“Strange now to think of you” (Allen Ginsberg, Kaddish)
(1) Epitaf, na dan Mornine smrti
To je to. Gotovo je. To je bilo to.
„To je to. Gotovo je. To je bilo to.“ – nije baš neki epitaf. Čak ni kada bih dodao „Sva ta ljepota i sva ta dobrota.“ – ne bi ni to bio baš neki epitaf.
Nemam nadgrobne snage, ni nadgrobnih riječi. Ničega danas nemam, ni ništa nemam. Oči sam isplakao gledajući u prošlost i budućnost, jezik sam izbljuvao pričanjem i pjevanjem, ruke i noge usahnule su mi od batrganja u živom blatu, i neživom. I to je bilo to. Gotovo je. To je to. Sada: nepokretnost, mȕk, táma.
U tami se, ipak, jedno svjetlo javi,
stvarno ne znam otkud, premda je u glavi.
Epitaf za Mornu i zaključak nama
o užasu smrti: Goranova Jama,
o užasu onih što ostaju živi,
a zbog preživljenja i zavazda krivi:
A studen smrti na leđa mi sjela, na udove. U ledu mrtvih žednim vatrama nepca, jezika i ždrijela. Led smrti šuti. U njem pako gori. A nigdje vriska da samoća ori.
(2) Post festum, post mortem; dijagnoza, utjeha
Nema pravde. Znao sam to i ranije, a sada to još bolje znam: nema pravde. Rakovi nemaju pluća, a pluća imaju rakove. Na svu sreću, smrću rakovi nestaju, a nestaju i pluća, pa pravda – ako je kome stalo do toga – može da trijumfira, makar nepravedno, makar ništavno.
(3) Pa-pa, lisica, pa pas
Ludim li? Tko će o tome donijeti pravorijek kad nema svjedokâ, a ni Morne više nema?
Ludim li nakon što sam Mornino lisičje tijelo posljednji put dotaknuo i od njega pobjegao, da bih u izbjeglištvu odmah, na Morninom praznom putu, kraj Morninog pustog šumarka, lisicu susreo, lisicu riđu, lisicu Mornina lika, koju ni Morna, ni ja nikada nismo susreli; ni Morna nikada, ni ja nikada – sve do večeras, kad Morne više nema?
(4) 24. kolovoza
24. kolovoza 2026. godine – pod Medvednicom, Mornina katastrofa, καταστροφή. 24. kolovoza 79. godine – pod Vezuvom, pompejska katastrofa, ἡ τῶν Πομπηίων καταστροφή. Naravno, sumanut sam: ne samo da nalazim, nego i tražim povijesne koincidencije, ne bi li besmislena smrt postala smislenom, ne bi li jedna mala smrt postala još manjom. Naravno, sumanut sam: zatrpavam jednu rupu beskorisnim znanjem umjesto korisnim neznanjem. Ali rupa je duboka, mogu ja još: 24. kolovoza 1943. godine preminula je Simone Weil, filozofkinja i mučenica, kao Morna danas; 24. kolovoza 1960. godine na Antarktici je izmjerena najniža temperatura u povijesti, minus 88 Celzijevih stupnjeva, kao kod mene danas.
(5) Hodam
Hodam bez psa, obezpašćen, kao gluho pašče, i razmišljam tko li je i zašto izmislio tu frazu.
Hodam kao bez jedne noge, a normalno, jer svi misle da hodam normalno. Hodam sa fantomskim bolom i fantomskom boli, kao da imam fantomsku nogu, kao da imam fantoma u duši, i razmišljam zašto li sam izmislio tu frazu.
(6) Glasanje
Ovce bleje gore u selu, psi laju dolje u selu. Dolje u selu, psi laju, a karavani, kabrioleti, kamioneti i druga vozila prolaze. Gore u selu, ja stojim, pa sjedim, pa ležim na svom glasačkom mjestu i blejim, nerazumljiv sam sebi kao što su mi ovce nerazumljive. Ponekad lajem, a Morna mi prolazi.
(7) S oproštenjem
Ako je život samo goli život, onda je smrt goli kurac, a ako je život više od toga, onda je smrt u kurcu i neka ide u pičku i tri, da proste mrtvi i živi.
(8) Žalovanje (muzičko-pjesnička preporuka)
[Nakon što je Morna ugašena, upalili smo auto i muzika se upalila, automatski: zadnja pjesma koju smo uz Mornu upalili prije gašenja – Pet Shop Boys, Always on my mind. Kada je iscurila ta pjesma momakâ iz dućana za kućne ljubimce, u praznome autu, na putu prema praznoj kući, muziku smo birali, i izabrali Nicka Cavea, Ghosteen.]
Tko, slušajući Ghosteen Nicka Cavea, nikad nije žalovao – nepotpuno je slušao. Tko, žalujući, nikad nije slušao Ghosteen Nicka Cavea – nepotpuno je žalovao. Slušao sam, jesam; žalovao sam, jesam. Ali danas slušam i žalujem baš kao Nick Cave, u crnini i u dubini, a rastvorenih grudi i raščerečena srca, bez srama pred sobom i posvema besramno, dok uz svaku cestu životinje se nižu, životinje koje izrastaju iz svoje krvi i koračaju, pa mjesec neće oka sklopiti ako budem budan cijelu noć i ako pričam; ako budem budan cijelu noć i ako pričam.
