Šetam parkom požutjelim od jeseni, sa osobom koja mi je bliska. Zapravo, po svim pretpostavkama o odnosima između dvoje ljudi, ona bi trebala da mi bude bliska, ali nije, jednostavno zato što o njoj ne znam ništa ili skoro ništa. Za mene je zatvorena, i dopušta mi, jezikom sačinjenim od riječi ispražnjenih od svakog dubljeg smisla, uvid samo u neke spoljašnje okolnosti svog života, vidljive i drugima; ali njene prave misli, namjere, sjećanja ostaju za mene tajna. Dugo mi je bilo teško pomiriti se s tim žalosnim stanjem stvari, ali već neko vrijeme prihvaćam ga i ne nastojim probiti zid stvarne šutnje koji stalno postoji između nas.
Ipak, ponekad nešto stidljivo pokušam. Tako, u toj šetnji, znajući da je dan provela sama, pitam je:
“Kako se danas osjećaš, tako usamljena?”
“Šta hoćeš da ti odgovorim na takvo pitanje?” uzvraća i ona pitanjem.
“Pa, imaš mnoštvo mogućih odgovora. Stvar je tvog izbora.”
“To je čisto retoričko pitanje”, kaže ona, tonom kojim stavlja na znanje da želi staviti točku na taj razgovor.
“Onda su sva pitanja retorička”, kažem ja.
“Nisu. Ima ih koja to nisu.”
“Na primjer?”
“Na primjer: Koliko je sati?”
Uzdržavam se od komentara te rečenice. Shvaćam da ovaj kratki razgovor rječito ukazuje na nemogućnost dijaloga između nas dvoje. Dijalog kakav ona želi ja mogu uspostaviti i sa svojim satom, pitajući ga, pogledom: Koliko je sati? I on mi odgovara. Njemu ne mogu postaviti pitanje o duševnom stanju i osjećanjima.
Šetam, dakle, s tom bliskom osobom, i izlazeći iz parka u bučnu ulicu prepunu prolaznika nailazimo na prodavca pečenog kestenja. Gledam to kestenje i počinjem nov razgovor s mojom pratiljom, jedini kakav mogu voditi s njom – o onome što vidimo, što nas okružava, o spoljašnjim okolnostima naših dvaju tako različitih života.
“Pogledaj ovo kestenje”, kažem. “Kako je sićušno, pravi prcvonjci od kestenova.”
Ona gleda to kestenje, i na njenom dotad bezizražajnom licu odjednom vidim smiješak i vedrinu. “Da, zaista je sićušno”, kaže, “ali me podsjetilo na jedan davni dan kad mi je baba ispekla kestenje, i kad sam u njemu našla jedan divni, veoma krupni, mekani, bijeli i topli kesten. Sjećam se koliko me je obradovao. To mi je jedna od lijepih uspomena iz djetinjstva.”
Šetamo se dalje, a ja se osjećam kao da sam iznenada dobio uzbuđujuće lijep i dragocjen poklon. Jedan zadržani, očuvani životni trenutak, jednu toplu uspomenu meni bliske i drage osobe – uspomenu u obliku jednog krupnog, mekog i vrućeg kestena.
Kesten
Šetam parkom požutjelim od jeseni, sa osobom koja mi je bliska. Zapravo, po svim pretpostavkama o odnosima između dvoje ljudi, ona bi trebala da mi bude bliska, ali nije, jednostavno zato što o njoj ne znam ništa ili skoro ništa. Za mene je zatvorena, i dopušta mi, jezikom sačinjenim od riječi ispražnjenih od svakog dubljeg smisla, uvid samo u neke spoljašnje okolnosti svog života, vidljive i drugima; ali njene prave misli, namjere, sjećanja ostaju za mene tajna. Dugo mi je bilo teško pomiriti se s tim žalosnim stanjem stvari, ali već neko vrijeme prihvaćam ga i ne nastojim probiti zid stvarne šutnje koji stalno postoji između nas.
Ipak, ponekad nešto stidljivo pokušam. Tako, u toj šetnji, znajući da je dan provela sama, pitam je:
“Kako se danas osjećaš, tako usamljena?”
“Šta hoćeš da ti odgovorim na takvo pitanje?” uzvraća i ona pitanjem.
“Pa, imaš mnoštvo mogućih odgovora. Stvar je tvog izbora.”
“To je čisto retoričko pitanje”, kaže ona, tonom kojim stavlja na znanje da želi staviti točku na taj razgovor.
“Onda su sva pitanja retorička”, kažem ja.
“Nisu. Ima ih koja to nisu.”
“Na primjer?”
“Na primjer: Koliko je sati?”
Uzdržavam se od komentara te rečenice. Shvaćam da ovaj kratki razgovor rječito ukazuje na nemogućnost dijaloga između nas dvoje. Dijalog kakav ona želi ja mogu uspostaviti i sa svojim satom, pitajući ga, pogledom: Koliko je sati? I on mi odgovara. Njemu ne mogu postaviti pitanje o duševnom stanju i osjećanjima.
Šetam, dakle, s tom bliskom osobom, i izlazeći iz parka u bučnu ulicu prepunu prolaznika nailazimo na prodavca pečenog kestenja. Gledam to kestenje i počinjem nov razgovor s mojom pratiljom, jedini kakav mogu voditi s njom – o onome što vidimo, što nas okružava, o spoljašnjim okolnostima naših dvaju tako različitih života.
“Pogledaj ovo kestenje”, kažem. “Kako je sićušno, pravi prcvonjci od kestenova.”
Ona gleda to kestenje, i na njenom dotad bezizražajnom licu odjednom vidim smiješak i vedrinu. “Da, zaista je sićušno”, kaže, “ali me podsjetilo na jedan davni dan kad mi je baba ispekla kestenje, i kad sam u njemu našla jedan divni, veoma krupni, mekani, bijeli i topli kesten. Sjećam se koliko me je obradovao. To mi je jedna od lijepih uspomena iz djetinjstva.”
Šetamo se dalje, a ja se osjećam kao da sam iznenada dobio uzbuđujuće lijep i dragocjen poklon. Jedan zadržani, očuvani životni trenutak, jednu toplu uspomenu meni bliske i drage osobe – uspomenu u obliku jednog krupnog, mekog i vrućeg kestena.