Bio je početak ljeta 1964. godine, ja sam imao četrnaest godina i razmišljao sam tada kako da provedem predstojeće dugo toplo ljeto, a da izbjegnem dosadu i jednoličnost ljetnih dana u mom rodnom Doboju kod Kaknja. Imao sam nešto ušteđevine od džeparca koji sam redovno dobijao za dobro učenje i vladanje od mog oca i moje Babe, očeve majke. Odlučio sam da kupim mali polovni čamac koji sam nekad ranije vidio na vojnom otpadu u susjednom gradu Visoko. Odvezao sam se biciklom u Visoko, koje je udaljeno dvadesetak kilometara od Kaknja, i kupio taj čamac. Ljudi koji su radili u vojnom otpadu su mi pomogli da čamac dopremim na željezničku stanicu u Visokom, da popunim tovarni list, i da čamac pošaljem vozom u Kakanj na kućnu adresu mojih roditelja. Sve mi je to bilo zanimljivo, a išlo je nekako lako i jednostavno tako da je sve je proteklo bez ikakvih problema. Bio sam oduševljen kada sam za nekoliko dana, u društvu sa svoja dva najbolja druga, na željezničkoj stanici u Kaknju preuzeo čamac. Danas, mnogo godina kasnije, kad se sjetim tog događaje, sve to mi se čini nestvarnim, nevjerovatnim. Odlazak u drugi grad, pronalazak vojnog otpada, odabir i kupovina čamca, dostava čamca na željezničku stanicu u tom gradu, popunjavanje papira za utovar, plaćanje i slanje čamca na adresu mojih roditelja u Doboj kod Kaknja bila je praktična demonstracija efikasne transportne logistike. Kasnije u svom profesionalnom životu bavio sam se saobraćajnim inženjerstvom i planiranjem transporta. Jedno vrijeme sam čak i predavao na univerzitetu predmet Transportna logistika gdje sam teoretisao ili, narodski rečeno “mudrovao” pričajući studentima o onome što sam praktično radio kao dječak.
Rijeka Bosna je treća najveća rijeka u Bosni i Hercegovini, teče prema sjeveru dužinom od oko 280 kilometara od izvora koji se nalazi u podnožju planine Igman u blizini Sarajeva sve do granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske gdje se ulijeva u rijeku Savu. Ja ne znam da li je država dobila ime po rijeci ili je rijeka dobila ime po dijelu države koji se zove Bosna. Od izvora rijeke Bosne do mjesta gdje se događa radnja ove priče rastojanje je oko 55 kilometara. Na tom dijelu Bosna teče kroz ravan teren te je pretežno mirna i pitoma rijeka. Samo na rijetkim mjestima na kratkim rastojanjima kao da se probudi i postaje brza i divlja. A onda, kao da se umori, ponovo se smiri, postaje tiha i duboka. Izgleda duboko zamišljena i kao da stoji, ne teče.
U vrijeme prije nego što sam kupio čamac ja sam čitao sve do čega sam mogao doći, od crtanih romana do knjiga Sin sunca i Martin Idn od Džek Londona, Družina sinji galeb od Tone Seliškara, do Mark Tenovih Avantura Toma Sojera i Haklberi Fina. Likovi iz tih romana bili su moja opsesija. Način na koji su autori opisivali te likove i njihove avanture na rijeci Misisipi i na Jadranskom moru fascinirali su me, često sam ih sanjao. Mislim da nisam bio jedini tog uzrasta, ni prije ni kasnije, koji je maštao da će se jednog dana sa Podvrtala u Doboju kod Kaknja otisnuti čamcem i zaploviti rijekom Bosnom do rijeke Save, a zatim Dunavom do Crnog mora, do luke Constanta u Rumuniji.