Kadiš za Mornu
“Strange now to think of you”
(Allen Ginsberg, Kaddish)
(1) Epitaf, na dan Mornine smrti
To je to. Gotovo je. To je bilo to.
„To je to. Gotovo je. To je bilo to.“ – nije baš neki epitaf. Čak ni kada bih dodao „Sva ta ljepota i sva ta dobrota.“ – ne bi ni to bio baš neki epitaf.
Nemam nadgrobne snage, ni nadgrobnih riječi. Ničega danas nemam, ni ništa nemam. Oči sam isplakao gledajući u prošlost i budućnost, jezik sam izbljuvao pričanjem i pjevanjem, ruke i noge usahnule su mi od batrganja u živom blatu, i neživom. I to je bilo to. Gotovo je. To je to. Sada: nepokretnost, mȕk, táma.
U tami se, ipak, jedno svjetlo javi,
stvarno ne znam otkud, premda je u glavi.
Epitaf za Mornu i zaključak nama
o užasu smrti: Goranova Jama,
o užasu onih što ostaju živi,
a zbog preživljenja i zavazda krivi:
A studen smrti na leđa mi sjela,
na udove. U ledu mrtvih žednim
vatrama nepca, jezika i ždrijela.
Led smrti šuti. U njem pako gori.
A nigdje vriska da samoća ori.
(2) Post festum, post mortem; dijagnoza, utjeha
Nema pravde. Znao sam to i ranije, a sada to još bolje znam: nema pravde. Rakovi nemaju pluća, a pluća imaju rakove. Na svu sreću, smrću rakovi nestaju, a nestaju i pluća, pa pravda – ako je kome stalo do toga – može da trijumfira, makar nepravedno, makar ništavno.
(3) Pa-pa, lisica, pa pas
Ludim li? Tko će o tome donijeti pravorijek kad nema svjedokâ, a ni Morne više nema?
Ludim li nakon što sam Mornino lisičje tijelo posljednji put dotaknuo i od njega pobjegao, da bih u izbjeglištvu odmah, na Morninom praznom putu, kraj Morninog pustog šumarka, lisicu susreo, lisicu riđu, lisicu Mornina lika, koju ni Morna, ni ja nikada nismo susreli; ni Morna nikada, ni ja nikada – sve do večeras, kad Morne više nema?
(4) 24. kolovoza
24. kolovoza 2026. godine – pod Medvednicom, Mornina katastrofa, καταστροφή. 24. kolovoza 79. godine – pod Vezuvom, pompejska katastrofa, ἡ τῶν Πομπηίων καταστροφή. Naravno, sumanut sam: ne samo da nalazim, nego i tražim povijesne koincidencije, ne bi li besmislena smrt postala smislenom, ne bi li jedna mala smrt postala još manjom. Naravno, sumanut sam: zatrpavam jednu rupu beskorisnim znanjem umjesto korisnim neznanjem. Ali rupa je duboka, mogu ja još: 24. kolovoza 1943. godine preminula je Simone Weil, filozofkinja i mučenica, kao Morna danas; 24. kolovoza 1960. godine na Antarktici je izmjerena najniža temperatura u povijesti, minus 88 Celzijevih stupnjeva, kao kod mene danas.
(5) Hodam
Hodam bez psa, obezpašćen, kao gluho pašče, i razmišljam tko li je i zašto izmislio tu frazu.
Hodam kao bez jedne noge, a normalno, jer svi misle da hodam normalno. Hodam sa fantomskim bolom i fantomskom boli, kao da imam fantomsku nogu, kao da imam fantoma u duši, i razmišljam zašto li sam izmislio tu frazu.
(6) Glasanje
Ovce bleje gore u selu, psi laju dolje u selu. Dolje u selu, psi laju, a karavani, kabrioleti, kamioneti i druga vozila prolaze. Gore u selu, ja stojim, pa sjedim, pa ležim na svom glasačkom mjestu i blejim, nerazumljiv sam sebi kao što su mi ovce nerazumljive. Ponekad lajem, a Morna mi prolazi.
(7) S oproštenjem
Ako je život samo goli život, onda je smrt goli kurac, a ako je život više od toga, onda je smrt u kurcu i neka ide u pičku i tri, da proste mrtvi i živi.
(8) Žalovanje (muzičko-pjesnička preporuka)
[Nakon što je Morna ugašena, upalili smo auto i muzika se upalila, automatski: zadnja pjesma koju smo uz Mornu upalili prije gašenja – Pet Shop Boys, Always on my mind. Kada je iscurila ta pjesma momakâ iz dućana za kućne ljubimce, u praznome autu, na putu prema praznoj kući, muziku smo birali, i izabrali Nicka Cavea, Ghosteen.]
Tko, slušajući Ghosteen Nicka Cavea, nikad nije žalovao – nepotpuno je slušao. Tko, žalujući, nikad nije slušao Ghosteen Nicka Cavea – nepotpuno je žalovao. Slušao sam, jesam; žalovao sam, jesam. Ali danas slušam i žalujem baš kao Nick Cave, u crnini i u dubini, a rastvorenih grudi i raščerečena srca, bez srama pred sobom i posvema besramno, dok uz svaku cestu životinje se nižu, životinje koje izrastaju iz svoje krvi i koračaju, pa mjesec neće oka sklopiti ako budem budan cijelu noć i ako pričam; ako budem budan cijelu noć i ako pričam.
Zagreb/Kučilovina, 24./25. 8. 2026.