Jučer je na Lovrincu pokopan Milorad Bibić zvani Mosor, a s njim je u blagopočivajuću vječnost otišao i posljednji veliki tvorac mita o “vječnom Splitu”. Naravno, ima a i bit će, još novinara i pisaca s manje ili više spisateljskog talenta koji će pisati o Splitu.
No, dao bih se kladiti da baš nikome od njih neće uspjeti da mu, onako kako su to vjerovali Mosoru, istinski povjeruju da je iluzija ogrnuta nostalgijom i mitom, baš slika splitske prošlosti i stvarnosti. Mosor je – a baš danas je to jasno i zadnjoj budali – svojim opsežnim serijalom novinskih i televizijskih intervjua s cijelom jednom divizijom malih i velikih faca, osebujnom memoaristikom – knjigama “Zakon Pjace” i “Zadnja pošta Riva” – te gomilom novinskih tekstova različitih formi, dao obilati obol “splićanistici” i splitskom mitu.
Toj, kako netko reče, nostalgičnoj i romantičnoj izmišljotini opskurnog podrijetla. Ne, naravno zbog umišljaja, osobnog probitka, nekih mračnih zaplotnjačkih pobuda, već prije svega zbog dubokog uvjerenja da iz šugave stvarnosti – baš kao i iz ljudi – valja, kirurški precizno, izdvojiti, zapamtiti i slaviti samo ono najbolje. Uostalom, jebeš faktografiju. Njom se ionako bave povjesničari. Pisati o Splitu, barem za Mosora, nešto je posve drugo.
I bilo je. Splitske sirotinjske šezdesete i opskurni socijalistički “plesnjaci” poput Bastiona, Vinalka ili Podruma, sedamdesete s redovima za kavu i repovima političkih čistki, nestašice benzina koji se dijelio naizmjenično automobilima parnih i neparnih registarskih brojeva te galopirajuća inflacija u osamdesetima, baš kao i hod po mukama RNK “Split” koji je desetljećima tavorio u najnižim nogometnim razredima, u Mosorovoj su prozi živjeli nekim drugim životom. Poput selektivnih uspomena iz JNA, postali su djelići romantične slike bolje prošlosti prikazane debelim naslagama emocionalnog retuša.
Mosorov je Split – onakav kakvog ga je želio vidjeti i o njemu svjedočiti – gotovo imao nešto “vidovićevsko”. Bio je, baš kao i slikareva ulja i akvareli splitske luke s Lučkom kapetanijom i obrisima palače u pozadini, ogrnut pomalo sjetnom i nostalgičnom koprenom koja, eto, nikad nije dozvoljavala da idilu prizora naruše ružni detalji iz brutalnog svagdana. Bila je to slika baš po Mosorovoj mjeri: topla, pomalo pasatistički sjetna i nježna. Konačno takvi su bili i likovi o kojima je najradije pisao. Likovi koji su i sami bili protagonisti nekih drugih vremena, akteri pa i simboli Splita koji je fizički odavno nestao ili se još sluti samo u lelujavim staračkim sjećanjima i Mosorovoj interpretaciji.
Kao svaki uvjereni zagovaratelj “splićanistike” te posebice Vicko Mihaljević, legendarni splitski odvjetnik-gradonačelnik s prijelaza 19. u 20. stoljeće kojem je spomenik za vječnost u “Velom mistu” podigao Miljenko Smoje, i Mosor je duboko vjerovao da “splićanske glave – ako su prave, imaju bave, bugance, mrave, bakule, trave”. (V.Mihaljević) No za razliku od šjor Vicka “Neurastenicusa”, nikad mu ni na kraj pameti nije bilo upražnjavanje omiljene lokalne discipline brutalnih sprdanja s “redikulima, bogaljima psihe i tijela” (Kudrjavcev).
Dapače. Baš kao i njegove vlastite baze, dobroćudne podvale i urnebesne zajebancije, i zapisi o “redikulima” – ali čak i o notornim prevarantima, sitnim žicarima i krupnim lopovima – nastojali su biti duhoviti, vraški smiješni i nekako neponovljivo ljudski topli. Umjesto “duhovne okrutnosti” kojom je nafilana “splitska priča” (sumnjičavci ju mogu lako provjeriti i kod Marka Uvodića koji svjedoči okrutnim zajebancijama Splićana na račun i štetu vlaja!) Mosoru je uvijek bilo milije vjerovati u jednu drugu mitsku “odliku” svojih sugrađana: u genetsku duhovitost i vječitu spremnost za zajebanciju.
