoćnica Fjorela. Malo je zastala, i još je rekla: Donijeću ti i donje rublje koje je ostalo od mog bivšeg muža.
Patricija je, kad je čula da je mladić u kupatilu zavrnuo slavinu na česmi, sačekala ga je u hodniku i otvorila mu vrata male sobe u kojoj je bio samo uski krevet s ormanom i natkasnom. Stajali su jedno pored drugog. Patricija je u međuvremenu bila skinula haljinu i navukla šlafrok, a mladić je jednom rukom pridržavao gaće koje su mu bile široke. Koža mu je mirisala na sapun od lavande. Uhvatila ga je za ruku – kao đačića kad prelaze ulicu – I odvela u svoju sobu s širokim francuskim krevetom.
Logor u Kazerti
Patricija Bonomi, starija kćer apotekara Leonarda Bonomija, bila je neobično lijepa i samosvjesna djevojka. Dottore Bonomi je osobio stariju kćer u odnosu na mlađu Izabelu, koja je takođe ljepuškasta, ali malo punačka, i odveć tiha i sramežljiva. Stari Bonomi, koji se oženio u četrdeset trećoj godini, bio je ponosan na Patricijin vitki stas i otmjeno držanje, ali je u dubini duše strahovao za nju, iako se trudio da to ne primijeti njegova moglie Sofija, koja mu je prigovarala da je suviše popustljiv prema svojoj mezimici, koja je više vremena provodila na hipodromu i u mačevalačkom klubu nego u apoteci koju bi trebala jednog dana naslijediti. Za jednu udadbenicu, koja je potonji izdanak stare napolitanske familije Bonomi-Mandel, po čijem se rodonačelniku Leonardu, već šest generacija, još od 1735. godine, daje ime najstarijem sinu, očekivalo se više zanimanja za farmaciju, latinski jezik i trgovačke vještine. Umjesto da polako preuzima vođenje apoteke od oca koji je patio od astme, i u potonje vrijeme od proširenih vena i gihta, Patricija je vitlala okolo i svoj novac – koji je naslijedila od mamine zie Bernarde – trošila na kupovinu i izdržavanje rasnih trkaćih konja, i dottore Bonomi bio je sve bliže odluci, iako teška srca, da za vođenje velike apoteke u Via Nacionale, koja je upošljavala desetak farmaceuta i laboranata prepusti Izabeli, jer ona je pokazivala više strpljenja i smisla za planiranje prihoda i rashoda, te nabavki suspstanci za ljekove i građenje poslovnih odnosa sa partnerima iz farmaceutske industrije.
Patricija je Dunjaša Dragišića upoznala na malom hipodromu, koji je zajedno sa svojim dvorom, polovinom 18. stoljeća, izgradila dinastija španjolskih Burbona. Hipodrom, posljednjih pedeset godina, poslije ujedinjenja Italije, nije služio samo za držanje, timarenje i jahanje rasnih konja, kojih je zbog ubrzanog propadanja kampanijskog plemstva bilo sve manje, već je dominantno bio ergela konjičkog voda ovdašnjih karabinjera. Proljeće je hiljadudevetstodevetnaeste stiglo barem petnaest dana ranije. Na trkačku stazu, komandir konjičkog voda Virđilo Marini, izveo je crnog neosedlanog pastuva. Narednik je uzdu od predao crnomanjastom atletski građenom čovjeku, koji je desnom rukom pomilovao konja po grivi, i u sljedećem trenu skočio mu na gola leđa, stegnivši kao željeznim obručom noge oko njegovog trbuha, našto se konj propeo na prve, a onda se počeo gicati zadnjim nogama. Patriciji je zapala za oko jahačeva spretnost i samouvjerenost, s kojom kroti mladog neuškopljenog ždrijebca. Što se pastuv više propinjao i gicao to ga je jahač u kožnim čizmama i čakširama krvničkije podbadao u slabine, sve dok konja nije popala bijela pjena, Trzaji pastuva su postali kraći i bezvoljniji, i na kraju je krenuo mirnim korakom, tako priznavši da je sila na njegovim leđima žešća i upornija. Onda je jahač skočio s konja, i vodeći ga za uzde krenuo je prema naredniku, mladom čovjeku, pola glave nižem od njega, ali isto tako kočopernog držanja.
– Eco, sergente maggiore – jahač je uzdu pastuva nonšalantno pružio naredniku.
Hitro se okrenuo prema mladoj ženi, koju je zapazio prije nego što je pojahao konja. Krajičkom oka je primijetio dok je vraćao ždrijebca da mu se mlada dama osmjehnula i lagano mu klimnula glavom, na način koji više priliči muškarcu. Jahač je krenuo nešto žurnijim korakom nego što je uobičajeno prilikom upoznavanja – kočoperno kao da je prije toga osvojio neki utvrđeni grad – prema djevojci u jahaćem kostimu.
– Sono Dunjaš Dragišić, ufficiale di Montenegro.
Djevojka je pokazala dva niza blistavih zuba. Bila je zadovoljna što je, kada je vidjela kako arogantno prihvata uzde pastuva, pogodila da je oficir, i da nije Talijan. Istina, pomislila je da je Turčin, Bugarin, ili možda Grk. Nije se sjetila da bi mogao biti Montenegrin, iako je prije nekoliko dana čula da je u staroj karabinjerskoj kasarni formiran jedan mali logor crnogorske izbjegličke vojske. O toj maloj zemlji, s druge strane Jadranskog mora, znala je samo toliko da je stalno ratovala s Turcima, i da je majka sadašnje regine, negdašnje principesse, Elene di Montenegro, u djetinjstvu bila pastirka. Patricija je, za razliku od njenih prijateljica, obožavala nekadašnju brđansku princezu koja je pokazala više otmjenosti nego dame iz starog rimskog plemstva. Posebno ju je kupila kraljičina srčanost i skromnost: u prošlom ratu je volontirala kao obična bolničarka njegujući teške ranjenike. Većini plemstva, ali i skorojevićima iz nove buržoazije, jednako je smetalo kraljičino pastirsko porijeklo koliko i njena decentnost. U dvoru se govorkalo da je kraljičina uzdržljivost i nesklonost javnim ceremonijama odraz njene nesigurnosti, pritvornosti, ili samo demagogije, pa joj je dvorska dama, contesa Malatesta, prigovorila da nije primjereno da supruga monarha ujedinjene Italije, previja, presvlači i hrani obične plebejce. Kraljica joj je – prema grofičinim riječima nadmeno i lukavo – odgovorila da kad je domovina u opasnosti, svi moraju biti ujedinjeni i zaboraviti na porijeklo i socijalne razlike. Još je, takođe s izvjesnom ohološću – tako se grofici učinilo – kazala svojoj družbenici da su u njenoj zemlji, u svim ratovima, žene išle za svojim muževima i sinovima, noseći im hranu i municiju, i čim se bitka završi na bojištu su previjale, hranile i pojile ranjene borce.
– Patricija… Bonomi – pružila mu je ruku damski, ne savijajući je u laktu, kao da kuša njegovu galantnost. Hoće li se posaviti u pasu i poljubiti joj ruku. Oficir joj je nonšalantno prihvatio ruku, kratko klimnuvši glavom. Gledao je izazovno. Ovo je pravi sin svojih crnih planina. Drzak i nevaspitan. Bez uobičajenog uvoda, Dunjaš joj je rekao da je prvi put na hipodromu, jer je prije samo nekoliko dana stigao u Kazertu iz Gaete, gdje se nalazi veliki crnogorski logor izbjegličke vojske. Jer je zbog stalnog priliva gerilaca iz Crne Gore, koje progoni srpska vojska i njihove domaće pristalice, odlučeno da se otvore još dva manja logora, u Formiji i Kazerti. On je od ministra vojnog imenovan za zamjenika komandanta logora, ali je čvrsto uvjeren da neće ovdje ostati dugo, jer čim se promijeni sadašnja Vlada u Italiji, stvoriće se uslovi za protjerivanje srpske vojske iz Crne Gore. Žustro je nastavio, kao da je na nekoj političkoj tribini da joj objašnjava kako je Kraljevina Srbija uz pomoć Francuske okupirala jednu suverenu državu, saveznicu, koja je bila dio pobjedničke koalicije u prošlom ratu. Dunjašu se učinilo da Patricija upija svaku njegovu riječ, i nastavio je slobodnije razmatrati političke prilike. Italija je bila neodlučna, i nije nam pomogla koliko je trebalo u pripremi ustanka krajem 1918. I danas je njen stav kompromiserski, ali talijanski narod podržava našu pravednu borbu, i mi imamo veliku potporu u parlamentu i u većini ovdašnjih novina. Vođa opozicije Musolini je obećao da će čim dođe na vlast pomoći da se crnogorsko pitanje pravedno riješi.
Patricija je više slušala neznančev naglasak nego što se udubljivala u smisao njegovih političkih poruka. Montenegrin je imao dobar sluh i talijanske riječi je tačno akcentovao, premda je sve nepravilne glagole, poput stranaca koji jezik nijesu učili u školi, govorio u infinitivu. Pritom je gestikulirao širokim i odsječnim pokretima, i ona je zapazila da su mu ruke, za razliku od četvrtasto srezane glave, vitke i dugačke. Njegovi dugi prsti su zaobljeni u zglobovima, kao na kipovima renesansnih vajara. Čovjek s ovakvim rukama ima silovitu strast ili neki izraziti talenat.
Dunjaš je pozvao Patriciju u kafanu Kampanija, i ona reče će ga nažalost odbiti, jer s ocem ima sastanak u apoteci, ali da je može otpratiti. Išli su polako, i Patriciji se učini da joj je odnekud poznat njegov korak. Kao da su nekad već hodali jedno pored drugog. U prolazu pored Kampanije, Dunjaš joj opet predloži da svrate na sladoled, ionako joj je ostalo još tri kvarta od ure do dogovorenog termina. Patricija se ovaj put nije nećkala. Kao da je čekala da je još jednom pozove. Naručila je sladoled od stracciatelle a Dunjaš caffellatte, ne zbog toga što mu se pila kafa s mlijekom, nego da pokaže da on nije samo pripadnik divljih plemena koji otkidaju glave svojih neprijatelja i ističu ih kao trofeje, i da je u međuvremenu stekao manire pravog Evropejca. Kad su ustali od stola uveliko se bilo smračilo. Patricija je zaboravila na dogovor s ocem, kao i popodnevno trattenimento u salonu prijateljice marchese Franke Materaki, isto tako raspusne ćerke sindaca Kazerte, Klezia Maretakija.
U stvari, Patricija se ne bi sjetila da ustane od stola i zamoli oficira da je otprati do apoteke da Dunjaš u jednom trenutku – na način kako je to radio, Jovan Plemenac, arogantni predsjednik crnogorske Vlade – nije iz džepa izvadio sat sa zlatnim poklopcem na kojemu su ugravirani polumjesec i zvijezda. Dunjaš je izvadio zlatni sat jer je bio smislio priču kako ga je dobio na poklon od zarobljenog turskog komandanta Taraboša,Husein bega, u bici za Skadar, u znak zahvalnosti što mu je spasio život i sačuvao vojničku čast, jer mu je poslije osvajanja Skadra vratio sablju i revolver. Kao zainat, Patriciji se nije dojmila zlatna švajcarska doksa sa debelim zlatnim lancem, tako da Dunjašu propala prilika da se pohvali još jednim ratnim viteštvom, koji bi bio bezočna laž. Jer on je prilikom ulaska crnogorske vojske u Skadar 1913. ukrao sat, zajedno sa zlatnim napoleonima, iz kuće skadarskog trgovca Đona Vuksanaja, nakon što je domaćina na prijevaru ubio. Da je Patriciju zaintrigirala zlatna doksa sigurno bi povjerovala u Dunjaševu izmišljotinu, jer njegova mašta je bila živa i slikovita, bez obzira na to što mu je falilo puno talijanskih riječi da detaljno opiše neobične događaje. Sa smislom za detalje i dramaturgiju otkrivao joj je jedan neobični svijet koji je geografski tako blizu, s druge strane Jadranskog mora, na samoj granici Mletačke Republike, i kasnije Hasburške monarhije. Njegovo držanje i gestovi bili su patetični. Glas bi mu na trenutak zadrhtao dok je govorio o strašnjoj patnji i herojskom otporu svojih sunarodnika, koji su veličali Garibaldi, Volter i Puškin. Patriciji je ličio na plemenitog divljaka, ali u jednom trenutku joj se učinilo da Montenegrin možda glumi. Kad su izlazili iz kafane, pri slaboj uličnoj svjetlosti, u sekindi joj je priviđelo kako mu se bionjače prelivaju u žutu boju, nalik zvijeri u trenutku kad se sprema da skoči na plijen.
Patricija Bonomi je načisto poludjela za Dunjašom Dragišićem. Isprva je pokušala da ne misli na njega, onda je naumila da se poigra s njim. Po navici da malo koketira, i kad on još jače zagrize, da ga ladno otkači. Ali, noge su je same nosile, pa bi se, kao slučajno, pojavila na korzu u vrijeme kad su se obično šetkali crnogorski oficiri. Dok je prolazila prema ženskom butiku pored grupe brkatih ljudi u uniformama – među njima nije bio crnomanjasti kapetan – koji su glasno govorili na svom tvrdom nekultivisanom jeziku, prisjetila se jednog podbadanja svoje majke, koja je gledajući kako se Patricija poigrava sa sinom vlasnika hotela Burbon, mladim Đankarlom Papom, s kojim bi čas prisno čavrljala, a onda ga sljedećih dana drsko ignorisala pravdajući se glavoboljom, prorokovala joj je da će se jednom pojaviti neki seduttore, koji će joj sve one njene flertove, pakosti, nestašluke, koje ona čini drugima vratiti s kamatom.
