Lisa Nowak bila je primjer uspješne i emancipirane žene, one koja dokazuje kako se u sretnoj obitelji, s dobrim i požrtvovnim mužem, mogu pomiriti majčinstvo, uspjeh na poslu, izuzetno društveno uvažavanje. U četrdeset i četvrtoj imala je troje djece, sina i dvije krasne blizanke, te karijeru kakvu u Sjedinjenim Državama, a onda i na cijelome svijetu, ima jedva desetak žena i tek nešto više muškaraca. Gledamo Lisu na službenoj fotografiji, našminkanu, onako malo pretjerano, kako se već šminkaju Amerikanke, pažljivo fenirane kose, kao u kakve republikanske senatorice, dok u svemirskome skafanderu, nasmijana kao milijun Kineza, gleda negdje daleko u budućnost, mjerka svijet šmekerskim pogledom osobe kojoj nitko, pa ni predsjednik Bush, ne može oduzeti ono što je u životu stekla. Istina, on je posljednji koji bi joj išta oduzimao, jer je Lisa simbol onoga što jednoj ženi može omogućiti američki način života, zbog kojega je, ako se sjećate, Predsjednik i pokrenuo sve ove ratove.
Tu bi priča o Lisi i završila, zapravo ne bi ni počela, jer kome bismo i zašto pričali o jednoj savršenoj astronautkinji, da se žena nije zaljubila u mlađega muškarca, lijepoga pilota po imenu William, u kojega je, međutim, bila zaljubljena i inženjerka u NASA-i Colleen. To je situacija u kojoj bi većina žena i muškaraca odustala, malo bi patio, pa bi zaboravio Williama, koliko god bio lijep i šarmantan, jer tko bi se oženjen, ustvari – udat, pa još s troje djece na grbači, borio sa suparnicom za naklonost drugoga muškarca, koji je, tek uzgred recimo, također oženjen i ima djecu? Lisa nije odustala, odlučila je boriti se, uzdajući se u svoje nadljudske astronautske sposobnosti, ili možda vjerujući u to da je ljubav vrijedna toga da se za nju učini sve. Da bi prije suparnice stigla do odabranika svoga srca stavila je pelene, da se ne mora zaustavljati kad joj se piški, sjela je u auto, pa je iz Houstona – Teksas krenula na put do Orlanda – Florida, što je dobar komad Amerike, kaneći da spriječi Colleen da prije nje dođe Williamu. Stigla ju je na Floridi, na aerodromskom parkingu, i napala je suzavcem. Borba dvije uposlenice NASA-e nije, na žalost, snimljena, ali vjerujte mi na riječ, vidio sam tu scenu barem tri puta u životu, kao i gotovo svatko tko je odrastao malo istočnije ili malo južnije od Zagreba.
Policija je ekspresno djelovala, uhitila je astronautkinju, a na fotografiji koja je tom prilikom snimljena za policijsku kartoteku Lisu Nowak skoro da ne možemo prepoznati. Izgleda kao očerupana kokoš, tužnoga ljudskog pogleda, sve je američko nestalo s nje. Novine su se odmah raspisale da je astronautkinja poludjela, a u NASA-i su to spremno potvrdili, kao što će tezu o ludilu vjerojatno potvrditi i tim psihijatara. U svijetu u kojemu je Lisa Nowak do jučer bila tako silno uspješna da je mogla biti i jedan od njegovih simbola i amblema, ničim se, osim ludilom, ne da objasniti ono što je ta žena napravila. Naime, u tom je svijetu, u kojemu, na žalost, i mi sve više živimo, ljubav nešto što nije ekscesno, opasno, devijantno, destruktivno, asocijalno… ili jednom riječju – škodljivo. Ljubav je kao niskokalorijski osvježavajući napitak, kao fitness, wellness i nes bez kofeina, ljubav je kao prozak i kao Condoleezza Rise, umirujuća i dobra za probavu, kao celulozna vlakna u hrani. Sve što govori suprotno, mora se, logično, proglasiti ludilom.
