Arhitekt Dragan Bijedić jedan je od onih koji u javnom prostoru ostavljaju znakove u pravom smislu riječi. Dakle, sve ono suprotno današnjoj praksi generičkih kutija sa vratima i prozorima u različitim bojama ili još gore, terora kupe kanalice poratnog, novokomponiranog Mediterana na hrvatskoj obali. Ako je to definicija arhitekture, u ovom slučaju podcrtana je sa mnogo strasti, jer je njena estetika takva da zahtijeva zauzimanje stava, nema mjesta ravnodušnosti. Njegovo ime izravno je vezano za dvije zgrade koje su u međuvremenu postale dio urbane mitologije, kolokvijalizma, urbanizma i reperi koji uvjetuju svoju okolinu. To arhitekta pretvara u redatelja svakodnevice i bezbrojnih scenarija improvizacije ljudskih života. Prva od tih zgrada je ona koja mi je najbliskija: dovršen neposredno pred izbijanje rata devedesetih godina, neboder Privredne Banke danas poznat pod nazivom Staklena banka. Iako je, kad se sve zbroji, provela više vremena bez svoje staklene ovojnice nego sa njom, u trenutku kada je dovršena bila je to prva curtain wall visokogradnja u Hercegovini. Budući da je Mostar, historijski gledano, grad horizontalnog urbanizma, bila je ekscesna gotovo koliko i pariški Tour Montparnasse, nakon kojeg je sva pariška visokogradnja protjerana u četvrt La Defense van Hausmannova historicističkog „prstena“ kako ne bi ometala svjetski poznatu panoramu nad kojom stoluju zvonici Notre Dame. To je lekcija i za ovaj grad ispod čijeg najljepšeg i najpoznatijeg mosta stoje skalamerije skakaonica i zip line za turiste.
Kao da se grad događa oko Mosta umjesto, kao što bi bio red, na njemu. No to je tema za neke druge, kompliciranije i duže diskusije. Ova zgrada bila je simbol svojevrsnog obećanja budućnosti koja nikad nije došla. Simbol onoga što nas je barem simbolično, činilo vratima Europe ka Sovjetskom savezu, umjesto stražnjeg izlaza u koji smo se u međuvremenu pretvorili. Drugim riječima, jednom antemurales, uvijek antemurales, čega ili koga god. No to je, kulturološki gledano, jedina kontinuirana uloga ovih prostora. Staklena banka, izgrađena pored bivše robne kuće HIT, nagovještaj budućnosti zemlje o čijim vitrinama ruska nobelovka Svetlana Aleksejevič sanja u romanu Second Hand Time. Nagovještaj koji se urušio eksplozijom cisterna blizu kasarne Sjeverni Logor 3. travnja 1992. godine, zloguko zvono koje je označilo početak sukoba u Mostaru. Osim brojnih ljudskih žrtava, najpoznatija ratna žrtva ovog grada svakako je Stari most, koji je srušen 9.11.1993. godine. Ironično, osam godina kasnije, na obrnuti datum, 11.9. srušen je njujorški World Trade Centar. To je označilo kraj jedne epohe ne samo u Americi, nego i u svijetu zbog globalnog kulturno-političkog domino efekta koji je uslijedio. Bijedićeva Banka u Mostaru odraz je iste estetike koju je imao srušeni kompleks u New Yorku. Internacionalni stil čiji su glavni protagonisti bili Mies van der Rohe i Philip Johnson, čiji je Seagram Building arhetipski primjer nebodera kakvi su u međuvremenu osvojili cijeli svijet, od Mostara do Manile.