Patricija je razradila cijelu strategiju kako bi što više vremena provodila s Montenegrinom. Smišljala je razna lukavstva, sprijateljila se s ženom narednika Tatara, koja joj je dala broj telefona u garnizonu, pozivala je na večeru majora Marojevića, ne bi li Dunjašu što češće omogućavao izlaz u grad. Kad je vidjela da je major previše vojnički krut, i da je strogo naredio Dunjašu da mora svaku noć konačiti u logoru, jer njegovo odsustvo zbog provoda s lijepom i bogatom ljubavnicom može loše uticati na moral ionako ojađenih vojnika, koji su ni na put ni na dom, onda je Patricija obnovila stan u Via Pulja, u neposrednoj blizini garnizona, koji je naslijedila od tetke Bernarde. S Dunjašem se viđala samo u popodnevnim satima, do vremena večere u logoru izbjegličke vojske. Patriciji je mnogo kasnije došlo do mozga da je majorova strogost bila samo gluma. Tek pošto se uvjerila u Dunjašovu pritvornost i bezobzirnost rekonstruisala je bliskost dvojice oficira, prisjećajući se kako su jedanput pripiti u njenom prisustvu namigivali jedan drugome i podgurkivali se, sigurno govoreći o njoj na vulgaran vojnički način.
Patricija je u kasno proljeće 1920. kazala Dunjašu da misli da je zatrudnjela. Dunjaš je u prvi mah pogledao sumnjičavo, ali kad se ona zajapurila i samo što nije zaplakala, zagrlio je i rekao, nostro figlio. Nepunih mjesec dana poslije, Dunjaša i Patriciju je četvrtog jula u ruskoj crkvi Sveti Nikola, u Napulju, vjenčao arhimandrit Nikodim Janjušević, vojni svještenik iz Gaete. Zajedno s Janjuševićem u Napulj je stigao i brigadir Krsto Zrnović, šef Štaba crnogorske vojske u Italiji, kojega je mladoženja zvao da mu bude kum na vjenčanju. S nevjestine strane došla je samo nesuđena kuma, markiza Franka Materaki. Svještenik Janjušević je objasnio usplahirenoj plemkinji da je po crnogorskim običajima samo muškarac kum na vjenčanju, a da se nevjestina pratilja, na crnogorskom jeziku zove anđibula. Niko od familije Bonomi nije prisustvovao vjenčanju.
Dottore Bonomi se dugo lomio hoće li doći da blagoslovi svoju miljenicu, ali gospođa Bonomi je, otkad je čula da će se Patricija udati za nekog Slava, koji je pritom profugi, i što je najgore nije ni katolik, dobila je nesnošljivu migrenu i dvanaest dana nije izlazila iz kuće. Nije mogla zamisliti višu sramotu nego da njena kćer, koja je po majčinoj liniji u familiji imala, još u doba Klementa VII, jednog člana kardinalskog kolegija pri Svetoj stolici, pogazi i ponizi toliko generacija koji su smjerno živjele i umirale u katoličkoj vjeri. Skromna svečanost u crkvi poslije koje su svatovi i mladenci otišli na ručak u restoran Palermo mogao se završiti skandalom da je neko od predstavnika lokalne štampe bio u blizini kad je svadbeni barjaktar, major Dušan Vuković, nekon što ih je ispred crkve lentrao fotograf Vićenco Marcano, iza pasa izvukao nagan i ispalio tri metka u vazduh. Policiijska patrola koja se u tom času nalazila u blizini crkve uhapsila bi Vukovića, da dvije otmjene mlade dame, od kojih se jedna predstavila kao kćer sindaca Kazerte, nijesu kazale da je gospodin sa zastavom stranac, i da je u njihovoj zemlji običaj da se poslije svadbene ceremonije pjeva i puca iz vatrenog oružja.
Mladenci su se uselili u trosobni stan, u Via Pulja 16, i Dunjaš kao zakoniti muž Patricije Bonome, sada Dragišić, više nije konačio s vojskom, nego se poslije jutarnje kave, u uniformi došetao do kasarne i tačno se u sedam ura javljao na raport majoru Marojeviću, izvještavajući ga o stanju morala i disciplini vojske. Raport je bio formalan, više da sebi pokažu kako su još vojska koja se drži regula, nego što je Dunjašev izvještaj imao nekog smisla. Jer, komandant kasarne, koji je stalno boravio s vojnicima, bolje je poznavao probleme i navike svakog vojnika od svog zamjenika.
Patricija je imala aktivan društveni život do pred sam porođaj. Nije je teško pogodio prekid komunikacije s familijom, pa ni pismo koje je dobila dvadesetog oktobra da je otac razvlašćuje nasljedstva, i da porodičnu kuću, apoteku, stanove u Napulju i Rimu, prepisuje mlađoj kćeri Izabeli, koja će se brinuti o roditeljima do njihove smrti. Samo se malo zabrinula za oca, jer je znala da se na promjenu testamenta odlučio tek poslije velikih pritisaka gospođe Bonomi. Sigurno mu je srce krvarilo dok je pisao novu oporuku, jer njegov odnos prema mlađoj kćeri bio je uvijek nekako distanciran, takoreći usiljen. Patricijini roditelji su ostali nijemi i na glas – koji su dobili od Franke Materaki – da su dobili unuka. Sjutradan su otišli u Rim da čekaju Novu godinu kod tatinog strica Đanija Bonomija, vlasnika velike apoteke u Via Aurelia.
Dunjaš i Patricija su se prije rođenja djeteta dogovorili da će novorođenčetu, ako bude žensko dati ime Milena, po majci regine Elene, a ukoliko se rodi dječak zvaće ga Tripko ili talijanski Trifone, jer se Dunjašev đed zvao Tripko, a Trifone je bio bezazleni Patricijin ujak – fratelo della madre – kojega nikada nije zvala zio već samo po imenu. Patricija se porodila tačno u petnaest sati i pet minuta, neočekivano brzo i lako, s obzirom da je bila prvorotka. Dijete nije zaplakalo prilikom dolaska na svijet, ali se doktor Faketi brinuo bez razloga. Dječak je bio zdrav, premda ni sljedećih mjeseci nije zaplakao, onako iz punih pluća kako to rade mala stvorenja kad su gladna ili osjećaju bol. Ono što bi se moglo nazvati plačem više je ličilo na krmaukanje, groktanje. Dječak se nije ni smijao, I roditelji bi pomislili da ima neku urođenu mentalnu manu, kad ih ne bi gledao tako jasno i koncetrisano. Dunjaša je sin podsjetio, iako je znao da se djeca u tako malom uzrastu brzo mijenjaju, na izvanjeg strica Špira Mijajlova, s kojim su se podrugivale grebačke žene jer nije s braćom poša na Skadar, a Patriciju na drugog ujaka Sandra koji je cijeli vijek proveo u nabavci, prijemu i sortiranju praškova i ljekova u apoteci, i bio je potpuno nevidljiv za kupce, pa i apotekare za prodajnim pultom. Sandro je uživao u svojoj nevidljivosti, i samoći. Familija ga već dugo nije pozivala na svečane ručkove i proslave, ne zato što ga se stidjela, ili što je on bio ljut, jer je njegova stolica bila uvijek u dnu stola pored najmlađeg naraštaja Bonomija i Derida, nego zato što mu se jednostavno nije dalo glumiti ulogu dobrog brata ili ujaka, na koga familija gleda s pretjeranom srdačnošću, zapravo, sa sažaljenjem.
Spoljnom svijetu Dunjaš i Patricija ličili su na zaljubljeni par. Zajedno su nedjeljom odlazili na hipodrom, i u pauzama između trka u klubu izgrađenom ispod centralne tribine, njih dvoje su izazivali pozornost. On se hvalio velikim planovima, i poslovima, koji samo što nijesu počeli. Nagovijestio je da će se, čim se političke prilike u Crnoj Gori promijene, demobilisati iz vojske, I potpuno posvetiti poslovima. Još je rekao da je otvorio uvoznu firmu, koju je registrovao na Patricijino ime. Međutim, svaki put čim bi najavio početak posla događale su se nekakve čudne prepreke. Najprije je naumio, u blizini Skadra, sa svojim ortakom Tomom Berišom, da otvori pilanu, i a izvozi rezanu drvnu građu preko luke San Đovani di Medova u Italiju. Ali je ortak nakon što je sagradio zgradu i naručio mašine za rezanje drveta ubijen u krvnoj osveti. Poslije je bio, s Tominim bratom Ljucom, tobož zasadio duvan na poljima između Skadarskog jezera i Bojane, ali je kupac, fabrika cigara Aquila iz Lećea, iznenada bankrotirala.
No, samo godinu dana poslije vjenčanja Dunjaš se počeo udaljavati od Patricije. Izmišljao je razne obaveze u kasarni, i odsustvovanja na dan-dva zbog raporta glavnoj komandi izbjegličke vojske u Gaeti. Iznaodio je različite razloge da ne bude kući. Mislio je da ga Patricija, pogotovo otkad se Tripko rodio, želi polako ukrotiti, i prevaspitati. Istina, na lukavi latinski način, tepajući mu baršunastim glasom, mio leone. Kad bi čuo kako mu tepa moj lave činilo mu se da se lijepa Kazerćanka posprduje. Patriciji se vratilo nekadašnje samopouzdanje, i Dunjaš se pravio da mu prija nova uloga. Pomagao je ženi da okupaju bebu, ujutro joj je u krevet donosio kafu s mlijekom, palio je vatru u velikoj peći pošto bi prinio iz podruma veliki kašun crnog uglja. Ništa nije slutilo na nevolju dok mu Patricija jedan dan – pošto se bila razboljela domestica Fjorela, koja joj je pomagala u kućnim poslovima i čuvanju malog Trifona – nije zapovijedila da na balkonu okači mokre dječakove pelene. Veliki balkon Patricijinog stana okrenut je ulici, i u svako doba dana na terasi ste izloženi pogledima sa strane, pa je Dunjaš pomislio da bi – dok on na žicu postavlja mokre pelene – slučajno mogao pasati ulicom i neko iz crnogorske kolonije u Kazerti. Najednom je, kao da ga je struja drmnula, skočio i udario nogom u mali sto između fotelje I trosjeda u dnevnoj sobi, i počeo je psovati ženu na crnogorskom jeziku. Kastiguljo. Paśa pizdo. Misliš li da mi staviš samar, da me polatiniš. Jebem ti trag i korijen, i još da ti je malo. Jebem ti Vitoria Emanuila i papu rimskoga. Patricija ga je gledala s nevjericom, kao da ga prvi put vidi, ali je ipak izazovno stala ispred njega. Htjela ga je ošamariti, ali pošto je vidjela da zvijer u njemu raste i postaje krvoločna, okrenula se i pobjegla u spavaću sobu.
Dunjaš je izletio iz dnevnog boravka na ulicu. Prekorio je sebe što je planuo, i posvadio se s Patricijom, iako je bio planirao da joj sve pofermava dok ne dođe vrijeme za odlazak. Jer, ljepota i elegancija mlade supruge stavili su ga u centar pažnje lokalnih muškaraca, jednako onih oženjenih, kao i Patricijinih ispisnika, koji su još giovanotti: gledali su ga s ljubomorom, pa i mržnjom. Kazerćani se nijesu mogli pomiriti što im je jedan priprosti Slavo preoteo atraktivnu djevojku, a drugovi iz kasarne su mu se divili, iako su ga zezali kako primjećuju da se, otkad se oženio, polacmanio u oblačenju i ponašanju. Dunjaš se pravio da ne primjećuje jedne ni druge, kao da ga ne dotiču njihova ogovaranja. Uistinu, sve manje se osvrtao na gradske intrige, jer poslije proslave Đurđevdana u Gaeti, krsne slave dinastije Petrović Njegoš, ministar vojni, Milutin Vučinić, na sastanku Glavnog štaba, rekao je, da je Crna Gora, pošto su je okupirale srpska i francuska vojska, izdana i od posljednjeg saveznika, zvanične Italije. Objasnio im je da je položaj Crne Gore bezizlazan, i da je smrt kralja Nikole još više ubrzala odluku talijanske Vlade da crnogorsko pitanje stavi ad acta, i verifikuje odluke koje su ostali saveznici donijeli u Versaju, prije dvije godine. Tako je Vlada Italije, još za Nikolina života potpisala ugovor sa Beogradom o razgraničenju, i trampila crnogorske interese za teritorije Istre, Rijeke, Zadra i otoka. Jedan naš prijatelj, član talijanske Vlade rekao mi je u povjerenju – zakumio me Bogom da ga ne prosočim jer bi izgubio položaj i sudili bi mu zbog odavanja državne tajne – da je napravljena tajna klauzula, u kojoj se Italija obavezuje da će crnogorsku vojsku proćerati sa svoje teritorije. Stoga, neka se svako snalazi kako zna i umije, Neka ni je Bog u pomoć.