Lisa Nowak zapravo je žena iz naše kalete i mahale. Možda bismo ju mogli naći i u nekim dijelovima Zagreba, u Dubravi ili na Peščenici, ili u starome Trnju, ukoliko staro Trnje još postoji. Ona je redovito srednjih godina, pomalo ocvala i prezrela, ali dobrodržeća bivša ljepotica, koja svakoga jutra ide do dućana u trenirci ili u šlafroku. U vremenima kada su vikleri bili temeljni čimbenici ženskih frizura, a o tim vremenima zapravo najradije i govorim, dolazila je do dućana i s viklerima na glavi, koje bi nonšalantno prekrila maramom, a oni su se, obično plastični, zeleni i ružičasti, ocrtavali i izvirivali kao važan svjetonazorski element, kao ono po čemu se takve žene razlikuju od drugih žena. Kao što se i Lisa Nowak svojom isfeniranom kosom u astronautskome skafanderu razlikovala od drugih žena.
U neka doba, takva bi se dobrodržeća gospođa, što pod utjecajem hormonalnih bura i uragana što zbog vlastite odvažnosti, zagledala u muža svoje prve susjede, obično iste takve dobrodržeće osobe u šlafroku. Mužu ili nije bilo mrsko, ili bi bježao glavom bez obzira, to za našu priču nije ni važno, ali kada bi se jednoga dana dvije gospođe, namjerno ili slučajno, srele ispred dućana, događalo se upravo ono što se dogodilo na aerodromskom parkingu na Floridi: vriskom, drekom i noktima branili bi se Amorovi argumenti, a vikleri bi frcali na sve strane!
Uzalud vam svemirska tehnologija i istraživanja drugih galaksija, uzalud ste među tisućama žena birali najjaču, najpametniju i najsposobniju, da vam bude astronautkinja. Uzalud su se timovi stručnjaka bavili predviđanjem svake mogućnosti, kvara na raketi ili ljudske greške, jer je nemoguće predvidjeti i osujetiti nešto tako jednostavno i banalno. Ljubav, dakle! A kada se ljubav dogodi, onda ćemo je, eto, nazvati još i ludilom. Istina, kada bogati i uspješni tako polude, vijesti o tome objavljuju se u vanjskopolitičkim rubrikama i na stranicama spektakla i zabave, a kada poludi sirotinja, njihova ljubav završi u čemeru crne kronike.
Kylie Minogue je, na drugome kraju svijeta, imala ljubavnih problema kad i Lisa Nowak. Nju je ostavio dečko, francuski glumac Olivier Martinez. Javnost je tom viješću bila više uznemirena nego tučom među svemirskim mahalušama na Floridi. Na internetu i u ženskim magazinima, čak i u – na okrutnost vazda spremnim – tabloidima, uzrujani publikum proklinje Oliviera i brine se kako će nesretna Kylie preživjeti još jedno iskušenje sudbine. Kada bi se nevoljnika slučajno dočepali, proveo bi se gore nego Osama bin Laden. A zašto? Samo zato što je napustio ženu koju više nije volio. E, ali ta žena je Kylie, pa stvar zvuči strašno, kao da je napustio Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i vilu Sunčicu, istovremeno.