Stoga se i u Mosorovim autobiografskim pričama kao crvena nit provlači uvjerenje u točnost stare “dijagnoze” o splitskom mentalitetu koju je još tamo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća ispisao Branko Stanojević. On je naime Splićane nazvao “bezbrižnim, skepticima, rastresenim veseljacima, neumornim šarlatanima” kojima nitko ne može zanijekati “stanovitu dozu duhovitosti”.
“Splićanin ingnorira sve, ruga se svemu, svakome i svačemu”, tvrdio je k tome Stanojević ni ne sluteći da je iskopao temelje i šalovao postament za još jedan trajni splitski mit. Mit o ruganju “svemu i svačemu” kao dokazu buntovnog nepoštivanja autoriteta i prčevite “slobodoumnosti”. Svi koji su mislili – ili misle – da je tu prije riječ o ignorantskom obrambenom mehanizmu – u debeloj su manjini. Iako je, naravno, baš kao i u slučaju svih splitskih mitema i lokalpatriotskih prenemaganja, i u razlozima mitskog ruganja i ignorancije podignute na razinu svjetonazora i “lifestylea”, barem zrnce (ako ne već grumenčić) istine.
Bez genijalnog i trajnožarećeg, istovremeno oporog i nježnog, Smojina pisma, bez Toljinih sjajnih kritičkih “defloracija” mitskih naslaga ali i vazda prisutnog žala za čestitošću i spontanom jednostavnošću splitskih prošlih svršenih vremena te bez Mosora, koji je kroz prizmu nostalgične “splićanistike” i “bolje prošlosti”, čitao, prepoznavao i tumačio i današnji Split, mit o “vječnom Splitu” zauvijek je prdnuo u rosu. Dobra ili loša vijest? Odlučite to sami.
Dovoljno je možda da usporedite Mosorove i Dinove podvale i zajebancije – koje su, kao ovodobne “ekstenziju” opjevanih podviga društva iz “Troccolija”, već ušle u urbanu legendu – s brutalnom stvarnošću u kojoj su, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, dominantno mjerilo “splitskog duha” i “duhovitosti” samo pošalice Brace i Seke.
Pokop mita o vječnom Splitu
23.2.2012.
Jučer je na Lovrincu pokopan Milorad Bibić zvani Mosor, a s njim je u blagopočivajuću vječnost otišao i posljednji veliki tvorac mita o “vječnom Splitu”. Naravno, ima a i bit će, još novinara i pisaca s manje ili više spisateljskog talenta koji će pisati o Splitu.
No, dao bih se kladiti da baš nikome od njih neće uspjeti da mu, onako kako su to vjerovali Mosoru, istinski povjeruju da je iluzija ogrnuta nostalgijom i mitom, baš slika splitske prošlosti i stvarnosti. Mosor je – a baš danas je to jasno i zadnjoj budali – svojim opsežnim serijalom novinskih i televizijskih intervjua s cijelom jednom divizijom malih i velikih faca, osebujnom memoaristikom – knjigama “Zakon Pjace” i “Zadnja pošta Riva” – te gomilom novinskih tekstova različitih formi, dao obilati obol “splićanistici” i splitskom mitu.
Toj, kako netko reče, nostalgičnoj i romantičnoj izmišljotini opskurnog podrijetla. Ne, naravno zbog umišljaja, osobnog probitka, nekih mračnih zaplotnjačkih pobuda, već prije svega zbog dubokog uvjerenja da iz šugave stvarnosti – baš kao i iz ljudi – valja, kirurški precizno, izdvojiti, zapamtiti i slaviti samo ono najbolje. Uostalom, jebeš faktografiju. Njom se ionako bave povjesničari. Pisati o Splitu, barem za Mosora, nešto je posve drugo.
I bilo je. Splitske sirotinjske šezdesete i opskurni socijalistički “plesnjaci” poput Bastiona, Vinalka ili Podruma, sedamdesete s redovima za kavu i repovima političkih čistki, nestašice benzina koji se dijelio naizmjenično automobilima parnih i neparnih registarskih brojeva te galopirajuća inflacija u osamdesetima, baš kao i hod po mukama RNK “Split” koji je desetljećima tavorio u najnižim nogometnim razredima, u Mosorovoj su prozi živjeli nekim drugim životom. Poput selektivnih uspomena iz JNA, postali su djelići romantične slike bolje prošlosti prikazane debelim naslagama emocionalnog retuša.