No ono što modernu arhitekturu Mostara čini jedinstvenom jeste sklonost autentičnom lokalnom narativu i osobnim pričama. Ugljenov hotel Ruža bio je prepun metafora Mediterana i Hercegovine. Na njegovom mjestu sada stoji glomazni hotel Mariott koji je čista suprotnost od prozračne i organske poetike prethodnika. S druge strane, Staklena banka po nekim izvorima ima mnogo osobniju, drukčiju priču. Naime, otac njenog arhitekta bio je Džemal Bijedić, jugoslavenski političar koji je svojom strategijom razvoja Hercegovinu urbanizirao više nego svi prije, a bome i nakon njega. Premijersku funkciju preuzeo je 1971., ali je tragično stradao u avionskoj nesreći 1977., čime su vjerojatno neke buduće dobre ideje propustile realizaciju. Nažalost teško je reći kako bi utjecao na ratove devedesetih godina da je imao priliku. Banka u centru Mostara, kraj buduće nove zgrade HNK, stoji kao jedan veliki nadgrobni spomenik jer iz određenog kuta gledanja, podsjeća na avion koji uzlijeće u visine, memento gubitka ne samo jedne političke figure nego i vlastitog oca. Njen graditelj nije dočekao obnovu, umro je u listopadu 2024.g., a betonski kadaver na Španjolskom trgu je ostao kao golema osmrtnica, oproštajno pismo koje nikad nije ispisano do kraja. Odgovornost za obnovu preuzela su federalna ministarstva koja će ovdje useliti kada joj se vrati stari sjaj. Dok se to ne dogodi, i dalje će koristiti kao veliki atelje muralistima koji iz cijelog svijeta dolaze kao gosti Street Art Festivala, a preostale ožiljke prošlosti korak po korak krpaju bojama i figurama. Obnovljena naselja pretvorena su veliki muzej murala na otvorenom, a na fasadi Bijedićeve zgrade sada su ikonički slogani „zavadi pa vladaj“ i vrati mi moje krpice. Nije isključeno da su krpice sinonimi za njene brojne prozore, stakleni plašt koji se na starim kolor fotografijama ljeska na mostarskom suncu.
Kao što pripitomljavamo pse i mačke, jednako tako pripitomljavamo grad, prisvajajući ga kroz ključ jezika u kojem se formalnosti izvrću u nešto pitkije i opipljivije: kvart sa suptilno zaobljenim balkonima su nazvali Sisarama. Banka dobila je svoj drugi nadimak dobila zbog izduljene, oštre siluete po čokoladi Toblerone, iako taj toponim čujem mnogo rjeđe. Svoju sudbinu i identitet dijeli sa ovim gradom, obilježena terminologijom destrukcije: na aplikaciji Google Maps nazvana je Sniper Tower, što je prikladnije za scenu iz nekog američkog akcijskog filma iz osamdesetih. Njeni zidovi svjedok su ljubavi i smrti istovremeno: mjesto za tajna noćna ljubakanja tinejdžera, skrovište beskućnika i posljednja stanica samoubojica. Fotografija Ljubomira Bogdanovića, najpoznatijeg od tih gradskih nesretnika, sa golubom u ruci, navodno još visi u obližnjem lokalu. Sada kada apokaliptični pejzaž centra grada poprima znakove nekog novog, drukčijeg vremena, ona i dalje stoji kao sablast sa koje su cigani ustrajno skidali repromaterijal za preprodaju. Ostala je kao Silversteinovo Dobro drvo, koje nema više šta da nam da jer joj je naša glad za profitom i osvetom uzela posljednji komad dostojanstva. Ili barem dok se nisu pojavili umjetnici koji su joj udahnuli novi duh. Na mjestu nesreće u New Yorku sada stoji Ground Zero, memorijalni prostor okružen arhitektonskim gigantima američkog kapitalizma čiji inat para nebo nad Manhattanom. Ova zgrada je poput Titanika, plovila vrlo kratko prije nego što je udarila u smrtonosnu santu leda.
Pitanje je što nosi budućnost: mnogi Mostarci od početka gradnje se odupiru i samoj koncepciji ovog projekta: previše strši iznad gradskog parka iz kojeg je u međuvremenu otišao Fijolićev famozni Bruce Lee. Nevoljeno ružno pače nadvisuje panoramu pseudomaurske zgrade Gimnazije Alekse Šantića, koji je oživio u obliku murala na trgu, na fasadi jedne gelerima izraubane fasade gdje su, u ingenioznoj ideji, gelerski krateri oslikani kao zvijezde među kojima lebdi astronaut sa licem Alekse Šantića ispod kojeg u potpisu stoji svemir je električni krastavac. Točka na i ovog bizarnog mizanscena je plato na kojem je, u maniru kazališne scenografije, jedan španjolski vojni arhitekt isprojektirao nešto što se može opisati jedino kao prostorna sabotaža, iscjepkana stubovima, klupama, fontanom, zelenilom i otužno napuštenom šahovskom pločom. No jednako kao i voda, i takva arhitektura prije ili kasnije pronađe put do ljudi koji je ne zaobilaze. Skejteri među zidićima treniraju letenje na dasci, penzioneri listaju novine na klupama. Duboko u grmlju jedan beskućnik krije kofer nepoznata sadržaja koji uvijek nosi sa sobom, kao da je cijeli grad jedan ogromni aerodromski terminal. Na jednom od ulaza Bijedićeve zgrade napisano je svi mi živimo pod istim nebom, svijetloplavom bojom. Malo gdje je to toliko očigledno, a tako skriveno.
