I danas je njegova i Njezina stvarnost neljudska. Preblizu smrti. I danas su u sudaru s njezinim prijetećim sadržajima. Straha nikako da se oslobode. Oboje su na dnu morbidne stvarnosti. Traže spas. Priča ranjenog susjeda, koji je u bolnici proveo puna dva dana, o ranjenim na hodnicima, pretvorila je i njih u bolesnike. Strah im s tijela uklonio kožu i mišiće, ostavio im samo kosti. Kao i junacima susjedove priče. Žive preobraženje po nalogu sugestivno opisane svireposti. A neće u podrum iako je stroga zapovijed da se ide. Otkako znaju za sebe bježe od svake strogosti. Pitaju se što je u njihovim tijelima kost koju je krvnički ogolio strah? Kost je i iznad smrti, nadživi i nju. Ona je i glavna nositeljica ukupne imovine njihovih tijela. Bez nje bi se to vlasništvo raspalo kao kula od karata. Na kosti je sav vlasnički teret njihovih tijela i sav njihov ukras.
A napolju je pakao. Oruđe i oružje sve jače laju. Od priče ranjenog susjeda njihove su kralježnice slijepljene jedna uz drugu. Njezino lice gleda u dvorište, njegovo u betonski zid susjednog nebodera koji je već jednom unakazila granata. Čekaju presudu oružja i oruđa u proglašenoj općoj opasnosti. Pršljenovi kralježnica im se stalno dodiruju, svaki put dodirima tako potvrđuju svoje ugrožene živote. Na taj način čuvaju jedno drugo: ako zaluta geler i pogodi jedno, neće valjda i drugo. A mogao bi i oboje, oni su spremni i na to. Tako jedno drugom dokazuju svoju višegodišnju ljubav. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Brane se i razgovorom. Ona: Ima li za nas dvoje uopće spasa danas? Jesi li još uvijek i ti i bez kože i bez mišića kao i oni po hodnicima bolnice? Je li te strah kao što je i mene? On: Nije. Jer su naše kralježnice još uvijek pune života. Spajaju dva ljudska stvora u obrani od straha. Sve je s njih naša uobrazila svukla, ostalo u njima srce suštine: ljubav. Sigurno još uvijek pamtiš: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. U svakoj koščici naših kralježnica sačuvana je energija te naše zakletve. Ona: Ali ja i sada drhtim od straha. Strašna energija u pršljenovima naših kralježnica nikako da ga istopi. Strašni su u njima i naši životi. On: Naše su nas kralježnice dodirima još čvršće vezale na davnu zakletvu. Smrt smo s njom samo malo gurnuli od sebe. Ona: Samo malo.
Istina je: napolju sve glasnije orgija divljaštvo. Strah caruje u stanovima, podrumima, na ulicama, u bolnicama. Njih su zaposjeli unakaženi. Kosti po njima hodaju bez kože i mišića. Bez živaca i krvnih sudova. Njih dvoje neće u bolnice. I dalje u njima odzvanja priča ranjenog susjeda. A morbidna je njihova stvarnost i bez nje. Brane se od zla položajem sljubljenih kralježnica i šapuću jedno drugom: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubav je glavna nositeljica ukupne imovine njihovih strahom i glađu izmorenih tijela. Ona je u njihovim kralježnicama danas presveto zavjetno slovo. Neljudska stvarnost je samo osnažuje. Za presveto zavjetno slovo odbijaju umrijeti. Neka tako bude (Amen, šapuću oboje!).
Kost
I danas je njegova i Njezina stvarnost neljudska. Preblizu smrti. I danas su u sudaru s njezinim prijetećim sadržajima. Straha nikako da se oslobode. Oboje su na dnu morbidne stvarnosti. Traže spas. Priča ranjenog susjeda, koji je u bolnici proveo puna dva dana, o ranjenim na hodnicima, pretvorila je i njih u bolesnike. Strah im s tijela uklonio kožu i mišiće, ostavio im samo kosti. Kao i junacima susjedove priče. Žive preobraženje po nalogu sugestivno opisane svireposti. A neće u podrum iako je stroga zapovijed da se ide. Otkako znaju za sebe bježe od svake strogosti. Pitaju se što je u njihovim tijelima kost koju je krvnički ogolio strah? Kost je i iznad smrti, nadživi i nju. Ona je i glavna nositeljica ukupne imovine njihovih tijela. Bez nje bi se to vlasništvo raspalo kao kula od karata. Na kosti je sav vlasnički teret njihovih tijela i sav njihov ukras.
A napolju je pakao. Oruđe i oružje sve jače laju. Od priče ranjenog susjeda njihove su kralježnice slijepljene jedna uz drugu. Njezino lice gleda u dvorište, njegovo u betonski zid susjednog nebodera koji je već jednom unakazila granata. Čekaju presudu oružja i oruđa u proglašenoj općoj opasnosti. Pršljenovi kralježnica im se stalno dodiruju, svaki put dodirima tako potvrđuju svoje ugrožene živote. Na taj način čuvaju jedno drugo: ako zaluta geler i pogodi jedno, neće valjda i drugo. A mogao bi i oboje, oni su spremni i na to. Tako jedno drugom dokazuju svoju višegodišnju ljubav. U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Brane se i razgovorom. Ona: Ima li za nas dvoje uopće spasa danas? Jesi li još uvijek i ti i bez kože i bez mišića kao i oni po hodnicima bolnice? Je li te strah kao što je i mene? On: Nije. Jer su naše kralježnice još uvijek pune života. Spajaju dva ljudska stvora u obrani od straha. Sve je s njih naša uobrazila svukla, ostalo u njima srce suštine: ljubav. Sigurno još uvijek pamtiš: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. U svakoj koščici naših kralježnica sačuvana je energija te naše zakletve. Ona: Ali ja i sada drhtim od straha. Strašna energija u pršljenovima naših kralježnica nikako da ga istopi. Strašni su u njima i naši životi. On: Naše su nas kralježnice dodirima još čvršće vezale na davnu zakletvu. Smrt smo s njom samo malo gurnuli od sebe. Ona: Samo malo.
Istina je: napolju sve glasnije orgija divljaštvo. Strah caruje u stanovima, podrumima, na ulicama, u bolnicama. Njih su zaposjeli unakaženi. Kosti po njima hodaju bez kože i mišića. Bez živaca i krvnih sudova. Njih dvoje neće u bolnice. I dalje u njima odzvanja priča ranjenog susjeda. A morbidna je njihova stvarnost i bez nje. Brane se od zla položajem sljubljenih kralježnica i šapuću jedno drugom: U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubav je glavna nositeljica ukupne imovine njihovih strahom i glađu izmorenih tijela. Ona je u njihovim kralježnicama danas presveto zavjetno slovo. Neljudska stvarnost je samo osnažuje. Za presveto zavjetno slovo odbijaju umrijeti. Neka tako bude (Amen, šapuću oboje!).