Očistio sam i popravio taj stari, isušeni drveni čamac i ostalo je još samo da začepim sastave između dasaka od kojih je napravljen čamac i učiniti ga vodo-nepropusnim. Za to mi je trebao katran. U to vrijeme, moj otac i moj amidža su gradili verandu, dodatnu građevinu, uz našu staru kuću. Krov te verande bila je armiraana betonska ploča koju je na kraju trebalo radi zaštite i izolacije preliti katranom. Otac je kupio bure katrana srednje veličine i u prvoj fazi rada na verandi već je bilo potrošeno nešto malo više od polovine. Bure, sa ostatkom katrana, stajalo je u dvorištu danima i niko na njega nije obraćao pažnju. Niko, osim mene. Meni je katran trebao, otac i amidža su ga imali. Sa dvojicom najboljih drugova, Askom i Dadom, dogovorio sam se da oni dođu kasno, dok svi spavaju, u naše dvorište i da odnesu bure sa katranom na Podrvrtle, jedno od mojoj kući najbližih kupališta na obali rijeke Bosne, gdje se već nalazio čamac. Planirali smo da na tom mjestu sutradan vrelim katranom fiksiramo čamac. Moja dužnost je bila da pazim da neko slučajno ne naiđe i da se pobrinem da naša dva psa, Musa i Brnjo, budu mirni, da ne laju, tokom naše operacije krađe katrana. Noć je bila tiha i mračna, mjesec se sakrio iza jednog usamljenog oblaka praveći se da ne vidi šta mi radimo. Asko i Dado su lako otkotrljali bure niz našu avliju. Musa i Brnjo su poslušno i nijemo gledali u mene. Izgledali su kao da me pitaju ‘znaš li ti šta radiš?’ Sve je prošlo dobro i sljedećeg dana u rano nedeljno jutro povelika grupa mojih drugova sakupila se na Podvrtlima pored Bosne. Svi su nestrpljivo isčekivali isplovljenje. Asko, Dado i ja smo na vatri koji smo naložili topili katran u buretu i zalijevali sastave između dasaka čamca. Bližilo se podne i mi smo taj posao privodili kraju, čekali smo još da se katran na čamcu ohladi i osuši i da čamac spustimo u rijeku. U tom se, odnekud, pojavio se moj otac.
Bilo je to prvi i posljednji put u mom životu da sam od oca dobio batine. Cijelim putem do kuće, ne dajući mi da bježim, otac me je tukao kožnim kaišem i govorio: “Usudio si se da kradeš, jel’?”
“Nisam ukrao, samo sam pozajmio. Vratiću ti”, govorio sam kroz suze.
“Ako si htio zajmiti, što nisi pitao?”
“Jer znam da mi ne bi dao”, odgovorio sam i dobijao još jače udarce kaišem.
Moji drugovi Asko, Dado i ja smo isti dan vratili bure sa ostatkom katrana na mjesto gdje se i ranije nalazilo. Za dva dana, moj otac je zaboravio na katran, a ja sam zaboravio na batine. Ofarbao sam čamac u bijelo, dao mu ime “Vinetu” i to napisao velikim plavim slovima sa obe strane čamca. Cijelo to ljeto proveo sam na rijeci Bosni krstareći između brojnih kupališta od kojih se nekih imena još uvijek sjećam: Luke, Kule, Pod mostom, Vijer, Podvrtle, Tarzanovo. Plovio sam svugdje, zadržavao se dugo nisam nigdje. Kupališta su bila puna kupača, a najviše djece i tinejdžera. Bilo je mnogo mojih drugova i drugarica iz škole. Na svakom kupalištu na kojem bih pristao neko bi me pitao da ga provozam. Prihvatao sam. Čamac je bio samo za dvije osobe tako da se, osim mene, mogla ukrcati samo još jedna osoba. Rijetko sam u čamcu bio sam, ali sam uvijek ja veslao. Jednog dana dok sam pristajao uz obalu, ispred čamca se pojavila ona i pitala me da je provozam. Bila je to Emina, djevojčica iz šestog razreda, godinu mlađa od mene, koju sam često viđao na kupanju jer je stanovala u blizini rijeke. U Eminu sam bio potajno zaljubljen. Ne znam da li je to ona znala ili se samo pretvarala da ne zna. Bila je lijepa, imala je dugu smeđu kosu i krupne crne oči. Stidljivo, neprestano i bezuspješno je pokušavala da sakrije dijelove svoga tijela koji su svjedočili o početku njenog preobražaja iz djevojčice u djevojku. Tada sam prvi put dotakao Emininu ruku pomažući joj da uđe u čamac. Sjela je, zaveslao sam i zaplovili smo prema sredini rijeke, a zatim nizvodno prema drugoj obali. Bilo je to moje najkraće ljeto koje sam proveo u rodnom mjestu na rijeci Bosni.
