Još koju godinu, a možda i decenij

Još koju godinu, a možda i decenij, pjevat ću
i zahvaljivat. Još koju godinu, a možda i decenij,
smijat ću se i pričat kako sam živio lijepo, lijepo,
i kako sam tako lako, lako, preživio dva rata
bez ijedne rane.

Još koju zimu nosit ću debelu kapu i čizme,
ovijati šal oko vrata i otimati pahuljice
od ledenog zraka prije pada na zemlju
prekrivenu snijegom. I korakom koji škripi,
ići i ići zasljepljujućom bjelinom, i tjerati ispred
sebe oblačiće toplog zraka iz svojih pluća.

Još koje proljeće pratit ću rast prve travke,
diviti se zumbulu, kaćunu i kukurijeku,
nestajanju bijelog zimskog mantila pod kojim je
i mrzla zemlja kašljucala i usporeno disala,
putovanju prve kapi vode iz barica prema
potočićima i rijekama, morima i oceanima.

Još koje ljeto ležat ću na suncu sve dok se
ne ugasi na mome preplanulom tijelu.
Uvečer ću jesti ribu i piti vino, plesati sve dok
svakim mišićem ne osjetim spremnost za bijeg
u san.

Još koju jesen hodat ću tepihom od lišća,
razmišljati o svemu što je bilo lijepo, lijepo
u mojoj prošlosti koliko i o onome što nikada
neće doživjeti budućnost.

Još koju godinu, a možda i decenij, pjevat ću
i zahvaljivat. Još koju godinu, a možda i decenij,
smijat ću se i pričat kako sam živio lijepo, lijepo,
i kako sam tako lako, lako, preživio dva rata
bez ijedne rane.

(Iz rukopisne knjige Od zaborava za zaborav)

Mirko Marjanović 04. 06. 2017.