Grom je sa studentima po cijele dane tesao jedan jedini stih, i tako tri-četiri, a neke čak i pet dana, nikad manje. Nisu jadni smjeli ni pomisliti maknuti se s prvog na drugi dok im on ne bi dopustio. Jer prijeći iz jednog u drugi krug mogu samo najbolji… a tjerao ih je bez prestanka:
“Čujte puce i fakini, imate još puno krugova Pakla, tekar ste pred vratima! Idemo iz početka po pravi štimung!”
Pa bi krenuo po ne zna se koji put u intervenciju studentskih glasovnih aparata, kako je to stručno nazivao, potom i u intervenciju njihovih psihofizičkih aparata. Između toga bi im prepričavao, recitirao, foršpilao, čak i pjevao Goethea, Dantea ili Ovidija, ovisno o raspoloženju. Taman bi netko od njih pomislio da su zablistali, kad bi dubina mračnog gledališta zavapila…
“Tak.” (pauza)
“Baš ti fala.” (pauza)
“Lepo si to sve zasral.” (pauza)
“Ja bi te lepo prosil još jedanput.”
Pa bi ih, tek kad bi ponovili još barem dvadeset, trideset, pedeset puta, kako tko, velikodušno pripustio. Sljedećem stihu. Prošao bi u takvom ritmu ponekad i cijeli mjesec prije nego što bi najbolji među njima zaplovili širokim morem cijeloga odlomka, monologa ili pjevanja… A da bi došli do kraja, morali su uza sve postići, kako je on to nazivao – dramski mir. Bez toga ne bi bila ni odškrinuta vrata zadnjeg kruga zvanog ispit pred komisijom. A mir se dobivao samo na jedan način. Nemirom. Među ostalim, gnjavio ih je s beskonačnim ulascima na scenu. Kao što im je na govornim vježbama sto puta vraćao isti stih, tako ih je za ispit iz glume po pedeset puta vraćao s vrata garderobe na pozornicu sjedeći u gledalištu zatvorenih očiju. Samo što zakorače na nju, već se iz gledališta začuje stoooooooop, još jenput! I tako satima. Ne gleda, a sve zna i osjeća. Te ruka je dignuta na pogrešnom mjestu, pa noga, pogled, glava, brada, brzina, nos u zraku, naborano čelo, krivi korak, čak i nepočešljana kosa i tumplaste cipele… kako-kad. I sve to žmirećki, samo slušajući njihove glasove, korake, uzdahe, smijeh, psovke sebi u bradu… I suze. Nekad bi se predao maštarenju, snatrio bi za čudesnim tehničkim pomagalima. Iz glave mu, na primjer, nije izlazio nepostojeći crni reflektor…
“Zamislite, deca, kak bi bilo krasno kad bi tu gore na sceni imali crni reflektor, onaj koji baca trak mraka, a ne svetla. Zamislite si jedan jaki rasvetni snop, ali ne svetla, neg mraka, jebem ti sve na svetu, kakva bi to bila revolucija: Daj mi mrak, ja bi furt vikal našem Perici gore u regulatoru, daj mi mraka prek lica, daj još malo prek leđa i debele guzice prvakinje Sonje! Ha? Kaj velite, bedačeki moji mili? Ko bu to patentiral, ušel bu direkt u raj, bez tramvaj-karte! Zakaj? Pa svetlo se najbolje prikaže z mrakom, i obrnuto – mrak sa svetlom… Ovak to morate vi, mili moji, pokazati z glumom… to vam je tak, ak nemrete glumiti kmicu i svetlo bez reflektora, bešte odovud istoga časa!
Crni reflektor
Ulomak iz romana “Gromova djeca”
Grom je sa studentima po cijele dane tesao jedan jedini stih, i tako tri-četiri, a neke čak i pet dana, nikad manje. Nisu jadni smjeli ni pomisliti maknuti se s prvog na drugi dok im on ne bi dopustio. Jer prijeći iz jednog u drugi krug mogu samo najbolji… a tjerao ih je bez prestanka:
“Čujte puce i fakini, imate još puno krugova Pakla, tekar ste pred vratima! Idemo iz početka po pravi štimung!”
Pa bi krenuo po ne zna se koji put u intervenciju studentskih glasovnih aparata, kako je to stručno nazivao, potom i u intervenciju njihovih psihofizičkih aparata. Između toga bi im prepričavao, recitirao, foršpilao, čak i pjevao Goethea, Dantea ili Ovidija, ovisno o raspoloženju. Taman bi netko od njih pomislio da su zablistali, kad bi dubina mračnog gledališta zavapila…
“Tak.” (pauza)
“Baš ti fala.” (pauza)
“Lepo si to sve zasral.” (pauza)
“Ja bi te lepo prosil još jedanput.”
Pa bi ih, tek kad bi ponovili još barem dvadeset, trideset, pedeset puta, kako tko, velikodušno pripustio. Sljedećem stihu. Prošao bi u takvom ritmu ponekad i cijeli mjesec prije nego što bi najbolji među njima zaplovili širokim morem cijeloga odlomka, monologa ili pjevanja… A da bi došli do kraja, morali su uza sve postići, kako je on to nazivao – dramski mir. Bez toga ne bi bila ni odškrinuta vrata zadnjeg kruga zvanog ispit pred komisijom. A mir se dobivao samo na jedan način. Nemirom. Među ostalim, gnjavio ih je s beskonačnim ulascima na scenu. Kao što im je na govornim vježbama sto puta vraćao isti stih, tako ih je za ispit iz glume po pedeset puta vraćao s vrata garderobe na pozornicu sjedeći u gledalištu zatvorenih očiju. Samo što zakorače na nju, već se iz gledališta začuje stoooooooop, još jenput! I tako satima. Ne gleda, a sve zna i osjeća. Te ruka je dignuta na pogrešnom mjestu, pa noga, pogled, glava, brada, brzina, nos u zraku, naborano čelo, krivi korak, čak i nepočešljana kosa i tumplaste cipele… kako-kad. I sve to žmirećki, samo slušajući njihove glasove, korake, uzdahe, smijeh, psovke sebi u bradu… I suze. Nekad bi se predao maštarenju, snatrio bi za čudesnim tehničkim pomagalima. Iz glave mu, na primjer, nije izlazio nepostojeći crni reflektor…
“Zamislite, deca, kak bi bilo krasno kad bi tu gore na sceni imali crni reflektor, onaj koji baca trak mraka, a ne svetla. Zamislite si jedan jaki rasvetni snop, ali ne svetla, neg mraka, jebem ti sve na svetu, kakva bi to bila revolucija: Daj mi mrak, ja bi furt vikal našem Perici gore u regulatoru, daj mi mraka prek lica, daj još malo prek leđa i debele guzice prvakinje Sonje! Ha? Kaj velite, bedačeki moji mili? Ko bu to patentiral, ušel bu direkt u raj, bez tramvaj-karte! Zakaj? Pa svetlo se najbolje prikaže z mrakom, i obrnuto – mrak sa svetlom… Ovak to morate vi, mili moji, pokazati z glumom… to vam je tak, ak nemrete glumiti kmicu i svetlo bez reflektora, bešte odovud istoga časa!
Zauvek!”