Kylie Minogue se povlači po sceni već dobrih dvadeset godina, a njezin hit, jedini kojega uopće znam, ili kojega uspijevam identificirati s njom, I Should Be So Lucky, vladao je dalmatinskim diskoklubovima još u onim predratnim godinama. Tada je, barem u balkanskoj percepciji, MTV bio na vrhuncu, gledali smo ga u svakome kafiću, nije bilo ni ZAMP-a da uzme porez na budale, a Kylie je u spotu za taj jedan hit izgledala kao mala bijela kurvica, kakvih je u to vrijeme bila puna scena. Dvadesetak godina kasnije, Kylie je mlađa nego što je bila tada, premda su joj četiri banke. U međuvremenu je od lake ženske u lakiranim plastičnim hlačicama postala nježna, nevina i čista Barbika za odrasle, jedno od najbezazlenijih slatkih lica iz svih svjetskih tabloida. Stariji čitatelji se sigurno sjećaju Politikinog zabavnika i u njemu rubrike „Obucite Hogara i Helgu“. Kylie Minogue je danas, u planetarnom smislu, simbolični nadomjestak za tu rubriku, samo što se Kylie ne oblači, nego se traži najboljega muža za nju, pate se njezine ljubavne muke, a nedavno je cijeli planet bolovao i njezin rak dojke. U toj je bolesti bilo nečega što je dodatno sablažnjivo, naime, ni po čemu se nije moglo zaključiti da boluje neka stvarna osoba, nego je to, opet, više bila Snjeguljica. Lako bi se moglo reći da Kylie Minogue uopće ne postoji, ili postoji kao Barbika, koja se mijenja iz sezone u sezonu, ali nikada ne stari i ne živi život žene.
Stoga ni ljubavna priča Kylie i Oliviera nikada nije bila stvarna. Gledali smo fotografije na kojima se njih dvoje ljube, negdje je objavljena i slika na kojoj on, slikan s leđa, s buketom cvijeća odlazi da ju posjeti u bolnicu. Ali ništa na tim slikama nije bilo dramatično, niti uzbudljivo. Zato što je bilo teško vjerovati kako može postojati drama u tako umivenim i besprijekornim životima. Publika je naprosto znala da Kylie mora ozdraviti, jer ona nije ni bila bolesna kao što su druge žene bolesne. Njezina je bolest više slika bolesti, bezazlenija i čišća, kao što je i sama Kylie bezazlenija i čišća od onih koji ju vole. Ona je idealan model za postere koji pubertetkinje lijepe po zidovima svojih soba. S njom neće postati anoreksičarke kao s Victorijom Backham, nego će i u četrdesetima biti čedne kao oblačić vate za skidanje šminke.
Priča o tome kako i za koga udati Kylie, nakon što ju je ostavio zli Francuz, trajat će još dugo, ali to neće biti, niti je ikada bila, ljubavna priča. Ljubav, naime, osim u hertz romanima i američkim ženskim magazinima, uopće nije bezazlena.
Ali priča koja je ovih dana publiku najviše raznježila ljubavna je priča dva zagrljena kostura, stara pet do šest tisuća godina. Kao što je i red, kosturi su pronađeni u Italiji, štoviše blizu Verone. I opet su sve novine, sve televizije i sav cyber space pronašli sebe u još jednoj velikoj ljubavi. Slika dvije lubanje, jedne poluzijevnute, kao da upravo izgovara mazne riječi, a druge malo pognute, kao da se u tim nježnostima ušuškava i u njima nalazi jednu malu ljudsku vječnost, amblematska je u toj mjeri da bi vrlo lako mogla ući u vremeplove i kalendare, pa bismo od sada pa do vijeka zimu 2007. mogli evocirati kao datum otkrića skeletnih ljubavnika. Premda nema nikakve potvrde, niti takve potvrde može biti, da su se to dvoje, dok su bili živi, uopće i voljeli, niti da je onaj tko ih je tako sahranjivao imao na umu ljubav. Možda se nisu ni poznavali, i slučajno su zajedno pokopani. Recimo, moglo je to biti vrijeme velike epidemije, pa su ih jedno preko drugoga spustili u raku. Ili se radilo o dvoje razbojnika, koji su skupa pogubljeni i tako pokopani, za upozorenje drugima. Stotinu je mogućih objašnjenja, ali odabrano je ono koje će se ljudima nekako najviše svidjeti. To da su ta dva šarmantna skeleta prije pet tisuća godina pripadala mladim ljubavnicima.