Dunjaš se cinično osmjehnuo na patetično pozivanje Boga ministra vojnog, i šapnuo majoru Marojeviću, koji je sjedio pored njega: Da ni je ovi ozgor stio pomoć ne bi ne ovđe doveo. Nije prošlo ni dva dana i među vojskom je procurilo da će Italija rasformirati garnizone i crnogorskim izbjeglicama dati šupkartu, jer prema ranijem dogovoru u talijanskom kupalištu Rapalu, koji je ovjeren 12. novembra hiljadudevetstodvadesete, Kraljevina SHS priprema masovnu amnestiju za sve koji se žele vratiti u Crnu Goru, osim za vođe Božićnpg ustanka iz 1918. i za komite koji su osumnjičeni za višestruka ubistva. Među vojnicima u Gaeti nastala je pometnja, jedni su ćutali pomirivši se sa sudbinom, dok su drugi ogorčeno prijetili da ni po koju cijenu neće predati oružje talijanskim vlastima. U izvještaju Vladi, komandant garnizona, Krsto Zrnović, kaže: Svi smo u glavnom, ovi iz Gaete riješeni, da se živi nikad ne pustimo kao roblje, krvnicima. Bojeći se pobune talijanski ministar vojni poslao je u Gaetu pukovnika Gracianija, koji je u glavnu gradsku kasarnu, smještenu u Kastelo Anđevine, tvrđavu koja je u 6. stoljeću sagrađena da odbrani grad od Langobarda, pozvao sve crnogorske oficire i vojnike da im objasni nove političke prilike. Ministar vojni i njegov izaslanik skovali su lukavi plan i namamili nenaoružane Crnogorce na razgovor u glavnom gradskom vojnom stanu, dok je u međuvremenu talijanska vojska opsadirala crnogorski logor, i zaplijenila njihovo cjelokupno oružje, koje je čuvalo samo nekoliko stražara.
Ostatak Crnogoraca u Formiji i Kazerti takođe su bili opsadirani od talijanske vojske, i poslije mnoštva psovki, prepirki i ubjeđivanja talijanskih oficira da će ih beogradske vlasti amnestirati, većini vojnika je već svega bilo preko glave – poslije tri rata, internacije u mađarskim logorima, ustanka i emigracije – napušteni i od posljednjeg saveznka. Za povratak u karađorđevićevsku državu prvi se odlučio četvrti bataljon, pod komandom majora Vlada Zimonjića, u čijem sastavu su bili Hercegovci i Primorci. Poslije njih su se polako mirili sa sudbinom i ostali bataljoni, kao i jedinice artiljerije, inžinjerije i Narodne garde. U pritiscima na Crnogorce najbrutalniji je bio pukovnik Đ. Boreli, koji je naredio svojim vojnicima da cijevi pušaka okrenu prema izbjegličkoj vojsci: Ili ćete u Jugoslaviju ili na groblje. Komandant trećég bataljona, Marko Vučeraković’, stao je ispred kolonela, i unio mu se u lice: Treba biti junak pa ubiti junake. Vele da si ka koza bježa s Kaporeta. Ako ti je ostalo vojničke časti ajde da se ja i ti oprobamo, pred mojom i tvojom vojskom. Pukovnik je blijed slušao prijevod sa grubog slovenskog jezika – koji je kolonelu ličio na cijepanje drva – kaplara Paulete, odsječno se okrenuo na desnoj peti, za sto osamdeset stepeni, i promrsio: Brigante. Ali, i čete Crmničana i Katunjana, pod komandom majora Vučerakovića, koje nijesu pristale na deportaciju, opsadirane, bez hrane i duvana, dopustile su da ih sprovedu do Peskare, i ukrcaju na vapor koji će ih dovesti u Zeleniku. Jedni su apatično buljili u horizont, neće li u daljini zazreti Lovćen, a drugi su se s grižom savjesti prisjećali grubih šala na račun majora Zimonjića, koji je dvadeset dana ranije, pred svojim postrojenim bataljonom u Gaeti, kazao glasom pomalo drhtavim i razvučenim, na hercegovački način: Učinili smo što smo mogli. I više od toga, jer je danas cio svijet protiv ove šake siromaha. Ako ste izgubili rat nijeste obraz. I više su vojske i države od naše gubile ratove i slobodu.To je neko Božje proviđenje koje mi nijesmo kadri razabrati. Zato, idite svojim fameljama, i zapamtite: Od roba nešto, od groba ništa.
Dunjaš je, za razliku od majora Marojevića i ostalih oficira u Kazerti, pribrano primio glas o raspuštanju izbjegličke vojske, i njenog progona iz Italije. On je još u januaru 1916., odstupajući pred austrougarskom vojskom, s prenatrpanog parabroda koji je isplovio s Plavnice i pristao u Skadar, taman u času kad je kralj Nikola, poslije odmora u hotelu Ilirija, krenuo prema medovskoj luci, predosjetio da je to put bez povratka. Kralj je povijenih leđa jedva kročio na nogostup auta. Dunjaš ga je u petak vidio s njegovim anđutantom ispred dvorca na Kruševoj glavici, i za ova tri dana bio je ostario deset godina. Dunjaš je, u taj čas, osjetio guku u ožičici, što mu je uvijek bio znak velike nesreće ili opasnosti. Prizora onemoćalog starca, poslije više od pet godina, dozvala je vijest o smrti Nikole Prvog, u Kap d’Antibu. Tog trećeg marta 1921. kasnio je na uobičajeni jutarnji raport u kancelariji majora Marojevića. Niko se od ljudi koji su sjedjeli iza velikog četvrtastog stola nije okrenuo kad je Dunjaš otvorio vrata kancelarije. Svi su kao začarani gledali u komad papira koji je ležao na sredini stola. Dunjaš je sio pored majora Marojevića, i uzeo telegram s pečatom rimske pošte i potpisom predsjednika crnogorske Vlade, Jovana Plamenca, koji obavještava da je Gospodar preminuo u osamdesetoj godini života, poslije šezdeset jednu godinu vladavine. Vratio je papir na isto mjesto, i ne znajući što će s rukama, izvadio je zlatnu tabakeru, poklon od Patricijine kume sinjorine Materaki, i zapalio cigar duvana. Svi za stolom su, s vremena na vrijeme, pogledivali prema majoru Marojeviću, ali njegova kozja bradica je podrhtavala, i činilo se da će svaki čas zaplakati. Poslije puna pola sata tišine, pošto su svi vidjeli, da se od majora Marojevića ne može izmamiti riječ ni gvozdenom kusturom, važno se nakašljao Novica Radović, komandant inžinjerije iz Gaete, koji je sinoć bio stigao u vizitu garnizonu u Kazerti: Sve propada s nekim razlogom, i ništa ne propada samo zbog jedne stvari. Niti traje dovijeka.Kralj Nikola je bio veliki vladar. Još dugo će trebati da se objektivno sagleda veličina njegovih pregnuća. Ali imao je zlu sreću što je predugo vladao, i što nema bastašne i pametne sinove ka što su mu šćeri. Jer da se bolje s muške bande natražio ne bismo na ove grane došli, ne bi mu sinovi dali da stupi u rat za ajter našijeh krvnika, niti bi danas pȏ Crne Gore bilo protiv svoje države, koju su na jatagan stvorili njihovi očevi i đedovi.
Majoru Marojeviću se, kako je Radović govorio, vraćala krv u lice, onda se i on nakašljao, da upozori gosta da bi i on nešto kazao. Dunjaš je vidio da se majoru vraća samopouzdanje, i da je isturio bradicu naprijed, na isti način kao kad se uveče, u paradnoj uniformi, šepurio korzom u centru Kazerte. Htio je da izgleda ljutito, ali glas mu je bio prozukao, kao da se našte srca napio ledene vode s Ivanovih korita, i rekao da mu Radovićeve riječi liče na malodušnost, koju nije očekivao, jer on je osvjedočeni patriota i učena glava, pa bi trebao znati da Crnu Goru niko ne može do kraja uništiti, kolikogod sadašnja situacija izgleda bezizlazna. Crna Gora je kao Feniks. Obnovila se i poslije propasti dinastije Crnojevića, kad se jedan Ivanbegov sin poturčio a drugi pobjega u Veneciju. Kadgođ su naši naprijatelji mislili da su nas za vijek vjekova satrli obnavljala se zublja slobode, moćnija nego što je bila prije. Zato je Vladika Rade u Gorski vijenac napisa: Vječna zublja vječne pomrčine nit dogori nit svjetlosti gubi. Major Marojević je ustao dok je recitovao Njegoševe stihove. Napravio je široki pokret desnom rukom, a glas mu se pojačao za oktavu. Među oficirima nastalo je komešanje. Jedni su zajapurenih obraza viknuli: Tako je, dok su drugi i dalje apatično pušili skadarski kotroban, koji im je prošloga mjeseca donio jedan Malisor, nesuđeni Dunjašev ortak. Inženjer Radović, koji je jedini u kancelariji komandanta kasarne bio u civilnom odijelu, shvatio je da njegove riječi demorališu ionako utučene ljude, koje jad jadu dodaje, još od Prvog balkanskog rata 1912., pa je mislio da treba popraviti utisak: Ja te razumijem, što oćeš da kažeš. Ali, isto tako vjerujem da smo mi što śedimo ovđe ozbiljni ljudi, koji smo sposobni sagledati sve posljedice sadašnjega položaja. I u ličnom i nacionalnom pogledu. Ko nije bio spreman svakoj istini gledati u oči nije ni treba kretat na ovi put. Ko nije znao da ćemo dočekati ovu uru ništa nije razumio. Ali i ja vjerujem da ovo nije kraj Crne Gore. Ne treba sebe i drugima davati lažnu nadu u skoru pobjedu naše domovine. Moraćemo proći još mnoge patnje i poniženja, jerbo danas je cijela Evropa za stvaranje nekakave Jugoslavije, i mi nemamo šansi dok se politički interesi ne preokrenu. Ali, da bi jopet vaskrsla Crna Gora moramo mi preživjeti i naše ideje predati mlađim naraštajima. Stoga, trebamo nešto naučiti i od cincarskih neprijatelja, promijeniti način djelovanja, i prilagoditi se novim okolnostima. Ili ćemo nestati. Ništa neće samo doći, ni danas, ni poslije dvades, ni poslije dvjesta godina, koliko je bilo prošlo vremena od pada Crnojevića do ponovoga rađanja slobodne Crne Gore u doba vladike Danila. Danas je drugo vrijeme i preživjeće samo oni mali narodi koji su stvorili nacionalnu ideologiju, i koji imaju zaštitnike u velikim državama. Versajskim poretkom nijesmo samo mi nezadovoljni nego su ponižene i velike sile, koje su danas pale na koljena, poput Njemačke i Rusije, A kad se one pridignu jopet će o jadu zabavit Evropu. Ni Inglezima se nikad ne zna. To je sila koja vlada s pȏ svijeta. Zato ukoliko mislimo preteć i naš krastaš barjak jednoga dana pobost na Lovćen moramo se otarasit starijeh zabluda. Gospodar je bio izdanak prošloga stoljeća, i to što nije razumio novo doba danas svi skupo plaćamo. Stoga, nemamo druge, no da čuvamo, kako znamo i umijemo, ideju slobodne Crne Gore, da nekako pretečemo, i čekamo kad će se jopet velike sile među sobom pokarabasit, i razvalit Jugoslaviju. Isto onako ka što su je stvorile. Major Radović je završio govor zadovoljan sobom i utiskom koji mu se učinio da je ostavio na prisutne. Isti oficiri koji su odobravali majoru Marojeviću klimali su glavom i majoru Radoviću. Drugi su cijelo vrijeme ćutali, i pušili. Dunjaš je prvi napustio komandu, pošto je major Marojević naredio da se crnogorska zastava na ulazu u garnizon postavi na pola koplja, otvori knjiga žalosti, i odredi delegacija za sahranu kralja Nikole, koja će se obaviti u ruskoj crkvi u San Remu. Za Dunjašem je izašao poručnik Nikolić, plavook, šesan i visok mladić. Dunjašu, što ti misliš? Dunjaš se nakašljao. Grlo mu je bilo suvo. Što vidi ovca ležeći nije daleko. Kraljeva smrt će samo ubrzat ono što bi se ionako dogodilo. Mene su se smučile ove govorancije. Novica je dobar Crnogorac, ali su mu knjige popile pamet. On će da vodi svjecku politiku a ne zna đe se śutra kamođes.
Osmoga maja, drugi dan poslije Đurđevdana, Dunjaš se s majorom Marojevićem vraćao u Kazertu. Na sebi je imao novu uniformu, koja mu je po njegovoj mjeri sašivena u krojačkom salonu Grimaldi. Vozio je Patricijin ford, koji je izgledao kao nov, iako ga je njegovoj ženi prije šest godina kupio otac za dvadeset prvi rođendan. Dan je bio vedar, i lagani sjeverozapadni vjetar im je dražio nozdrve opojnim mirisima nepreglednih zelenih polja Kamanije. Dok se major Marojević bio oklembesio na suvozačevom mjestu Dunjaš se doimao svježe i samopouzdano. Kao na povratku s konjskih trka.