Mosorov je Split – onakav kakvog ga je želio vidjeti i o njemu svjedočiti – gotovo imao nešto “vidovićevsko”. Bio je, baš kao i slikareva ulja i akvareli splitske luke s Lučkom kapetanijom i obrisima palače u pozadini, ogrnut pomalo sjetnom i nostalgičnom koprenom koja, eto, nikad nije dozvoljavala da idilu prizora naruše ružni detalji iz brutalnog svagdana. Bila je to slika baš po Mosorovoj mjeri: topla, pomalo pasatistički sjetna i nježna. Konačno takvi su bili i likovi o kojima je najradije pisao. Likovi koji su i sami bili protagonisti nekih drugih vremena, akteri pa i simboli Splita koji je fizički odavno nestao ili se još sluti samo u lelujavim staračkim sjećanjima i Mosorovoj interpretaciji.
Kao svaki uvjereni zagovaratelj “splićanistike” te posebice Vicko Mihaljević, legendarni splitski odvjetnik-gradonačelnik s prijelaza 19. u 20. stoljeće kojem je spomenik za vječnost u “Velom mistu” podigao Miljenko Smoje, i Mosor je duboko vjerovao da “splićanske glave – ako su prave, imaju bave, bugance, mrave, bakule, trave”. (V.Mihaljević) No za razliku od šjor Vicka “Neurastenicusa”, nikad mu ni na kraj pameti nije bilo upražnjavanje omiljene lokalne discipline brutalnih sprdanja s “redikulima, bogaljima psihe i tijela” (Kudrjavcev).
Dapače. Baš kao i njegove vlastite baze, dobroćudne podvale i urnebesne zajebancije, i zapisi o “redikulima” – ali čak i o notornim prevarantima, sitnim žicarima i krupnim lopovima – nastojali su biti duhoviti, vraški smiješni i nekako neponovljivo ljudski topli. Umjesto “duhovne okrutnosti” kojom je nafilana “splitska priča” (sumnjičavci ju mogu lako provjeriti i kod Marka Uvodića koji svjedoči okrutnim zajebancijama Splićana na račun i štetu vlaja!) Mosoru je uvijek bilo milije vjerovati u jednu drugu mitsku “odliku” svojih sugrađana: u genetsku duhovitost i vječitu spremnost za zajebanciju.
Stoga se i u Mosorovim autobiografskim pričama kao crvena nit provlači uvjerenje u točnost stare “dijagnoze” o splitskom mentalitetu koju je još tamo početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća ispisao Branko Stanojević. On je naime Splićane nazvao “bezbrižnim, skepticima, rastresenim veseljacima, neumornim šarlatanima” kojima nitko ne može zanijekati “stanovitu dozu duhovitosti”.
“Splićanin ingnorira sve, ruga se svemu, svakome i svačemu”, tvrdio je k tome Stanojević ni ne sluteći da je iskopao temelje i šalovao postament za još jedan trajni splitski mit. Mit o ruganju “svemu i svačemu” kao dokazu buntovnog nepoštivanja autoriteta i prčevite “slobodoumnosti”. Svi koji su mislili – ili misle – da je tu prije riječ o ignorantskom obrambenom mehanizmu – u debeloj su manjini. Iako je, naravno, baš kao i u slučaju svih splitskih mitema i lokalpatriotskih prenemaganja, i u razlozima mitskog ruganja i ignorancije podignute na razinu svjetonazora i “lifestylea”, barem zrnce (ako ne već grumenčić) istine.
Bez genijalnog i trajnožarećeg, istovremeno oporog i nježnog, Smojina pisma, bez Toljinih sjajnih kritičkih “defloracija” mitskih naslaga ali i vazda prisutnog žala za čestitošću i spontanom jednostavnošću splitskih prošlih svršenih vremena te bez Mosora, koji je kroz prizmu nostalgične “splićanistike” i “bolje prošlosti”, čitao, prepoznavao i tumačio i današnji Split, mit o “vječnom Splitu” zauvijek je prdnuo u rosu. Dobra ili loša vijest? Odlučite to sami.
Dovoljno je možda da usporedite Mosorove i Dinove podvale i zajebancije – koje su, kao ovodobne “ekstenziju” opjevanih podviga društva iz “Troccolija”, već ušle u urbanu legendu – s brutalnom stvarnošću u kojoj su, i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, dominantno mjerilo “splitskog duha” i “duhovitosti” samo pošalice Brace i Seke.