Ljudi zbog nečega misle da je postojalo vrijeme velikih ljubavi, ali ono je prošlo. Nekada su starci to vrijeme vezivali za vlastitu mladost, ali otkada je svijet stekao neke kolektivne godine, pa smo svi jednako stari, i možemo biti djevojčice sa četrdeset, kao Kylie, od tada se velike ljubavi traže i nalaze u vremenu kada je cijeli svijet bio mlad. A svijet je bio jednako mlad i prije osamdeset godina i prije pet tisuća godina, jer mu je mladost određena time što se nismo još bili rodili mi starci. Eto, čini mi se da je to razlog što su se ljudi tako spremno raznježili nad dva kostura.
Postoji tu još jedan razlog. Iako je, barem u zadnjih stotinjak godina, u svjetonazoru zapadnoga muškarca normalno, ako ne i poželjno, poznavati i seks bez ljubavi, dakle, seks kao gimnasticiranje puno strasti, što je, ako sam dobro shvatio, postalo imperativnom i dijela ženskih ideologija, ipak publika čezne za totalnom romantikom. Eto, recimo za kosturima. Ili za Kylie, koju ne možemo zamisliti kao ženu koja ima muža i još tri žigola. Naravno, i ovoga puta kolektivna je čežnja fiksirana na nešto što nikada nije postojalo. Kao što ni Romeo i Julija nisu bili onakvi kakvima ih već par stoljeća turistima nude u Veroni. Ljubav je i onda, kao i danas, bila devijantna, okrutna, nastrana. I nježna. Pomislite na žrtvu Lise Nowak koja je odlučila piškiti i još nešto činiti u pelene, samo da što prije stigne do muškarca svoga života. Nije Lisa luda, ona je samo stvarna, a stvarnih se ljubavi ljudi plaše, jer počesto škode reputaciji.
Ljubav, jedan novinski esej iz 2007. godine
Lisa Nowak bila je primjer uspješne i emancipirane žene, one koja dokazuje kako se u sretnoj obitelji, s dobrim i požrtvovnim mužem, mogu pomiriti majčinstvo, uspjeh na poslu, izuzetno društveno uvažavanje. U četrdeset i četvrtoj imala je troje djece, sina i dvije krasne blizanke, te karijeru kakvu u Sjedinjenim Državama, a onda i na cijelome svijetu, ima jedva desetak žena i tek nešto više muškaraca. Gledamo Lisu na službenoj fotografiji, našminkanu, onako malo pretjerano, kako se već šminkaju Amerikanke, pažljivo fenirane kose, kao u kakve republikanske senatorice, dok u svemirskome skafanderu, nasmijana kao milijun Kineza, gleda negdje daleko u budućnost, mjerka svijet šmekerskim pogledom osobe kojoj nitko, pa ni predsjednik Bush, ne može oduzeti ono što je u životu stekla. Istina, on je posljednji koji bi joj išta oduzimao, jer je Lisa simbol onoga što jednoj ženi može omogućiti američki način života, zbog kojega je, ako se sjećate, Predsjednik i pokrenuo sve ove ratove.
