Ne verujem u porodicu, u tu veštačku nakupinu sasvim različitih osoba koje vezuje samo genetski kod, a ovaj im obezbedjuje tek fizički oblik i ništa drugo. Prolaze dramatične etape razvoja svakog pojedinca, da bi se domogaosopstvene ličnosti, a svejedno, različite vrste društvenog pritiska uteruju ga u onu opštu šemu koju obezbeđuje porodica. Nisu za badava svi totalitarni režimi svojatali smisao porodice, naduvavali njenu ulogu i značaj, ne bi li i vlastiti režim protumačili kao neku vrstu obogtvorene obitelji. Gnusna unifikacija sveg društvenog života, u fašista, kao i u rajskoj scenografiji socijalizma, ide na to da sopstvenu stegu opravdaju utanačenim terorom roditeljskog doma, pa kako strahujemo od rabijatnog tatice i oštrokondže matere, imamo se bojati od oca domovine i od matere Partije. Veliki doprinos sveopštem maltretiranju ljudske rase dolazi od crkve, religijski kult matere i sveg onog kazamata oko porodičnog stola sada se pospešuje kultom majke božije, ideal postaje ona štala gde se događaj tajanstvenog poroda odigrao, te sav svet čovekov lagodno se preobraća u ovčije stado, kome potreban je pastir. Bleji tako naš katolički narod, kao i onaj nekatolički, muču naši muži i mužače oko svojih jasala, jer to malo kuruze, čime ih šopaju, treba takođe primiti kao dar nebesni. Traje tako sveopšti, neizbežni martirij ljudske rase, koji većinom i ponajpre odigrava se između četiri zida roditeljskog doma. Time organizovan je ovaj obruč moderne obitelji, iz koje može se izaći samo skandalom ili oboljenjem. Četiri petine duševnih bolesti korene se u porodičnom krugu, kao što dobar deo ekonomskih i moralnih problema nastaje iz istog izvora. Čak i globalni sukobi između stranaka ili čitavih država verno odslikavaju problematiku patološke pojave života, u obitelji. Antičke tragedije i elizabetanske drame vode ka Strindbergu, Flaubertu i Tolstoju, da bi se konačno difamirao ep o srećnim porodicama, koje ne postoje. Nije familija nikakva sreća katkad u ljudskom životu, pisao je naš pesnik Crnjanski, dok je u Rimu živeo, i Michelangelom se bavio, čovekom u mnogome obesporodičnom. Familije su u ljudskom životu Meduze, veli Crnjanski. Tek je međutim Andre Gide, prvi imao hrabrosti da izgovori jetko: Porodice, ja te mrzim! Nadrealisti su malo olabavili problem, bacajući se na jarryjevsku sprdačinu, Lautreamont pokazao je svoju neurotičnu srdžbu, psihoanaliza dodala je tome naučnički ton, da konačnu tačku antiporodičnosti udari naš savremenik, Thomas Bernhard. Moj junak ovom će se svestrasno priključiti, njegova ključna ideja biće raspad obitelji, jer je svaka obitelj o kojoj se piše u raspadu, – nemoguće je pisati o neraspadnutim obiteljima.
Tu je onda i Čehov, umilna ruska ptica, a tako nepomirljiva, kada o prilikama porodičnim raspravlja, i onim mutnim spregama između čoveka i žene, koje, neminovno, pre ili posle, tu mutnež pokazuju. Žena je žena. Ona je čestita, poštena, pa i dobra, ali, i pored svega toga, ima u njoj nešto što je snižava do sitne, slepe, tako neke dlakave životinje. U svakom slučaju ona nije čovek. Govorim vam kao prijatelju, kao jedinom čoveku kome mogu otkriti svoju dušu. Ja volim Natašu, to je istina, ali ponekad mi se ona čini strahovito vulgarnom i onda ne znam šta da mislim, ne razumem zašto, zbog čega je toliko volim ili bar zašto sam je voleo… veli onaj nesrećni gubitnik Andrej Prozorov, iz Tri sestre.
Miljenko Jergović, pesnik velikog opsega, pokazao je svoje osećanje neporodičnosti na tlu vlastite obitelji, i one opšte, društvene i državne. Jer ne veruje ni jednoj, ni drugoj. Rođen 1966. u Sarajevu, proživeo je svojih prvih dvadeset pet „bosanskih“ godina do početka proteklog rata, a potom odmetnuo se u hrvatsku tuđinu, iako sam Hrvatom je bio. Budući nigde se i dalje ne oseća doma, mjesta za mene nema ni tamo gdje živim… i nikako mi i nikad nije dobro na mjestu na kojem živim niti u vremenu u kojem živim. Ovo nije nikakav psihogram toga pisca, pa ipak od nečega se mora početi; maleni je čovek Miljenko sa dve godine ostao bez oca, kojeg žena je oterala iz kuće, a da ni kao mater nije mnogo marila za svoje čedo, pa tako budući pisac odrastao je kod djeda i bake. U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći, kaže Jergović. Baka zaštitila me je od roditelja, omogućivši da se sa njima suočavam kao odrastao čovjek, snažan i emocionalno od njih neovisan… Moju majku, svoju kćer, možda je zaista prezirala. Tako se lament nad nestalom staramajkom meša sa trajnim pesimizmom ovog pisca, nema nama mesta na ovom svetu, a kada ga nađemo, to je onda ona rezervna tačka, bez roditelja smo, samo uz skrb tih starih ljudi koji su nam pretci tek posredno. Nije zato čudno što pisac i ne pati zarad svoga položaja, praroditelji mu u tome mogu samo pomoći, Ovo je jedan život, pesnički, u kome, kao retko drugde, buktao je sraz sa rođenom materom, ne samo zarad toga što je ta osoba bila posebno okrnjena, te uza svu inteligenciju, odbojna, svojeglava, skoro luda. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao, piše Jergović. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svojega oca,kojeg je istinski mrzela…
Ako je igde raspravljana ta rahla veza između matere i sina pesnika, bilo je to u Prousta. Tamo se takođe adorira pesnikova pramajka, (čija sva moguća preimućstva nisam baš uspeo da razumem), ali osnovne emocije odlaze ka majci, za čijeg života nije se čak ufao nježni sin da obznani suštinu svoga dela. Sve bi se reklo da je to bio skoro nekakav edipalni spoj, jednog ustrašenog efeba i preduzetne Jokaste, a onda, objavljenom njihovom prepiskom otkriva se kako na stvari bila je ovo, često gorka, patološka udruga s mnogo unutrašnjih sukoba, još jedan dokaz neprirodnosti pojave porodice i odnosa u njoj. Da onda, u sredini ove goleme pripovesti, jedna ličnost izgovori onu ublaženu verziju Gidea, jedan plišaniji nalaz, Bernhardov: Uostalom, obitelji su tako dosadne, čovjek samo želi da iz njih izađe.
Nemački je pisac Benno Meyer-Wehlack, kao sedamnaestogodišnji dječarac na kraju velikog rata, odozgo, sa Baltika, pešačio ka svome berlinskom domu, pa ipak, kroz svu muku i jad tog bosonogog i izgladnelog puta, nije posebno žudeo za susretom sa roditeljima. Ne treba mu sad ni jedno od njih. Ne može se s njima opterećivati. Oni su prošlost, on više neće tamo. No prije svega – stari ljudi imaju svoje iskustvo, maknuli su se u sferu bora, grube, ispucale kože, žile po rukama, proređene kose na glavi. Dok hodaju, klecaju, vuku noge, pognuti su naprijed, tapkaju sitnim koracima… Kao da ga uopšte ne veseli ono porodično okolje, ispunjeno tim starcima, kamo ide, bez imalo sućuti prema pojmu roditeljskom. Potom, sledi nekakav zavet, čvrsto odlučuje da nikada neće imati kuću. Možda je taj moj mrtvi prijatelj bio nekakav poseban stvor, ponešto uvrnut, inhibiran, osujećen poviješću u kojoj se našao, svejedno, njegova visoko sofisticirana proza daje mi još jednu potvrdu: ne može se tako lako sa roditeljima, sa porodicom, katkad skoro nikako!
Branko Matan, zagrebački pisac, dugogodišnji urednik progresivnog časopisa Gordogan, vodio je ratni dnevnik 1991-1993, pun ogorčenosti događajima koji su se oko njega odvijali, ali sa jasnim uvidom o stanju okolnih ljudi, pa valjda i ljudi uopšte, šta je to u glavama naših bližnjih? Žive među nama, po svemu podsećaju na nas, pozdravljaju nas ljubazno na ulici, čitaju iste novine, za uzbune sjede u istim skloništima, imaju novaca ili nemaju, vole dobro pojesti, kada je hladno, zima im je, sveučilišni su profesori, ili nisu, u džepu su im ključevi stanova poput naših, a potpuno su nam stranci, nepoznata bića u čijim glavama caruje neshvatljivo crnilo, roje se ose bolesnih misli, kupaju se u strastima o kojima čak niti naši najneobičniji snovi ne znaju ništa…
Došao je onda i ovaj naš pisac, Jergović, takođe u nedoumici spram čovekove rase, posle svega počinjenog u nedavnom ratu, vratio se u Sarajevo, grad svoga rođenja, da raskući dom gde je živeo, jer naše je vrijeme isteklo. a onde, pretura on, ne samo po ladicama punim mrtvih stvari, no i po tačkama svoje prošlosti, najpre onima, gde se sudarao sa ostacima porodice, najpre sa roditeljstvom, koje ga je pritiskalo. Čak i posle već napisane knjige o tome, Jergović je nedavno nadodao kako godinama sam se nakon 3. prosinca 2012. nakanjivao i snebivao nad tim da uđem u kuću na Sepetarevcu i započnem razabiranje, selidbu stvari iz mrtvoga doma. Da mi je, zamišljao sam, da unajmim nekoga pa da zapali tu kuću, zajedno sa svim stvarima u njoj, ili da je dinamitom digne u zrak, pa da konačno budemo gotovi. Nikad više, mislio sam, ne bih se više uspeo uz Sepetarevac, što bi me onda oslobodilo i obaveze da odem u taj grad, Neko drugo Sarajevo imao sam u glavi i u tekstu, gradio sam ga, razvijao i nadograđivao, a ovaj stvarni grad, s tim fatalnim brdom, a na vrhu njega mrtvim domom na Sepetarevcu, tom je Sarajevu, kao i meni samo stvarao smetnju. Zašto najzad, da ovaj premeštaj uzme na sebe, u ime svih koji su mu činili obitelj? Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti.
Knjiga koju nazvao je Selidba, dokument je o ljudskoj seobi u neko drugo područje, novo i tuđe, a da ono, koje je napuštao ništa manje tuđe mu nije bilo. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. Oni koji sumnjičavo prate povremene kavge ovog pisca, njegovu katkad naprasitu isključivost i sukobljavanje sa ljudima koji bi mu možda bili bliski, moraju znati, u pitanju je jedno skoro odbačeno dijete doktora Dobre Jergovića i pomućene Javorke Rejc, koga je, uza sve, podojila muslimanka nepoznatog imena i prezimena. Tako se njegovoj mešanoj krvi, hrvatskoj, nemačkoj i slovenačkoj, ima dodati mlijeko iskoni od jedne anonimne bosanske dojilje. Zadojen međutim, bio je on nekom nepokolebljivom istrajnošću koja, valjda, niče posebno kod dece razdvojenih roditelja i u prilikama rahlih, raskrojenih, rasutih obitelji. A svaka je to, samo ove podmukle udruge prelaze preko svega, jedino da bi se zadržala njihova formalna arhitektura, njihovi dvori sagrađeni od peska i paučine. Pesnik je tako uvek obezroditeljen, makar ne bio Baudelaire, jer ni očuh nije ništa gori od zvaničnog oca, osim što oba nepotrebni su da bi svetsko cveće zla izašlo na videlo. Pesnik, siroče života, čak i kada nije Hans Castorp, upućuje se tako u svet da bi ga razarao svojom pojavom, u nekoj akciji, jedino dostojnoj ljudskog života. Jer svet može biti samo nasuprot čoveku, čovek naspram svetu, a ne da se u njemu nastanjuje, ugodno, a jalovo. Drugo tvrdo stajalište ovog pisca njegova je samoća. Usamljenost nikad ne znači da naokolo nema drugih. Moja usamljenost sastoji se od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezički problem. Taj jezički problem usred zajedničkog jezika je usamljenost. Ova dolazi od proste činjenice da jezik pisca nikada nije onaj, njegovih čitalaca, pa oni sami, čitajući, imaju izvesti prevod tog čitanog na svoj vlastiti govor, nepesnički. Otud, svoju samoću taj pisac nije baštinio samo biološki, koju mu je djed ostavio u nasljeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta. A ipak, i jeste. Mnogo toga upio je od njega, mimo svake rođačke spone, više kao srodnost nekog bliskog bića, od toga djeda, umnog polihistora, melanholika i životnog gubitnika, koji u mladosti okušao je i ratni poraz, služeći u gubitničkoj armadi, austrougarskoj. A evo kako njegov unuk, preturajući davne spise u svojoj konačnoj seobi iz prošlosti u sadašnjost, veli povodom djedove povijesti, prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu….Treba se učiti svome porazu… A kako poraz prirodno je stanje pesničkog života, onda i gubitništvo, životno, Miljenkovog djeda, ima pesnički prizvuk.Boraveći sam na svetu, pesnik ima kročiti svojom stazom, ma kako uska i tegobna bila. Imao je Miljenko tri ili četiri godina, ali pamti kako je tada, u koridoru njihovog stana prostirao se tepih, siv i mrgodan, sa dve crvene crte koje su ga ivičile sa strane, pa veli kako, hodajući po njemu, uvek se trudio da ide sredinom, pravo, te da nikad ne zapne bosom nogom o onu crvenu crtu, graničnu. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo. Zato što pesnik sve mora naučiti sam, posebno onaj koji se smatra inokosnim, bez roditelja, a čemu zapravo ionako teži. Jer on se već unapred odriče i vlastitog roditeljstva, do kojeg mu nije. Nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, s obzirom da ni vlastito detinjstvo nisam dovršio…(U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i trajno oštećenog srca – djedovog – među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije.) Mislim da je i bolje potomcima pesničkim, da ih nema. Šta je mogao sin Nabokov sa sobom, do da juri motornim čamcem u neku nepoznatu daljinu. A tako bi i sa mnogim drugim. Sin pesnikov ima se roditi na sasvim drugom mestu i od potpuno drugog tkiva. Pesnička deca usvojenici su, tek tako mogu potom i sami biti pesnici.