Drugi projekt koji se vezuje za Dragana Bijedića je sarajevska zgrada Papagajka, koja za razliku od primjera iz Mostara živi punim plućima na obali Miljacke. Jednako kao i njena ovdašnja sestra, i ona je pravi landmark, ikonička arhitektonska gesta koja se ističe koloritom, morfologijom i gabaritima. Njen idejni tvorac je Mladen Gvozden, a gorenavedeni je sudjelovao u projektiranju. Ljetos sam proveo ugodan vikend u Sarajevu, u stanu u blizini Papagajke, čiju je postmodernu estetiku bilo lako prepoznati, odakle i dolazi njen nadimak. Njen šareni plašt tek je djelimično staklen, a u kutovima se kriju zavojita vanjska stubišta, lođe, asimetrični prozori, karikaturalne žute vertikale koje kao da su smiju u oči zvonicima i minaretima. Te vertikale modernizma nisu mogle znati da će duhovi prošlosti ponovo zavladati panoramom koja je nakratko pripadala njima. Poratni kič neoosmanskih džamija čiji je duh dalje od duše bosanskog islama nego zemlja od mjeseca, kao što je i vrijeme iz mašte arhitekata kao što je Dragan Bijedić prekriveno prašinom neznanja. Paradoks tim veći što su njihova ostvarenja i dalje jednako impozantna, čak i među znantno većim vertikalama izgrađenih u zadnjih dvadesetak godina. Od sarajevskih blizanaca Mome i Uzeira i Magaševa elegantnog Historijskog muzeja pa sve do Kadićeva mnogo starijeg nebodera na Ferhadiji. Kadić je, jednako kao i arhitekt Staklene banke, svojim djelom povezan sa gradom na Neretvi, gdje je projektirao nekadašnji Dom mladih, u kojem sam položio pionirsku zakletvu. To je još jedan od, nažalost skrivenih, mostova između srca Bosne i srca Hercegovine.
Činjenica je da, štogod mislili o ovim zgradama i njihovim autorima, dugujemo revalorizaciju i smislenu obnovu, inače ćemo upasti u rupu predmodernog okajavanja vlastite prošlosti kao što se desilo u Berlinu kada je rušenje bivše Palače republike DDR izazvalo veliku javnu raspravu podijeljenu na dva tabora. Jedni su priželjkivali restauraciju carske palače Stadtschloss na čijem je izvornom mjestu gorespomenuta izgrađena. Simbol komunističke moći čija je estetika među berlinskim hipsterima danas ponovno cool. Unatoč tome, danas tamo ponovno stoji grandiozna restaurirana rezidencija u koju su pobacani kulturni sadržaji jer je, valjda, trebalo nečim opravdati toliki novac uložen u preporod onoga što je vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tom gradu izbrisalo s lica zemlje. U vjekovječnoj težnji za pomirenjem različitosti, Stadtschloss je dobio jednu novu fasadu koja suptilno aludira na neki ledeni sibirski kazamat. No odgovor na pitanje mostarske ostavštine Dragana Bijedića ne bi smio biti tako rezolutno raskidanje sa originalnim identitetom prostora, nego obnova jer se bojim onoga što bi je u novom vremenu moglo zamijeniti. Sjetimo se što smo bili kako, radićevski rečeno, ne bismo opet srljali kao guske u maglu kiča. Inače će trud ljudi koji su modernizirali siluete gradova kao što su Mostar i Sarajevo biti reducirane na nostalgične foto albume po društvenim mrežama. Poput stolačkog arhitekta Emira Buzaljka od čijeg je rada ostalo malo, iako se edipovski trudio oteti identitet svoga grada iz kandži devastacije. Sve dok se mostarski spomenik tragediji jednog društva i jedne obitelji ne makne s mrtve točke, srce grada ostati će u limbu između zareza i točke. Dvoboj između čovjeka i njegove prirode.