Tu bi priča o Lisi i završila, zapravo ne bi ni počela, jer kome bismo i zašto pričali o jednoj savršenoj astronautkinji, da se žena nije zaljubila u mlađega muškarca, lijepoga pilota po imenu William, u kojega je, međutim, bila zaljubljena i inženjerka u NASA-i Colleen. To je situacija u kojoj bi većina žena i muškaraca odustala, malo bi patio, pa bi zaboravio Williama, koliko god bio lijep i šarmantan, jer tko bi se oženjen, ustvari – udat, pa još s troje djece na grbači, borio sa suparnicom za naklonost drugoga muškarca, koji je, tek uzgred recimo, također oženjen i ima djecu? Lisa nije odustala, odlučila je boriti se, uzdajući se u svoje nadljudske astronautske sposobnosti, ili možda vjerujući u to da je ljubav vrijedna toga da se za nju učini sve. Da bi prije suparnice stigla do odabranika svoga srca stavila je pelene, da se ne mora zaustavljati kad joj se piški, sjela je u auto, pa je iz Houstona – Teksas krenula na put do Orlanda – Florida, što je dobar komad Amerike, kaneći da spriječi Colleen da prije nje dođe Williamu. Stigla ju je na Floridi, na aerodromskom parkingu, i napala je suzavcem. Borba dvije uposlenice NASA-e nije, na žalost, snimljena, ali vjerujte mi na riječ, vidio sam tu scenu barem tri puta u životu, kao i gotovo svatko tko je odrastao malo istočnije ili malo južnije od Zagreba.
Policija je ekspresno djelovala, uhitila je astronautkinju, a na fotografiji koja je tom prilikom snimljena za policijsku kartoteku Lisu Nowak skoro da ne možemo prepoznati. Izgleda kao očerupana kokoš, tužnoga ljudskog pogleda, sve je američko nestalo s nje. Novine su se odmah raspisale da je astronautkinja poludjela, a u NASA-i su to spremno potvrdili, kao što će tezu o ludilu vjerojatno potvrditi i tim psihijatara. U svijetu u kojemu je Lisa Nowak do jučer bila tako silno uspješna da je mogla biti i jedan od njegovih simbola i amblema, ničim se, osim ludilom, ne da objasniti ono što je ta žena napravila. Naime, u tom je svijetu, u kojemu, na žalost, i mi sve više živimo, ljubav nešto što nije ekscesno, opasno, devijantno, destruktivno, asocijalno… ili jednom riječju – škodljivo. Ljubav je kao niskokalorijski osvježavajući napitak, kao fitness, wellness i nes bez kofeina, ljubav je kao prozak i kao Condoleezza Rise, umirujuća i dobra za probavu, kao celulozna vlakna u hrani. Sve što govori suprotno, mora se, logično, proglasiti ludilom.
Lisa Nowak zapravo je žena iz naše kalete i mahale. Možda bismo ju mogli naći i u nekim dijelovima Zagreba, u Dubravi ili na Peščenici, ili u starome Trnju, ukoliko staro Trnje još postoji. Ona je redovito srednjih godina, pomalo ocvala i prezrela, ali dobrodržeća bivša ljepotica, koja svakoga jutra ide do dućana u trenirci ili u šlafroku. U vremenima kada su vikleri bili temeljni čimbenici ženskih frizura, a o tim vremenima zapravo najradije i govorim, dolazila je do dućana i s viklerima na glavi, koje bi nonšalantno prekrila maramom, a oni su se, obično plastični, zeleni i ružičasti, ocrtavali i izvirivali kao važan svjetonazorski element, kao ono po čemu se takve žene razlikuju od drugih žena. Kao što se i Lisa Nowak svojom isfeniranom kosom u astronautskome skafanderu razlikovala od drugih žena.
U neka doba, takva bi se dobrodržeća gospođa, što pod utjecajem hormonalnih bura i uragana što zbog vlastite odvažnosti, zagledala u muža svoje prve susjede, obično iste takve dobrodržeće osobe u šlafroku. Mužu ili nije bilo mrsko, ili bi bježao glavom bez obzira, to za našu priču nije ni važno, ali kada bi se jednoga dana dvije gospođe, namjerno ili slučajno, srele ispred dućana, događalo se upravo ono što se dogodilo na aerodromskom parkingu na Floridi: vriskom, drekom i noktima branili bi se Amorovi argumenti, a vikleri bi frcali na sve strane!