Može se priroda ovog pisca učiniti nekom takođe bešćutna, lišena emocija, a ona, međutim samo tačno i beskompromisno ocrtava pravo stanje stvari među ljudima. Čak i ono, između roditelja i dece. Umirući, Miljenkova mati bila je daleko od svoga sina, čuli su se samo na kratko, povremeno, telefonom. Oprostili smo se onako kako smo i živjeli. Suvišni jedno drugom. Samo majušna pojedinost donosi kratku ispravku tom gorkom osećanju. Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici… negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskog tkiva, nalik iskrzanom konopčiću. To je pupčana vrpca koja me je povezivala sa njom.
A zapravo, ko je odredio da one ključne emocije čovekove imaju pripasti samo drugom čoveku, ljudima? Gazim kroz snijeg do koljena, u jednom mi je džepu ljepljiva traka, u drugom škare, pod rukom izrezan komad folije. Jer, doista, upravo spašavam život trešnji koju smo zasadili prije pola godine. Zašto to činim? Bit će zato što sam se sa njom saživio. Ništa mi nije rekla, stabla ne govore, niti mi se mačje umiljavala oko nogu, gledala me kao udomljeni pas lutalica, stabla se ljudima ne umiljavaju, stabla su uglavnom nijema, u se zatvorena, pa ipak sad gazim kroz snijeg i nepodnošljiva mi je pomisao da bi se malenoj trešnji nešto moglo dogoditi. Bit će da u njoj ima nešto s čime se identificiram. Kao što se, recimo, s većinom ljudi ne bih identificirao…To stabalce je usamljeno. Zato mi je tako do njega stalo.
Biti piscem, to znači biti fundamentalno osamljen, otud izlaze sve njegove očekivane ili neočekivane osobine, njegova sumnjičavost, opreznost, stegnutost. Onaj hod sredinom tepiha, bez skretanja, katkad i nepravedno sektaštvo. Koliko puta ušao je Jergović u nekakav okršaj, s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari, čak i kada to nije trebalo. Možda se sva njegova polemička strast uvek odnosi na onu sukobljenost, trajnu, sa materom. Klasičan sraz između oca i sina, već u antici razmera dramatskih i tragičnih, ovde se upravlja ka materi, kao bližem roditelju, Jergoviću nepotrebnom, čak ometajućem. Kakve sve povode pronalazio je on da ovu sukobljenost obznani, utvrdi i opravda. Bila je ta Javorka Rejc moguće posebno neuredna i šlampava u dnevnim poslovima, kao što ni njen sin nije bio uvek i do kraja rigidan po svojim potezima, pa ipak, ta materina neurednost u njegovom štivu poprima goleme razmere, zdrava kao dren, luda i nesretna, a svejedno u onoj traljavosti, za Miljenka nepodnošljivoj, činilo mu se da se nekim čudom, Sarajevo svelo na mjeru njezine neurednosti, pa je čak i svoj rodni grad opanjkao tako što je u mutnim okolnostima te poluistočnjačke varoši prepoznao sav košmar koji je vladao u materinom domu. Kada pronalazim i najsitnije povode za sinovljevsku netrpeljivost prema roditeljki, ponovo pomišljam da se u tome krije sav njegov otpor prema svetu koji ga okružuje, mati bila je taj svet, ti drugi koji su za njega pakao, kao i za Sartrea. Nema pomirenja između sveta i Jergovića, jer najpre, u svetu postoje tolike pregrade, zasadi, predrasude, koje, neka i postoje, ali o kojima treba raspravljati, razobličavajući ih. Kao da u svetu ima previše onih ladica, na kakve nailazio je dok je nekadašnji dom raskućivao, a koje ispunjavane su bile samo neutešnim smećem prošlosti, znacima besmisla kojim ljudski život protiče. Možda bi njegov tok mogao biti lepši i pametniji, makar ni Jergović, kao ni bilo koji pesnik, ne zna kako bi se to postiglo. Jer pisanje postoji zarad potrage za nekom boljom solucijom, uvek neuspešne, pa da bi uspešna bila, sa pisanjem bi bilo završeno. Na toliko mesta ovaj je pesnik vodio boj jezičkim putem, otkrivajući šta sve u tim minijaturnim nakupinama slova, nerazumljivim samim po sebi, krije se. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovom jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.
(Vredno je zapaziti vidovit nalaz, lingvistički, ovog pisca, u analizi jednog soneta Skendera Kulenovića, u kome ne čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom. Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje umjesto da se ona jezikom služi. Ovde kao da se Miljenko domogao fundamentalnog nalaza Saussurea, njegove skepse prema oblicima jezika, istovremeno osetivši da poezija uopšte ne leži u tim slovima, tim rečima i tim rečenicama, no negde sasvim drugde. To drugde, nalik je onim pomislima, iskrslim u ljudskom duhu, a da još uopšte nemaju nikakav formalni okvir, no samo jesu, a da i ne znamo kakve su.)
Razlike, međutim, koje otkrivao je ovaj pisac između sebe i okolnog sveta, nisu padale na taj svet sam, no na ljude koji su ga činili, na njihovo bezumno, pogrešno življenje, Jergoviću nepodnošljivo, čak i kada od toga sveta dobije katkad znake sućuti. Mati je umrla, pa svet nalazi za potrebno da mu kondolira, a upravo je to ono od čega bi pobegao, doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti, bliža mu je ona ravnodušnost Camusovog junaka, mater je umrla juče, možda prekjuče, sve zavisi od telegrama. Potom, to ludačko osećanje sreće i radostisvetovo! Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim.
Otkud u ovog pisca toliko gorčine, i tako malo blagodeti? Vidim, družeći se s njim, kako mnogo toga za našim skupnim stolom razlikuje se, da li su u pitanju samo razlike u ukusu, ili nekakav osobeni stav prema koječemu? Pa naša tolika bliskost u mnogih stvari, ne dvoji se tek zato što ja pijem tvrdi crni Asam, a on, meni bljutavi zeleni? Sam je ispovedio otpore koje je imao godinama, dok nije usvojio blagovanje hobotnica. Koje, kao i tolike delicije, morske, imaju za nekog dubiozan okus. A čime, baš tako, dolazi do onih posebnih zadovoljstava, ne samo na nepcu. Ne znam autora, spremnog da one prijepore između zadovoljstva i neprijatnosti tako slikovito otkrije. Najljepši okusi dolaze iz gađenja, iz nelagode, iz bola, kada je nešto ljuto, kada je gorko, oporo i smrdljivo. Kad jedem, ne bih da to bude kao da žvačem ljubičice. Njegov poriv ogroman je prema materijalu, prokazanom predrasudama, taj oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrdja najveće djelo ljudskih ruku, ona tačka do koje je stigla naša civilizacija. Da li je moj pjesnik otvoreni dekadent, lautreamontovski, ili tek samosvojan karakter, koji ništa, što mu ne odgovara, ne pripušta vlastitoj duši? A ova, u tolikoj meri otvorena je tamnim stranama života, kojima Miljenko ne oprašta, nikad. Pitam se samo, kako iz ove tmurne, melanholične prirode rascvetao se toliki kup svetlih, mudrih, osvežavajućih štiva? Pa upravo tako, što iz prevelikog veselja nekog optimističkog skribenta mogu ispasti samo posije, trinje, smet; pravi tekst ljudske svesti niče iz tame, iz mudrog mraka i onih neobjašnjivih dubina koje čine pesništvo. Postoji jedna epizoda u ovoj pesničkoj seobi koja tiče se knjiga i pitanja što se postavljaju dok ih pretura. Onda se katkad odlučuje da neku od njih ponese samo zarad predrasuda ljudi prema kojem piscu, Staviću je na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Toliki je otpor ovog autora prema većini, jer većina je ta koja nosi sve predrasude sveta i sve njegove nevolje. Otuda sve njegove emocije okrenute su zanemarenim, zaboravljenim pojedincima, autističnim autorima i autsajderima.
Pesnicima pomućenog zdravlja, melanholičnim i ludim. Koliko njegovih junaka u dugotrajnoj rubrici koju vodi, završilo je u kući umobolnih i na vlastitom samoubilačkom štriku. Nižu se u toj hronici začudne slike neuobičajenih postupaka i poteza pesnika tame, nerazumljivih za onaj tvrdi, bedasti građanski um. Ko bi među ovima razumeo onog šašavog pesnika kada, ne znajući čak ni da vozi, kupuje automobil, pa ga ostavlja u dvorištu, van upotrebe, prateći njegovo lagano propadanje. Pamti li neko osim njega ime Dragana Kaluđerovića, genijalnog pesnika, a sišlog s uma u jedan sjajan dan. Umnog polihistora Kostu Strajnića, zalutalog u vlastiti život, kao u provinciju, gde je i bio. Koji zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne. Pokazujući da je na svetu bio i jedan poet koji zvao se Ilija Ladin. I onaj drugi, imena Simo Mraović. Još je samo Radomir Konstantinović imao pameti da se tako pomno bavi rubnim pojavama poetskim, ravnopravnim sa onima „iz sredine“. Nastajanje autsajdera pouzdan je znak da svome kraju ide kultura jednog jezika, da nestaje književnosti i njezinih vrhunaca, i započinje epoha nepismenih i okrutnih, kaže Jergović. Pa ako nije bio baš uvek raspoložen prema bližnjima na ulici, u društvu i kavani, ovaj je pisac rasuo desetine svojih tekstova, posvećenih pankerima među muzičarima, strip crtačima i glumcima krivih krvnih grupa. Tako mu jedan od važnih junaka njegovih postaje dizajner jedne stolice, a onda ona sjajna slikarka, lezbijka, koja izvela je možda prvi naslikani automobil u hrvatskom slikarstvu. Toliko toga posvetio je razočaranim emigrantima i neemigrantima koji izgubili su iluzije. Hrvatima koji su dobro govori o Srbima, Srbima koji su se skoro osećali kao Hrvati. (Matošev doživljaj književnosti i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti. / Kranjčević. Da je makar jednom lanuo na Srbe, ovih dana bismo slavili velikog svog pjesnika.) Piše on tako o svima onima koji su živeli pogrešno po mišljenju okoline, a što je bio jedini način, nepogrešan i ljudski. U jednom svetu u kome sve je izvrnuto na glavu i gde ljudsko biće u sopstvenom, čovekovom okolju, oseća samo ljudoždersku neljudskost.