-Ti ćeš ostat u Kazertu? Imaš sođorno, i možeš dobit talijansko državljanstvo preko žene. – Major nije izdržao da ga ne podbode.
– Okle znaš đe ću ja? – Dunjašev glas je bio neuobičajeno grub za oficira koji ima niži vojni čin od sagovornika.
– Mislim, ako nas proćeraju.
– Proćeraće nas, no što će.
Dunjaš je vidio da se major još lomi u sebi kud će, u Crnu Goru ili u Sjevernu Ameriku, u Bjut Montanu, gdje mu je jedan rođak poslovođa u rudniku. Dunjaš je prećutao majoru da se prethodnu noć dogovorio s Krstom Zrnovićem, Živkom Nikčevićem i Markom Matanovićem, za odlazak u Argentinu, prije nego što Talijani narede deportaciju u Crnu Goru. Planirali su da naprave spisak pouzdanih oficira i vojnika koji će biti spremni da krenu s njima u ovu veliku nenaseljenu zemlju, u kojoj se već početkom vijeka doselilo nekoliko hiljada Crnogoraca i Primoraca. Odlučio je da majoru ne govori ništa o namjerama do pred sam put: ne zbog sumnje u njegovu nelojalnost, već zbog jedne tipično mentalitetske osobine Crnogoraca da se moraju nekome pohvaliti da znaju neku tajnu koju bi trebalo sakriti ispod kamena. On bi progovorio na guzicu kad ne bi moga na usta, mislio je Dunjaš o svom pretpostavljenom.
Patricija i Dunjaš su se u društvu još i trudili da izgledaju skladno i opušteno, ali kad bi ostali sami više su nekako ritualno, reda radi, nego s roditeljskom pobudom, zapažali promjene kod malog Tripka, ili Trifona, kako je bio upisan u knjigu rođenih kod ufficiale di stato civile opštine Kazerta. Satima su ćutali, na dva kraja dnevnog boravka: ona je čitala knjige, ruske i francuske klasike, a on je dlijetom oblikovao drvene kutije za duvan s izrezbarenim crnogorskim grbom na poklopcu i svirale za diple. Pošto bi se umorili od ćutanja pomenuli bi Franku ili majora Marojevića, jer drugih zajedničkih prijatelja nijesu imali, ili bi komentarisali vrijeme, što je danas vruće ili ova kiša ne prestaje. Jedino bi se među njima ponovo podigla temperatura na pomen politike. Dunjaš je obožavao Musolinija zbog njegovih kritika talijanske vanjske politike, pogotovo kad je bio u pitanju njen dvolični odnos prema Crnoj Gori, a Patricija je prezirala nekadašnjeg učitelja i urednika socijalističkog partijskog glasila, Avanti, smatrajući ga opasnim cirkusantom koji podilazi najnižim instiktima naroda. Patricija se inače, mimo živčanog reagovanja na pomen fašizma i Musolinija, nije upuštala u političke rasprave. Jer za nju je politika bila pučki teatar, u kojemu svi glume, i poraženi i pobjednici. Jednom je priznala Franki Materaki: Ja se vežem za ljude a ne za ideje. Nemam toliko apstraktne pameti da bih pripadala nekoj političkoj ili nacionalnoj ideologiji. Više je zanimala vizuelna forma, scenografija, govor tijela protagonista, kultivisanost gestikulacije, nego retorička zavodljivost. Jer, politički govori su bili ispražnjeni od sadržaja, kao i svakodnevni rituali starog plemstva i skorojevićke buržoazije kojoj je pripadala njena familija. Tako je namah – a kod nje je sve u životu, bilo naizgled iznenadno i naprasno – odlučila da proda svog rasnog konja i prestane odlaziti hipodrom. Prekinula je, kao na trupac, posjete svim ritualima koje su poslije ujedinjenja Italije bila ustanovila gradska aristokratija i nova buržoazija. Poslije toliko godina napustila je i svoj djevojački kružok, koji je ponedjeljkom i petkom, već deset godina s prijateljicama iz gimnazije praktikovala u salonu Franke Materaki. Jedino nije prekinula odnose s Frankom, koja je obožavala anarhiste i potajno čitala Malatestu i Kropotkina, i jednako kao Patricija prezirala parazitsku klasu, u kojoj je njen otac, sindaco Materaki imao veliki prestiž i ugled. No, Frankina buntovnost je uvijek splašnjavala kadgod je pomislila da bi joj javno podržavanje komunista i anarhista ugrozilo privilegije i navike razmažene jedinice bogatog fabrikanta čokolade, koja se rijetko budi prije podne, i cijelu godinu unaprijed planira odmore i turistička putovanja u znamenita i egzotična mjesta. Franka se divila Patricijinoj hrabrosti, koja se bez dvoumljenja, odrekla nasljedstva zbog čovjeka koga je zavoljela, na prvi pogled, a o njemu i njegovim namjerama je znala tako malo.
Poslije dugog vremena obostrane mrzovolje Patricija se preko noći preporodila, i Dunjaš je u jednom času pomislio da se ponovo zaljubila u nekog drugog izgnanog oficira, siromašnog pjesnika ili romantičnog pljačkaša banaka koji dijeli novac sirotinji. Bila je razigrana kao na početku njihove veze. Opet je prostor oko nje bio ispunjen grlenim smijehom. Sjaj u očima – za koje je Dunjaš tvrdio da su malo vrljave, nesimetrične prema unutra, što je još više isticalo njenu erotičnost – javljao se posebno kad je pričala o neobičnom svećeniku, don Fulviju, nadstojniku župe Svetog Jerolima, koji je u svojoj crnoj torbi pored Svetog pisma nosio knjigu religijskih konteplacija Lava Tolstoja, zbog kojih je velikog pisca pravoslavna crkva proklela. Dunjaš je umirio sujetu pošto je saznao da je ovaj krhki crnomanjasti svećenik socijalističkih pogleda, koga je biskup Bernini trpio samo zbog velike popularnosti među vjernicima i laicima širom Kampanije, starac od blizu sedam decenija. Don Fulvio je bio pokrenuo, zajedno s grofom Skarlatijem – neženjom, koji je živio u prelijepom renesansnom dvorcu u Kazađove, nadomak Kazerte – fondaciju Citta aperta, za pomoć siromašnima, starima, bolesnima, političkim prognanicima. Konte Skarlati – o kojemu su kružile najnevjerovatnije priče, od takvih da je pokazivao velikodušnost u darivanju svoje posluge, da je anonimno velikim svotama novca pomagao bolnice za zarazne bolesti i sanatorijume za umobolne, do toga da je stari razvratnik podmićivao vlasnicu lokalnog bordela da mu, uz pomoć lokalnih razbojnika, privodi nevine četrnaestogodišnje djevojčice iz okolnih sela – predložio je Patriciju u Upravni odbor Fondacije. Patricija je s velikim žarom okupljala volontere, obilazila sirotinjske kuće, edukovala priprosti svijet o higijeni i polnim bolestima. Organizovala je i kurseve za žene nadničara, radnika na željeznici i zelenoj pijaci, među kojima je bilo i nekoliko Crnogorki, koje su za svojim muževima izbjegle s djecom u Italiju. Kasnije im je pokrenula i tečajeve opismenjavanja i krojačkog zanata. Prvi put u životu se osjećala korisnom: silno su je uzbuđivala otkrića da tako male usluge, naizgled bezvrijedne stvari – nešto hrane ili sirotinjske krpe – mogu toliko obradovati ljude. Ovaj neobrazovani, i na prvi pogled priprosti svijet, kojeg je ranije zaobilazila u širokom luku, pokazivao je istinsku neposrednost, vitalnost u trpljenju i nepatvoreni optimizam.
Dunjaš je ubrzo shvatio da mu Patricijina zauzetost poslovima u Fondaciji može dobro doći. Ona bi ujutru na brzinu poljubila muža i sina i ne bi dolazila kući do prvog mraka. Mala porodica je na okupu bila samo nedjeljom. Ovo je bio jedini dan koji je osmomjesečni Trifone provodio s roditeljima. Dječak ih je posmatrao pomalo sa strahom, kao da su tuđi, jer samo je kućna pomoćnica Fjorela, imala strpljenja da s njim razgovara, pjeva mu uspavanke, pomaže mu da stoji uz ogradu drvenog krevetića. Dunjaš je, pošto bi Patricija pošla u Fondaciju, bez riječi odlazio nekud, kao da ide u izvidnicu.
U garnizonima izbjegličke vojske pravili su se spiskovi za ukrcaj na brodove koji će ih vratiti u Crnu Goru. Ali, Dunjašu je raspuštanje i protjerivanje crnogorske vojske iz Italije bila prilika da krene u novi život. Još na samom vjenčanju, u vrijeme najviše euforije, kad je poslije majora Vukovića i arhimandit Janjušević, ispod monaških haljina izvadio nagant, Dunjaš je nevjestu, kumove i svatove, posmatrao kao glumce u nekoj predstavi, koja se njega ne tiče, pa čak se on i ne nalazi na pozornici. U tom času je osjećao da neće sa svojom lijepom nevjestom ostariti u Kazerti. Narednik Aleksa Tatar je tačno zapazio da samoživi Dunjaš ne može predugo izdržati u ulozi bezbrižnog dobrostojećeg domazeta. Neki manje pretenciozni skorojević, koji je izbjegao iz balkanskih zabiti, na njegovom mjestu, hvalio bi svoju srećnu zvijezdu, ali, crnomanjasti, nadmeni kapetan bio je sebi odredio mnogo vežniju ulogu nego da vječito bude genero dottora Bonomija.
Komandant Zrnović, zajedno sa majorima Nikčevićem i Matanovićem, te kapetanom Dragišićem, zbog straha od talijanske i srpske obavještajne službe, u tajnosti je načinio spisak najvjernijih i najupornijih boraca za nezavisnost, s kojima će u Argenitini nastaviti političko djelovanje. Dunjaš je sve češće odlazio u Gaetu, gdje su četvorica oficira, zaključani u kancelariji Zrnovića, u štabu Glavne komande, razrađivali sve detalje priprema za put. Komandant Zrnović je, nakon što je spisak usaglašen, svakom od trojice oficira ponaosob davao instrukcije, s kim i kako treba razgovarati. Scenario naseljavanja u Argentini, veoma detaljno razradili su majori Nikčević i Matanović. U planu su bili okvirno navedeni, vrijeme polaska iz Đenove i dolazak u Buenos Aires, oblast u koju će se naseliti, način političkog organizovanja, nabavka štamparije s ćiriličnim pismom, osnivanje kulturnog društva i uzajamne kase za pomoć najviše ugroženim doseljenicima. Major Nikčević je predvidio iznos ukupnih troškova za put i minimalne potrebe za život u Argentini za prva tri mjeseca, koliko su vjerovali da im je potrebno dok se ne uhvate komada kruva. U cijelom planu nedostajala je samo jedna pretpostavka: odakle će nabaviti novac.
Novac koji je talijanska Vlada davala prognanicima, kao neku vrstu otpremine, nije bila dovoljan ni za najjeftiniju brodsku kartu – bez kabine i hrane – do Buenos Airesa. Major Nikčević je izračunao da će biti neophodno barem još pet hiljada američkih dolara za pasać i mjesec dana za preživljavanje devedeset pet ljudi, koliko ih je bilo na spisku u bilježnici brigadira Zrnovića. Među organizatorima puta za Argentinu nije bilo nedoumica gdje se jedino mogu naći pare za put. Jer, samo na jednoj adresi među crnogorskom emigracijom ostalo je nešto zlatnih dukata i američkih dolara. Predsjednik Kraljevske Vlade, Jovan Plamenac, je poslije smrti kralja Nikole, i odbijanja prijestolonasljednika Danila da preuzme krunu, sam sebe proglasio regentom i prisvojio novac iz državne blagajne, arhiv, pečate i memorandume. Plamenac se nije obazirao na to što je kraljica Milena, zakoniti regent do punoljetstve svog unuka Mihaila, proglasila divizijara Milutina Vučinića za predsjednika Vlade, Većina vojske ostala je vjerna kraljici Mileni, ali Plamenac je ignorisao apele nove Vlade da se novac i dokumenta stave na raspolaganje generalu Vučiniću.
Krsto Zrnović je rekao Dunjašu da pođe s njim u Rim, neće li od Jovana Plamenca, iskudžati za pasać nešto Vladinih para. Cijeli dan su Zrnović i Dunjaš obigravali rimske kafane i restorane u koja je obično zalazio bivši predsjednik Vlade. Ko zna koliko bi još besciljno lutali prijestonicom da na Pjaci Venecija nijesu sreli Pera Šoća, aktuelnog ministra inostranih djela, koji je bio ministar pravde u Plamenčevoj Vladi. On im reče da je najbolje da ga potraže u njegovom iznajmljenom stanu u Via Barberini, jer je juče srio sekretara samozvanog regenta, Kotoranina V. Lipovca, koji mu je rekao da je Plamenca ukočio išijas i da ne izlazi iz kuće. Šoć im je još rekao da misli da je to opet neka Plamenčeva galioština što se tiče bolesti, jer bi on mogao kobili rep iščupati. Zrnović je snažno pokucao na vrata stana s lijeve strane stepenica na prvom spratu zgrade na broju 8, kako im je predočio ministar Šoć. Zrnović je ponovo pokucao, još jače, i stao ispred špijunke da ga stanar može jasnije vidjeti. Jer, Plamenac koji je bio politički vođa Božićnog ustanka 1918. vukao je repove za sobom, zbog slabog i neodlučnog držanja u ovoj vojnoj operaciji. Odmah je, poslije prvih borbi sa srpskom vojskom i bjelašima, pobjegao iz Crmnice za Albaniju, pa je imao je određeni kompleks, i zort, od ustaničkog vođe, koji je dobro znao da su Plamenčev kukavičluk i neopreznost umnogome uzrokovali propast ustanka u crmničkoj I riječkoj nahiji. Plamenčeva neoprezna najava ustanka u pismu upućenom mitropolitu Mitrofanu Banu, podstakli su okupacione vlasti da pohapse najuglednije prvake iz nikšićke i podgoričke oblasti uoči Badnjega dana, što je izazvalo pometnju i poraz Zrnovićeve vojske koja je bila opkolila Cetinje.