Dragan Bijedić: Znakovi u prostoru
Arhitekt Dragan Bijedić jedan je od onih koji u javnom prostoru ostavljaju znakove u pravom smislu riječi. Dakle, sve ono suprotno današnjoj praksi generičkih kutija sa vratima i prozorima u različitim bojama ili još gore, terora kupe kanalice poratnog, novokomponiranog Mediterana na hrvatskoj obali. Ako je to definicija arhitekture, u ovom slučaju podcrtana je sa mnogo strasti, jer je njena estetika takva da zahtijeva zauzimanje stava, nema mjesta ravnodušnosti. Njegovo ime izravno je vezano za dvije zgrade koje su u međuvremenu postale dio urbane mitologije, kolokvijalizma, urbanizma i reperi koji uvjetuju svoju okolinu. To arhitekta pretvara u redatelja svakodnevice i bezbrojnih scenarija improvizacije ljudskih života. Prva od tih zgrada je ona koja mi je najbliskija: dovršen neposredno pred izbijanje rata devedesetih godina, neboder Privredne Banke danas poznat pod nazivom Staklena banka. Iako je, kad se sve zbroji, provela više vremena bez svoje staklene ovojnice nego sa njom, u trenutku kada je dovršena bila je to prva curtain wall visokogradnja u Hercegovini. Budući da je Mostar, historijski gledano, grad horizontalnog urbanizma, bila je ekscesna gotovo koliko i pariški Tour Montparnasse, nakon kojeg je sva pariška visokogradnja protjerana u četvrt La Defense van Hausmannova historicističkog „prstena“ kako ne bi ometala svjetski poznatu panoramu nad kojom stoluju zvonici Notre Dame. To je lekcija i za ovaj grad ispod čijeg najljepšeg i najpoznatijeg mosta stoje skalamerije skakaonica i zip line za turiste.
Kao da se grad događa oko Mosta umjesto, kao što bi bio red, na njemu. No to je tema za neke druge, kompliciranije i duže diskusije. Ova zgrada bila je simbol svojevrsnog obećanja budućnosti koja nikad nije došla. Simbol onoga što nas je barem simbolično, činilo vratima Europe ka Sovjetskom savezu, umjesto stražnjeg izlaza u koji smo se u međuvremenu pretvorili. Drugim riječima, jednom antemurales, uvijek antemurales, čega ili koga god. No to je, kulturološki gledano, jedina kontinuirana uloga ovih prostora. Staklena banka, izgrađena pored bivše robne kuće HIT, nagovještaj budućnosti zemlje o čijim vitrinama ruska nobelovka Svetlana Aleksejevič sanja u romanu Second Hand Time. Nagovještaj koji se urušio eksplozijom cisterna blizu kasarne Sjeverni Logor 3. travnja 1992. godine, zloguko zvono koje je označilo početak sukoba u Mostaru. Osim brojnih ljudskih žrtava, najpoznatija ratna žrtva ovog grada svakako je Stari most, koji je srušen 9.11.1993. godine. Ironično, osam godina kasnije, na obrnuti datum, 11.9. srušen je njujorški World Trade Centar. To je označilo kraj jedne epohe ne samo u Americi, nego i u svijetu zbog globalnog kulturno-političkog domino efekta koji je uslijedio. Bijedićeva Banka u Mostaru odraz je iste estetike koju je imao srušeni kompleks u New Yorku. Internacionalni stil čiji su glavni protagonisti bili Mies van der Rohe i Philip Johnson, čiji je Seagram Building arhetipski primjer nebodera kakvi su u međuvremenu osvojili cijeli svijet, od Mostara do Manile.
