Prošlog vikenda u Splitu je završen deveti Mediteranski festival knjige u organizaciji Zajednice nakladnika i knjižara. Petodnevni festival održava se u periodu kada sam opet u svom drugom domu u Italiji, pa mi ne preostaje drugo nego pratiti događanja na daljinu. Čitam tako i pratim vijesti, od najave pa sve do samoga kraja, i ne mogu sebi osvijestiti kako to da manifestacija koja se doima kao divan okvir za toliko toga što Splitu, Dalmaciji i cijeloj hrvatskoj obali treba, iz godine u godinu propušta priliku da to i bude. Ne mogu sebi objasniti kako to da festival knjige koji se poziva na Mediteran, koji se predstavlja upravo kroz taj složeni i slojeviti kulturno-antropološki, povijesni, ekonomski i pejsažni pojam, koji se nudi kao mjesto susreta s vlastitim mediteranskim prostorom i bićem, zaobilazi u svakom segmentu to vlastito sebe, da ne kažem – živi u raskoraku?
Ako je cilj bilo kakve kulturne inicijative, a posebno one posvećene knjigama, podizanje razine svijesti publike kojoj se obraća, onda bi bilo logično i za očekivati da Mediteranski festival knjige bude prilika za promišljanje Mediterana kao prostora u kojem potencijalni ili već postojeći čitatelji žive i djeluju. Bilo bi logično da se ta „identitetska institucija“ zapita koje odgovore mogu ponuditi brojne knjige koje hrvatski nakladnici objavljuju u prijevodu s drugih mediteranskih jezika – sa španjolskog, francuskog, portugalskog, grčkog, talijanskog, albanskog, turskog, (arapskog?, hebrejskog?).
Naspram toga, ovogodšinji Mediteranski festival knjige uz šačicu lokalnih i regionalnih gostujućih autora promovira kao zvijezdu slavnog norveškog krimi-pisca Jo Nesbøa, kojeg čak po drugi put dovodi u Split. A iz oskudnog broja susreta s autorima raspodijeljenih na pet dana festivala može se lako zaključiti da se ta manifestacija svodi na puko izlagalište knjiga, na skup banaka natovarenih svescima koji podsjećaju na one lokalnih supermarketa s proizvodima najčešće uvezenim iz drugih mediteranskih zemalja.
S obzirom na dosadašnja izdanja, pitam se mogu li Mediteranski festival knjige i Split kao njegov kontekst ubuduće postati porat za isplovljavanje prema drugim portima Jadrana i Mediterana, polazna točka za dijalog i povezivanje s drugim Mediterancima, ne samo zapadnim nego i onim istočnijim i južnijim? Može li festival preko knjige i književnosti postati poveznica s drugim mediteranskim stvarnostima, čiji se građani, kao i oni lokalni, svakodnevno muče s turistima, u kojima se kontinuirano preslaguju muško-ženski odnosi, događaju feminicidi, gore šume i presušuju rijeke, emigranti pokušavaju pronaći bilo kakvu rupu za sebe, u kojima je opadanje životnog standarda laka ješka za rastuće nacionalizme i rasnu diskriminaciju, u kojima se ratuje?
Pitam se može li Mediteranski festival konačno ponuditi priliku za kulturno osvještavanje mediteranskog bića ili je njegov jedini doseg nastaviti osnaživati kulise ispražnjenog sadržaja, baš kao i grad u kojem se nalazi, zanoseći se brojevima posjetitelja, slijedeći imperativnu estetiku turističkih noćenja u nikad dostatnim hotelskim kapacitetima do kojih je naposljetku sve teže i doći morem.
Kamo plovi Mediteranski festival knjige?
Prošlog vikenda u Splitu je završen deveti Mediteranski festival knjige u organizaciji Zajednice nakladnika i knjižara. Petodnevni festival održava se u periodu kada sam opet u svom drugom domu u Italiji, pa mi ne preostaje drugo nego pratiti događanja na daljinu. Čitam tako i pratim vijesti, od najave pa sve do samoga kraja, i ne mogu sebi osvijestiti kako to da manifestacija koja se doima kao divan okvir za toliko toga što Splitu, Dalmaciji i cijeloj hrvatskoj obali treba, iz godine u godinu propušta priliku da to i bude. Ne mogu sebi objasniti kako to da festival knjige koji se poziva na Mediteran, koji se predstavlja upravo kroz taj složeni i slojeviti kulturno-antropološki, povijesni, ekonomski i pejsažni pojam, koji se nudi kao mjesto susreta s vlastitim mediteranskim prostorom i bićem, zaobilazi u svakom segmentu to vlastito sebe, da ne kažem – živi u raskoraku?
Ako je cilj bilo kakve kulturne inicijative, a posebno one posvećene knjigama, podizanje razine svijesti publike kojoj se obraća, onda bi bilo logično i za očekivati da Mediteranski festival knjige bude prilika za promišljanje Mediterana kao prostora u kojem potencijalni ili već postojeći čitatelji žive i djeluju. Bilo bi logično da se ta „identitetska institucija“ zapita koje odgovore mogu ponuditi brojne knjige koje hrvatski nakladnici objavljuju u prijevodu s drugih mediteranskih jezika – sa španjolskog, francuskog, portugalskog, grčkog, talijanskog, albanskog, turskog, (arapskog?, hebrejskog?).
Naspram toga, ovogodšinji Mediteranski festival knjige uz šačicu lokalnih i regionalnih gostujućih autora promovira kao zvijezdu slavnog norveškog krimi-pisca Jo Nesbøa, kojeg čak po drugi put dovodi u Split. A iz oskudnog broja susreta s autorima raspodijeljenih na pet dana festivala može se lako zaključiti da se ta manifestacija svodi na puko izlagalište knjiga, na skup banaka natovarenih svescima koji podsjećaju na one lokalnih supermarketa s proizvodima najčešće uvezenim iz drugih mediteranskih zemalja.
S obzirom na dosadašnja izdanja, pitam se mogu li Mediteranski festival knjige i Split kao njegov kontekst ubuduće postati porat za isplovljavanje prema drugim portima Jadrana i Mediterana, polazna točka za dijalog i povezivanje s drugim Mediterancima, ne samo zapadnim nego i onim istočnijim i južnijim? Može li festival preko knjige i književnosti postati poveznica s drugim mediteranskim stvarnostima, čiji se građani, kao i oni lokalni, svakodnevno muče s turistima, u kojima se kontinuirano preslaguju muško-ženski odnosi, događaju feminicidi, gore šume i presušuju rijeke, emigranti pokušavaju pronaći bilo kakvu rupu za sebe, u kojima je opadanje životnog standarda laka ješka za rastuće nacionalizme i rasnu diskriminaciju, u kojima se ratuje?
Pitam se može li Mediteranski festival konačno ponuditi priliku za kulturno osvještavanje mediteranskog bića ili je njegov jedini doseg nastaviti osnaživati kulise ispražnjenog sadržaja, baš kao i grad u kojem se nalazi, zanoseći se brojevima posjetitelja, slijedeći imperativnu estetiku turističkih noćenja u nikad dostatnim hotelskim kapacitetima do kojih je naposljetku sve teže i doći morem.
Modena, 28. rujna