Tomo je čitao, jednu osmrtnicu, točnije obavijest o godišnjem parastosu jednom, njemu poznatom pravoslavcu. Osvrtao se gleda li ga netko. Uvijek je to tako, kad radiš neku nepodopštinu, misliš svi gledaju baš u tebe. Srećom, proljetno je jutro, pravo mostarsko, prohladno s naznakama dnevne vreline, nigdje nikoga.
Slina mu je popunila usta, oči se raširile, polako je izvadio noktaricu, ili kako bismo rekli grickalicu. Na njoj je bila i mala rašpica, ili po naški turpijica za nokte, ali i mali nož. Tim malim nožem pažljivo je odvojio tu obavijest od ploče i brže-bolje je sakrio ispod sakoa, zadovoljan što ga nitko nije vidio, zadovoljan što nije oštetio taj komad papira, i na koncu, što je dodao još jednu osmrtnicu u svoju kolekciju.
A kolekcija nije bila zanemarljiva.
Skupljao je osmrtnice već dvadeset tri godine, osam mjeseci i sedamnaest dana, računajući i današnji. Pamtio je taj dan, početak. Dva dana ranije umrla mu je mama. najnježnija i najtoplija osoba koju je upoznao u životu. A već mu je četrdeset šesta.
Zbog pokojne mame nije se nikada ni ženio. U djevojkama koje je upoznavao tražio je onu nježnost i toplinu majčinih ruku, majčine duše, majčinih očiju, i nikada ih nije našao. Rodbina ga je gurala da sjedi pored slobodnih cura, čak i pored mladih udovica i tek razvedenih žena, na raznim okupljanjima. Krštenjima, krizmama, blagoslovu polja, rođendanima, roštiljanjima. Onoga trena kada je shvatio namjeru rodbine da ga pošto-poto oženi, jer „baš je zlatan, ima stan, osto mu od matere, ima poso, nije vala ni ružan“ jednostavno je prestao odlaziti na obiteljska okupljanja. Na početku se pravdao bolešću, onda obvezama na poslu, onda im je lagao da ima neku „malu“ ali još nije vrijeme da je upoznaju, da bi, na koncu, i rodbina prestala pozivati ga.
Lagano se povlačio u svoj svijet. Svijet Bukowskog, Meše Selimovića, Tribussona, domaćih filmova. Znao je preko stotinu replika iz domaćih filmova napamet, znao bi prepričati kazališni komad od početka do kraja.
Prva osmrtnica koju je skinuo i donio kući bila je ona pokojne mame. Skinuo je s table na glavnom gradskom trgu. Činilo mu se kako će mu mama, onako lijepa na slici koju je dao tiskati, pokisnuti, izblijediti, nestati. Zato je iz džepa izvadio noktaricu, izvukao nožić i pažljivo i nježno je skinuo i ponio kući.
Od tada se ne odvaja od te svoje noktarice. Jednom ga je uhvatila luda panika jer je zaboravio izvaditi je iz džepa hlača, a hlače je ubacio u perilicu. Sjedio je tada ispred perilice i gledao u nju kao u televizor i čekao kraj pranja samo da noktarica izađe čitava. Izašla je čitava, oprana i čista.
Imao je točno osamstotina četrdeset tri osmrtnice u kolekciji.
Prvo ih je samo donosio i slagao u kutiju. Onda je jednog dana shvatio da je svaka, na svoj način, drugačija pa ih je počeo razdvajati.
Prvo ih je razdvojio po bojama okvira. Najviše je, naravno, bilo crnih. Crni okvir stavljaju i katolici i pravoslavci, zeleni muslimani, plavi je kod mlađarije i ponekog ateiste, a crveni okvir stavljaju komunisti i tzv. borci iz zadnjeg svjetskog rata.
Eh, da je barem zadnji.
Potrudio se kutije umotati u odgovarajući papir. Samo crnu kutiju nije umotao papirom nego crnom, plastičnom vrećom za smeće. Jer, tko još proizvodi crni papir?
Onda je počelo razvrstavanje abecednim redom imena, ne prezimena. Kad je to urađeno, odvajani su po spolu, po godištima, po starini, od najstarijeg do najmlađeg.