Ljeto na rijeci Bosni
Bio je početak ljeta 1964. godine, ja sam imao četrnaest godina i razmišljao sam tada kako da provedem predstojeće dugo toplo ljeto, a da izbjegnem dosadu i jednoličnost ljetnih dana u mom rodnom Doboju kod Kaknja. Imao sam nešto ušteđevine od džeparca koji sam redovno dobijao za dobro učenje i vladanje od mog oca i moje Babe, očeve majke. Odlučio sam da kupim mali polovni čamac koji sam nekad ranije vidio na vojnom otpadu u susjednom gradu Visoko. Odvezao sam se biciklom u Visoko, koje je udaljeno dvadesetak kilometara od Kaknja, i kupio taj čamac. Ljudi koji su radili u vojnom otpadu su mi pomogli da čamac dopremim na željezničku stanicu u Visokom, da popunim tovarni list, i da čamac pošaljem vozom u Kakanj na kućnu adresu mojih roditelja. Sve mi je to bilo zanimljivo, a išlo je nekako lako i jednostavno tako da je sve je proteklo bez ikakvih problema. Bio sam oduševljen kada sam za nekoliko dana, u društvu sa svoja dva najbolja druga, na željezničkoj stanici u Kaknju preuzeo čamac. Danas, mnogo godina kasnije, kad se sjetim tog događaje, sve to mi se čini nestvarnim, nevjerovatnim. Odlazak u drugi grad, pronalazak vojnog otpada, odabir i kupovina čamca, dostava čamca na željezničku stanicu u tom gradu, popunjavanje papira za utovar, plaćanje i slanje čamca na adresu mojih roditelja u Doboj kod Kaknja bila je praktična demonstracija efikasne transportne logistike. Kasnije u svom profesionalnom životu bavio sam se saobraćajnim inženjerstvom i planiranjem transporta. Jedno vrijeme sam čak i predavao na univerzitetu predmet Transportna logistika gdje sam teoretisao ili, narodski rečeno “mudrovao” pričajući studentima o onome što sam praktično radio kao dječak.
Rijeka Bosna je treća najveća rijeka u Bosni i Hercegovini, teče prema sjeveru dužinom od oko 280 kilometara od izvora koji se nalazi u podnožju planine Igman u blizini Sarajeva sve do granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske gdje se ulijeva u rijeku Savu. Ja ne znam da li je država dobila ime po rijeci ili je rijeka dobila ime po dijelu države koji se zove Bosna. Od izvora rijeke Bosne do mjesta gdje se događa radnja ove priče rastojanje je oko 55 kilometara. Na tom dijelu Bosna teče kroz ravan teren te je pretežno mirna i pitoma rijeka. Samo na rijetkim mjestima na kratkim rastojanjima kao da se probudi i postaje brza i divlja. A onda, kao da se umori, ponovo se smiri, postaje tiha i duboka. Izgleda duboko zamišljena i kao da stoji, ne teče.
U vrijeme prije nego što sam kupio čamac ja sam čitao sve do čega sam mogao doći, od crtanih romana do knjiga Sin sunca i Martin Idn od Džek Londona, Družina sinji galeb od Tone Seliškara, do Mark Tenovih Avantura Toma Sojera i Haklberi Fina. Likovi iz tih romana bili su moja opsesija. Način na koji su autori opisivali te likove i njihove avanture na rijeci Misisipi i na Jadranskom moru fascinirali su me, često sam ih sanjao. Mislim da nisam bio jedini tog uzrasta, ni prije ni kasnije, koji je maštao da će se jednog dana sa Podvrtala u Doboju kod Kaknja otisnuti čamcem i zaploviti rijekom Bosnom do rijeke Save, a zatim Dunavom do Crnog mora, do luke Constanta u Rumuniji.