Nije čudno što su preci Miljenkovi, najpre djed i baka, uza sve šarenilo svog porekla, svakad i svuda osećali se tuđinima. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego da smo u svakoj od tih država, bili stranci. Svaki od tih predaka imao je na duši to osećanje i uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci. Postoji jedan poseban izraz za ljude s tim krimenom na sebi, kuferaši. Živeći u Zagrebu, učio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećajući da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. Jer hrvatski pisac Miljenko Jergović čak i u zemlji Hrvatskoj, silom mnogih okolnosti, oseća se kao kuferaš, prognanik i stranac. Doglavljuje se tako kapitalna tema koju obeležio je vidoviti naslov Camusovog romana, budući, svi ljudi su stranci na ovoj planeti, jedino oni koji slove kao prognanici, to tačno osećaju i znaju da obznane. Umeo je Jergović ovo da pokaže minucioznim analizama prepiske i zvaničnih dokumenata onih koji bili su mu preci. Tako je u jednoj molbi svoga pradjeda Josipa Rejca pronašao nečuvenu smešu pojmova i izraza, upotrebljavanih u ranijim režimima, sa onima, aktuelnim u trenutnom vremenu. Rukopis mog pradjeda kovača, lijep je i uredan, premda neispisan… ali je zanimljivo i ganutljivo kako se miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena.. Jer puč naše zemlje, raskol naših naroda dogodio se tu, u toj djedovskoj rečenici, što je njegov praunuk tako maestralno prikazao. Raskol, rasap i razjedinjenost među ljudima različitim i drugojačijim trajna je tema Jergovićeva. Palanačka uskogrudost, obeležena njenom filosofijom u onoj čuvenoj knjizi. Mogao je i Konstantinović, kao i Jergović pomisliti kako je najretrogradnija poslovica naša Svaka ptica svome jatu leti.
Seobe, učinio je paradigmatskom, reč istočne varijante ovog pojma, Crnjanski. Njegov golemi roman razjasnio je sudbinu različitih naših naroda, sabijenih u predsoblje velike austrougarske carevine, u njene nusprostorije, iz kojih, svaki od tih naciona probao je da dođe do neke uglednije sobe ovog nepreglednog stana. To se začudo ne odnosi samo na sudbinu Vuka Isakoviča i njegovih bojovnika iz pripovesti Crnjanskog, no i na većinu predaka Jergovićevih, stanovnika te iste nekadašnje megadržave. Upravo tamo, u Kremsa na Donau, zurio sam nedavno u mesta, kamo je, vele, pre dva veka prošla vojna Isakovičeva. Seljakaju se stolećima naši narodi sa juga na sever i sa istoka na zapad, uvek na mitskim taljigama nalik onima, Majke Hrabrost. Jer trebalo je uvek mnogo hrabrosti da se napusti jedan dom, bez sigurnosti u to kakav će onaj sledeći biti. Pa onda čitava ova epopeja Jergovićevog tumbanja sa mesta na mesto, hronika tih privatnih, porodičnih seljenja prima nešto od simboličnog značenja, svako naše kućno taljiganje odslikava sveopšte premeštanje, večno, ahasversko, našeg naciona. Sa svim njegovim nadama i čestim razočarenjima. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši. Opet se mnogo toga svaljuje na ovu mater koja svako svoje stanište pretrpava gomilom predmeta, stvari, ludih pojedinosti, većinom nepotrebnih. Budući ona općenito, nije voljela i poznavala predmete među kojima je živjela.
A Miljenko je zapravo, kako ga uvek srećem, nomad, sa golemom torbom o ramenu, koja bi me oborila da je moram vući, pa se u njoj nalazi ono što mu jedino treba, sprava na kojoj piše, knjige koje upravo čita. Jer njemu će pre biti dovoljan taj maleni, vojnički espap, kojim od dana na dan juriša na probleme ljudskog života, no ono globalno tumbanje mastodontskog nameštaja iz grada u grad, iz ulice u ulicu, makar samo iz sobe u sobu. Meni je to neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvarednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstava za glačanje parketa koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa. Nema u tom higijeničarskom pokeru ništa dobro za malenog Miljenka, koji već u mladosti pojmi kako ljudski život nemoguće je očistiti nikakvim smrdljivim preparatom, kao što se u toj sobi našeg bivstva nikad neće pronaći bolji raspored za stolove i ormane, iskonski idiotske.
Poslao mi je prijatelj po Jergoviću knjigu genijalnog a zaboravljenog hrvatskog pisca s početka prošlog veka, Kamova. Nosi mi Miljenko veselo, pod miškom ovu svesku nečuvene pesničke snage, sve u duhu Hamsuna, možda čak Crnjanskog, zanemarivši da u njoj stoji, što bi moglo biti i kod njega: Koliko puta sam poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi! .. Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna kao duša… nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu, i njegovom životu.. ja sam tuđinac u svojoj kući…
Kao da se u Miljenkovoj sudbini ponovila ona epizoda, ne samo Bennova, kada čak ne želi ni da tumara po roditeljskom domu u koji se bio vratio, a ovih nije bilo tamo, – nego kada Kamov, takođe kao i Jergović, pretura po prepisci svojih roditelja, pronalazeći onde, isti tako samo čemer i jad. Makar to bio jad od njegova odsustva, od previše idile i sumnjičavog sklada. Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!.. Jesi li ikada zgrješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? O, da jesi, ja bih te ljubio. Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu!… Izbija li iz ovog secesijskog pisca ona sušta dekadansa, kojom sav bel epoque odiše, pokrivajući se potuljenom koprenom svoje dekorativnosti. Ali ovaj dizajnerski naum bi upravo rešen da razjasni i razotkrije svu lažnost beltempovsku, koja ne slovi samo na barometrima. Po tome knjižica ovog otpadnika života, beše na pravom mestu, pod miškom Miljenkovom, jer on i sam je takav, kakav valjda je i onaj, koji tu pošiljku, punu naših vlastitih nakana, prima. To su naše niti, naši prozvodi, različiti, a od istog materijala, mi tkamo. A da se to učini, pronalazimo srodne knjige, skoro nasumice, jer upravo u njihovih nasumičnih tekstova, eto kako se konac nas, vezilja, nastavlja i čini, što i ime govori, teksturu, tekst ovog sveta. Zbog čega sam od onog prijatelja zatražio upravo ovu knjigu, kako se baš Miljenko našao u onom gradu da mi je ponese, kako se baš u toj gustoj melasi, Kamovljevoj, našlo ono što se moje teme tiče? Majka i sin – sin i majka pružahu prizore najbrutalnijih sukoba, zavisti i mržnje – nije li to gorko saznanje Kamovljevo, predislovije današnjeg Jergovićevog teksta? Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi… da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza…
Evo, one povremene kvrgavosti, Miljenkove, prema drugima, prema ljudima uopšte – već kod Kamova: Ljudi, rekoh, šta me zove k njima? Uvijek se uvjerim da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti, nego li bih mogao zamisliti u tri mjeseca…Znam da sam pretjeran, ali šta zato? Blizina me ljudi, tj. vez jezika i razgovora, i bliskosti duševne, baca u psihopatiju…Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim…/
Sada: ovo što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome da sam ja tvrd i hladan, da neću veze i kontakta s ljudima… Ali ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan… Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša, i opet i samo gdje si bio, i onakav kakav si bio: niže, tj, na dnu, mekan, tj. mekoputan i srdačan… A ja to neću da budem. (Mali, treba li ti novaca, reci mi istinu… Samo što to nije više lament iz Kamovljeve knjige, no scena u kojoj pesnik Maruna, godine 1993, nudi pomoć tek dobeglom mladcu iz Sarajeva, Jergoviću, a ovaj, tvrd kao i Kamovljev junak, to odbija.)
Zna li Miljenko kakvu mi je knjigu doneo, pod miškom?
U kojoj stoji toliko toga, ne samo tomasveberhardovskog, nego i Jergovićevog. Jer onaj ubogi pjesnik, hrvatski, što potucao se po Evropi, a skončao u tamnom umiralištu, barcelonskom, tačno kao i moj prijatelj, bio je sumnjičav prema ljudskom soju i njegovim, tako često, opasnim postupcima. Zapravo, što god da počini, čovek uvek za sobom ostavlja nekakav nemio trag, a kada ovog i ovakvog ne bude, sam sebi razbija glavu nije li tako nešto, musavo, svejedno ostalo iza njega na tlu onog što je bilo. Produkujući najvidniji proizvod svog života, svoju uzdrhtalost. Ne drhte jedino hulje i zlikovci, ni pre ni posle svojih zala. Sa kim onda biti i drugovati, i živeti, kad svet sastoji se samo od hulja i onih koji, kako hulje ne bi bili, drhte u svom dragocenom nehuljinstvu! Tek tu se razbuktala ona osnovna, nepomirljiva protivporodičnost, Jergovićeva. Pa su sve te mukle, detinje neuroze, čitav onaj kompendij i sva ta dramaturgija obiteljskog pakla, bila samo predgovor konačnom raskidu sa opštom, globalnom familijom društvene sredine, nacije i države.
Proizlazi iz toga da učvršćivao sam prva zagrebačka prijateljstva – do danas nijedno nije opstalo. Makar to bilo u ono mutno vreme kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug… Zbivalo se to one zime kada sam prestao pozdravljati hrvatske pisce. Je li taj narod, pesnički, nekakav poseban soj, odbojan prema svakoj novopojavljenoj spodobi u blizini, ili je sav svet, ljudski, ovako nabaždaren, s obzirom da ljudi ne žele ostati bez neprijatelja. Ovo nije nikakva posebna novela o prirodi čovekovoj, mizantropskoj. Pa ipak, mora se imati na umu, čovjek pogriješi svaki puta kad povjeruje da nečemu, nekoj kolektivnoj ideji, društvu ili zajednici pripada. To je mladi čovjek Jergović, došljak iz Sarajeva, oprezan u svemu, istog časa shvatio, razumevši da hrvatskom, zagrebačkom, većinom domoljubnom književniku, ne treba se javljati. Samo što isti takav oprez, zadržao je i kod malobrojnih bliskih, ugodnih pojedinaca, ostajući i s njima u mnogo slučajeva pri kontaktu na daljinu, telefonski slepom, ali ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu. Uz onu neprestanu bojazan, da osoba oko sebe čovek ionako ima previše. (…Bio je od onih nekolicine prijatelja, od kojih sam toliko dobio, i kojima sam toliko ostavio, da mi novi prijatelji, ama ni poznanici, danas ne trebaju.)
Iskustva, ako su doista psihološki duboka, čovjeka ne obogaćuju, nego ga čine siromašnijim. Tako smo siromašni za mnoga iskustva, što smo ih stekli. Kako je taj mladi čovek, radoznao, zainteresovan i otvoren prema svemu, došao do tako gorkog saznanja, ako ne zato što je pojmio da život treba katkad ostaviti samog, bez one trajne radoznalosti i zainteresovanosti ljudske, koja mu ne treba uvek. Kao što ne mora sve nešto da znači. Svet bez značenja možda bi bio za mrvu srećniji, ma kako to grubo zvučalo. Dug je put do saznanja, ponekad izlišan. Istine su hiljadu puta prokazane neistinama, u kojima ima mnogo zbiljnog, zbog toga valjda, Jergović veli milije su mi moje zablude od prigoda kada sam bio u pravu. Nepravda je pravda, ne samo u jednoj orwelovskoj blasfemiji. Okrećući, ničeanski, sve stvari ovog sveta naglavce, evo kako moj pesnik ima sućuti za strah, za sram, čak i za izdaju. Jer život kojim živimo mi ljudi na pukotini dvaju vekova, nije vredan da mu se veran ostane. Odakle samo je ovaj pesnik došao, i kamo je stigao? Šta je proisteklo iz njegove pomisli da iz sarajevskog obruča krvi i stradanja, izlazi u jedan bolji, slobodniji svet? A dočekao ga je Zapad, retardiran u pedeset nijansi sive. Nije mu više bilo dovoljan ni opominjući Miljkovićev stih Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj. Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom. Mislio je davni naš, mrtvi drug, da će ovim pokličom pokazati nadu i utehu ljudskoj rasi, uvek sasužnjenoj. Samo što narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica…Takvi su bili komunisti, čak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogedajmo oko sebe, zagledajmo im se u lice i oltare… Vjeruju li klerikalci u Boga? Ne mora se biti ateist, da bi se postavilo to pitanje. Ja zapravo i ne znam ima li u Jegovićevoj svesti bar malenog proplamsaja bošstva, već tako što boga uvek ispisuje velikim slovom, ali da je njegov duh sasvim bezbožnički prema svakoj svetosti, pokazuje on to na svakom koraku. Jer sveto je u zemlji Hrvatskoj sve čega se dotakneš, njena povijest, nacija, popovi i vojnici, njena trava i drveće, voda i vazduh, njeni muži i žene, djeca i krave, i u to ne smije se dirnuti ni u snu, osim ako nisi pjesnik, skeptična i oprezna glava, ako nisi Jergović. U ovih dvadeset godina… promijenilo se i krivotvorilo već sve.(I trava, i krave, i ljudi.) Etničko čišćenje proces je kome nema kraja, jer domovina nikad ne može biti dovoljno čista… Nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugog. Pa to je ona ista palanka, ukopana u sebe samu, Konstantinovićeva. Treba očistiti hrvatsku zemlju, ali i ono ispod zemlje, mrtvi kao da nikada nisu bili živi. Jer Hrvatska je odlučila bolovati od Alzhajmerove bolesti, posve nesposobna za katarzu i samospoznaju.. Zbilja, nema danas, u ljeto 2015, većeg straha i jada nego biti Hrvat među Hrvatima…Samih najmanje dva milijuna… Strašna je samoća tolikih samih ljudi… Svi drugi imaju nekoga svog, dok za dom nespremni Hrvati na cijeloj zemaljskoj kugli, kao ni u Hrvatskoj, nemaju nikoga… Tako živi ovaj stvor, hrvatski, među Hrvatima, a kao da oko sebe takođe nikoga nema. Bivajući u onih dva miliona usamljenika, sličnih njemu, koji jedino ne umeju da se kako tako prepoznaju. Njegova otežavajuća okolnost je to što je književnik, pjesnik. Koji živi u narodu koji nikada nije držao do pjesnika, općenito do pismene čeljadi… iako se naširoko, diljem južnoslavenskog prostora ponosio svojom tobožnjom kulturom i književnošću. Ovo trpko saznanje beletrizuje Jergović jednom slikom. Svaki značajan subjekt onde je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali postoje majstori koji znaju kako klavir ulazi „na kant“, evo ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardi…Tek tada međutim nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašeg malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njenih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzimaju veliki prostor.
Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima. Pa nam je džaba govoriti o knjigama i pismu, na tlu koje gori od svakovrsne neuljuđenosti. Kako je živeti pjesniku u toj sredini, osim ako se sasvim od te sredine udalji, makar, ne zna se zašto, i dalje ostajući u njoj. Jer pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije.
***
Ručamo s Jergovićem na jednom mirnom zagorskom bregu, bilo je do skora tu i malenih kozlića, u međuvremnu pojedenih. Sada je sve obavljeno, i istrebljenje te nejake kozje populacije, kao i Miljenkova seoba, sarajevska, tiho je, tamne sile ove zemlje još nisu uzele sve pod svoje, možda preživećemo. Onda primećujem na njemu snežno belu majicu, a na njoj otisnut crtež jednog zaumnog artiste, skoro sasvim zanemarenog, Milana Steinera. Pitam odakle mu to. Znam da je slikar Vaništa čuvao sav opus Steinerov, ali mi nikad nije rekao da će po koji crtež otisnuti na ovaj način. Vera Horvat Pintarić opisala je ovu crtariju do najmanje pojedinosti, pronalazeći na kočiji u pozadini krst, po čemu smatrala je da je tamo prikazan jedan pogreb. Sada za mene to je i pogreb, nedavni, Vaništin, i ukop, skupni, mnogo čega, koji Miljenko i ja, zahvaljujući njegovoj majici, danas obavljamo.
Uza svu bliskost koja među nama postoji, biva često da nam razgovor, međusobni zamire. O čemu razgovarati, pitao se i Benno u svojoj gorkoj knjizi. Posebno, kada to utvrđeno zajedništvo takvo je, da sve već znamo, sve pojmimo i razumemo. Blebeću, laprdaju, Heideggerovi ljudi, i to najčešće oni koji se međusobno jedva poznaju, koji često nemaju mnogo zajedničkog, pa samo melju ono uopšteno mlivo, tek zvanično smatrano ljudskim govorom i jezikom. Uvijek je za razgovor bilo prerano, uvijek prekasno, kaže Benno. Iz ovih pauza u našim domjencima izvlačim ono najdragocenije, što se katkad tim slučajno vaspostavljenim oruđem Saussureovim, uopšte ne može ni izraziti.
Ne znam kako uspostavljaju se veze, rođačke, između nerođaka po rođenju, koji to konci tkaju njihovo zajedničko platno, koje nije samo stolnjak jednog ručka, zagorskog, na bregima. Mi obojica iz jedne malene smo sredine, balkanske, svi se onamo skoro poznajemo međusobno, čim neko biće u nas promoli glavu nekom svojom osobenošću, odmah smo za istim stolom i u sudbini skoro istoj. Kako da zanemarim dane provedene sa osnivačem Gorgone, preturajući sada Vaniština pisma, tu je i Vera, umna carica hrvatske kunsthistorije i domjenci u njenom potkrovlju na Mažuranićevom trgu, pa onda odjednom, svi mi, i živi i mrtvi, odjednom nađemo se utisnuti na grudi jednog novog srodnika po izboru, Jergovića.
Da li je moguće da me sa jednim piscem može vezati najpre jedna budalasta okolnost; moja mater takođe utuvila je u glavu, da kao i Jergovićeva, s vremena na vreme ispremešta nameštaj po stanu. Ja sam isto tako bio dete rastavljenih roditelja, osim što moja roditeljka bila je druge naravi, makar samo koloritna, kako bi za neku osobu posebnih nauma, govorio Dostojevski. Nego je, mimo svih loših okolnosti, živela na način skoro fantastičan, daleko od svake depresije. Pa dok gospođa Javorka Rejc srlja suicidno iz jedne loše situacije u drugu, tražeći u novom razmeštaju predmeta neko nedostižno poboljšanje, gospođa Desanka Ćosić izvodi po našim sobama neku vrstu performansa, samo da se ta trula svakodnevica razotkrije kao obilje novih oblika. Pa ipak, i mene, kao i Jergovića, izbezumljivale su te materine seobe unutar jednog istog stana; dolazeći katkad uveče iz pustih gradskih lutanja, nisam mogao prepoznati sobu svoga života. Pustite, za ime boga, čoveka da živi u svojoj minimalnoj okolini, ne remeteći je nikakvim fantastičnim oktobarskim mikrorevolucijama, koje znamo šta mogu doneti! Tako i Miljenko i ja, na rastojanju od trideset pet godina, vodimo istu bitku za pravo na slobodnu teritoriju vlastite sobe i njeno samostalno uređenje. U tom katalonskom naumu prolazila je i moja i njegova mladost, sve nasuprot diktatu iz prestonice, tog Madrida, obiteljskog.
Jedan hrvatski filosof bori se sa tim protivurečjem, liberalnog pesimizma – kako održati monizam vlastite osobe, a biti otvoren spram drugih, spram Drugog? Može li se prevladati ta negativna dijalektika između monizma i pluralizma, lebdi ovo pitanje nad čitavim znatnim delom tog polihistora, sorbonskog profesora Stanka Lasića. Nužno je biti sam, biti svoj, a svejedno, mora se imati na umu ona golema količina drugosti koja baš tu, pored ove samosvojne i samostalne jedinke, postoji. Tu je pao na ispitu i vajni socijalizam i sva njegova socijalnost, jer je od Robespiera na ovamo dobošario o slobodi, a baš samim nastavkom te parole, jednakošću i bratstvom, dolazila je ova na opasnu kušnju. Budući pojedinačna sloboda svakog, sve te silne, željene slobode ne mogu stati u isti prostor jednakosti, prenapučenost jedinačnih sloboda nužno vodi do eksplozije. Zato se moj pesnik odriče roditeljske zbrinutosti (kao što se odriče i vlastitog mogućeg roditeljstva), i kao što onaj umni pisac, nemački, osamljen, na drumu povijesti, gladan i go, ne želi više da se vrati u materino okrilje, ma kako tegobno to mu bilo. Onda i sam pomišljam, kako održati se spram svog duhovnog potomstva, kad već sopstveno roditeljstvo, ni sam ne znam kako i zašto, obavio sam. Već je i mudri starac svetske pismenosti imao snage da kaže Nataniele, baci sada moju knjigu, budući nadao se da će ovaj napisati svoju vlastitu. Kako odvojiti u ovoj rahloj familiji pisanja očeve od dece, a da se njen opšti volumen održi u tami svemira, kao jedinstvena ćelija? Makar moj Nataniel natovario je već ceo breg svojih knjiga, odvojivši se ne samo od ma kakvog očinstva, njemu, kao i svakome, zapravo nepotrebnog.
Rešavam još uvek pitanje rođaštva dvojice ljudi koji nikakvi rođaci nisu, a upravo to, ova genetska udaljenost dveju ljudskih jedinki omogućavaju im, možda, ulaz na jednu istu vrpcu, na istovetnu vertikalu nasleđa. Samo sasvim oprečne ćelijske celine različito niklih inkarnata, obećavaju onu isprepletanost, koja izlazi izvan darvinističkog optimizma sličnosti svega sa svačim. Jer čovekove ideje, stavovi, njegov pojmovni spektar, ukršta se sa idejama, stavovima i spektrima neočekivano drugih, po logici i sistematici, nezavisnoj od doktrine o poreklu vrsta. Naše duhovno razviće, naši emotivni i moralni putevi prepliću se po jednoj drugoj dramaturgiji nego što je ona, po kojoj od nižeg podsticaja postaje viša botanička ili zoološka tvorevina. Tako se onda može dogoditi da dve, na stvari jedinke, potpuno različite u svom anatomskom, emotivnom, i ko zna u kakvom sve smislu, a našavši se u istom vremenu i povijesnim uslovima, počinju misliti saglasno i slično, kao da su iznenada učlanjeni u istu partiju, mišljenja. Jer duhovni tokovi ujedinjuju se katkad, čvršće i logičnije, nego što se pripadnici jedne stranke ikada ujediniti mogu. Eto, to je ona malena mentalna frakcija, onaj uski porodični kružok dveju osoba, inače opozitnih spram svake doktrine familije i obitelji. Hoću da kažem kako pesnik Jergović mogao je napisati ono što sam i sam naumio, kao što i ja u stanju sam saopštiti to što ovaj, o mnogo čemu misli.
Jergović, moj potomak
Ne verujem u porodicu, u tu veštačku nakupinu sasvim različitih osoba koje vezuje samo genetski kod, a ovaj im obezbedjuje tek fizički oblik i ništa drugo. Prolaze dramatične etape razvoja svakog pojedinca, da bi se domogao sopstvene ličnosti, a svejedno, različite vrste društvenog pritiska uteruju ga u onu opštu šemu koju obezbeđuje porodica. Nisu za badava svi totalitarni režimi svojatali smisao porodice, naduvavali njenu ulogu i značaj, ne bi li i vlastiti režim protumačili kao neku vrstu obogtvorene obitelji. Gnusna unifikacija sveg društvenog života, u fašista, kao i u rajskoj scenografiji socijalizma, ide na to da sopstvenu stegu opravdaju utanačenim terorom roditeljskog doma, pa kako strahujemo od rabijatnog tatice i oštrokondže matere, imamo se bojati od oca domovine i od matere Partije. Veliki doprinos sveopštem maltretiranju ljudske rase dolazi od crkve, religijski kult matere i sveg onog kazamata oko porodičnog stola sada se pospešuje kultom majke božije, ideal postaje ona štala gde se događaj tajanstvenog poroda odigrao, te sav svet čovekov lagodno se preobraća u ovčije stado, kome potreban je pastir. Bleji tako naš katolički narod, kao i onaj nekatolički, muču naši muži i mužače oko svojih jasala, jer to malo kuruze, čime ih šopaju, treba takođe primiti kao dar nebesni. Traje tako sveopšti, neizbežni martirij ljudske rase, koji većinom i ponajpre odigrava se između četiri zida roditeljskog doma. Time organizovan je ovaj obruč moderne obitelji, iz koje može se izaći samo skandalom ili oboljenjem. Četiri petine duševnih bolesti korene se u porodičnom krugu, kao što dobar deo ekonomskih i moralnih problema nastaje iz istog izvora. Čak i globalni sukobi između stranaka ili čitavih država verno odslikavaju problematiku patološke pojave života, u obitelji. Antičke tragedije i elizabetanske drame vode ka Strindbergu, Flaubertu i Tolstoju, da bi se konačno difamirao ep o srećnim porodicama, koje ne postoje. Nije familija nikakva sreća katkad u ljudskom životu, pisao je naš pesnik Crnjanski, dok je u Rimu živeo, i Michelangelom se bavio, čovekom u mnogome obesporodičnom. Familije su u ljudskom životu Meduze, veli Crnjanski. Tek je međutim Andre Gide, prvi imao hrabrosti da izgovori jetko: Porodice, ja te mrzim! Nadrealisti su malo olabavili problem, bacajući se na jarryjevsku sprdačinu, Lautreamont pokazao je svoju neurotičnu srdžbu, psihoanaliza dodala je tome naučnički ton, da konačnu tačku antiporodičnosti udari naš savremenik, Thomas Bernhard. Moj junak ovom će se svestrasno priključiti, njegova ključna ideja biće raspad obitelji, jer je svaka obitelj o kojoj se piše u raspadu, – nemoguće je pisati o neraspadnutim obiteljima.