Palo mu je na um odvajati osmrtnice po odrednicama: “nakon duge i teške bolesti”; “iznenada, nakon kraće bolesti”; “nesretnim slučajem”.
Bilo ih je nekoliko s dosta čudnim odrednicama koje su mogle, u tim ne baš veselim trenucima, izazvati osmijeh i kavansku zajebanciju: „preminuo/la iznenada u devedeset trećoj godini“. Čuj iznenada!
Kada bi se pojavio neki pokojnik njegovog godišta odmah je išao kod liječnika na preglede i kontrolu nalaza krvi, pluća, bubrega, srca, jer “udaralo je po generaciji”.
Broj ožalošćenih koji su popisani na kraju osmrtnice bio je, također, jedan od kriterija razvrstavanja.
Svi bi se, nekako, htjeli ugurati na taj popis kako bi se narodu i svijetu pokazalo da žale pokojnika, a za njegovog života su mu psovali mater, prelazili na drugu stranu, sunčanu stranu ulice samo da se ne sretnu, ni slučajno.
– Nemoj mi ga, matere ti, pominjati! To je poseban tip, da ne kažem đubre, ali nije moje da govorim, eno mu žene, đece i jadnih roditelja (ili braće i sestara)! – govorili bi ako bi netko upitao za pokojnika.
Ali kad je popis ožalošćenih u pitanju, e onda se doživotno naljute ako ih ne stave.
U novije vrijeme, primijetio je, ima sve nekakvih čudnih, stranjskih imena na popisima ožalošćenih. Valjda su ljudi, kad su bježali iz zemlje, ostavljajući njega primitivca i njemu slične, željne krvi i ratovanja, negdje tamo daleko zasnivali obitelji sa strancima pa onda počeli davati imena koja smo mi vidjeli samo u američkim filmovima B i C produkcije.
Razvrstavao je osmrtnice i po kriteriju mješovitih brakova. Dobro, kod nas su još uvijek mješoviti u smislu između muškarca i žene, ali misli se na miješanje naroda i vjera.
Tek tu nastaje dramaturgija. Uvijek je jedna strana jadna, prevarena, asimilirana, prodana duša. Malo tko razmišlja o ljubavi i kemiji između dvije osobe, o njihovom izboru, o njihovom uređenju zajednice života. Samo tko je koga zajebo i prevario, te ga natjerao da prihvati običaje, kulturu i vjeru druge strane.
Mjesta pokopa su, također, kriterij slaganja osmrtnica u kutije. Obiteljske grobnice u selima odakle su šljegli, obiteljske grobnice u grobljima i haremima u Gradu, grobnice u grobljima kojima upravljaju vjerske zajednice i pokopna društva.
Organizacija prijevoza za susjede i prijatelje je posebna stavka osmrtnice, jer ispraćaj je često iz gradske mrtvačnice a mjesto pokopa nije ni blizu, groblja su nerijetko veoma udaljena, pa gradska mrtvačnica je, skoro u centru grada.
Posebne su odrednice gdje se navodi u kojoj crkvi će održati misa za pokojnika i u koliko sati, ili u kojoj džamiji će biti klanjana hatma dova za rahmetliju. Imaju odjeljci za održavanje misa odmah nakon pokopa ili sutra ujutro, te po crkvama.
Tugaljive su, posebice, one plave osmrtnice gdje se nalaze mala djeca, bebe ili mladež. Plave na kojima se nalaze ateisti po zanimanju, ne po osjećaju, oni koji su u mijeanim brakovima pa ne žele veličati ili povrijediti druge, ne vrijedi ozbiljno razmatrati, osim podjele po spolu, godištu i onim odrednicama „iznenada, duže, kraće, nesretno“.
Viđao je na tim plavim. imena kojima je uplaćivao novac za pomoć u liječenju. Na žalost, očito ta pomoć ili nije bila dovoljna ili je došla prekasno, ali sebe je tješio da je barem pokušao pomoći svojim skromnim prilogom.
Nekim likovima koji su bili, kao nešto značajni za Grad, zemlju, neku od Partija, na osmrtnicama bila je i obavijest o komemoraciji.
