Kutija, o kojoj su svi mislili da je zauvijek nestala, pa je bila i skoro zaboravljena.
Neki čak znaju kako izgleda – tamnocrvene je boje, kažu, a ta boja, kad se bolje pogleda, zrači tajanstvenim sjajem poput drevne ikone u polumraku hrama. Drugi pak kažu da je plava i sjajna kao nebo.
Nema nikoga tko bi mogao reći da ju je ugledao vlastitim očima, niti itko poznaje nekoga tko ju je vidio. Ali svi znaju: tu je, i život više nije isti. U zraku se osjeća napetost; ljudi jedan drugoga gledaju podozrivo. Možda je ovaj tu, ovaj što me čudnovato gleda, u njenom posjedu? A možda me čudnovato gleda jer misli da je ona kod mene?
Žude za njom, traže je… Oni što bi je se htjeli dokopati, a misle da za to imaju priliku, ne prezaju ni od ubojstva; oni što misle da su tu priliku propustili postaju samoubojice; puteve kojima se ona nevidljivo kreće obilježava krv.
Pa ipak, unatoč cijeloj toj pomamnoj potrazi, nitko nema pojma što je u njoj.
Svi luduju za kutijom o čijoj sadržini nitko ništa ne zna, nitko ni ne postavlja to pitanje, a postavio ga je tek jedan seoski ridikul, maloumnik, čija je strast da skuplja lijepe kutije kako bi u njih stavljao bajoslovne dragulje koje će tek iskopati, pera zlatnih ptica koje će tek uloviti, biserje djevojačkih suza koje će zbog njega tek biti prolivene.
Kutija
Zemljom se pronio glas: viđena je!
Kutija, o kojoj su svi mislili da je zauvijek nestala, pa je bila i skoro zaboravljena.
Neki čak znaju kako izgleda – tamnocrvene je boje, kažu, a ta boja, kad se bolje pogleda, zrači tajanstvenim sjajem poput drevne ikone u polumraku hrama. Drugi pak kažu da je plava i sjajna kao nebo.
Nema nikoga tko bi mogao reći da ju je ugledao vlastitim očima, niti itko poznaje nekoga tko ju je vidio. Ali svi znaju: tu je, i život više nije isti. U zraku se osjeća napetost; ljudi jedan drugoga gledaju podozrivo. Možda je ovaj tu, ovaj što me čudnovato gleda, u njenom posjedu? A možda me čudnovato gleda jer misli da je ona kod mene?
Žude za njom, traže je… Oni što bi je se htjeli dokopati, a misle da za to imaju priliku, ne prezaju ni od ubojstva; oni što misle da su tu priliku propustili postaju samoubojice; puteve kojima se ona nevidljivo kreće obilježava krv.
Pa ipak, unatoč cijeloj toj pomamnoj potrazi, nitko nema pojma što je u njoj.
Svi luduju za kutijom o čijoj sadržini nitko ništa ne zna, nitko ni ne postavlja to pitanje, a postavio ga je tek jedan seoski ridikul, maloumnik, čija je strast da skuplja lijepe kutije kako bi u njih stavljao bajoslovne dragulje koje će tek iskopati, pera zlatnih ptica koje će tek uloviti, biserje djevojačkih suza koje će zbog njega tek biti prolivene.