Tu je onda i Čehov, umilna ruska ptica, a tako nepomirljiva, kada o prilikama porodičnim raspravlja, i onim mutnim spregama između čoveka i žene, koje, neminovno, pre ili posle, tu mutnež pokazuju. Žena je žena. Ona je čestita, poštena, pa i dobra, ali, i pored svega toga, ima u njoj nešto što je snižava do sitne, slepe, tako neke dlakave životinje. U svakom slučaju ona nije čovek. Govorim vam kao prijatelju, kao jedinom čoveku kome mogu otkriti svoju dušu. Ja volim Natašu, to je istina, ali ponekad mi se ona čini strahovito vulgarnom i onda ne znam šta da mislim, ne razumem zašto, zbog čega je toliko volim ili bar zašto sam je voleo… veli onaj nesrećni gubitnik Andrej Prozorov, iz Tri sestre.
Miljenko Jergović, pesnik velikog opsega, pokazao je svoje osećanje neporodičnosti na tlu vlastite obitelji, i one opšte, društvene i državne. Jer ne veruje ni jednoj, ni drugoj. Rođen 1966. u Sarajevu, proživeo je svojih prvih dvadeset pet „bosanskih“ godina do početka proteklog rata, a potom odmetnuo se u hrvatsku tuđinu, iako sam Hrvatom je bio. Budući nigde se i dalje ne oseća doma, mjesta za mene nema ni tamo gdje živim… i nikako mi i nikad nije dobro na mjestu na kojem živim niti u vremenu u kojem živim. Ovo nije nikakav psihogram toga pisca, pa ipak od nečega se mora početi; maleni je čovek Miljenko sa dve godine ostao bez oca, kojeg žena je oterala iz kuće, a da ni kao mater nije mnogo marila za svoje čedo, pa tako budući pisac odrastao je kod djeda i bake. U život sam izašao ravno iz njezine kuhinje, i to je najvažnije što se o meni može reći, kaže Jergović. Baka zaštitila me je od roditelja, omogućivši da se sa njima suočavam kao odrastao čovjek, snažan i emocionalno od njih neovisan… Moju majku, svoju kćer, možda je zaista prezirala. Tako se lament nad nestalom staramajkom meša sa trajnim pesimizmom ovog pisca, nema nama mesta na ovom svetu, a kada ga nađemo, to je onda ona rezervna tačka, bez roditelja smo, samo uz skrb tih starih ljudi koji su nam pretci tek posredno. Nije zato čudno što pisac i ne pati zarad svoga položaja, praroditelji mu u tome mogu samo pomoći, Ovo je jedan život, pesnički, u kome, kao retko drugde, buktao je sraz sa rođenom materom, ne samo zarad toga što je ta osoba bila posebno okrnjena, te uza svu inteligenciju, odbojna, svojeglava, skoro luda. Braneći sebe od stvarnih i fantomskih ugroza, moja majka je bila spremna da me uništi. A otac? Otac me je samo uvjetno imao, piše Jergović. Osim što nije umjela imati djece, bio sam produžetak svojega oca,kojeg je istinski mrzela…
Ako je igde raspravljana ta rahla veza između matere i sina pesnika, bilo je to u Prousta. Tamo se takođe adorira pesnikova pramajka, (čija sva moguća preimućstva nisam baš uspeo da razumem), ali osnovne emocije odlaze ka majci, za čijeg života nije se čak ufao nježni sin da obznani suštinu svoga dela. Sve bi se reklo da je to bio skoro nekakav edipalni spoj, jednog ustrašenog efeba i preduzetne Jokaste, a onda, objavljenom njihovom prepiskom otkriva se kako na stvari bila je ovo, često gorka, patološka udruga s mnogo unutrašnjih sukoba, još jedan dokaz neprirodnosti pojave porodice i odnosa u njoj. Da onda, u sredini ove goleme pripovesti, jedna ličnost izgovori onu ublaženu verziju Gidea, jedan plišaniji nalaz, Bernhardov: Uostalom, obitelji su tako dosadne, čovjek samo želi da iz njih izađe.
Nemački je pisac Benno Meyer-Wehlack, kao sedamnaestogodišnji dječarac na kraju velikog rata, odozgo, sa Baltika, pešačio ka svome berlinskom domu, pa ipak, kroz svu muku i jad tog bosonogog i izgladnelog puta, nije posebno žudeo za susretom sa roditeljima. Ne treba mu sad ni jedno od njih. Ne može se s njima opterećivati. Oni su prošlost, on više neće tamo. No prije svega – stari ljudi imaju svoje iskustvo, maknuli su se u sferu bora, grube, ispucale kože, žile po rukama, proređene kose na glavi. Dok hodaju, klecaju, vuku noge, pognuti su naprijed, tapkaju sitnim koracima… Kao da ga uopšte ne veseli ono porodično okolje, ispunjeno tim starcima, kamo ide, bez imalo sućuti prema pojmu roditeljskom. Potom, sledi nekakav zavet, čvrsto odlučuje da nikada neće imati kuću. Možda je taj moj mrtvi prijatelj bio nekakav poseban stvor, ponešto uvrnut, inhibiran, osujećen poviješću u kojoj se našao, svejedno, njegova visoko sofisticirana proza daje mi još jednu potvrdu: ne može se tako lako sa roditeljima, sa porodicom, katkad skoro nikako!
Branko Matan, zagrebački pisac, dugogodišnji urednik progresivnog časopisa Gordogan, vodio je ratni dnevnik 1991-1993, pun ogorčenosti događajima koji su se oko njega odvijali, ali sa jasnim uvidom o stanju okolnih ljudi, pa valjda i ljudi uopšte, šta je to u glavama naših bližnjih? Žive među nama, po svemu podsećaju na nas, pozdravljaju nas ljubazno na ulici, čitaju iste novine, za uzbune sjede u istim skloništima, imaju novaca ili nemaju, vole dobro pojesti, kada je hladno, zima im je, sveučilišni su profesori, ili nisu, u džepu su im ključevi stanova poput naših, a potpuno su nam stranci, nepoznata bića u čijim glavama caruje neshvatljivo crnilo, roje se ose bolesnih misli, kupaju se u strastima o kojima čak niti naši najneobičniji snovi ne znaju ništa…
Došao je onda i ovaj naš pisac, Jergović, takođe u nedoumici spram čovekove rase, posle svega počinjenog u nedavnom ratu, vratio se u Sarajevo, grad svoga rođenja, da raskući dom gde je živeo, jer naše je vrijeme isteklo. a onde, pretura on, ne samo po ladicama punim mrtvih stvari, no i po tačkama svoje prošlosti, najpre onima, gde se sudarao sa ostacima porodice, najpre sa roditeljstvom, koje ga je pritiskalo. Čak i posle već napisane knjige o tome, Jergović je nedavno nadodao kako godinama sam se nakon 3. prosinca 2012. nakanjivao i snebivao nad tim da uđem u kuću na Sepetarevcu i započnem razabiranje, selidbu stvari iz mrtvoga doma. Da mi je, zamišljao sam, da unajmim nekoga pa da zapali tu kuću, zajedno sa svim stvarima u njoj, ili da je dinamitom digne u zrak, pa da konačno budemo gotovi. Nikad više, mislio sam, ne bih se više uspeo uz Sepetarevac, što bi me onda oslobodilo i obaveze da odem u taj grad, Neko drugo Sarajevo imao sam u glavi i u tekstu, gradio sam ga, razvijao i nadograđivao, a ovaj stvarni grad, s tim fatalnim brdom, a na vrhu njega mrtvim domom na Sepetarevcu, tom je Sarajevu, kao i meni samo stvarao smetnju. Zašto najzad, da ovaj premeštaj uzme na sebe, u ime svih koji su mu činili obitelj? Jednom u životu čovjek se ovako preseljava, čisteći za sobom i posljednje predmete i tragove svoga bivanja na nekom mjestu, i bivanja svih svojih koji su tokom proteklog stoljeća živjeli tu, rađali se, pa umirali, i opet se rađali, da bih ja zatim za sve njih morao odlaziti.
Knjiga koju nazvao je Selidba, dokument je o ljudskoj seobi u neko drugo područje, novo i tuđe, a da ono, koje je napuštao ništa manje tuđe mu nije bilo. Posvuda ovdje, i u svemu, niče nešto sa čime se ne mogu sravniti ni usporediti. Iz kulisa moga svijeta, koje nastanjuju moji duhovi, niče novi svijet koji je, da se tako izrazim, protiv mene. Oni koji sumnjičavo prate povremene kavge ovog pisca, njegovu katkad naprasitu isključivost i sukobljavanje sa ljudima koji bi mu možda bili bliski, moraju znati, u pitanju je jedno skoro odbačeno dijete doktora Dobre Jergovića i pomućene Javorke Rejc, koga je, uza sve, podojila muslimanka nepoznatog imena i prezimena. Tako se njegovoj mešanoj krvi, hrvatskoj, nemačkoj i slovenačkoj, ima dodati mlijeko iskoni od jedne anonimne bosanske dojilje. Zadojen međutim, bio je on nekom nepokolebljivom istrajnošću koja, valjda, niče posebno kod dece razdvojenih roditelja i u prilikama rahlih, raskrojenih, rasutih obitelji. A svaka je to, samo ove podmukle udruge prelaze preko svega, jedino da bi se zadržala njihova formalna arhitektura, njihovi dvori sagrađeni od peska i paučine. Pesnik je tako uvek obezroditeljen, makar ne bio Baudelaire, jer ni očuh nije ništa gori od zvaničnog oca, osim što oba nepotrebni su da bi svetsko cveće zla izašlo na videlo. Pesnik, siroče života, čak i kada nije Hans Castorp, upućuje se tako u svet da bi ga razarao svojom pojavom, u nekoj akciji, jedino dostojnoj ljudskog života. Jer svet može biti samo nasuprot čoveku, čovek naspram svetu, a ne da se u njemu nastanjuje, ugodno, a jalovo. Drugo tvrdo stajalište ovog pisca njegova je samoća. Usamljenost nikad ne znači da naokolo nema drugih. Moja usamljenost sastoji se od mnoštva onog što bih nekome htio reći, ali ne mogu jer nema načina da me razumije. Kao da između mene i svijeta postoji jezički problem. Taj jezički problem usred zajedničkog jezika je usamljenost. Ova dolazi od proste činjenice da jezik pisca nikada nije onaj, njegovih čitalaca, pa oni sami, čitajući, imaju izvesti prevod tog čitanog na svoj vlastiti govor, nepesnički. Otud, svoju samoću taj pisac nije baštinio samo biološki, koju mu je djed ostavio u nasljeđe i koju prepoznajem u sebi kao svoj zlatni gen i ključ identiteta. A ipak, i jeste. Mnogo toga upio je od njega, mimo svake rođačke spone, više kao srodnost nekog bliskog bića, od toga djeda, umnog polihistora, melanholika i životnog gubitnika, koji u mladosti okušao je i ratni poraz, služeći u gubitničkoj armadi, austrougarskoj. A evo kako njegov unuk, preturajući davne spise u svojoj konačnoj seobi iz prošlosti u sadašnjost, veli povodom djedove povijesti, prija mi otkriće da se i to zbilo u porazu….Treba se učiti svome porazu… A kako poraz prirodno je stanje pesničkog života, onda i gubitništvo, životno, Miljenkovog djeda, ima pesnički prizvuk. Boraveći sam na svetu, pesnik ima kročiti svojom stazom, ma kako uska i tegobna bila. Imao je Miljenko tri ili četiri godina, ali pamti kako je tada, u koridoru njihovog stana prostirao se tepih, siv i mrgodan, sa dve crvene crte koje su ga ivičile sa strane, pa veli kako, hodajući po njemu, uvek se trudio da ide sredinom, pravo, te da nikad ne zapne bosom nogom o onu crvenu crtu, graničnu. Mislim da me nitko tome nije naučio, nego mi je, kao i toliko toga drugog na početku, samo došlo. Zato što pesnik sve mora naučiti sam, posebno onaj koji se smatra inokosnim, bez roditelja, a čemu zapravo ionako teži. Jer on se već unapred odriče i vlastitog roditeljstva, do kojeg mu nije. Nikada, ni u jednom trenutku u životu nisam poželio biti nekome otac, s obzirom da ni vlastito detinjstvo nisam dovršio…(U slučaju ovog čovjeka, nasljednika španjolske gripe i trajno oštećenog srca – djedovog – među svim porodičnim srcima, neće biti sljedećih generacija, jer on je bez djece i bez ikakve želje i potrebe da na neke buduće ljude u obliku identiteta prenosi svoje frustracije.) Mislim da je i bolje potomcima pesničkim, da ih nema. Šta je mogao sin Nabokov sa sobom, do da juri motornim čamcem u neku nepoznatu daljinu. A tako bi i sa mnogim drugim. Sin pesnikov ima se roditi na sasvim drugom mestu i od potpuno drugog tkiva. Pesnička deca usvojenici su, tek tako mogu potom i sami biti pesnici.