Išao je, u pravilu, na te komamoracije gledati one koji su za života mrzili pokojnika, podmetali mu noge, razgovarali s njim s figom u džepu, govorili i pisali, da ne kažem srali po njemu, a onda na komemoraciji pričaju sve najljepše. Pisali su članke kontra njega i njegovih stavova i razmišljanja, pisali kolumne u dnevnim novinama i tjednicima, pljuvali po njegovom intelektu. A onda, odjednom, veličaju njegov lik i djelo toliko da ga ljudi, gotovo, ne mogu prepoznati.
Bilo mu je zanimljivo gledati lica ljudi koji lažu a ne mijenjaju izraz očiju, niti im se lica crvene od srama, lažu s takvom lakoćom i sigurnošću, kao da doista vjeruju u to što govore. Jasna mu je ona priča: o pokojniku sve najljepše, ali mu nije jasna situacija da je netko za života bio lopov, kurvar, satrap, dvoličnjak ili troličnjak, korumpiran, a onda trenutkom svoje smrti postaje gotovo ponos Grada, nacije, vjere, postaje gotovo svetac.
U gornjem lijevom kutu osmrtnice obitelj često stavlja sliku pokojnika, kako bi oni koji ga znaju likom a ne imenom primili k znanju da je dotični preminuo. Nisu svjesni rizika da netko na slici iskopa oči pokojniku jer ga je nešto zajebo u životu, ili da pljuju po slici kad god prođu pored table s osmrtnicama, dok ne dođe novi glavni glumac.
Stavljaju uz ime i nadimke. Na našim životnim prostorima nadimak, nerijetko, znači više od imena jer osobu svi znaju po nadimcima, po imenu, čak i neki članovi obitelji, ne.
Zoran primjer je Meho Džeger alijas Mehmed Humačkić.
Kao što njega zovu Tomo Smrtovnica.
Jednom je usnio san u kojemu skida s drveta smrtovnicu na kojoj piše: umro sam na svijetu, zaboravljen od svih, a u kutu bila je njegova slika iz mladih dana.
Kolekcionar osmrtnica
Tomo je čitao, jednu osmrtnicu, točnije obavijest o godišnjem parastosu jednom, njemu poznatom pravoslavcu. Osvrtao se gleda li ga netko. Uvijek je to tako, kad radiš neku nepodopštinu, misliš svi gledaju baš u tebe. Srećom, proljetno je jutro, pravo mostarsko, prohladno s naznakama dnevne vreline, nigdje nikoga.
Slina mu je popunila usta, oči se raširile, polako je izvadio noktaricu, ili kako bismo rekli grickalicu. Na njoj je bila i mala rašpica, ili po naški turpijica za nokte, ali i mali nož. Tim malim nožem pažljivo je odvojio tu obavijest od ploče i brže-bolje je sakrio ispod sakoa, zadovoljan što ga nitko nije vidio, zadovoljan što nije oštetio taj komad papira, i na koncu, što je dodao još jednu osmrtnicu u svoju kolekciju.
A kolekcija nije bila zanemarljiva.
Skupljao je osmrtnice već dvadeset tri godine, osam mjeseci i sedamnaest dana, računajući i današnji. Pamtio je taj dan, početak. Dva dana ranije umrla mu je mama. najnježnija i najtoplija osoba koju je upoznao u životu. A već mu je četrdeset šesta.
Zbog pokojne mame nije se nikada ni ženio. U djevojkama koje je upoznavao tražio je onu nježnost i toplinu majčinih ruku, majčine duše, majčinih očiju, i nikada ih nije našao. Rodbina ga je gurala da sjedi pored slobodnih cura, čak i pored mladih udovica i tek razvedenih žena, na raznim okupljanjima. Krštenjima, krizmama, blagoslovu polja, rođendanima, roštiljanjima. Onoga trena kada je shvatio namjeru rodbine da ga pošto-poto oženi, jer „baš je zlatan, ima stan, osto mu od matere, ima poso, nije vala ni ružan“ jednostavno je prestao odlaziti na obiteljska okupljanja. Na početku se pravdao bolešću, onda obvezama na poslu, onda im je lagao da ima neku „malu“ ali još nije vrijeme da je upoznaju, da bi, na koncu, i rodbina prestala pozivati ga.
