Od životne promjene, krize, do promjene pogleda, došlo je do pogleda svijeta kroz nepoznate oči. U tolikom ludilu ponestalo je riječi da se iskaže bilo što. Čovjek nije nepoznanica, njegova je psiha iznijeta na pladnju društvene mreže. Njegovo je breme postalo ljudska glupoća, zaostalost. Ljudska kritika postala je nepoznanica. Svi se okreću lažnom izvoru koji se usudi kazati nešto, iako je i sam zapeo u svojoj neznatnosti. Ljudski osjećaj ostao je izgubljen, povratili smo životinjske instinkte ubijanja, zavođenja i izdaje.
„Pjesnici su čuđenje svijeta“ rečeno je u jednoj pjesmi, ali i oni su postali prozirni. Postali su dio ideala koji ne postoji. Postajemo dio fikcionalnog svijeta koji postoji u svom nepostojanju. Osjećaj je to da si samo broj i nečiji jeftini stroj. Razum je isčeznuo, nebesko više za njih ne postoji. Dio smo narativa, svoju volju nemamo. Naša volja je narator koji nas može maknuti iz svog svijeta, koji nas više ne mora spomenuti ili nas jednostavno smaknuti. Fascinantan je postao naš svijet. To je slika koja se miče, koja se ne tumači, a i dalje živi pokretnim životom. Nije više tako jednostavno živjeti izvan okvira života. Tvoj te narator ganja i muči strašnim slovima, riječima i dugim rečenicama. Tako nastavljaš živjeti po njegovim riječima sve dok ih on ne prestane pisati za tebe. Tek onda možeš živjeti kako ti želiš i misliš da je ispravno.
Mnogi su prijatelji tako izgubljeni, a među njima i moj najbliži prijatelj, Mladi Werther. Nije imao mnogo izbora i završio je tako kako jest. Još nakon 249 godina pomislim na njega. Okrutna su ta bića, naratori. Moja je sreća što živim u sjeni pred svojim. Već mi je odveo sestre, brata, rastavljao i sastavljao prijateljstva i ni u jednom trenutku nije bilo lako. Svakim se danom pitam kakve li je danas volje, hoće li mi bit „dobar“ ili „loš“ dan. Svejedno, znam da će mi svaki dobar dan postat loš, a loš još lošiji, jer njegovi čitatelji s kojima iznova proživljavam ovaj život, vole patnju i iz nje crpe svoju snagu. Za sad sreća je moja što njegova knjiga, to jest moj život se još nije počeo pričati u više primjeraka. Tek tada počinje moja tortura, osuđivanje za nešto što nisam htio učiniti, jer nemam nadzor nad svojim djelima. Zato se i skrivam i pišem ove nevolje u nadi da će njegovi čitatelji razumjeti zašto radim te grozote što moj narator piše.
Odavno sam zatočen. Prvobitno sam živio u ideji jednog pisca, ali sam u slovima rođen tek nekoliko stoljeća poslije. Moja priča se još nije završila. Narator koji upravlja mojom svrhom u knjizi još nije dosegao razinu zrelosti da bi stavio točku, točku kao muzičku repeticiju beskonačnosti koja je napisana mnogim mojim prijateljima. Vidite, postoje i priče po istinitom događaju pisane. Njima je, u neku ruku, lakše jer su proživjeli „pravi“ život i sada žive kao sjećanja. Što je s nama? Mi nismo čak ni sjećanja, mi smo odraz nečijeg uma što želi biti slobodan. A znate kako je biti 20 različitih odraza? Rado bih vam ispričao, ali svaki me odraz doveo do iznemoglosti i ludosti, tako da se ne sjećam. Toliko sam puta ubio zbog te ludosti. Ubijao sam druge, bio sam nečija lutka za kontrolu, a na kraju ubijem sam sebe i na kraju te stranice zapale, pa oživim opet s velikim prijezirom prema sebi i prema naratorima.