-Neće pogan da otvori. Pušti me da razvalim vrata – Dunjaš je procijeio kroz zube.
– Ne. – Rekao je Zrnović, okrenuo se prema izlazu, i mahnuo mu rukom da krene za njim.
Dunjaš i Zrnović su ćutke krenuli prema željezničkoj stanici, da stignu na posljednji večernji voz za Napulj. Zrnovićevo lice, s debelim damarima na sljepoočnicama, bilo je bijelo poput kreća. Paśa pogan, rekao je Zrnović, sijevajući zelenim zjenicama. Na željezničkoj stanici u Napulju Zrnoviću se vratila boja u lice. Još ne znamo rješenje, ali naći ćemo ga. Pametnije je jutro od večeri. Čekaj naređenje.
Dunjaš nije ništa rekao, iako je smislio plan truckajući se na klupi u željezničkom vagonu druge klase. Umjesto da siđe s voza u Kazerti odlučio je da isprati Zrnovića do Napulja. Stigli su deset minuta prije osam u Napulj, i Dunjaš je pošto je komandanta ispratio na autobus za Gaetu, odlučio da prespava u Napulju, i umjesto prema željezničkoj stanici krenuo je do glavne ulice, u kojoj se nalaze ekspoziture banaka. Prošle godine obišao je, uzduž i poprijeko, Korzo Đuzepa Garibaldija, zajedno s Patricijom, kupujući svečanu odjeću i obuću za predstojeće vjenčanje. Dunjaš je u prvom butiku kupio odijelo i cipele, i sljedeća četiri sata čekao vjerenicu u bašti kafane Pompeja, dok nije izabrala haljinu, tašnu i štikle, koje su po njenom ukusu. Tako je besposlen cijelo popodne posmatrao lica prolaznika i pročelja starih palata. U vidokrugu od par stotina metara izbrojio je natpise šest različitih banaka.
Kad se dogegao, nogu pred nogu, od autobuske stanice do korza bilo je prošlo deset sati, i ljudi na šetnici su se prorijedili, iako je bilo toplo oktobarsko veče. Zagledao je, da ne bi nekome izgledao sumnjivo, ne samo izloge banaka nego i butika, bakalnica, gvožđara, prodavnica lovačke opreme, zlatara, slastičarna, pekara. Posebno je pažljivo mjerkao mjesto, prilaz, i kroz spoljne prozore veličinu glavne prijemne prostorije sa šalterima banaka. Posljednja u nizu bila je Banko Popolare, smještena u prizemlju masivne četvorospratnice. Obišao je veliku kamenu palatu sa svih strana i vratio se prema željezničkoj stanici, da prekonači u jednom malom pansionu preko puta glavnog kolodvora .
Sedam dana poslije, 16. oktobra 1921. Dunjaš je u vjenčanom odijelu, s elegantnom kožnom torbom u lijevoj ruci, tačno u dva sata popodne, ušao u Banko Popolare. Na pločniku ispred banke ostao je narednik Mašan Zvicer, s pištoljem u desnom i odšarafljenom bombom u lijevom džepu, obučen u neupadljivo sivo odijelo s kačketom navučenim na čelo. Zvicer je Dunjašu držao stražu i prije osam godina, kad je u Skadru, kao jariću, prerezao grkljan bogatom trgovcu Đonu Vuksanaju, usred njegove kuće, na divanu gostinske sobe. Dunjaš se šalterskom službeniku predstravio kao grčki trgovac koji bi da zakupi jedan bankovni sef, i autoritativno zahtijevao da pozove direktora banka. Službenik s kartonskim šiltom na čelu odmjerio je Dunjaša kratkovidim očima, i ljubazno mu rekao da je kancelarija direktora filijale prva vrata lijevo ispod stepeništa. Dunjaš je malo zastao ispred direktorovih vrata, onda ih odlučno otvorio, izvukao revolver, i uperio ga u glavu srednjevječnog dežmenkastog čovjeka u bijeloj košulji, čiji je sako bio prebačen preko naslona velike stolice. Ruke na sto, budi miran, prosiktao je Dunjaš, odložio torbu na mali stočić s lijeve strane od velikog direktorovog tavulina, pogledao prema vratima, stalno držeći pištolj uperen u glavu dežmenkastog čovjeka, i okrenuo ključ koji je bio u bravi. U jednom koraku bio je pored direktora, koji je skamenjen sjedio. Lijevom rukom ga uhvati za kosu, stavi revolver u džep i iz futrole ispod pazuha munjevito izvadi mali bodež, oštar s obije strane, i stavi ga bankaru pod grlo. Da bi šok direktora bio potpun, Dunjaš mu bodežom zareza kožu ispod brade, tako da je krv počela kapati po bijeloj košulji. Otvori sef. Dunjaš je podigao čovjeka iz stolica, još ga držeći za kosu – kao da je lutka – i gurnu ga prema velikoj čeličnoj kasi. Poslije petnaest minuta, blagajnica Matilda, koja je bila donijela uplatnice za prenos novca na potpis direktoru, panično je kriknula. Direktor je ležao na podu potrbuške, s velikiom oteklinom na tjemenu.
Dunjaš je mirno išetao iz banke, namignuo Zviceru, koji mu se pridružio, i prema dogovorenom planu, zamakli su iza prvog ugla. Poslije tri minuta laganog hoda sjeli su u parkirani Patricijin ford, koji ona ionako nije vozila. Pravdala se kako je previše rasijana da bi upravljala automobilom, pa je ključeve ostavila Dunjašu i Franki Materaki, da je voze s vremena na vrijeme, onako iz ćefa, ili zbog neke preše. Dunjaš nije jutros prijavio Patriciji da će mu trebati auto, jer je ona izlećela kao furija, zaboravivši da poljubi malog Trifona, zbog sastanka zakazanog u Fondaciji, na kome će prisustvovati don Fulvio i grof Skarlati. Dunjaš je auto vratio u Kazertu na improvizovani parking, u dvorište iza zgrade na adresi Via Puljia 16, deset minuta prije četiri sata popodne. Kad se Patricija vratila kući već je bila uključena ulična rasvjeta. Izvinila se Dunjašu i gospođi Fjoreli – koja je već bila uspavala malog Trifona – što se vraća tako kasno, ali, rekla je, ta dva starca, koji upravljaju Fondacijom, toliko su bili opširni i sentimentalni da su davili Upravni odbor cijelih šest sati, a onda su priredili ručak, zapravo večeru, koja bi još trajala da Patricija nije rekla da mora ići kući da bebu spremi za spavanje. Dunjaš je pomirljivo zagrlio ženu, i šaljivo joj rekao: Dobro je da barem neko nešto korisno radi.
On je jedva uspio sakriti razdraganost. Jer, čim je ušao u stan zatvorio se u kupatilu, da u miru izbroji plijen. Torba je bila do vrha puna zelenih banknota od jednog i deset dolara. Debelom bankaru, koji je drhtavim rukama punio torbu, naredio je da stavlja samo američke dolare. Na podu kupatila je rasprostro i razvrstao novčanice. I drugi put ih je prebrojio, misleći da je preskočio jednu balu od po deset dolara. Na kraju se morao pomiriti da je u torbu stalo samo devet hiljada i dvjesta sedamdeset USA dolara. Sedam hiljada je vratio u torbu, dvjesta dolara je stavio u džep za svoga kompanjona Zvicera, a dvije hiljade je metnuo u platnenu vrećicu koju će staviti u duplo dno njegovog ormana – zajedno s dvadeset dukata, koji su mu još bili ostali od pljačke u Skadru – i kasnije ih sašiti u postavu svečanog vojničkog šinjela, koji je obukao samo jednom, na smotri pred Vojnim stanom na Cetinju, na Malu Gospođu 1913., u čast slavodobitnog završetka Drugog balkanskog rata.
Sljedeća dva dana Dunjaš nije izlazio iz kuće, tobož zbog problema sa stomakom. Treći dan, pošto je bio siguran da mu policija nije ušla u trag, obukao je vojnu uniformu, sedam hiljada dolara stavio u kožnu vojničku torbu, i autobusom krenuo u Gaetu. Narednik Zvicer je sio na zadnje sjedište autobusa. Bio je u istom onom sivom odijelu i sivom kačketu, kao prije tri dana dok je čekao Dunjaša ispred Banko Popolare u Napulju. Zvicer je kroz poluotvorene oči motrio prednja vrata vrata autobusa, malo nakrivljen na desnu stranu, kako bi lakše, za ne daj bože, izvukao kolt 38, koji je držao u futroli ispod lijevog pazuha.
Dunjaš je Zviceru rekao će sȃm otići u garnizon. Neka ga čeka u restoranu Kapri. Zaslužili su, rekao je, njih dvojica da ručaju u tako otmjenoj restoraciji – i pošto obavi rabotu u komandi – popiju bocu najboljeg francuskog vina. Dunjaš zateče komandanta Zrnovića samog u kancelariji, gdje preslaže papire i odvaja ih u jednu kartonsku fasciklu. U prijemnoj sobi nije bilo njegovog anđutanta Draškovića, a i ostale kancelarije u komandi bile su puste.
-Otkud te đavo donese. – Pokuša se našaliti brigadir – ne tako visok za Crnogorca, santimetar ili dva ispod metar devedeset, ali orijaške građe, četvrtaste lobanje, volovskog vrata, širokih ramena, uzak u pasu, neobično velikih šaka, i za svoju korpulenciju neočekivano hitrih pokreta – kako bi sakrio iznenađenje.
– Doša sam da vidim kuma – Dunjaš prihvati šalu.
– Onda dobro doša.
– Što ima novo oko para? – Dunjaš je glumio zabrinutost.
– Još ništa. Zvali smo ljude iz crnogorskog komiteta u Rimu. Naše prijatelje Talijane. Neki su obećali da će pomoćí. Doktor Baldaćí je rekao da će prikupit dvije iljade dolara. Obećali su i iz komiteta iz Ciriha. Ali, im treba vrijeme.
– Dobri su to ljudi, ali profesori i novinari nemaju para. Zato sam se ja snaša. Evo ovđe je sedam iljada. – Dunjaš se važno uspravi, i pomalo ceremonijalno postavi torbu na sto, otvori kopču na kaišu i podiže poklopac, tako da se dio zelenih banknota prosu po stolu.
– Okle ti to?
– Stari prijatelj. Dȃ mi ih je bez riječi. – namignu Dunjaš, ne mogavši izdržati ledeni pogled Zrnovića.
– Imaš ti bolje prijatelje no svi mi zajedno. Kako se zove? Može li se znat?
– Reka mi je da mu ne pominjem ime dok ne prispijemo u Bonosajeres.
– Dobro. Neću te ispitivat. Situacija je takva, okle su gođ nećemo im gledat u zube. Samo pazi da nas tvoja luda glava ne uvali u kakav belaj. Naši krvnici samo preže i gledaju nećemo li načiniti neku grešku, sad pošto nas je i Italija ostavila ka brabonjak na ćedilo. – Reče Zrnović, i poslije kratkog dvoumljenja, uze torbu, okrenu je naopako i dolari se prosuše po astalu.
Dunjaš je 13. januara 1922., na veče Nove godine, po julijanskom kalendaru, sjedio je u dnevnom boravku ispijajući drugu bocu merlota, koji mu je po gustini i ukusu bio najsličniji crmničkom vrancu. Patricija je i večeras kasnila, jer je kapelan Montova, koji je bio kapelnik crkve Svetog Jerolima, prvi put imao javno predstavljanje hora koji je prije šest mjeseci sastavio od štićenika Fondacije. Ulećela je kao furija, ovlaš poljubila Dunjaša u obraz, i krenula u dječju sobu da joj gospođa Fjorela referiše o Trifonovom apetitu, je li bio nervozan zbog bola od novog zubića koji samo što nije izašao, onda ju je ispitala sve o pranju i peglanju rublja, rezervama namirnica u špajzu i uglja u podrumu. Dječak je već spavao, i Patricija je otišla do ormana, skinula kostim, navukla šlafrok, i vratila se u dnevnu sobu. Sjela je na trosjed preko puta Dunjaša.
– Molim te, sipaj mi jednu čašu merlota, do pola.
– Evo, izvoli. Jesi li umorna?
– Više nisam. Što ima novo, kod tebe?
– Ima mnogo toga. No, ne stižemo pričat. Nijesam htio da te opterećujem, ali u potonje vrijeme dogodile su se velike stvari. Talijanska Vlada je odlučila da progna crnogorsku vojsku sa svog teritorija.