Lagano se povlačio u svoj svijet. Svijet Bukowskog, Meše Selimovića, Tribussona, domaćih filmova. Znao je preko stotinu replika iz domaćih filmova napamet, znao bi prepričati kazališni komad od početka do kraja.
Prva osmrtnica koju je skinuo i donio kući bila je ona pokojne mame. Skinuo je s table na glavnom gradskom trgu. Činilo mu se kako će mu mama, onako lijepa na slici koju je dao tiskati, pokisnuti, izblijediti, nestati. Zato je iz džepa izvadio noktaricu, izvukao nožić i pažljivo i nježno je skinuo i ponio kući.
Od tada se ne odvaja od te svoje noktarice. Jednom ga je uhvatila luda panika jer je zaboravio izvaditi je iz džepa hlača, a hlače je ubacio u perilicu. Sjedio je tada ispred perilice i gledao u nju kao u televizor i čekao kraj pranja samo da noktarica izađe čitava. Izašla je čitava, oprana i čista.
Imao je točno osamstotina četrdeset tri osmrtnice u kolekciji.
Prvo ih je samo donosio i slagao u kutiju. Onda je jednog dana shvatio da je svaka, na svoj način, drugačija pa ih je počeo razdvajati.
Prvo ih je razdvojio po bojama okvira. Najviše je, naravno, bilo crnih. Crni okvir stavljaju i katolici i pravoslavci, zeleni muslimani, plavi je kod mlađarije i ponekog ateiste, a crveni okvir stavljaju komunisti i tzv. borci iz zadnjeg svjetskog rata.
Eh, da je barem zadnji.
Potrudio se kutije umotati u odgovarajući papir. Samo crnu kutiju nije umotao papirom nego crnom, plastičnom vrećom za smeće. Jer, tko još proizvodi crni papir?
Onda je počelo razvrstavanje abecednim redom imena, ne prezimena. Kad je to urađeno, odvajani su po spolu, po godištima, po starini, od najstarijeg do najmlađeg.
Palo mu je na um odvajati osmrtnice po odrednicama: “nakon duge i teške bolesti”; “iznenada, nakon kraće bolesti”; “nesretnim slučajem”.
Bilo ih je nekoliko s dosta čudnim odrednicama koje su mogle, u tim ne baš veselim trenucima, izazvati osmijeh i kavansku zajebanciju: „preminuo/la iznenada u devedeset trećoj godini“. Čuj iznenada!
Kada bi se pojavio neki pokojnik njegovog godišta odmah je išao kod liječnika na preglede i kontrolu nalaza krvi, pluća, bubrega, srca, jer “udaralo je po generaciji”.
Broj ožalošćenih koji su popisani na kraju osmrtnice bio je, također, jedan od kriterija razvrstavanja.
Svi bi se, nekako, htjeli ugurati na taj popis kako bi se narodu i svijetu pokazalo da žale pokojnika, a za njegovog života su mu psovali mater, prelazili na drugu stranu, sunčanu stranu ulice samo da se ne sretnu, ni slučajno.
– Nemoj mi ga, matere ti, pominjati! To je poseban tip, da ne kažem đubre, ali nije moje da govorim, eno mu žene, đece i jadnih roditelja (ili braće i sestara)! – govorili bi ako bi netko upitao za pokojnika.
Ali kad je popis ožalošćenih u pitanju, e onda se doživotno naljute ako ih ne stave.
U novije vrijeme, primijetio je, ima sve nekakvih čudnih, stranjskih imena na popisima ožalošćenih. Valjda su ljudi, kad su bježali iz zemlje, ostavljajući njega primitivca i njemu slične, željne krvi i ratovanja, negdje tamo daleko zasnivali obitelji sa strancima pa onda počeli davati imena koja smo mi vidjeli samo u američkim filmovima B i C produkcije.
Razvrstavao je osmrtnice i po kriteriju mješovitih brakova. Dobro, kod nas su još uvijek mješoviti u smislu između muškarca i žene, ali misli se na miješanje naroda i vjera.