Uzalud vam svemirska tehnologija i istraživanja drugih galaksija, uzalud ste među tisućama žena birali najjaču, najpametniju i najsposobniju, da vam bude astronautkinja. Uzalud su se timovi stručnjaka bavili predviđanjem svake mogućnosti, kvara na raketi ili ljudske greške, jer je nemoguće predvidjeti i osujetiti nešto tako jednostavno i banalno. Ljubav, dakle! A kada se ljubav dogodi, onda ćemo je, eto, nazvati još i ludilom. Istina, kada bogati i uspješni tako polude, vijesti o tome objavljuju se u vanjskopolitičkim rubrikama i na stranicama spektakla i zabave, a kada poludi sirotinja, njihova ljubav završi u čemeru crne kronike.
Kylie Minogue je, na drugome kraju svijeta, imala ljubavnih problema kad i Lisa Nowak. Nju je ostavio dečko, francuski glumac Olivier Martinez. Javnost je tom viješću bila više uznemirena nego tučom među svemirskim mahalušama na Floridi. Na internetu i u ženskim magazinima, čak i u – na okrutnost vazda spremnim – tabloidima, uzrujani publikum proklinje Oliviera i brine se kako će nesretna Kylie preživjeti još jedno iskušenje sudbine. Kada bi se nevoljnika slučajno dočepali, proveo bi se gore nego Osama bin Laden. A zašto? Samo zato što je napustio ženu koju više nije volio. E, ali ta žena je Kylie, pa stvar zvuči strašno, kao da je napustio Snjeguljicu, Trnoružicu, Pepeljugu i vilu Sunčicu, istovremeno.
Kylie Minogue se povlači po sceni već dobrih dvadeset godina, a njezin hit, jedini kojega uopće znam, ili kojega uspijevam identificirati s njom, I Should Be So Lucky, vladao je dalmatinskim diskoklubovima još u onim predratnim godinama. Tada je, barem u balkanskoj percepciji, MTV bio na vrhuncu, gledali smo ga u svakome kafiću, nije bilo ni ZAMP-a da uzme porez na budale, a Kylie je u spotu za taj jedan hit izgledala kao mala bijela kurvica, kakvih je u to vrijeme bila puna scena. Dvadesetak godina kasnije, Kylie je mlađa nego što je bila tada, premda su joj četiri banke. U međuvremenu je od lake ženske u lakiranim plastičnim hlačicama postala nježna, nevina i čista Barbika za odrasle, jedno od najbezazlenijih slatkih lica iz svih svjetskih tabloida. Stariji čitatelji se sigurno sjećaju Politikinog zabavnika i u njemu rubrike „Obucite Hogara i Helgu“. Kylie Minogue je danas, u planetarnom smislu, simbolični nadomjestak za tu rubriku, samo što se Kylie ne oblači, nego se traži najboljega muža za nju, pate se njezine ljubavne muke, a nedavno je cijeli planet bolovao i njezin rak dojke. U toj je bolesti bilo nečega što je dodatno sablažnjivo, naime, ni po čemu se nije moglo zaključiti da boluje neka stvarna osoba, nego je to, opet, više bila Snjeguljica. Lako bi se moglo reći da Kylie Minogue uopće ne postoji, ili postoji kao Barbika, koja se mijenja iz sezone u sezonu, ali nikada ne stari i ne živi život žene.
Stoga ni ljubavna priča Kylie i Oliviera nikada nije bila stvarna. Gledali smo fotografije na kojima se njih dvoje ljube, negdje je objavljena i slika na kojoj on, slikan s leđa, s buketom cvijeća odlazi da ju posjeti u bolnicu. Ali ništa na tim slikama nije bilo dramatično, niti uzbudljivo. Zato što je bilo teško vjerovati kako može postojati drama u tako umivenim i besprijekornim životima. Publika je naprosto znala da Kylie mora ozdraviti, jer ona nije ni bila bolesna kao što su druge žene bolesne. Njezina je bolest više slika bolesti, bezazlenija i čišća, kao što je i sama Kylie bezazlenija i čišća od onih koji ju vole. Ona je idealan model za postere koji pubertetkinje lijepe po zidovima svojih soba. S njom neće postati anoreksičarke kao s Victorijom Backham, nego će i u četrdesetima biti čedne kao oblačić vate za skidanje šminke.