Može se priroda ovog pisca učiniti nekom takođe bešćutna, lišena emocija, a ona, međutim samo tačno i beskompromisno ocrtava pravo stanje stvari među ljudima. Čak i ono, između roditelja i dece. Umirući, Miljenkova mati bila je daleko od svoga sina, čuli su se samo na kratko, povremeno, telefonom. Oprostili smo se onako kako smo i živjeli. Suvišni jedno drugom. Samo majušna pojedinost donosi kratku ispravku tom gorkom osećanju. Odlažem fasciklu s pismima i tražim ono što je oduvijek čuvala u važnoj ladici… negdje bi tu trebao biti komadić gaze, a u njemu mumificiran komadić ljudskog tkiva, nalik iskrzanom konopčiću. To je pupčana vrpca koja me je povezivala sa njom.
A zapravo, ko je odredio da one ključne emocije čovekove imaju pripasti samo drugom čoveku, ljudima? Gazim kroz snijeg do koljena, u jednom mi je džepu ljepljiva traka, u drugom škare, pod rukom izrezan komad folije. Jer, doista, upravo spašavam život trešnji koju smo zasadili prije pola godine. Zašto to činim? Bit će zato što sam se sa njom saživio. Ništa mi nije rekla, stabla ne govore, niti mi se mačje umiljavala oko nogu, gledala me kao udomljeni pas lutalica, stabla se ljudima ne umiljavaju, stabla su uglavnom nijema, u se zatvorena, pa ipak sad gazim kroz snijeg i nepodnošljiva mi je pomisao da bi se malenoj trešnji nešto moglo dogoditi. Bit će da u njoj ima nešto s čime se identificiram. Kao što se, recimo, s većinom ljudi ne bih identificirao…To stabalce je usamljeno. Zato mi je tako do njega stalo.
Biti piscem, to znači biti fundamentalno osamljen, otud izlaze sve njegove očekivane ili neočekivane osobine, njegova sumnjičavost, opreznost, stegnutost. Onaj hod sredinom tepiha, bez skretanja, katkad i nepravedno sektaštvo. Koliko puta ušao je Jergović u nekakav okršaj, s neprijateljem se ne mirim ni oko manjih stvari, čak i kada to nije trebalo. Možda se sva njegova polemička strast uvek odnosi na onu sukobljenost, trajnu, sa materom. Klasičan sraz između oca i sina, već u antici razmera dramatskih i tragičnih, ovde se upravlja ka materi, kao bližem roditelju, Jergoviću nepotrebnom, čak ometajućem. Kakve sve povode pronalazio je on da ovu sukobljenost obznani, utvrdi i opravda. Bila je ta Javorka Rejc moguće posebno neuredna i šlampava u dnevnim poslovima, kao što ni njen sin nije bio uvek i do kraja rigidan po svojim potezima, pa ipak, ta materina neurednost u njegovom štivu poprima goleme razmere, zdrava kao dren, luda i nesretna, a svejedno u onoj traljavosti, za Miljenka nepodnošljivoj, činilo mu se da se nekim čudom, Sarajevo svelo na mjeru njezine neurednosti, pa je čak i svoj rodni grad opanjkao tako što je u mutnim okolnostima te poluistočnjačke varoši prepoznao sav košmar koji je vladao u materinom domu. Kada pronalazim i najsitnije povode za sinovljevsku netrpeljivost prema roditeljki, ponovo pomišljam da se u tome krije sav njegov otpor prema svetu koji ga okružuje, mati bila je taj svet, ti drugi koji su za njega pakao, kao i za Sartrea. Nema pomirenja između sveta i Jergovića, jer najpre, u svetu postoje tolike pregrade, zasadi, predrasude, koje, neka i postoje, ali o kojima treba raspravljati, razobličavajući ih. Kao da u svetu ima previše onih ladica, na kakve nailazio je dok je nekadašnji dom raskućivao, a koje ispunjavane su bile samo neutešnim smećem prošlosti, znacima besmisla kojim ljudski život protiče. Možda bi njegov tok mogao biti lepši i pametniji, makar ni Jergović, kao ni bilo koji pesnik, ne zna kako bi se to postiglo. Jer pisanje postoji zarad potrage za nekom boljom solucijom, uvek neuspešne, pa da bi uspešna bila, sa pisanjem bi bilo završeno. Na toliko mesta ovaj je pesnik vodio boj jezičkim putem, otkrivajući šta sve u tim minijaturnim nakupinama slova, nerazumljivim samim po sebi, krije se. I nekako mi se čini da bi razlika između kave i kafe u ovom jeziku trebala biti očigledna. Razlika između v i f, to je razlika između zapada i istoka, između Italije i Orijenta.
(Vredno je zapaziti vidovit nalaz, lingvistički, ovog pisca, u analizi jednog soneta Skendera Kulenovića, u kome ne čujete da se radi o sonetu, niti vam se uopće čini da je u njoj jezik uobručen ili zasužnjen ikojom vanjskom formom. Velika poezija prepoznaje se po tome što se doima starijom od forme u koju je salivena, i što iz nje jezik izvire i nastaje umjesto da se ona jezikom služi. Ovde kao da se Miljenko domogao fundamentalnog nalaza Saussurea, njegove skepse prema oblicima jezika, istovremeno osetivši da poezija uopšte ne leži u tim slovima, tim rečima i tim rečenicama, no negde sasvim drugde. To drugde, nalik je onim pomislima, iskrslim u ljudskom duhu, a da još uopšte nemaju nikakav formalni okvir, no samo jesu, a da i ne znamo kakve su.)
Razlike, međutim, koje otkrivao je ovaj pisac između sebe i okolnog sveta, nisu padale na taj svet sam, no na ljude koji su ga činili, na njihovo bezumno, pogrešno življenje, Jergoviću nepodnošljivo, čak i kada od toga sveta dobije katkad znake sućuti. Mati je umrla, pa svet nalazi za potrebno da mu kondolira, a upravo je to ono od čega bi pobegao, doživotna mi je nelagoda od primanja sućuti, bliža mu je ona ravnodušnost Camusovog junaka, mater je umrla juče, možda prekjuče, sve zavisi od telegrama. Potom, to ludačko osećanje sreće i radosti svetovo! Riječ je o dubokoj, ljekovitoj tuzi, koja mi je oduvijek draža od svake Božje radosti, pamtim je i od nje živim.
Otkud u ovog pisca toliko gorčine, i tako malo blagodeti? Vidim, družeći se s njim, kako mnogo toga za našim skupnim stolom razlikuje se, da li su u pitanju samo razlike u ukusu, ili nekakav osobeni stav prema koječemu? Pa naša tolika bliskost u mnogih stvari, ne dvoji se tek zato što ja pijem tvrdi crni Asam, a on, meni bljutavi zeleni? Sam je ispovedio otpore koje je imao godinama, dok nije usvojio blagovanje hobotnica. Koje, kao i tolike delicije, morske, imaju za nekog dubiozan okus. A čime, baš tako, dolazi do onih posebnih zadovoljstava, ne samo na nepcu. Ne znam autora, spremnog da one prijepore između zadovoljstva i neprijatnosti tako slikovito otkrije. Najljepši okusi dolaze iz gađenja, iz nelagode, iz bola, kada je nešto ljuto, kada je gorko, oporo i smrdljivo. Kad jedem, ne bih da to bude kao da žvačem ljubičice. Njegov poriv ogroman je prema materijalu, prokazanom predrasudama, taj oksid nenadmašan u svojoj ljepoti, ta je hrdja najveće djelo ljudskih ruku, ona tačka do koje je stigla naša civilizacija. Da li je moj pjesnik otvoreni dekadent, lautreamontovski, ili tek samosvojan karakter, koji ništa, što mu ne odgovara, ne pripušta vlastitoj duši? A ova, u tolikoj meri otvorena je tamnim stranama života, kojima Miljenko ne oprašta, nikad. Pitam se samo, kako iz ove tmurne, melanholične prirode rascvetao se toliki kup svetlih, mudrih, osvežavajućih štiva? Pa upravo tako, što iz prevelikog veselja nekog optimističkog skribenta mogu ispasti samo posije, trinje, smet; pravi tekst ljudske svesti niče iz tame, iz mudrog mraka i onih neobjašnjivih dubina koje čine pesništvo. Postoji jedna epizoda u ovoj pesničkoj seobi koja tiče se knjiga i pitanja što se postavljaju dok ih pretura. Onda se katkad odlučuje da neku od njih ponese samo zarad predrasuda ljudi prema kojem piscu, Staviću je na vidno mjesto, da me podsjeća da ne budem kao oni, da im ni u čemu ne budem sličan. Toliki je otpor ovog autora prema većini, jer većina je ta koja nosi sve predrasude sveta i sve njegove nevolje. Otuda sve njegove emocije okrenute su zanemarenim, zaboravljenim pojedincima, autističnim autorima i autsajderima.
Pesnicima pomućenog zdravlja, melanholičnim i ludim. Koliko njegovih junaka u dugotrajnoj rubrici koju vodi, završilo je u kući umobolnih i na vlastitom samoubilačkom štriku. Nižu se u toj hronici začudne slike neuobičajenih postupaka i poteza pesnika tame, nerazumljivih za onaj tvrdi, bedasti građanski um. Ko bi među ovima razumeo onog šašavog pesnika kada, ne znajući čak ni da vozi, kupuje automobil, pa ga ostavlja u dvorištu, van upotrebe, prateći njegovo lagano propadanje. Pamti li neko osim njega ime Dragana Kaluđerovića, genijalnog pesnika, a sišlog s uma u jedan sjajan dan. Umnog polihistora Kostu Strajnića, zalutalog u vlastiti život, kao u provinciju, gde je i bio. Koji zna da je okružen kretenima, a nema više snage da se protiv njih bori, niti da od njih pobjegne. Pokazujući da je na svetu bio i jedan poet koji zvao se Ilija Ladin. I onaj drugi, imena Simo Mraović. Još je samo Radomir Konstantinović imao pameti da se tako pomno bavi rubnim pojavama poetskim, ravnopravnim sa onima „iz sredine“. Nastajanje autsajdera pouzdan je znak da svome kraju ide kultura jednog jezika, da nestaje književnosti i njezinih vrhunaca, i započinje epoha nepismenih i okrutnih, kaže Jergović. Pa ako nije bio baš uvek raspoložen prema bližnjima na ulici, u društvu i kavani, ovaj je pisac rasuo desetine svojih tekstova, posvećenih pankerima među muzičarima, strip crtačima i glumcima krivih krvnih grupa. Tako mu jedan od važnih junaka njegovih postaje dizajner jedne stolice, a onda ona sjajna slikarka, lezbijka, koja izvela je možda prvi naslikani automobil u hrvatskom slikarstvu. Toliko toga posvetio je razočaranim emigrantima i neemigrantima koji izgubili su iluzije. Hrvatima koji su dobro govori o Srbima, Srbima koji su se skoro osećali kao Hrvati. (Matošev doživljaj književnosti i pjesničkog pripadanja onoliko je širi od hrvatske nacije, koliko je širi njegov jezik, i posve prirodno se rasprostire preko cijele srpske književnosti. / Kranjčević. Da je makar jednom lanuo na Srbe, ovih dana bismo slavili velikog svog pjesnika.) Piše on tako o svima onima koji su živeli pogrešno po mišljenju okoline, a što je bio jedini način, nepogrešan i ljudski. U jednom svetu u kome sve je izvrnuto na glavu i gde ljudsko biće u sopstvenom, čovekovom okolju, oseća samo ljudoždersku neljudskost.