Tek tu nastaje dramaturgija. Uvijek je jedna strana jadna, prevarena, asimilirana, prodana duša. Malo tko razmišlja o ljubavi i kemiji između dvije osobe, o njihovom izboru, o njihovom uređenju zajednice života. Samo tko je koga zajebo i prevario, te ga natjerao da prihvati običaje, kulturu i vjeru druge strane.
Mjesta pokopa su, također, kriterij slaganja osmrtnica u kutije. Obiteljske grobnice u selima odakle su šljegli, obiteljske grobnice u grobljima i haremima u Gradu, grobnice u grobljima kojima upravljaju vjerske zajednice i pokopna društva.
Organizacija prijevoza za susjede i prijatelje je posebna stavka osmrtnice, jer ispraćaj je često iz gradske mrtvačnice a mjesto pokopa nije ni blizu, groblja su nerijetko veoma udaljena, pa gradska mrtvačnica je, skoro u centru grada.
Posebne su odrednice gdje se navodi u kojoj crkvi će održati misa za pokojnika i u koliko sati, ili u kojoj džamiji će biti klanjana hatma dova za rahmetliju. Imaju odjeljci za održavanje misa odmah nakon pokopa ili sutra ujutro, te po crkvama.
Tugaljive su, posebice, one plave osmrtnice gdje se nalaze mala djeca, bebe ili mladež. Plave na kojima se nalaze ateisti po zanimanju, ne po osjećaju, oni koji su u mijeanim brakovima pa ne žele veličati ili povrijediti druge, ne vrijedi ozbiljno razmatrati, osim podjele po spolu, godištu i onim odrednicama „iznenada, duže, kraće, nesretno“.
Viđao je na tim plavim. imena kojima je uplaćivao novac za pomoć u liječenju. Na žalost, očito ta pomoć ili nije bila dovoljna ili je došla prekasno, ali sebe je tješio da je barem pokušao pomoći svojim skromnim prilogom.
Nekim likovima koji su bili, kao nešto značajni za Grad, zemlju, neku od Partija, na osmrtnicama bila je i obavijest o komemoraciji.
Išao je, u pravilu, na te komamoracije gledati one koji su za života mrzili pokojnika, podmetali mu noge, razgovarali s njim s figom u džepu, govorili i pisali, da ne kažem srali po njemu, a onda na komemoraciji pričaju sve najljepše. Pisali su članke kontra njega i njegovih stavova i razmišljanja, pisali kolumne u dnevnim novinama i tjednicima, pljuvali po njegovom intelektu. A onda, odjednom, veličaju njegov lik i djelo toliko da ga ljudi, gotovo, ne mogu prepoznati.
Bilo mu je zanimljivo gledati lica ljudi koji lažu a ne mijenjaju izraz očiju, niti im se lica crvene od srama, lažu s takvom lakoćom i sigurnošću, kao da doista vjeruju u to što govore. Jasna mu je ona priča: o pokojniku sve najljepše, ali mu nije jasna situacija da je netko za života bio lopov, kurvar, satrap, dvoličnjak ili troličnjak, korumpiran, a onda trenutkom svoje smrti postaje gotovo ponos Grada, nacije, vjere, postaje gotovo svetac.
U gornjem lijevom kutu osmrtnice obitelj često stavlja sliku pokojnika, kako bi oni koji ga znaju likom a ne imenom primili k znanju da je dotični preminuo. Nisu svjesni rizika da netko na slici iskopa oči pokojniku jer ga je nešto zajebo u životu, ili da pljuju po slici kad god prođu pored table s osmrtnicama, dok ne dođe novi glavni glumac.
Stavljaju uz ime i nadimke. Na našim životnim prostorima nadimak, nerijetko, znači više od imena jer osobu svi znaju po nadimcima, po imenu, čak i neki članovi obitelji, ne.
Zoran primjer je Meho Džeger alijas Mehmed Humačkić.
Kao što njega zovu Tomo Smrtovnica.
Jednom je usnio san u kojemu skida s drveta smrtovnicu na kojoj piše: umro sam na svijetu, zaboravljen od svih, a u kutu bila je njegova slika iz mladih dana.