Očistio sam i popravio taj stari, isušeni drveni čamac i ostalo je još samo da začepim sastave između dasaka od kojih je napravljen čamac i učiniti ga vodo-nepropusnim. Za to mi je trebao katran. U to vrijeme, moj otac i moj amidža su gradili verandu, dodatnu građevinu, uz našu staru kuću. Krov te verande bila je armiraana betonska ploča koju je na kraju trebalo radi zaštite i izolacije preliti katranom. Otac je kupio bure katrana srednje veličine i u prvoj fazi rada na verandi već je bilo potrošeno nešto malo više od polovine. Bure, sa ostatkom katrana, stajalo je u dvorištu danima i niko na njega nije obraćao pažnju. Niko, osim mene. Meni je katran trebao, otac i amidža su ga imali. Sa dvojicom najboljih drugova, Askom i Dadom, dogovorio sam se da oni dođu kasno, dok svi spavaju, u naše dvorište i da odnesu bure sa katranom na Podrvrtle, jedno od mojoj kući najbližih kupališta na obali rijeke Bosne, gdje se već nalazio čamac. Planirali smo da na tom mjestu sutradan vrelim katranom fiksiramo čamac. Moja dužnost je bila da pazim da neko slučajno ne naiđe i da se pobrinem da naša dva psa, Musa i Brnjo, budu mirni, da ne laju, tokom naše operacije krađe katrana. Noć je bila tiha i mračna, mjesec se sakrio iza jednog usamljenog oblaka praveći se da ne vidi šta mi radimo. Asko i Dado su lako otkotrljali bure niz našu avliju. Musa i Brnjo su poslušno i nijemo gledali u mene. Izgledali su kao da me pitaju ‘znaš li ti šta radiš?’ Sve je prošlo dobro i sljedećeg dana u rano nedeljno jutro povelika grupa mojih drugova sakupila se na Podvrtlima pored Bosne. Svi su nestrpljivo isčekivali isplovljenje. Asko, Dado i ja smo na vatri koji smo naložili topili katran u buretu i zalijevali sastave između dasaka čamca. Bližilo se podne i mi smo taj posao privodili kraju, čekali smo još da se katran na čamcu ohladi i osuši i da čamac spustimo u rijeku. U tom se, odnekud, pojavio se moj otac.
Bilo je to prvi i posljednji put u mom životu da sam od oca dobio batine. Cijelim putem do kuće, ne dajući mi da bježim, otac me je tukao kožnim kaišem i govorio: “Usudio si se da kradeš, jel’?”
“Nisam ukrao, samo sam pozajmio. Vratiću ti”, govorio sam kroz suze.
“Ako si htio zajmiti, što nisi pitao?”
“Jer znam da mi ne bi dao”, odgovorio sam i dobijao još jače udarce kaišem.
Moji drugovi Asko, Dado i ja smo isti dan vratili bure sa ostatkom katrana na mjesto gdje se i ranije nalazilo. Za dva dana, moj otac je zaboravio na katran, a ja sam zaboravio na batine. Ofarbao sam čamac u bijelo, dao mu ime “Vinetu” i to napisao velikim plavim slovima sa obe strane čamca. Cijelo to ljeto proveo sam na rijeci Bosni krstareći između brojnih kupališta od kojih se nekih imena još uvijek sjećam: Luke, Kule, Pod mostom, Vijer, Podvrtle, Tarzanovo. Plovio sam svugdje, zadržavao se dugo nisam nigdje. Kupališta su bila puna kupača, a najviše djece i tinejdžera. Bilo je mnogo mojih drugova i drugarica iz škole. Na svakom kupalištu na kojem bih pristao neko bi me pitao da ga provozam. Prihvatao sam. Čamac je bio samo za dvije osobe tako da se, osim mene, mogla ukrcati samo još jedna osoba. Rijetko sam u čamcu bio sam, ali sam uvijek ja veslao. Jednog dana dok sam pristajao uz obalu, ispred čamca se pojavila ona i pitala me da je provozam. Bila je to Emina, djevojčica iz šestog razreda, godinu mlađa od mene, koju sam često viđao na kupanju jer je stanovala u blizini rijeke. U Eminu sam bio potajno zaljubljen. Ne znam da li je to ona znala ili se samo pretvarala da ne zna. Bila je lijepa, imala je dugu smeđu kosu i krupne crne oči. Stidljivo, neprestano i bezuspješno je pokušavala da sakrije dijelove svoga tijela koji su svjedočili o početku njenog preobražaja iz djevojčice u djevojku. Tada sam prvi put dotakao Emininu ruku pomažući joj da uđe u čamac. Sjela je, zaveslao sam i zaplovili smo prema sredini rijeke, a zatim nizvodno prema drugoj obali. Bilo je to moje najkraće ljeto koje sam proveo u rodnom mjestu na rijeci Bosni.