Nije čudno što su preci Miljenkovi, najpre djed i baka, uza sve šarenilo svog porekla, svakad i svuda osećali se tuđinima. Pa izviru novi papiri i dokumenti, koji potvrđuju ne samo to da smo se iz generacije u generaciju rađali u različitim državama čak i onda kada smo se rađali u Bosni, nego da smo u svakoj od tih država, bili stranci. Svaki od tih predaka imao je na duši to osećanje i uvijek bi se našao netko tko bi im stavio do znanja da su stranci. Postoji jedan poseban izraz za ljude s tim krimenom na sebi, kuferaši. Živeći u Zagrebu, učio sam se, i danas se učim, njihovom kuferaštvu, toj gorkoj privremenosti, vječnom i posvemašnjem progonstvu, osjećajući da svi oko mene imaju veće pravo na zrak koji dišem i zemlju po kojoj hodam. Jer hrvatski pisac Miljenko Jergović čak i u zemlji Hrvatskoj, silom mnogih okolnosti, oseća se kao kuferaš, prognanik i stranac. Doglavljuje se tako kapitalna tema koju obeležio je vidoviti naslov Camusovog romana, budući, svi ljudi su stranci na ovoj planeti, jedino oni koji slove kao prognanici, to tačno osećaju i znaju da obznane. Umeo je Jergović ovo da pokaže minucioznim analizama prepiske i zvaničnih dokumenata onih koji bili su mu preci. Tako je u jednoj molbi svoga pradjeda Josipa Rejca pronašao nečuvenu smešu pojmova i izraza, upotrebljavanih u ranijim režimima, sa onima, aktuelnim u trenutnom vremenu. Rukopis mog pradjeda kovača, lijep je i uredan, premda neispisan… ali je zanimljivo i ganutljivo kako se miješaju ekavske s ijekavskim riječima, i kako se u istoj rečenici zateknu srpska riječ i hiperkroatizirana birokratska fraza, upamćena iz austrougarskih vremena.. Jer puč naše zemlje, raskol naših naroda dogodio se tu, u toj djedovskoj rečenici, što je njegov praunuk tako maestralno prikazao. Raskol, rasap i razjedinjenost među ljudima različitim i drugojačijim trajna je tema Jergovićeva. Palanačka uskogrudost, obeležena njenom filosofijom u onoj čuvenoj knjizi. Mogao je i Konstantinović, kao i Jergović pomisliti kako je najretrogradnija poslovica naša Svaka ptica svome jatu leti.
Seobe, učinio je paradigmatskom, reč istočne varijante ovog pojma, Crnjanski. Njegov golemi roman razjasnio je sudbinu različitih naših naroda, sabijenih u predsoblje velike austrougarske carevine, u njene nusprostorije, iz kojih, svaki od tih naciona probao je da dođe do neke uglednije sobe ovog nepreglednog stana. To se začudo ne odnosi samo na sudbinu Vuka Isakoviča i njegovih bojovnika iz pripovesti Crnjanskog, no i na većinu predaka Jergovićevih, stanovnika te iste nekadašnje megadržave. Upravo tamo, u Kremsa na Donau, zurio sam nedavno u mesta, kamo je, vele, pre dva veka prošla vojna Isakovičeva. Seljakaju se stolećima naši narodi sa juga na sever i sa istoka na zapad, uvek na mitskim taljigama nalik onima, Majke Hrabrost. Jer trebalo je uvek mnogo hrabrosti da se napusti jedan dom, bez sigurnosti u to kakav će onaj sledeći biti. Pa onda čitava ova epopeja Jergovićevog tumbanja sa mesta na mesto, hronika tih privatnih, porodičnih seljenja prima nešto od simboličnog značenja, svako naše kućno taljiganje odslikava sveopšte premeštanje, večno, ahasversko, našeg naciona. Sa svim njegovim nadama i čestim razočarenjima. U kojem god bi se prostoru zatekla, majka kao da ga je naseljavala u nekom neobičnom uvjerenju da će se prostor s vremenom raširiti, da će soba narasti. A istina je, kao što znamo, obrnuta, prostor u koji se naselimo s vremenom se počinje sužavati, sve dok nas ne istisne iz sebe ili ne uguši. Opet se mnogo toga svaljuje na ovu mater koja svako svoje stanište pretrpava gomilom predmeta, stvari, ludih pojedinosti, većinom nepotrebnih. Budući ona općenito, nije voljela i poznavala predmete među kojima je živjela.
A Miljenko je zapravo, kako ga uvek srećem, nomad, sa golemom torbom o ramenu, koja bi me oborila da je moram vući, pa se u njoj nalazi ono što mu jedino treba, sprava na kojoj piše, knjige koje upravo čita. Jer njemu će pre biti dovoljan taj maleni, vojnički espap, kojim od dana na dan juriša na probleme ljudskog života, no ono globalno tumbanje mastodontskog nameštaja iz grada u grad, iz ulice u ulicu, makar samo iz sobe u sobu. Meni je to neizdržljivo. Taj stalni osjećaj izvarednog stanja, kao pred selidbu, kada se nigdje ne može ni sjesti ni leći, jer su stolice naglavce izvrnute po kaučima, dok se u sinuse zavlači teški vonj sredstava za glačanje parketa koje se, ako se dobro sjećam, zvalo Četiri asa. Nema u tom higijeničarskom pokeru ništa dobro za malenog Miljenka, koji već u mladosti pojmi kako ljudski život nemoguće je očistiti nikakvim smrdljivim preparatom, kao što se u toj sobi našeg bivstva nikad neće pronaći bolji raspored za stolove i ormane, iskonski idiotske.
Poslao mi je prijatelj po Jergoviću knjigu genijalnog a zaboravljenog hrvatskog pisca s početka prošlog veka, Kamova. Nosi mi Miljenko veselo, pod miškom ovu svesku nečuvene pesničke snage, sve u duhu Hamsuna, možda čak Crnjanskog, zanemarivši da u njoj stoji, što bi moglo biti i kod njega: Koliko puta sam poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi! .. Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna kao duša… nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu, i njegovom životu.. ja sam tuđinac u svojoj kući…
Kao da se u Miljenkovoj sudbini ponovila ona epizoda, ne samo Bennova, kada čak ne želi ni da tumara po roditeljskom domu u koji se bio vratio, a ovih nije bilo tamo, – nego kada Kamov, takođe kao i Jergović, pretura po prepisci svojih roditelja, pronalazeći onde, isti tako samo čemer i jad. Makar to bio jad od njegova odsustva, od previše idile i sumnjičavog sklada. Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!.. Jesi li ikada zgrješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? O, da jesi, ja bih te ljubio. Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu!… Izbija li iz ovog secesijskog pisca ona sušta dekadansa, kojom sav bel epoque odiše, pokrivajući se potuljenom koprenom svoje dekorativnosti. Ali ovaj dizajnerski naum bi upravo rešen da razjasni i razotkrije svu lažnost beltempovsku, koja ne slovi samo na barometrima. Po tome knjižica ovog otpadnika života, beše na pravom mestu, pod miškom Miljenkovom, jer on i sam je takav, kakav valjda je i onaj, koji tu pošiljku, punu naših vlastitih nakana, prima. To su naše niti, naši prozvodi, različiti, a od istog materijala, mi tkamo. A da se to učini, pronalazimo srodne knjige, skoro nasumice, jer upravo u njihovih nasumičnih tekstova, eto kako se konac nas, vezilja, nastavlja i čini, što i ime govori, teksturu, tekst ovog sveta. Zbog čega sam od onog prijatelja zatražio upravo ovu knjigu, kako se baš Miljenko našao u onom gradu da mi je ponese, kako se baš u toj gustoj melasi, Kamovljevoj, našlo ono što se moje teme tiče? Majka i sin – sin i majka pružahu prizore najbrutalnijih sukoba, zavisti i mržnje – nije li to gorko saznanje Kamovljevo, predislovije današnjeg Jergovićevog teksta? Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi… da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza…
Evo, one povremene kvrgavosti, Miljenkove, prema drugima, prema ljudima uopšte – već kod Kamova: Ljudi, rekoh, šta me zove k njima? Uvijek se uvjerim da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti, nego li bih mogao zamisliti u tri mjeseca…Znam da sam pretjeran, ali šta zato? Blizina me ljudi, tj. vez jezika i razgovora, i bliskosti duševne, baca u psihopatiju…Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim…/
Sada: ovo što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome da sam ja tvrd i hladan, da neću veze i kontakta s ljudima… Ali ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan… Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša, i opet i samo gdje si bio, i onakav kakav si bio: niže, tj, na dnu, mekan, tj. mekoputan i srdačan… A ja to neću da budem. (Mali, treba li ti novaca, reci mi istinu… Samo što to nije više lament iz Kamovljeve knjige, no scena u kojoj pesnik Maruna, godine 1993, nudi pomoć tek dobeglom mladcu iz Sarajeva, Jergoviću, a ovaj, tvrd kao i Kamovljev junak, to odbija.)
Zna li Miljenko kakvu mi je knjigu doneo, pod miškom?
U kojoj stoji toliko toga, ne samo tomasveberhardovskog, nego i Jergovićevog. Jer onaj ubogi pjesnik, hrvatski, što potucao se po Evropi, a skončao u tamnom umiralištu, barcelonskom, tačno kao i moj prijatelj, bio je sumnjičav prema ljudskom soju i njegovim, tako često, opasnim postupcima. Zapravo, što god da počini, čovek uvek za sobom ostavlja nekakav nemio trag, a kada ovog i ovakvog ne bude, sam sebi razbija glavu nije li tako nešto, musavo, svejedno ostalo iza njega na tlu onog što je bilo. Produkujući najvidniji proizvod svog života, svoju uzdrhtalost. Ne drhte jedino hulje i zlikovci, ni pre ni posle svojih zala. Sa kim onda biti i drugovati, i živeti, kad svet sastoji se samo od hulja i onih koji, kako hulje ne bi bili, drhte u svom dragocenom nehuljinstvu! Tek tu se razbuktala ona osnovna, nepomirljiva protivporodičnost, Jergovićeva. Pa su sve te mukle, detinje neuroze, čitav onaj kompendij i sva ta dramaturgija obiteljskog pakla, bila samo predgovor konačnom raskidu sa opštom, globalnom familijom društvene sredine, nacije i države.
Proizlazi iz toga da učvršćivao sam prva zagrebačka prijateljstva – do danas nijedno nije opstalo. Makar to bilo u ono mutno vreme kada mi se učinilo da ničemu više nisam ni brat ni drug… Zbivalo se to one zime kada sam prestao pozdravljati hrvatske pisce. Je li taj narod, pesnički, nekakav poseban soj, odbojan prema svakoj novopojavljenoj spodobi u blizini, ili je sav svet, ljudski, ovako nabaždaren, s obzirom da ljudi ne žele ostati bez neprijatelja. Ovo nije nikakva posebna novela o prirodi čovekovoj, mizantropskoj. Pa ipak, mora se imati na umu, čovjek pogriješi svaki puta kad povjeruje da nečemu, nekoj kolektivnoj ideji, društvu ili zajednici pripada. To je mladi čovjek Jergović, došljak iz Sarajeva, oprezan u svemu, istog časa shvatio, razumevši da hrvatskom, zagrebačkom, većinom domoljubnom književniku, ne treba se javljati. Samo što isti takav oprez, zadržao je i kod malobrojnih bliskih, ugodnih pojedinaca, ostajući i s njima u mnogo slučajeva pri kontaktu na daljinu, telefonski slepom, ali ne grize me savjest što je ispalo tako: bolje za obojicu. Uz onu neprestanu bojazan, da osoba oko sebe čovek ionako ima previše. (…Bio je od onih nekolicine prijatelja, od kojih sam toliko dobio, i kojima sam toliko ostavio, da mi novi prijatelji, ama ni poznanici, danas ne trebaju.)