Priča o tome kako i za koga udati Kylie, nakon što ju je ostavio zli Francuz, trajat će još dugo, ali to neće biti, niti je ikada bila, ljubavna priča. Ljubav, naime, osim u hertz romanima i američkim ženskim magazinima, uopće nije bezazlena.
Ali priča koja je ovih dana publiku najviše raznježila ljubavna je priča dva zagrljena kostura, stara pet do šest tisuća godina. Kao što je i red, kosturi su pronađeni u Italiji, štoviše blizu Verone. I opet su sve novine, sve televizije i sav cyber space pronašli sebe u još jednoj velikoj ljubavi. Slika dvije lubanje, jedne poluzijevnute, kao da upravo izgovara mazne riječi, a druge malo pognute, kao da se u tim nježnostima ušuškava i u njima nalazi jednu malu ljudsku vječnost, amblematska je u toj mjeri da bi vrlo lako mogla ući u vremeplove i kalendare, pa bismo od sada pa do vijeka zimu 2007. mogli evocirati kao datum otkrića skeletnih ljubavnika. Premda nema nikakve potvrde, niti takve potvrde može biti, da su se to dvoje, dok su bili živi, uopće i voljeli, niti da je onaj tko ih je tako sahranjivao imao na umu ljubav. Možda se nisu ni poznavali, i slučajno su zajedno pokopani. Recimo, moglo je to biti vrijeme velike epidemije, pa su ih jedno preko drugoga spustili u raku. Ili se radilo o dvoje razbojnika, koji su skupa pogubljeni i tako pokopani, za upozorenje drugima. Stotinu je mogućih objašnjenja, ali odabrano je ono koje će se ljudima nekako najviše svidjeti. To da su ta dva šarmantna skeleta prije pet tisuća godina pripadala mladim ljubavnicima.
Ljudi zbog nečega misle da je postojalo vrijeme velikih ljubavi, ali ono je prošlo. Nekada su starci to vrijeme vezivali za vlastitu mladost, ali otkada je svijet stekao neke kolektivne godine, pa smo svi jednako stari, i možemo biti djevojčice sa četrdeset, kao Kylie, od tada se velike ljubavi traže i nalaze u vremenu kada je cijeli svijet bio mlad. A svijet je bio jednako mlad i prije osamdeset godina i prije pet tisuća godina, jer mu je mladost određena time što se nismo još bili rodili mi starci. Eto, čini mi se da je to razlog što su se ljudi tako spremno raznježili nad dva kostura.
Postoji tu još jedan razlog. Iako je, barem u zadnjih stotinjak godina, u svjetonazoru zapadnoga muškarca normalno, ako ne i poželjno, poznavati i seks bez ljubavi, dakle, seks kao gimnasticiranje puno strasti, što je, ako sam dobro shvatio, postalo imperativnom i dijela ženskih ideologija, ipak publika čezne za totalnom romantikom. Eto, recimo za kosturima. Ili za Kylie, koju ne možemo zamisliti kao ženu koja ima muža i još tri žigola. Naravno, i ovoga puta kolektivna je čežnja fiksirana na nešto što nikada nije postojalo. Kao što ni Romeo i Julija nisu bili onakvi kakvima ih već par stoljeća turistima nude u Veroni. Ljubav je i onda, kao i danas, bila devijantna, okrutna, nastrana. I nježna. Pomislite na žrtvu Lise Nowak koja je odlučila piškiti i još nešto činiti u pelene, samo da što prije stigne do muškarca svoga života. Nije Lisa luda, ona je samo stvarna, a stvarnih se ljubavi ljudi plaše, jer počesto škode reputaciji.