– Otkud znaš, kad je to odlučeno?
– Nema zvanične odluke, ali nam je izaslanik ministra vojnog naredio da moramo napustit Italiju.
– Ti možeš ostati? Imaš familiju.
– Jes. Ali, ja sam oficir, i moram poštovati naredbe više komande.
– Jugoslaviju su priznale sve velike sile. Crna Gora je prošlost. Ne postoji vojska bez države.
– Ja sam položio zakletvu da ću Crnu Goru braniti do smrti.
– Tebi je nova situacija dobro došla da ponovo živiš starim životom. Kako je ona crnogorska izreka o vuku i šumi? – Patricija je govorila bez ljutnje, gotovo prijateljski.
– Krsti vuka, vuk u goru. – Rekao je Dunjaš, sad nervozniji od supruge. Njena pribranost ga je zbunila, i sad je bio siguran da ima tajnog ljubavnika, i da joj je Fondacija samo izgovor kako bi mogla cijeli dan biti odsutna iz kuće. Da sam joj prije godinu reka da ću otići, oči bi mi izvadila.
– Gdje odlaziš?
– U Argentinu.
– Što ćeš tamo raditi?
– U General Madriagu, oblast Bonosajeresa, u kojoj ima dosta Crnogoraca. To je emigracija koja je došla u Argentinu početkom vijeka, iz ekonomskih razloga. Tamo ćemo stvoriti koloniju novih političkih emigranata. Odole će otići oko stotinu oficira i vojnika, kojima će se kasnije priključiti familije, kad se malo skuće i pribave pare za put. A doći će još neki naši emigranti iz Francuske, koji su bili tamo s kraljem Nikolom. Planiramo da organizujemo jednu stranku i štampariju, pa i novine da osnujemo kad prikupimo dovoljno srestava. U Madriagu je jedan moj rođak, koji se ima svoju pilanu, i poručio mi je da će mi pozajmiti dvije hiljade dolara, da radimo zajedno kao ortaci. Kad stanem na noge doćete ti i Tripko. U Madriagu bi mogla otvorit apoteku.
Patricija nije ništa rekla. Ispila je merlot do kraja. Ustala i otišla u malu gostinsku sobu. Iz ormara je uzela posteljinu za uski ležaj, na kojem je ponekad popodne odmarala gospođa Fjorela.
Prošlo je četiri mjeseca prije nego što se Dunjaš javio Patriciji iz Argentine. Pismo je bilo kratko, na talijanskom jeziku, pisano štampanim latiničnim slovima, mješavinom talijanskog i crnogorskog pravopisa. U pismu je, koje je vrvilo od uobičajenih fraza, pitao za njeno zdravlje, kako napreduje Tripko, je li još angažovana u Fondaciji, gleda li se sa sinjorinom Materaki. Pisao je još da ga je rođak, Tomaš Dragišić, lijepo primio, da je dobio u vlasništvo oko dvjesta hiljada kvadrata zemlje u blizini Madriage, na kojemu će uskoro početi graditi kuću, tako da bi ona s malim Tripkom mogla doći u proljeće iduće godine. Patricija je počitala pismo i vratila ga u kuvertu. Nije imala želju da odgovori, iako je znala da bi Dunjaševo pismo imalo isto tako ozbiljan, gotovo zvaničan ton, i da je u nju jednako zaljubljen kao prvoga dana, jer on se posprdivao đentilecama, zavođenju žena umiljatim riječima, tepanjem, amor mio, cara mia, mio tesoro, bella, bellezza, bellisima, le bacio la mano. Patricija mu je, treći dan ipak odgovorila, ali njeno pismo je bilo još zvaničnije. I mnogo kraće. Samo mu je napisala da je mali Trifone dobro, da i dalje nije previše živahan, ali je otporan na prehlade i razne viroze, od kojih su zimus djeca u Kazerti masovno obolijevala. O sebi nije ništa rekla, niti je nagovijestila da bi se za njim uputila u Južnu Ameriku. Sljedeće pismo od Dunjaša stiglo joj je poslije godinu dana, u aprilu 1924. Interesovao se samo za Tripka, i nije više pominjao njihov dolazak.
Izgledalo je da je Patricijin život ušao u jedan mirni – prvi put u životu – period. Dottore Bonomi je, u ove tri godine poslije odlaska zeta Montenegrina, nekoliko puta, krijući od supruge, posjetio svoju nezahvalnu kćer. Uzeo bi, već onemoćalim staračkim rukama, unuka Trifona, i pjevao mu istu onu pjesmu kojom je umirivao malu Patriciju. Za razliku od svoje majke, koju u djetinjstvu nije držalo mjesto, dječak je bio miran, i gledao je nonna nekako starmalo, s povjerenjem, što se starome dopalo. Dottore je pomislio da se kćerkina ćudljivost, kako se primiče tridesetoj smiruje, i ako se izrana vidi proljeće, mali Trifone nije povukao onu neukrotivu gorštačku prirodu njegovog oca niti majčin nemir i plahovitost, nego će izgleda biti pomiren sa sobom i svijetom, kao što dolikuje potomcima familije Bonomi-Mendel.
I drugi ljudi, koji su površnije poznavali Patriciju, mogli su primijetiti njenu promjenu u ponašanju, i uopšte u izgledu. Više se nije oblačila ekstravagnatno: skinula je nakit, i skupe haljine zamijenila je jednostavnim skromnim kostimima. Njena hirovitost se pretvorila u euforičnost, u obožavanju malih stvari koje ranije nije primjećivala. Neumorno je i sistematično razvijala programe edukacije za analfabete i raspidjele humanitarne pomoći gradskoj sirotinji, tako da joj
je don Fulvio, koji je isprva nije mnogo simpatisao zbog nemara prema crkvenim ritualima – do svećenikovih ušiju došle su Patricijine svetogrne riječi, da religija zaglupljuje – odao javno priznanje na godišnjoj Skupštini fondacije Casa aperta .
Franka Materaki je bila u pravu kada je poslije mnogo godina kazala da je Patricijin najbolji dio života bio u vrijeme bavljenja u Fondaciji. I u fizičkom izgledu prosto je blistala. Nekoliko kilograma koje je u međuvrmeenu nabacila njenu skladnu figuru učinili su još privlačnijom. Patricijini obrazi su se zaokruglili i dobili rozikastu boju, šake su postale punačkije i mekše, butine i donji dio stomaka popunjeni su tankim slojem masnih naslaga i sala. Njene žilave i vitke noge, i stomak koji je bio ravan kao daska, mršavu elegantnu djevojku, koja je s leđa ličila na dječaka u pubertetu, preobrazile su joj figuru u ljepoticu neobično nalik Nani, s čuvene slike francuskog imresioniste Eduarda Manea. Patricija je imala udvarača više nego ikad, mladi Kazerćani, ali i stari pokvarenjaci kojima su kćerke bile Patricijino godište, neumorno su joj se upucavali. Kolale su priče o njenim tajnim ljubavnicima, a ona bi da bi naočigled mnoštva gradskih voajera i brbljivica, flertovala s poznatim Kazerćanima, obično oženjenim, koji slove za ženskaroše.
Patriciju je, s vremena na vrijeme, zabavljalo očijukanje s muškarcima koji su joj bili dragi, ali su previše predvidivi, bez pustolovnog erosa. Ovakve igre su služile za razbijanje svakodnevne rutine između kućnih obaveza i bavljenja u Fondaciji, koja je postajala monotona. Dunjaševa elementarnost i drskost su je oborili s nogu, ali njihova ljubav se iznenada ugasila, kao što je i planula na početku, jer su bili dva svijeta. Imali su premalo zajedničkih sklonosti, a previše samoljublja. Ubrzo je iza njegove viteške maske nepokolebljivog borca za narodnu slobodu otkrila ambicioznog i beskrupuloznog montanjara, koji je svako saosjećanje smatrao djetinjom slabošću i naivnošću. Patricija mu je četvrtu godinu poslije njegovog odlaska, tražila u pismu – on joj je I dalje pisao jednom godišnje, s proljeća, da pita za Tripkovo zdravlje – da joj pošalje, od suda ovjeren pristanak, za raskid braka. To je bila Patricijina mala osveta, da ga pogodi onamo gdje je najranjiviji. Da pomisli da je našla novog čovjeka: Dunjaš joj je jednom, u vrijeme najviše ljubavi, rekao da se poslije njega nijedna žena ne može ponovo zaljubiti u drugog muškarca. Dunjaševa sujeta je dostizala takve razmjere da je moguće, mislila je Patricija, da on održava vezu sa nekim Crnogorcem ili Dalmatincem iz Kazerte, koji ga obavještava o tome što mu radi bivša žena, s kim se viđa, i slično. Zaista, Patriciji se prvih mjeseci poslije Dunjaševa odlaska na nekim trenucima činilo da će banuti na vratima ili će je odnekud presresti na ulici.
Stari Bonomi je, kako je vrijeme prolazilo, učestao s posjetama kćerki. Barem je jednom mjesečno, svake treće ili četvrte subote, navraćao u Patricijin stan. Bio je ponovo ljubazan kao nekada, iako je sve više patio od proširenih vena na nogama. Vlažnih očiju je šaputao Patriciji da je tako lijepa, da mu je ljepša nego dok je bila klinka, anđelčić sa svojom zlatastom kovrdžavom kosom. Nije se mogao zaustaviti u komplimentiranju. Majčinstvo i rad u Fondaciji su te preporodili: to se vidi i po malom Trifonu, koji je tako vaspitan i pametan dječak. Patricija je sažalijevala oca, jer je bio između dvije vatre, dvije prkosne žene, majke i kćerke, koje su se još od početka Patricijine adolescencije stalnom kačile i nadgornjavale. Zato je apotekar upotrebljavao razna lukavstva, pravio cijele scenarije, kako bi smekšavao ženu u vezi s Patricijom. Kao da neće, prenosio je riječi dona Fulvija, koji je javno priznao na godišnjici Fondacije, da mu je Patricija glavni oslonac. Još je rekao, da je poslije starog svećenika Patricija održala dojmljiv govor povodom završenog krojačkog kursa nezaposlenih žena u prisustvu sindaca Materakija, i onda mu je Franka, gradonačelnikova kćer, kazala još da je njegov unuk, mali Trifone, tako vaspitano i pametno dijete, pravi Bonomi.
Dottore Bonomi bi ubijedio svoju ženu da oprosti Patriciji njenu nepromišljenost, što se udala za tog avanturistu, koji pritom nije ni katolik, da mu kćer nije priredila još jedan šok od koga se nikada nije oporavio. Ovaj put Patricijina ludost je bila još veća. Don Fulvio ga je, 28. decembra 1929., koji je bio prvi radni dan poslije božićnih blagdana, našao u apoteci, kako se priprema za posljednji popis u godini. Stari svećenik mu je drhtavim glasom kazao da su sinoć karabinjeri odveli Patriciju iz Fondacije na salušanje u kvesturu. Don Fulvio je isprva mislio da je neka zabuna, ali pošto se nije javila poslije dva sata svećenik je sam otišao u policiju da vidi zbog čega je drže toliko dugo, s obzirom da je samohrana majka, uz to je iz ugledne familije koja je lojalna novom poretku. Šef policije, Eduardo Kristini, koji je nedavno prekomandovan iz fašističkih odreda Squradi d’azione, osornim glasom saopštio je župniku da postoji osnovana sumnja da je gospođa Bonomi učestvovala u organizaciji bjekstva jednog opasnog komuniste, Slovena iz Istre, koji je bio konfiniran u bivšoj karabinjerskoj kasarni.
Mala karabinjerska kasarna, blizu Pjace Mateoti, u centru grada, poslije odlaska crnogorskih izbjeglica postala je logor interniranih Istrana, mahom radnika i seljaka, koji su se odupirali talijanizaciji Istre. Kasarna je bila prazna pune četiri godine, i u međuvremenu se pričalo da će je srušiti i na njenom mjestu sagraditi stambenu zgradu, a potom da će se preurediti u fabrički pogon čuvene konfekcije San Lućo, Ipak, novi stanari kasarne su, u proljeće dvadesetpete postali konfinirani Istrani, narodnjaci-slovenofili i komunisti, uglavnom radnici i zanatlije iz Pule i seljaci iz okoline Pazina. Karabinjeri su seljake svaki dan odvodili da istovaraju terete na željezničkoj stanici, kao i na proširenju ceste prema Napulju, a radnicima i zanatlijama su u jednoj hali u logoru napravili stolarsku i bravarsku radionicu, gdje su pravili drvenu ambalažu, popravljali brave, izrađivali djelove za pištolje i alate za vojnu inžinjeriju i vozni park Dučeovih partijskih postrojbi, Fasci di combattimento i Squardi d’azione. Don Fulvio, ili njegov zamjenik, kapelan Montrova, svake nedjelje držali su misu u maloj prostoriji, u kojoj su ručali stražari kasarne. Svećenik nije tražio veću prostoriju, jer na bogosluženju nije bilo nikad više od deset zatočenika. Jedni su bojkotovali misu zato što su bili ateisti, a drugi zbog toga što su svećenici molitve Bogu izgovarali na talijanskom, jeziku njihovih okupatora. Župa Svetog Marka Evanđeliste dobijala je pakete za internirce od njihovih rođaka i prijatelja, koje je okupljao i transportovao, Božo Milanović, namještenik slovenske župe u Trstu. Patricija je nadgledala podjelu pomoći, ili je lično dijelila pakete zatočenicima, pa je don Fulvio isposlovao da i ona dobije specijalnu propusnicu za logor. U paketima su se, pored namirnica od istarskih rođaka i od slovenskih župa iz Pazina i Trsta, nalazili sapuni, ručnici, donji veš i pribor za brijanje, koje je donirala Casa aperta. Stražari na ulazu u logor pažljivo su pregledali pakete, i sve posjetioce logora – nabavljače hrane, električare, vodoinstalatere, ljekare – na ulasku i izlasku, osim svećenika i bella donne, koja je kćer najpoznatijeg kazerćanskog apotekara. Patricija je znatiželjno posmatrala zatočenike, koji su se nalazili u istom prostoru gdje je jedno vrijeme bio i njen bivši muž. Bilo je neobično što je u bivšu kasarnu ušla tek nakon što je napustio Dunjaš, koji je u njoj proveo gotovo dvije godine. Jednom ga je zamolila – povodom proslave šezdesete godišnjice stupanja na prijesto kralja Nikole – da je povede u kasarnu, da osmotri prostor u kojemu njen muž provodi toliko vremena. Dunjaš joj je rekao takvim tronom da je požalila što ga je pitala, da to nije prilično, jer bi bila jedina žena na prijemu kojemu će prisustvovali predsjednik Vlade Plamenac i ministar vojni Vučinić.