Iskustva, ako su doista psihološki duboka, čovjeka ne obogaćuju, nego ga čine siromašnijim. Tako smo siromašni za mnoga iskustva, što smo ih stekli. Kako je taj mladi čovek, radoznao, zainteresovan i otvoren prema svemu, došao do tako gorkog saznanja, ako ne zato što je pojmio da život treba katkad ostaviti samog, bez one trajne radoznalosti i zainteresovanosti ljudske, koja mu ne treba uvek. Kao što ne mora sve nešto da znači. Svet bez značenja možda bi bio za mrvu srećniji, ma kako to grubo zvučalo. Dug je put do saznanja, ponekad izlišan. Istine su hiljadu puta prokazane neistinama, u kojima ima mnogo zbiljnog, zbog toga valjda, Jergović veli milije su mi moje zablude od prigoda kada sam bio u pravu. Nepravda je pravda, ne samo u jednoj orwelovskoj blasfemiji. Okrećući, ničeanski, sve stvari ovog sveta naglavce, evo kako moj pesnik ima sućuti za strah, za sram, čak i za izdaju. Jer život kojim živimo mi ljudi na pukotini dvaju vekova, nije vredan da mu se veran ostane. Odakle samo je ovaj pesnik došao, i kamo je stigao? Šta je proisteklo iz njegove pomisli da iz sarajevskog obruča krvi i stradanja, izlazi u jedan bolji, slobodniji svet? A dočekao ga je Zapad, retardiran u pedeset nijansi sive. Nije mu više bilo dovoljan ni opominjući Miljkovićev stih Da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj. Valjda i zato što se nisam mogao identificirati ni sa sužnjima, ni sa slobodom. Mislio je davni naš, mrtvi drug, da će ovim pokličom pokazati nadu i utehu ljudskoj rasi, uvek sasužnjenoj. Samo što narodi ne zaslužuju utjehu. Utješeni narod pretvara se u rulju, u hordu ubojica…Takvi su bili komunisti, čak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogedajmo oko sebe, zagledajmo im se u lice i oltare… Vjeruju li klerikalci u Boga? Ne mora se biti ateist, da bi se postavilo to pitanje. Ja zapravo i ne znam ima li u Jegovićevoj svesti bar malenog proplamsaja bošstva, već tako što boga uvek ispisuje velikim slovom, ali da je njegov duh sasvim bezbožnički prema svakoj svetosti, pokazuje on to na svakom koraku. Jer sveto je u zemlji Hrvatskoj sve čega se dotakneš, njena povijest, nacija, popovi i vojnici, njena trava i drveće, voda i vazduh, njeni muži i žene, djeca i krave, i u to ne smije se dirnuti ni u snu, osim ako nisi pjesnik, skeptična i oprezna glava, ako nisi Jergović. U ovih dvadeset godina… promijenilo se i krivotvorilo već sve.(I trava, i krave, i ljudi.) Etničko čišćenje proces je kome nema kraja, jer domovina nikad ne može biti dovoljno čista… Nema čuvara grobova, jer nema u Hrvatskoj živih koji bi razumjeli Drugog. Pa to je ona ista palanka, ukopana u sebe samu, Konstantinovićeva. Treba očistiti hrvatsku zemlju, ali i ono ispod zemlje, mrtvi kao da nikada nisu bili živi. Jer Hrvatska je odlučila bolovati od Alzhajmerove bolesti, posve nesposobna za katarzu i samospoznaju.. Zbilja, nema danas, u ljeto 2015, većeg straha i jada nego biti Hrvat među Hrvatima…Samih najmanje dva milijuna… Strašna je samoća tolikih samih ljudi… Svi drugi imaju nekoga svog, dok za dom nespremni Hrvati na cijeloj zemaljskoj kugli, kao ni u Hrvatskoj, nemaju nikoga… Tako živi ovaj stvor, hrvatski, među Hrvatima, a kao da oko sebe takođe nikoga nema. Bivajući u onih dva miliona usamljenika, sličnih njemu, koji jedino ne umeju da se kako tako prepoznaju. Njegova otežavajuća okolnost je to što je književnik, pjesnik. Koji živi u narodu koji nikada nije držao do pjesnika, općenito do pismene čeljadi… iako se naširoko, diljem južnoslavenskog prostora ponosio svojom tobožnjom kulturom i književnošću. Ovo trpko saznanje beletrizuje Jergović jednom slikom. Svaki značajan subjekt onde je poput koncertnog klavira koji pokušavaju unijeti u neki tijesni podrumski stan, kroz ona malena vrata s previsokim podrumskim pragom, ili gore na mansardu, s još užim tavanskim vratima. Težak je to, mučan i frustrirajući posao, ali postoje majstori koji znaju kako klavir ulazi „na kant“, evo ga u vašem podrumčiću ili na ubavoj mansardi…Tek tada međutim nastaju problemi. Što će preveliki koncertni klavir u dvadeset i pet kvadrata vašeg malog stana s još manjim vratima? Što će Rade Šerbedžija u Hrvatskoj? Što će on u kulturi koja, ovako kako je zamišlja i doživljava većina njenih protagonista, može podnijeti samo male glumce, male pisce i male glazbenike, jer veliki naprosto zauzimaju veliki prostor.
Kulturni i estetski kriteriji nisu istovjetni etičkim kriterijima. Pa nam je džaba govoriti o knjigama i pismu, na tlu koje gori od svakovrsne neuljuđenosti. Kako je živeti pjesniku u toj sredini, osim ako se sasvim od te sredine udalji, makar, ne zna se zašto, i dalje ostajući u njoj. Jer pisac, naravno, može bez zavičaja i bez domovine. Najbolje mu je, naime, tako, i najplodnije.
***
Ručamo s Jergovićem na jednom mirnom zagorskom bregu, bilo je do skora tu i malenih kozlića, u međuvremnu pojedenih. Sada je sve obavljeno, i istrebljenje te nejake kozje populacije, kao i Miljenkova seoba, sarajevska, tiho je, tamne sile ove zemlje još nisu uzele sve pod svoje, možda preživećemo. Onda primećujem na njemu snežno belu majicu, a na njoj otisnut crtež jednog zaumnog artiste, skoro sasvim zanemarenog, Milana Steinera. Pitam odakle mu to. Znam da je slikar Vaništa čuvao sav opus Steinerov, ali mi nikad nije rekao da će po koji crtež otisnuti na ovaj način. Vera Horvat Pintarić opisala je ovu crtariju do najmanje pojedinosti, pronalazeći na kočiji u pozadini krst, po čemu smatrala je da je tamo prikazan jedan pogreb. Sada za mene to je i pogreb, nedavni, Vaništin, i ukop, skupni, mnogo čega, koji Miljenko i ja, zahvaljujući njegovoj majici, danas obavljamo.
Uza svu bliskost koja među nama postoji, biva često da nam razgovor, međusobni zamire. O čemu razgovarati, pitao se i Benno u svojoj gorkoj knjizi. Posebno, kada to utvrđeno zajedništvo takvo je, da sve već znamo, sve pojmimo i razumemo. Blebeću, laprdaju, Heideggerovi ljudi, i to najčešće oni koji se međusobno jedva poznaju, koji često nemaju mnogo zajedničkog, pa samo melju ono uopšteno mlivo, tek zvanično smatrano ljudskim govorom i jezikom. Uvijek je za razgovor bilo prerano, uvijek prekasno, kaže Benno. Iz ovih pauza u našim domjencima izvlačim ono najdragocenije, što se katkad tim slučajno vaspostavljenim oruđem Saussureovim, uopšte ne može ni izraziti.
Ne znam kako uspostavljaju se veze, rođačke, između nerođaka po rođenju, koji to konci tkaju njihovo zajedničko platno, koje nije samo stolnjak jednog ručka, zagorskog, na bregima. Mi obojica iz jedne malene smo sredine, balkanske, svi se onamo skoro poznajemo međusobno, čim neko biće u nas promoli glavu nekom svojom osobenošću, odmah smo za istim stolom i u sudbini skoro istoj. Kako da zanemarim dane provedene sa osnivačem Gorgone, preturajući sada Vaniština pisma, tu je i Vera, umna carica hrvatske kunsthistorije i domjenci u njenom potkrovlju na Mažuranićevom trgu, pa onda odjednom, svi mi, i živi i mrtvi, odjednom nađemo se utisnuti na grudi jednog novog srodnika po izboru, Jergovića.
Da li je moguće da me sa jednim piscem može vezati najpre jedna budalasta okolnost; moja mater takođe utuvila je u glavu, da kao i Jergovićeva, s vremena na vreme ispremešta nameštaj po stanu. Ja sam isto tako bio dete rastavljenih roditelja, osim što moja roditeljka bila je druge naravi, makar samo koloritna, kako bi za neku osobu posebnih nauma, govorio Dostojevski. Nego je, mimo svih loših okolnosti, živela na način skoro fantastičan, daleko od svake depresije. Pa dok gospođa Javorka Rejc srlja suicidno iz jedne loše situacije u drugu, tražeći u novom razmeštaju predmeta neko nedostižno poboljšanje, gospođa Desanka Ćosić izvodi po našim sobama neku vrstu performansa, samo da se ta trula svakodnevica razotkrije kao obilje novih oblika. Pa ipak, i mene, kao i Jergovića, izbezumljivale su te materine seobe unutar jednog istog stana; dolazeći katkad uveče iz pustih gradskih lutanja, nisam mogao prepoznati sobu svoga života. Pustite, za ime boga, čoveka da živi u svojoj minimalnoj okolini, ne remeteći je nikakvim fantastičnim oktobarskim mikrorevolucijama, koje znamo šta mogu doneti! Tako i Miljenko i ja, na rastojanju od trideset pet godina, vodimo istu bitku za pravo na slobodnu teritoriju vlastite sobe i njeno samostalno uređenje. U tom katalonskom naumu prolazila je i moja i njegova mladost, sve nasuprot diktatu iz prestonice, tog Madrida, obiteljskog.
Jedan hrvatski filosof bori se sa tim protivurečjem, liberalnog pesimizma – kako održati monizam vlastite osobe, a biti otvoren spram drugih, spram Drugog? Može li se prevladati ta negativna dijalektika između monizma i pluralizma, lebdi ovo pitanje nad čitavim znatnim delom tog polihistora, sorbonskog profesora Stanka Lasića. Nužno je biti sam, biti svoj, a svejedno, mora se imati na umu ona golema količina drugosti koja baš tu, pored ove samosvojne i samostalne jedinke, postoji. Tu je pao na ispitu i vajni socijalizam i sva njegova socijalnost, jer je od Robespiera na ovamo dobošario o slobodi, a baš samim nastavkom te parole, jednakošću i bratstvom, dolazila je ova na opasnu kušnju. Budući pojedinačna sloboda svakog, sve te silne, željene slobode ne mogu stati u isti prostor jednakosti, prenapučenost jedinačnih sloboda nužno vodi do eksplozije. Zato se moj pesnik odriče roditeljske zbrinutosti (kao što se odriče i vlastitog mogućeg roditeljstva), i kao što onaj umni pisac, nemački, osamljen, na drumu povijesti, gladan i go, ne želi više da se vrati u materino okrilje, ma kako tegobno to mu bilo. Onda i sam pomišljam, kako održati se spram svog duhovnog potomstva, kad već sopstveno roditeljstvo, ni sam ne znam kako i zašto, obavio sam. Već je i mudri starac svetske pismenosti imao snage da kaže Nataniele, baci sada moju knjigu, budući nadao se da će ovaj napisati svoju vlastitu. Kako odvojiti u ovoj rahloj familiji pisanja očeve od dece, a da se njen opšti volumen održi u tami svemira, kao jedinstvena ćelija? Makar moj Nataniel natovario je već ceo breg svojih knjiga, odvojivši se ne samo od ma kakvog očinstva, njemu, kao i svakome, zapravo nepotrebnog.
Rešavam još uvek pitanje rođaštva dvojice ljudi koji nikakvi rođaci nisu, a upravo to, ova genetska udaljenost dveju ljudskih jedinki omogućavaju im, možda, ulaz na jednu istu vrpcu, na istovetnu vertikalu nasleđa. Samo sasvim oprečne ćelijske celine različito niklih inkarnata, obećavaju onu isprepletanost, koja izlazi izvan darvinističkog optimizma sličnosti svega sa svačim. Jer čovekove ideje, stavovi, njegov pojmovni spektar, ukršta se sa idejama, stavovima i spektrima neočekivano drugih, po logici i sistematici, nezavisnoj od doktrine o poreklu vrsta. Naše duhovno razviće, naši emotivni i moralni putevi prepliću se po jednoj drugoj dramaturgiji nego što je ona, po kojoj od nižeg podsticaja postaje viša botanička ili zoološka tvorevina. Tako se onda može dogoditi da dve, na stvari jedinke, potpuno različite u svom anatomskom, emotivnom, i ko zna u kakvom sve smislu, a našavši se u istom vremenu i povijesnim uslovima, počinju misliti saglasno i slično, kao da su iznenada učlanjeni u istu partiju, mišljenja. Jer duhovni tokovi ujedinjuju se katkad, čvršće i logičnije, nego što se pripadnici jedne stranke ikada ujediniti mogu. Eto, to je ona malena mentalna frakcija, onaj uski porodični kružok dveju osoba, inače opozitnih spram svake doktrine familije i obitelji. Hoću da kažem kako pesnik Jergović mogao je napisati ono što sam i sam naumio, kao što i ja u stanju sam saopštiti to što ovaj, o mnogo čemu misli.
septembar – decembar 2018