No ono što modernu arhitekturu Mostara čini jedinstvenom jeste sklonost autentičnom lokalnom narativu i osobnim pričama. Ugljenov hotel Ruža bio je prepun metafora Mediterana i Hercegovine. Na njegovom mjestu sada stoji glomazni hotel Mariott koji je čista suprotnost od prozračne i organske poetike prethodnika. S druge strane, Staklena banka po nekim izvorima ima mnogo osobniju, drukčiju priču. Naime, otac njenog arhitekta bio je Džemal Bijedić, jugoslavenski političar koji je svojom strategijom razvoja Hercegovinu urbanizirao više nego svi prije, a bome i nakon njega. Premijersku funkciju preuzeo je 1971., ali je tragično stradao u avionskoj nesreći 1977., čime su vjerojatno neke buduće dobre ideje propustile realizaciju. Nažalost teško je reći kako bi utjecao na ratove devedesetih godina da je imao priliku. Banka u centru Mostara, kraj buduće nove zgrade HNK, stoji kao jedan veliki nadgrobni spomenik jer iz određenog kuta gledanja, podsjeća na avion koji uzlijeće u visine, memento gubitka ne samo jedne političke figure nego i vlastitog oca. Njen graditelj nije dočekao obnovu, umro je u listopadu 2024.g., a betonski kadaver na Španjolskom trgu je ostao kao golema osmrtnica, oproštajno pismo koje nikad nije ispisano do kraja. Odgovornost za obnovu preuzela su federalna ministarstva koja će ovdje useliti kada joj se vrati stari sjaj. Dok se to ne dogodi, i dalje će koristiti kao veliki atelje muralistima koji iz cijelog svijeta dolaze kao gosti Street Art Festivala, a preostale ožiljke prošlosti korak po korak krpaju bojama i figurama. Obnovljena naselja pretvorena su veliki muzej murala na otvorenom, a na fasadi Bijedićeve zgrade sada su ikonički slogani „zavadi pa vladaj“ i vrati mi moje krpice. Nije isključeno da su krpice sinonimi za njene brojne prozore, stakleni plašt koji se na starim kolor fotografijama ljeska na mostarskom suncu.
Kao što pripitomljavamo pse i mačke, jednako tako pripitomljavamo grad, prisvajajući ga kroz ključ jezika u kojem se formalnosti izvrću u nešto pitkije i opipljivije: kvart sa suptilno zaobljenim balkonima su nazvali Sisarama. Banka dobila je svoj drugi nadimak dobila zbog izduljene, oštre siluete po čokoladi Toblerone, iako taj toponim čujem mnogo rjeđe. Svoju sudbinu i identitet dijeli sa ovim gradom, obilježena terminologijom destrukcije: na aplikaciji Google Maps nazvana je Sniper Tower, što je prikladnije za scenu iz nekog američkog akcijskog filma iz osamdesetih. Njeni zidovi svjedok su ljubavi i smrti istovremeno: mjesto za tajna noćna ljubakanja tinejdžera, skrovište beskućnika i posljednja stanica samoubojica. Fotografija Ljubomira Bogdanovića, najpoznatijeg od tih gradskih nesretnika, sa golubom u ruci, navodno još visi u obližnjem lokalu. Sada kada apokaliptični pejzaž centra grada poprima znakove nekog novog, drukčijeg vremena, ona i dalje stoji kao sablast sa koje su cigani ustrajno skidali repromaterijal za preprodaju. Ostala je kao Silversteinovo Dobro drvo, koje nema više šta da nam da jer joj je naša glad za profitom i osvetom uzela posljednji komad dostojanstva. Ili barem dok se nisu pojavili umjetnici koji su joj udahnuli novi duh. Na mjestu nesreće u New Yorku sada stoji Ground Zero, memorijalni prostor okružen arhitektonskim gigantima američkog kapitalizma čiji inat para nebo nad Manhattanom. Ova zgrada je poput Titanika, plovila vrlo kratko prije nego što je udarila u smrtonosnu santu leda.
Pitanje je što nosi budućnost: mnogi Mostarci od početka gradnje se odupiru i samoj koncepciji ovog projekta: previše strši iznad gradskog parka iz kojeg je u međuvremenu otišao Fijolićev famozni Bruce Lee. Nevoljeno ružno pače nadvisuje panoramu pseudomaurske zgrade Gimnazije Alekse Šantića, koji je oživio u obliku murala na trgu, na fasadi jedne gelerima izraubane fasade gdje su, u ingenioznoj ideji, gelerski krateri oslikani kao zvijezde među kojima lebdi astronaut sa licem Alekse Šantića ispod kojeg u potpisu stoji svemir je električni krastavac. Točka na i ovog bizarnog mizanscena je plato na kojem je, u maniru kazališne scenografije, jedan španjolski vojni arhitekt isprojektirao nešto što se može opisati jedino kao prostorna sabotaža, iscjepkana stubovima, klupama, fontanom, zelenilom i otužno napuštenom šahovskom pločom. No jednako kao i voda, i takva arhitektura prije ili kasnije pronađe put do ljudi koji je ne zaobilaze. Skejteri među zidićima treniraju letenje na dasci, penzioneri listaju novine na klupama. Duboko u grmlju jedan beskućnik krije kofer nepoznata sadržaja koji uvijek nosi sa sobom, kao da je cijeli grad jedan ogromni aerodromski terminal. Na jednom od ulaza Bijedićeve zgrade napisano je svi mi živimo pod istim nebom, svijetloplavom bojom. Malo gdje je to toliko očigledno, a tako skriveno.