Internirani Istrani likom i stasom ličili su Dunjaševim saborcima, koje je srijetala u gradu, samo su se doimali manje bahatim od Crnogoraca, iako su je i oni gledali s nepovjerenjem. Za razliku od Montenegrina svi su razumjeli talijanski jezik, premda ga neki nijesu htjeli govoriti. Onda ih je Patricija, koja je imala apsolutni sluh i rijedak dar za učenje stranih jezika, pitala nešto na crnogorskoj varijanti slovenskog jezika, što je, naročito kod seljaka iz okoline Pazina, izazvalo još veće nepovjerenje. Posumnjali su da je provokator Ovre, Musolinijeve političke policije. Patricija je primijetila podozrenje interniraca, ali nije htjela objašnjavati da je ono malo slovenskog jezika naučila od muža Crnogorca, s kojim ima sina. S proljeća dvadesetdevete bila je prorijedila odlaske u logor – umjesto nje pakete je dijelila sinjorina Violeta, usjeđelica, kćer vlasnika velike pekare Kaprijati – i sigurno bi njoj potpuno prepustila posjete internircima da je Franka Materaki nije zamolila nešto krajnje neočekivano. Franka je posjetila u stanu, bez najave, u kasne sate, a onda je iz svoje torbe, zajedno s cigaretama izvukla kuverat iz kojeg je izvadila nekakve novine i gomilu papira. Nervozno je zapalila cigaretu, i pogledala uspitivački Patriciju.
– Treba nam od tebe jedna usluga – rekla je pogledujući u papire na stolu.
– Kome treba usluga? Tvojoj familiji?
Franka je duboko uvukla dim cigarete u pluća, kao da traži malo vremena prije nego što progovori. Onda joj je priznala da se priključila komunistima, i da je dobila zadatak od, rekla je, mojih drugova, da nekako doturi jednom logorašu, komunističke listove Stato operaio i Unita, kao i programske tekstove Antonija Gramšija i Palmira Toljatija. Patricija ju je gledala zbunjeno poluotvorenih usta. Lice joj se na trenutak zaledilo, kao da se kani hoće li se osmjehnuti ili će se preobličiti u grimasu neodobravanja. Još joj nije moglo ući u mozak da je razmažena gradonačelnikova kćer, čiji se otac priključio fašistima kad su osvojili vlast, postala aktivistica stranke koju je Musolini zabranio, a njene članove izložio brutalnom progonu.
– Hoćeš li nam pomoći. Znamo da tebe stražari ne pretresaju na ulazu u logor – Frankin glas je bio neočekivano odlučan.
– Samo novine? Ništa drugo? – Patricija se malo pribrala.
Franka je klimnula glavom, i rekla joj da kuvarat treba dati mladom bravaru, koji izrađuje ključeve, ograde od kovanog gvožđa i popravlja alate. Zove se Zvane Gorjan. Patricija se odmah sjetila vitkog momka crvenkaste kose koji je uvijek stajao među zadnjima u redu za humanitarnu pomoć od Fondacije. Za razliku od mladih interniraca, koji su drsko gledali – katkad uz mangupski osmijeh – lijepu humnitarku, pogled riđokosog bravara – kad je uzimao paket – uvijek je bio spušten u visinu Patricijinih ruku. Dok joj je Franka govorila da dobro mora paziti da niko ne primijeti – ni njegovi sapatnici – kad mu predaje novine – jer je Ovra možda vrbovala nekog od logoraša – Patricija je pokušala da razabere, je li bravareva povučenost bila odraz njegove sramežljivosti ili prezira prema humanitarnom licemjerju smjernih katoličkih građana koji aplaudiraju mračnim tlapnjama i krvavom teroru tog cirkusanta koji je sebe nazvao Duče, i umiruju savjest tako što njegovim žrtvama bacaju mrvice sa svojih bogatih trpeza.
Patricija je sjutradan rekla gospođici Kaprijati da će ona u nedjelju ponovo ići u logor. i onda je naveče, pred spavanje, uzela veliki kuverat koji joj je donijela Franka, izvukla Unitu, glasilo talijanskih marksista, od petnaestogog aprila 1929., i pročitala uvodni tekst Toljatija o položaju radničke klase i sramnom paktu kapitalista s Musolinijevom strankom. Članak je pozivao na otpor režimu koji je osramotio Italiju, na jedinstvo radnika i solidarnost inteligencije s pravima potlačenih. Autor je silinu emocija podupro s mnoštvom uskličnika na kraju rečenica, i Patricija je pomislila da je ovakva borbenost i rječitost, tipična za novovjerce, prosto zarazna za očajnike ili povodljive osobe poput Franke Materaki.
Patricija je u nedjelju, kao svaki put ranije, bez kontrole prošla pored dva karabinjera. Nehotice im se osmjehnula, i odmah se pokajala, jer ju je iznenadna srdačnost prema stažarima mogla odati, da se na ulazu nalazio neki promućurniji čuvar, koji je odavno prokljuvio sve galioštine i podvale zatočenika, i njihovih političkih pristalica. Patricija je sačekala petnaestak minuta da Vićenco, gluvonijemi nosač iz Fondacije, na biciklu s tri točka koji u prednjem dijelu ima kvadratnu korpu, donese paketiće umotane u grubu hrapavu hartiju, povezanu špagom u obliku krsta. Patricija je dijelila paketiće tražeći pogledom riđokosog, koji je ponovo zadnji stao u redu. Ali, ovaj put kad je pružio ruke prema paketu gledao je mladu ženu ravno u oči. Patricija se zbuni. Imam nešto, prošapta. Bravar samo povjerljivo klimnu glavom. Njemu su zubi bljesnuli a očni kapci su se stisnuli, pa se na njihovim krajevima pojaviše borice, tanke kao da su crtane grafitnom olovkom.
Osmijeh je lijepo, ozbiljno lice muškarca pretvorio u djetinje. Patricija je osjetila u utrobi onu prijatnu toplinu koju je gotovo bila zaboravila. Kasnije mu je kazala da ništa tako ne odaje karakter čovjeka kao smijeh. Jednima dok se smiju, lice se pretvara u iskrivljenu grimasu, dok drugima odaje čistotu duše, rekla je još. Nekoliko zatočenika otišlo je na misu, a ostali su krenuli prema dvorištu, jer dan je bio vedar, proljećni. Riđokosi bravar je začas zastao, pogledao u Patriciju, i onda se okrenuo, kao da će prema nužniku. Patricija je koraknula prema njemu i ispod bluze izvadila kuvertu s novinama. Hitro mu je turnula kuvertu, koju je mladić stavio u njedra, ispod košulje. Bravar je, kao nehotice dodirnuo Patricijine prste, i njoj je udario plamen uz obraze. Njegov dlan je za trenutak ovlaš položio na njenu lijevu ruku, na kojoj se još nalazio vjenčani Dunjašev prsten, koji, iz navike, nije skidala.
Patricija nije propuštala više nijednu nedjeljnu vizitu logoru, iako nije bilo razloga da se svake sedmice ponavlja ritual dijeljenja paketića, u kojima se katkad u gruboj hartiji nalazio samo jedan komad sapuna. Ubrzo je nepovjerljivost interniraca prema njoj gotovo iščezla: dok im je predavala paketiće učtivo su joj zahvaljivali na talijanskom. Grazie, mille grazie, signora. Odjednom su, bez ustezanja, svi počeli govoriti talijanski, svojim lokalnim dijalektom, koji je Patriciji ličio na mletački. Bravar je uvijek zadnji uzimao trebovanje. Patricija je uspjela da svaki put s njim razmijeni nekoliko riječi. Tačnije, ona je uvijek pitala: Kako si? Otkad si ovdje? Imaš li familiju? Gdje si radio? Zbog čega si interniran?
Bravar bi kazao nekoliko rečenica, a onda se udaljio. Patricijino saznanje o zatočeniku je tako raslo iz nedjelje u nedjelju. S nestrpljenjem je brojila dane do sljedeće prilike da čuje nekolike nove rečenice, iako je slutila da se u njegovom životu nije desilo ništa neobično. Bio je odveć mlad – tri godine mlađi od Patricije – i sramežljiv, da bi bi od njega očekivala neku veliku pustolovinu. Konačno je povezala da je uhapšen početkom prošle godine, jer su ga osumnjičili da pripada tajnoj organizaciji Borba, koja se bori za pripajanje Istre Jugoslaviji. Još je saznala da nije oženjen, i da radi u pulskom arsenalu. Zbog bjeline Istrianove puti, tankih kostiju i dugih vretenastih mišića doimao se nježno, u njegovim svijetlo plavim očima, iza dugih ženskih trepavica nazirala je patnju, saosjećajnost, a u sljedećem trenutku kad bi se spomenuli fašisti ili drugi nasilnici hladnoća mu je izbijala iz pogleda kao iz duboke sniježne jame. Ovaj čovjek može biti svetac i ubica, kao likovi iz Zlih duha ili Zločina i kazne, pomislila je. Patricija je ponovo bila u elementu, kao u prvim danima kad je upoznala Dunjaša, samo sad je morala kriti svoja osjećanja. Crvenokosi se bolje kontrolisao od nje, i izmicao se kad bi mu se ona previše primakla. Osječao je njen dah, ali nije gubio glavu. U trenutku bi se okrenuo, kao da ima nešto posla, i prišao nekom od drugova.
Patricija je na sve načine pokušala osmisliti slobodno vrijeme interniraca, i zamolila je zapovjednika logora, poručnika Privileđa, da joj dozvoli da zatočenicima posuđuje knjige iz biblioteke Fondacije. Poručnik se dugo premišljao, i na kraju je odbio Patricijinu ponudu, uz obrazloženje da bi se među naručenim knjigama mogli provući i oni naslovi koji propagiraju komunizam i anarhizam. Ipak, Patricijinoj tvrdoglavosti nije mogao odoljeti patuljasti poručnik, pa je na kraju dao dozvolu da se formira hor od zatočenika koji će voditi kapelan Montova.
Premijerno izvođenje hora bilo je zakazano za Badnjak. No, poslije samo dvije probe više nikome u logoru nije bilo do pjevanja. Patricija je 19. oktobra bravaru kriomice tutnula kuvertu, ne sluteći da u sadržaju pisma ima nešto uznemirujuće, iako je Franka kad joj je donijela poštu bila blijeda u licu i užurbana. Pošto joj je sjutradan don Fulvio rekao da su internirci, samo sat vremena nakon što je otišla s kapelanom Montovom, počeli bacati stolice u trpezariji, vičući: Ubice, ubice, pozvala je Franku koja joj je rekla da je u Puli, Specijalni sud za zaštitu države, osudio na smrt, jednog mladog seljaka, pod optužbom za terorizam. Strijeljani Vladimir Gortan, bio je bliski rođak zatočenika Rafaelića, takođe mladog seljaka, iz okoline Pazina. Logoraši su se zatvorili u svojim spavaonicama i stupili u štrajk glađu. Stražarima u logoru stiglo je pojačanje, cijeli vod karabinjera i jedna jedinica Squardi d’azione. Na glavni ulaz u logor postavili su teški matraljez, I drugi dan štrajka stigao je pukovnik Bardone, komandant karabinjera iz Napulja, koji im je zaprijetio da ukoliko do sjutra ne prekinu štrajk, i vrate se prijašnjim radnim obavezama, da će ih nasilno, okovane u teška gvožđa, prebaciti u zloglasnu tvrđavu na otoku Ustika, na kojemu stanuju još samo zmije i gušteri.