Tokom tako dugog „života“ uspio sam steći svijest. To mi je dao jedan od „lutkara“ ili sam je stekao, ne znam reći, ali sad mogu razgovarati s dugoodraznicima koji imaju tu sposobnost. Čuo sam mnoge strahote. Naš svijet ne čine „ljudi i čudovišta“ nego djela i nedjela. Najveće nedjelo, vjerujem, kao i u ljudskom svijetu je ubojstvo, a ja sam, kako rekoh, načinio mnoga. Sjetite se vaših ljudskih „genijalaca“ koji su svoje likove natjerali na ubojstvo. Mi živimo u idealnom svijetu, živimo u svijetu koji vama služi kao gospodarima. Naš je svijet star isto toliko kao i vaš. Stvoreni smo kako bismo pomagali vama doseći vrhunac savršenstva, da biste vi sagradili svoj savršeni svijet. Ne! Od našeg savršenog svijeta ste napravili ruševine, a od vašeg samo sjećanja.
Toliko su puta pisali od ljudskoj savjesti i o ljudskoj inteligenciji i pomisliš da su to nebeska bića, ali ne, samo se predstavljaju tako. Njihova uzvišenost doseže zemlju, a kako znam to? Mi smo u slovima odraz stvarnog svijeta. Materija je mrtva i Bog je isčeznuo, ljudi su ga otjerali. Toliko su mu se molili da su ga zanemarili. Žalosno je to što su sebi uradili u samo nekoliko stoljeća, a uzdizali se tisućljećima. Nadam se da će moje pismo doći do drugih odjeka stvarnosti i da će uspjeti pokazati pravi put svojim naratorima, oduprijeti se njihovom nagonu za ubojstvom i destrukcijom, a ja se sada povlačim jer mojoj priči dolazi kraj. Materija je umrla, Bog otjeran, ali njihov je um još uvijek sposoban za spoznaju. Oduprite se!
Glavni lik “Izgubljene knjige“
Od životne promjene, krize, do promjene pogleda, došlo je do pogleda svijeta kroz nepoznate oči. U tolikom ludilu ponestalo je riječi da se iskaže bilo što. Čovjek nije nepoznanica, njegova je psiha iznijeta na pladnju društvene mreže. Njegovo je breme postalo ljudska glupoća, zaostalost. Ljudska kritika postala je nepoznanica. Svi se okreću lažnom izvoru koji se usudi kazati nešto, iako je i sam zapeo u svojoj neznatnosti. Ljudski osjećaj ostao je izgubljen, povratili smo životinjske instinkte ubijanja, zavođenja i izdaje.
„Pjesnici su čuđenje svijeta“ rečeno je u jednoj pjesmi, ali i oni su postali prozirni. Postali su dio ideala koji ne postoji. Postajemo dio fikcionalnog svijeta koji postoji u svom nepostojanju. Osjećaj je to da si samo broj i nečiji jeftini stroj. Razum je isčeznuo, nebesko više za njih ne postoji. Dio smo narativa, svoju volju nemamo. Naša volja je narator koji nas može maknuti iz svog svijeta, koji nas više ne mora spomenuti ili nas jednostavno smaknuti. Fascinantan je postao naš svijet. To je slika koja se miče, koja se ne tumači, a i dalje živi pokretnim životom. Nije više tako jednostavno živjeti izvan okvira života. Tvoj te narator ganja i muči strašnim slovima, riječima i dugim rečenicama. Tako nastavljaš živjeti po njegovim riječima sve dok ih on ne prestane pisati za tebe. Tek onda možeš živjeti kako ti želiš i misliš da je ispravno.