Drugi projekt koji se vezuje za Dragana Bijedića je sarajevska zgrada Papagajka, koja za razliku od primjera iz Mostara živi punim plućima na obali Miljacke. Jednako kao i njena ovdašnja sestra, i ona je pravi landmark, ikonička arhitektonska gesta koja se ističe koloritom, morfologijom i gabaritima. Njen idejni tvorac je Mladen Gvozden, a gorenavedeni je sudjelovao u projektiranju. Ljetos sam proveo ugodan vikend u Sarajevu, u stanu u blizini Papagajke, čiju je postmodernu estetiku bilo lako prepoznati, odakle i dolazi njen nadimak. Njen šareni plašt tek je djelimično staklen, a u kutovima se kriju zavojita vanjska stubišta, lođe, asimetrični prozori, karikaturalne žute vertikale koje kao da su smiju u oči zvonicima i minaretima. Te vertikale modernizma nisu mogle znati da će duhovi prošlosti ponovo zavladati panoramom koja je nakratko pripadala njima. Poratni kič neoosmanskih džamija čiji je duh dalje od duše bosanskog islama nego zemlja od mjeseca, kao što je i vrijeme iz mašte arhitekata kao što je Dragan Bijedić prekriveno prašinom neznanja. Paradoks tim veći što su njihova ostvarenja i dalje jednako impozantna, čak i među znantno većim vertikalama izgrađenih u zadnjih dvadesetak godina. Od sarajevskih blizanaca Mome i Uzeira i Magaševa elegantnog Historijskog muzeja pa sve do Kadićeva mnogo starijeg nebodera na Ferhadiji. Kadić je, jednako kao i arhitekt Staklene banke, svojim djelom povezan sa gradom na Neretvi, gdje je projektirao nekadašnji Dom mladih, u kojem sam položio pionirsku zakletvu. To je još jedan od, nažalost skrivenih, mostova između srca Bosne i srca Hercegovine.
Činjenica je da, štogod mislili o ovim zgradama i njihovim autorima, dugujemo revalorizaciju i smislenu obnovu, inače ćemo upasti u rupu predmodernog okajavanja vlastite prošlosti kao što se desilo u Berlinu kada je rušenje bivše Palače republike DDR izazvalo veliku javnu raspravu podijeljenu na dva tabora. Jedni su priželjkivali restauraciju carske palače Stadtschloss na čijem je izvornom mjestu gorespomenuta izgrađena. Simbol komunističke moći čija je estetika među berlinskim hipsterima danas ponovno cool. Unatoč tome, danas tamo ponovno stoji grandiozna restaurirana rezidencija u koju su pobacani kulturni sadržaji jer je, valjda, trebalo nečim opravdati toliki novac uložen u preporod onoga što je vrijeme nakon Drugog svjetskog rata u tom gradu izbrisalo s lica zemlje. U vjekovječnoj težnji za pomirenjem različitosti, Stadtschloss je dobio jednu novu fasadu koja suptilno aludira na neki ledeni sibirski kazamat. No odgovor na pitanje mostarske ostavštine Dragana Bijedića ne bi smio biti tako rezolutno raskidanje sa originalnim identitetom prostora, nego obnova jer se bojim onoga što bi je u novom vremenu moglo zamijeniti. Sjetimo se što smo bili kako, radićevski rečeno, ne bismo opet srljali kao guske u maglu kiča. Inače će trud ljudi koji su modernizirali siluete gradova kao što su Mostar i Sarajevo biti reducirane na nostalgične foto albume po društvenim mrežama. Poput stolačkog arhitekta Emira Buzaljka od čijeg je rada ostalo malo, iako se edipovski trudio oteti identitet svoga grada iz kandži devastacije. Sve dok se mostarski spomenik tragediji jednog društva i jedne obitelji ne makne s mrtve točke, srce grada ostati će u limbu između zareza i točke. Dvoboj između čovjeka i njegove prirode.
13.12.2024.