Štrajk je sjutradan zaista utihnuo. U logoru je uspostavljena uobičajena rutina, ali pukovnik Bardone je strogo zabranio svim civilnim licima da ulaze u prostor koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Jedino je, od spoljnog svijeta, don Fulviju i dalje bio odobren razgovor sa zatvorenicima. Don Fulvio je svakog ponedjeljka Patriciji referisao što je zatekao u logoru, s kim je razgovarao poslie mise, jesu li logoraši i dalje potišteni, žale li se na stražu. Na kraju ona nije mogla izdržati da ga ne priupita za mršavog crvenokosog momka, koji istina ne sluša njegove propovijedi, ali ga je možda zapazio u prolazu za malu prostoriju u kojoj drži bogosluženje. Četvrtog ponedjeljka od okončanja štrajka Patricija je nagovorila don Fulvija da se založi kod poručnika Privileđa, da joj dopusti da na Svetog Nikolu, koji je praznik darivanja, u ime Fondacije zatočenicima podijeli pakete. Poručnika nije trebalo mnogo nagovarati za gest dobre volje, čak je sam predložio da internirci opet mogu primati pisma od rodbine, jer je smatrao da će im ovi mali gestovi pažnje vratiti radni elan u gradnji puteva i u logorskoj radionici.
Patricija nije mogla zaspati noć pred ponovni odlazak u logor. Uzalud je dva sata poslije ponoći ustajala i tuširala se u hladnoj vodi. Digla se cik je zora, skuvala sebi kavu, pa je iznenađena Fjorela umjesto u krevetu zatekla u dnevnom boravku. Ovo je bilo prvi put da gazdarica dočeka na nogama kućnu pomoćnicu, koja je imala ključ od spoljnih vrata. Uvijek dosad Patricija je uveliko spavala, dok je Fjorela spremala doručak malom Trifonu, pa i pošto bi ga odvela u školu, i vratila se s pijace gdje je kupila namirnice za ručak.
Bravar je ponovo zadnji čekao u redu za praznične pakete. Patricija je, dok je dijelila pakete, svako malo ga tražila pogledom. Kako se primicao njoj se činilo da mu je lice sve bjelje a pogled prodoran, čak grozničav, kao da je pod temperaturom. Kako si, pitala ga je brižno pružajući mu paket. On je primio paket lijevom rukom, a desnom, izvježbanim pokretom igrača pokera tutnuo joj je na dlan mali, nekoliko puta presavijeni papirić, ne veći od nokta. Ovo proslijedi dalje, promrsio je kroz zube. Onda joj je okrenuo leđa i nestao iza vrata spavaonice.
Patricija je stavila papirić u desni džep svog dugog crnog kaputa od kašmira. Čim je stigla kući ušla je u svoju spavaću sobu i zaključala vrata za sobom, da joj slučajno ne bi zasmetali Fjorela ili mali Trifone. Pažljivo je otvorila mali bijeli papirić na kojemu je pisalo: ČEKAJTE 26 ILI 27. Ponovo je preklopila papirić, i isti čas je krenula prema telefonu. Pozvala je Franku. Javila se njena mama, sinjora Materaki, koja je rekla da joj kćer nije kući, a onda je Patriciju držala još dvadeset minuta pri telefonu detaljno opisujući prijem koji je u Napulju, za funkcionere fašističke stranke priredio Duče, na kojemu su pozvani gradonačelnik Kazerte i njegova supruga. Uzalud je Patricija, do ponoći, čekala da je Franka pozove telefonom, ili možda da se pojavi na vratima. Jer bravarova poruka je konspirativna. Mislila je da je u pitanju neka šifra. Franka se javila sjutradan oko deset sati, i rekla joj da će je za pola sata čekati kod spomenika Luiđija Vanvitelija, čuvenog arhitekte koji je projektovao kraljevsku palatu Burbona u Kazerti.
Drugi dan Božića, dvadeset šestog decembra predveče, Patricija je omamljena s nekoliko čaša merlota drijemala u fotelji, dok je mali Trifone čitao Bajke svijeta, koje mu je majka poklonila za praznik Hristovog rođenja. Iz dremeža je trgnulo nečije kucanje na spoljnim vratima. Ustala je polako i krenula prema vratima. Nije očekivala nikog u predvečerje blagdana.
– Ko je?
– Franka.
Kad je Patricija otvorila vrata osjetila je da joj se manta u glavi. Pored Franke stajao je bravar, kojega je u posljednjim susretima zvala njegovim krštenim imenom – koje je jednako čudno kao i njenog bivšeg muža – Zvane. Bio je dobro maskiran sa šeširom širokog oboda i šalom preko usta: ni Patricija ga ne cesti ne bi poznala, ako se ne bi zagledala u njegove blage, ali i okrutno pronicljive svjetloplave oči.
– Hoćeš li nas pustiti da uđemo – reče Franka, pola u šali, da bi razbila Patricijinu zbunjenost.
– Naravno. Izvolite.
Nakon što su nenadni gosti skinuli kapute Patricija ih je ponudila s čašom merlota. Bila je previše uzbuđena da se sjeti poslužiti mladog zatočenika ostatkom božićnog ručka.
– Ovo je pravo božićno čudo. Kako to da si dobio dopust? – pitala je Patricija, kojoj je malo zadrhtala ruka dok je sebi dosipala merlot.
Mladić je slegnuo ramenima, i pogledao Franku, koja je napravila dramsku pauzu, onda uzela čašu, i prvo se kucnula s Patricijom, a onda s mladićem.
-Sretan Božić – nazdravila je Franka, odložila čašu i punim plućima povukla dim cigarete nazionale. – Nisu ga pustili, Zvane je sam sebe pustio.
Franka je potanko ispričala da je bravar istaknuti komunista, za čije oslobođenje se angažovao jedan njegov zemljak, Istrijan, koji je važan čovjek u Kominterni. Prvobitni plan je bio da pobjegne za Svetog Nikolu, kad su i stražari, koji svojim ženama i ljubavnicama nose poklone, uglavnom pijani i euforični. Ali, neplanirani štrajk, i pooštrenje mjera nadzora uprave logora, pokvarili su scenario bjekstva. Tako je dogovoreno da se čeka Božićno veče, kada je počeo glumiti napad slijepog crijeva. Toliko je mladi bravar uvjerljivo previjao, i uz to su internirci svako malo zazivali stražare moleći ih za medicinsku pomoć, da je konačno sjutradan, oko dva popodne, komandir straže, narednik Grasi, misleći da je zatočenik dobio splet crijeva, i da možda neće dugo živjeti, naredio da ga karabinjerskom kamanjolom odnesu u bolnicu. Jedan kaplar je dovezao kamionet do vrata spavaonice, i dvojica snažnih zatočenika tobožnjeg bolesnika su položili sklupčanog na pod karoserije, koja je bila pokrivena ceradom. Stražar koji je bio u pratnji vozača kampanjole zatvorio je stranicu karoserije i ponovo sio u kabinu na suvozačko mjesto.
Bravar je iskočio na prvoj krivini, kad je vozač kampanjole prikočio, i dvojica mladih ljudi koji su se naizmjenično, s još jednim parom, od jutra vozikali biciklima u blizini logora, stigli su za par minuta do njega. Manji mladić, gotovo dječak, svoje je biciklo, zajedno s kačketom, dao bjeguncu, a drugi je mahnuo rukom da ga slijedi u pravcu kuće gradonačelnika Materakija. Ilegalci su bili uvjereni da bjegunca neće niko tražiti u sindacovoj rezidenciji. Ipak, desila se jedna nepredviđena stvar. Gospodin Materaki nije otišao u svoju vilu u Formiji, kako je bio naumio drugi dan Božića, jer je dobio upalu vena, i listovi nogu toliko su mu otekli, kao da će prsnuti, pa je Franka sačekala bjegunca u posljednji čas ispred kapije u autu, i pozvala ga da sjedne pored nje. Ćutali su par minuta, a onda ga je Franka vragolasto pogledala: Spremila sam ti jedno Božićno iznenađenje.
Patricija se nije sjetila prigovoriti Franki, jer ju je manipulisala, i izložila opasnosti, ne upozoravši je da se priprema bjekstvo. Štoviše, bila joj je zahvalna na promućurnosti da Istranina dovede kod nje. Iako se dojmila površnom zbog svoje brbljivosti Franka je imala prefinjenu žensku intuiciju, i čim je ugledala momka ukapirala je da Patricija zbog njega svake nedljelje odlazi u logor, i provodi toliko u organizovanju pomoći internircima. Način na koji je mladić hodao, držao glavu i posmatrao ispod svojih dugih ženskih trepavica, Franki su bili znak da se njena srčana, i zanesena prijateljica, zacopala kao neka šiparica u ovog radnika-poluseljaka.
Franka je uskoro ustala. Rekla je da treba otići kući dok još ima ljudi na cesti, jer su karabinjeri čim je kampanjola pristala pred bolnicu alarmirali sve živo i mrtvo, i krenuli u potjeru za bjeguncem. Na izlaznim vratima, Franka joj je još kazala tonom koji je Patriciju ponovo iznenadio, dok je u hodniku oblačila kaput, da javi kućnoj pomoćnici – ukoliko joj nije dala slobodne dane za Božićne praznike – da sljedeća dva dana ne dolazi na posao. U međuvremenu će se drugovi pobrinuti da druga Gorjana prebace na sigurnije mjesto.
Patricija je iz špajza donijela drugu flašu merlota. Prvo je natočila gostu, pa sebi, a onda se sjetila da on sigurno nije jeo možda cijela dva dana. Pozvala ga je za trpezarijski sto, i na velikom ovalnom pjatu iznijela je pola pečene ćurke, koju je Fjorela spremila za Božić. Crvenokosi je žvakao polako, iako je bio toliko gladan – za razliku od njenog bivšeg muža, koji je gutao halapljivo – i vješto se služio pirunom i nožićem, kao da nije rođen u prostoj kući već u nekoj palati gdje su objedi svakodnevni rituali s puno zvanica, u kojima se manje jede a više ćakula, odmjerava društeni značaj, obrazovanje i žovijalnost sagovornika, njihova odijela i toalete, i ponekad se ispituje teren, pa i ugovara neki posao.
Mladić je govorio polako kao što je polako jeo. Njegov raspukli glas bio je ravnog tona, poput propovjednika don Fulvija, ali nije bio propovjednički patetičan. Pričao joj je o Istri, njenoj istoriji, običajima, mentalitetu, nekadašnjoj convivenzi Slovena – Hrvata i Slovenaca – i Talijana, onda o tome kako su fašisti zabranili škole na slovenskom jeziku, preimenovali imena mjesta, pa i imena i prezimena Istrijana. Nastavio je govoriti kako Slovenima koji se protive asimilaciji prijete progoni i hapšenja. Diskriminacija se ogleda i u tome što su u Julijskoj krajini porezi petostruko veći, nego, recimo, u mletačkoj pokrajini, pa je nekoliko desetina hiljada Hrvata i Slovenaca emigriralo u Jugoslaviju, Belgiju – gdje rade kao rudari – i u prekomorske zemlje. Postao je, kaže, komunista jer su jedino Gramšijevi sljedbenici digli glas protiv ugnjetavanja Istrijana, a ne zbog toga što su ga zavela učenja Marksa i Lenjina.
Patricija ga je neosjetno odvlačila s političkih tema. Ovu priču kao da je već jednom čula, samo što su u novoj verziji Talijani zamijenili Srbe. Pomislila je kako se sve slovenske storije o politici uvijek svode na priče o okupatorima. Da bi skrenula temu, rekla mu je da liči na Kelta. i da joj se zbog toga dopada. Pitala ga je i jesu li ostali u njegovoj famili riđokosi. Natočila mu je još vina, iako je čaša bila dopola puna. On je rekao da mu je dosta pića, i da mu se čini da priča nepovezano i nezanimljivo. Sigurno bi ućutao, da ga ona nije posmatrala netremice, i da nije bila toliko blizu. Na obrazima je osjetio njen dah. Patricija nije bila svjesna da je jedan pramen njene kose dotaknuo mladićev obraz. Vino i njegov raspukli glas su je omamili. Osjetila je miris njegovog znoja, i pomislila da njemu – kao što se to desilo onom neotesanom i pritvornom Dunjašu – ne bi palo na pamet bjekstvo. Izdaja bilo koje vrste.
Tek kad je čula u hodniku korake malog Trifona, koji iz svoje sobe išao prema toaletu, shvatila je kako je izgubila pojam o vremenu. Pogledala je prema zidnom satu na kojem su se skazaljke poklopile iza broja dva. Je li moguće, tako mi je brzo prošlo vrijeme. Sačekala je da se Trifon vrati u svoju sobu, ispila je ostatak vina u čaši, i rekla mladiću da može otići u kupatilo, a ona će mu u međuvremenu spremiti krevet u maloj sobi, u kojoj se inače odmara kućna pomoćnica Fjorela. Malo je zastala, i još je rekla: Donijeću ti i donje rublje koje je ostalo od mog bivšeg muža.
Patricija je, kad je čula da je mladić u kupatilu zavrnuo slavinu na česmi, sačekala ga je u hodniku i otvorila mu vrata male sobe u kojoj je bio samo uski krevet s ormanom i natkasnom. Stajali su jedno pored drugog. Patricija je u međuvremenu bila skinula haljinu i navukla šlafrok, a mladić je jednom rukom pridržavao gaće koje su mu bile široke. Koža mu je mirisala na sapun od lavande. Uhvatila ga je za ruku – kao đačića kad prelaze ulicu – I odvela u svoju sobu s širokim francuskim krevetom.