Mnogi su prijatelji tako izgubljeni, a među njima i moj najbliži prijatelj, Mladi Werther. Nije imao mnogo izbora i završio je tako kako jest. Još nakon 249 godina pomislim na njega. Okrutna su ta bića, naratori. Moja je sreća što živim u sjeni pred svojim. Već mi je odveo sestre, brata, rastavljao i sastavljao prijateljstva i ni u jednom trenutku nije bilo lako. Svakim se danom pitam kakve li je danas volje, hoće li mi bit „dobar“ ili „loš“ dan. Svejedno, znam da će mi svaki dobar dan postat loš, a loš još lošiji, jer njegovi čitatelji s kojima iznova proživljavam ovaj život, vole patnju i iz nje crpe svoju snagu. Za sad sreća je moja što njegova knjiga, to jest moj život se još nije počeo pričati u više primjeraka. Tek tada počinje moja tortura, osuđivanje za nešto što nisam htio učiniti, jer nemam nadzor nad svojim djelima. Zato se i skrivam i pišem ove nevolje u nadi da će njegovi čitatelji razumjeti zašto radim te grozote što moj narator piše.
Odavno sam zatočen. Prvobitno sam živio u ideji jednog pisca, ali sam u slovima rođen tek nekoliko stoljeća poslije. Moja priča se još nije završila. Narator koji upravlja mojom svrhom u knjizi još nije dosegao razinu zrelosti da bi stavio točku, točku kao muzičku repeticiju beskonačnosti koja je napisana mnogim mojim prijateljima. Vidite, postoje i priče po istinitom događaju pisane. Njima je, u neku ruku, lakše jer su proživjeli „pravi“ život i sada žive kao sjećanja. Što je s nama? Mi nismo čak ni sjećanja, mi smo odraz nečijeg uma što želi biti slobodan. A znate kako je biti 20 različitih odraza? Rado bih vam ispričao, ali svaki me odraz doveo do iznemoglosti i ludosti, tako da se ne sjećam. Toliko sam puta ubio zbog te ludosti. Ubijao sam druge, bio sam nečija lutka za kontrolu, a na kraju ubijem sam sebe i na kraju te stranice zapale, pa oživim opet s velikim prijezirom prema sebi i prema naratorima.
Tokom tako dugog „života“ uspio sam steći svijest. To mi je dao jedan od „lutkara“ ili sam je stekao, ne znam reći, ali sad mogu razgovarati s dugoodraznicima koji imaju tu sposobnost. Čuo sam mnoge strahote. Naš svijet ne čine „ljudi i čudovišta“ nego djela i nedjela. Najveće nedjelo, vjerujem, kao i u ljudskom svijetu je ubojstvo, a ja sam, kako rekoh, načinio mnoga. Sjetite se vaših ljudskih „genijalaca“ koji su svoje likove natjerali na ubojstvo. Mi živimo u idealnom svijetu, živimo u svijetu koji vama služi kao gospodarima. Naš je svijet star isto toliko kao i vaš. Stvoreni smo kako bismo pomagali vama doseći vrhunac savršenstva, da biste vi sagradili svoj savršeni svijet. Ne! Od našeg savršenog svijeta ste napravili ruševine, a od vašeg samo sjećanja.
Toliko su puta pisali od ljudskoj savjesti i o ljudskoj inteligenciji i pomisliš da su to nebeska bića, ali ne, samo se predstavljaju tako. Njihova uzvišenost doseže zemlju, a kako znam to? Mi smo u slovima odraz stvarnog svijeta. Materija je mrtva i Bog je isčeznuo, ljudi su ga otjerali. Toliko su mu se molili da su ga zanemarili. Žalosno je to što su sebi uradili u samo nekoliko stoljeća, a uzdizali se tisućljećima. Nadam se da će moje pismo doći do drugih odjeka stvarnosti i da će uspjeti pokazati pravi put svojim naratorima, oduprijeti se njihovom nagonu za ubojstvom i destrukcijom, a ja se sada povlačim jer mojoj priči dolazi kraj. Materija je umrla, Bog otjeran, ali njihov je um još uvijek sposoban za spoznaju. Oduprite se!