Kad se Gojo Vukašinov iza onoga rata, velikoga i kajzerskoga, vratio svojoj kući u Potomje, sve što je donio sa sobom bila je medaja za hrabrost s likom Franca Jozefa, i jedna sasvim malena, ali lijepo nasađena i oštra leparica.
Žena mu Dobrila, po rođenju i čojstvu od Cetinja, ugasila je lumin i lako se iz korote opet privikla na košulju i kotulu, ali baš nikako na Gojinu ludu glavu i to što je, kada bi noću lijegao s njom u postelju, među njih stavljao i medaju i oštru leparicu, da omeđi i razdijeli svoj svijet od njezinoga.
Noću bi se Gojo vrtio na postelji, vikao i mlatarao rukama po zraku kao da je u nekom bunilu, i kao da nešto s neba skida, a onda bi još pola noći prosjedio na slamarici, okupan u znoju i suzama, a potom bi – raskolačenih, krvavih i vlažnih zjenica – dugo u tišini promatrao ono golemo drveno raspelo poviše njihova kreveta.
Jutrom bi se budio kao da ništa od večeri nije bilo i brokvom zahvaćao hladne vode u lavaman da se umije, iz armeruna bi izvukao svoj crni veštit i košulju, zakopčavao ih uredno, po gospodski, djenuvši na prsluk medaju Franca Jozefa, kao da ide u grad, a ne u polje. Dugo bi u krilu lagano remenom oštrio svoju leparicu, milovao i gladio njezino izrezbareno držalo od jasena kao da mu je rod rođeni, kano da je dijete, a ne komad drveta i metala.
Gledali bi se tako on i Dobrila u tišini, a ona bi mu poslužila doručak, pa bi mu u pletenu torbicu djenula malo vode, bokun kruva i komad larda, par suhih smokava i malo kotonjate, da mu se nađe u polju, kad je vrućina i kad nepcu prija malo slatkoga. Gojo bi je pogledavao svojim utonulim očima, kao da odobrava i cijeni to što Dobrila za njega čini, a onda bi joj samo kratko dobacio: “Rat ti je, moja Dobre, velika nevoja, a duša u čovika drvo bišavo, sa stotinu rupa.”
Radio bi Gojo obdan i obnoć u polju, ručavao i okopavao trsje, sjekao grudu oštrom i divnom svojom leparicom, a onda bi se pred noć kući vraćao, i tako dan za danom, sa svojom tovaricom, a kući bi ga Dobrila dvorila, držala mu u krilu žuljave ruke i mila ga vodom i suzama. Noću bi lijegali u postelju, Gojo, Dobrila, medaja i leparica, a sa zvijezdama bi nesretnik stenjao i hvatao zreo uštap, kao što djeca hvataju ribice na mulu.
Ali jedne noći – bijaše to osobito gnjevna i luda noć – otrgnu se Gojo iza sna, znojav i čađav od nekog bunila, pograbi leparicu što mu je bila nauznak, te njome satra najprvo raspelo, a potom i Dobrilinu glavu, koja se raspuče na posteji k’o zreo pipun. Dugo je tako stajao ruku žuljavih i tegobnih, puštajući suze da teku niz lice i ruku, koju je spustio nisko, položivši muku na Dobrilin okrvavljen obraz, ocova je rat i dušu svoju, kano da je drvo bišavo, sa stotinom i jednom rupom. Teškom, najtežom.
Leparica
Kad se Gojo Vukašinov iza onoga rata, velikoga i kajzerskoga, vratio svojoj kući u Potomje, sve što je donio sa sobom bila je medaja za hrabrost s likom Franca Jozefa, i jedna sasvim malena, ali lijepo nasađena i oštra leparica.
Žena mu Dobrila, po rođenju i čojstvu od Cetinja, ugasila je lumin i lako se iz korote opet privikla na košulju i kotulu, ali baš nikako na Gojinu ludu glavu i to što je, kada bi noću lijegao s njom u postelju, među njih stavljao i medaju i oštru leparicu, da omeđi i razdijeli svoj svijet od njezinoga.
Noću bi se Gojo vrtio na postelji, vikao i mlatarao rukama po zraku kao da je u nekom bunilu, i kao da nešto s neba skida, a onda bi još pola noći prosjedio na slamarici, okupan u znoju i suzama, a potom bi – raskolačenih, krvavih i vlažnih zjenica – dugo u tišini promatrao ono golemo drveno raspelo poviše njihova kreveta.
Jutrom bi se budio kao da ništa od večeri nije bilo i brokvom zahvaćao hladne vode u lavaman da se umije, iz armeruna bi izvukao svoj crni veštit i košulju, zakopčavao ih uredno, po gospodski, djenuvši na prsluk medaju Franca Jozefa, kao da ide u grad, a ne u polje. Dugo bi u krilu lagano remenom oštrio svoju leparicu, milovao i gladio njezino izrezbareno držalo od jasena kao da mu je rod rođeni, kano da je dijete, a ne komad drveta i metala.
Gledali bi se tako on i Dobrila u tišini, a ona bi mu poslužila doručak, pa bi mu u pletenu torbicu djenula malo vode, bokun kruva i komad larda, par suhih smokava i malo kotonjate, da mu se nađe u polju, kad je vrućina i kad nepcu prija malo slatkoga. Gojo bi je pogledavao svojim utonulim očima, kao da odobrava i cijeni to što Dobrila za njega čini, a onda bi joj samo kratko dobacio: “Rat ti je, moja Dobre, velika nevoja, a duša u čovika drvo bišavo, sa stotinu rupa.”
Radio bi Gojo obdan i obnoć u polju, ručavao i okopavao trsje, sjekao grudu oštrom i divnom svojom leparicom, a onda bi se pred noć kući vraćao, i tako dan za danom, sa svojom tovaricom, a kući bi ga Dobrila dvorila, držala mu u krilu žuljave ruke i mila ga vodom i suzama. Noću bi lijegali u postelju, Gojo, Dobrila, medaja i leparica, a sa zvijezdama bi nesretnik stenjao i hvatao zreo uštap, kao što djeca hvataju ribice na mulu.
Ali jedne noći – bijaše to osobito gnjevna i luda noć – otrgnu se Gojo iza sna, znojav i čađav od nekog bunila, pograbi leparicu što mu je bila nauznak, te njome satra najprvo raspelo, a potom i Dobrilinu glavu, koja se raspuče na posteji k’o zreo pipun. Dugo je tako stajao ruku žuljavih i tegobnih, puštajući suze da teku niz lice i ruku, koju je spustio nisko, položivši muku na Dobrilin okrvavljen obraz, ocova je rat i dušu svoju, kano da je drvo bišavo, sa stotinom i jednom rupom. Teškom, najtežom.