Riječna je obala bila puna crvenih staklastih očiju. Usijanih kao željezo tek izvađeno iz vignja. Nisu treptale. S izranjenih nogu curila mi je krv i razlijevala se po sivom škripavom šljunku. Pržio je stopala, ali bol nisam osjećala. Visoke topole bile su načičkane praznim gnijezdima noćnih čaplji. Lamatale su nespretnim krilima po obali i mahnito graktale. Kljunovi su im bili šiljasti. U šiblju sam ugledala bijelog zeca i kriknula. I njegove su oči, kao oči čaplji, bile užarene.
Naleti vjetra bili su vreli. U zlatnoj krošnji kanjuške zveckali su praporci. Zacakljeni od sunca. Zrake nabrušene britve. Sjekle su sanjive oči.
– To su plave vodopije.
Zatvarao ih je crnim, gorkim prstima.
Oznojeno tijelo teško. Utisnuto u platno za ljuljanje razapeto u sjeni dvaju stabala.
– Pahuljasta glavica maslačka. Staneš mi na dlan.
Gledao me izbliza. Trepavice su bile smeđe u korijenu. Prema vrhovima glatka, bijela svila. Pod njima modrozeleno svjetlucanje.
Tvrdo platno se zanjihalo. Pusto dvorište je cvrčalo. Pripekom sparušena trava i smežurane jabučice. Nje nije bilo. Ispred otvorenog kaveza iskidani listovi kupusa. Dozivala sam je sve glasnije. Nije odgovarala. Uspela sam se na daščanu verandu. Cvilila je poda mnom. U kuhinji su nad prljavim posuđem zujale muhe. Nije joj bilo ni traga. S verande sam vidjela crvenkaste krovove i široka polja. Prugu što nas je dijelila od Bosne.
Strčala sam u dvorište bosonoga. Ispod platna su ostale moje kaloše, razbacane svaka na svoju stranu. Pružni pragovi vreli. Mirisni. Tračnice usijane, blještavo ispolirane. Panika u glasu je otvorila prozore na kućama. Izabela se na trenutak pojavila iza zavjese. Mutna crna prikaza. Mrtvo oko joj je ostalo u sjeni, ali ja sam ga svejedno vidjela. Kravlji rog joj se zario u kožu. Duboko je razderao. Ožiljak preko oka i obraza. Crven kao izrasline pod kljunom purana što su narogušeni stajali ispod prozora.
Grmlje mi je grebalo kožu, a ja sam osjećala samo topli dah i nježne poljupce.
– Znaš li da sve riječne vile imaju kozje noge? Tanke i duge…
Pod suknjom hrapavi prsti. Jezik i oštri zubi.
Kupinovo trnje mi se hvatalo za haljinu i vuklo me natrag. Iz iznemoglog grla više nije izlazio glas. Dahtala sam i hroptala. Gušila se u hladnoj, gustoj slini.
– Pssst…
Šištao mi je na uho. Rukom pokrivao usta. Hrapavi zid mi je derao kožu na leđima.
Vrata kovačnice zaključana. Prozorčić otvoren. Propela sam se na prste i virnula. Bršljan se potrgao, među prstima osipao zid. U nosnicama dobro poznati miris utrnute vatre i pepela. Unutra nije bilo nikoga. Rukavice oblikovane dugim prstima na istom mjestu.
– Među nogama ti cvjeta žuti noćurak.
Dahtala sam i rastvarala usne. Ruke je držao iza moje glave i gledao u oči.
Kukuruzište se pretvorilo u labirint. Lamatala sam rukama i gledala prema nebu. Tvrde su se stabljike lomile. Naoštreno lišće sjeklo kožu. Vrhovi su podmuklo čegrtali. Znojna kosa se lijepila za kožu.
– Jelenka, na glavi ti je leglo riđovki.
Puštala sam ih da gmižu po njegovom tijelu.
Riječna voda sezala mi je do koljena. Otapala je krv. Pod stopalima sam osjećala šiljasto kamenje. S uzburkane vodene površine prštale su kapljice. Visoko. Varnice što iz ognja udaraju o krov kovačnice i tamo se gase.
Našla sam je nizvodno kako pluta u plićaku. Zaglavljena među šibljem i tankim sitovkama. Lica uronjenog u vodu. Povukla sam je za nožice i okrenula. Haljina se povukla sve do pazuha. Kosa, prozirna suhoperka. U nju se upetljale grančice i vrbovo lišće. Oči su joj bile otvorene. Još uvijek vedre. Modrozelene.
Vrištala sam. Čupala kosu. Među prstima duge bakrene vlasi. Glas je izlazio duboko iz stomaka. Prodorniji od graktanja kratkovratog jata noćnih čaplji.
**
Među grmljem na obali nepodnošljiva omorina. Otežala mi udove. Haljinu zalijepila za leđa. Krila vilinskih konjica bila su zlatna i spora. Vretena blještavo plava. Vrbove grane savijale su se sve do površine vode što je glasno grgotala i držala rub obale u sjeni. Mirisala je na trulež i slinavu riječnu travu.
Vrata kovačnice je ostavio otvorenim. Mirisalo je na snove. S prsta sam liznula gorku čađ. Iz kutije s pepelom virile su ohlađene drške noževa.
Kraj prozora je u hrđavom okviru visjelo maleno ogledalo. U drvetu savijeni čavli. Pod njim četkica za brijanje i kutija sa sapunom. Vlati na četkici pri dnu su bile vlažne. Tamnije. Pri vrhu nježne i suhe. Kao trepavice. Osjećala sam ih na obrazu. Na zapešću. Na koži je ostavio miris sapuna. Svladavao mi je tijelo i čula. Četkicu sam ponijela u džepu kecelje. Skrivala je ispod jastuka. Spavala sam s rukama među bedrima.
Znao je da sam bila tamo i da ću se vratiti. Čekao me.
I vratila sam se.
U ljetnim poslijepodnevima obala je pusta, ali sam se neprestano osvrtala. Znala sam da Izabela ne izlazi iz kuće, ali je stajala na svim prozorima. Mrtvo oko širom otvoreno. One zime kad je stigla u selo snijeg je zasuo blatnjave puteve i od njih načinio ledenu kašu. Konjska kola su se jedva probijala. U dvorištima su od požude i zavisti sijali pogledi. I tada je rijetko izlazila, a kad bi se našla u šetnji selom u stopu su je pratili moj otac i kovač, Jozo Britvar.
Čekić je jednolično udarao o nakovanj i ubrzavao mi srce. Oh, kako sam voljela taj zvuk. Iz krova se dimilo. Drveni kapci na prozorčiću bili su raskriljeni po rascvjetanim povijušama. Svaka me dlačica na tijelu boljela u korijenu. Žile nabrekle vrelom krvlju.
Šarke na vratima su zacviljele. Stajala sam tamo nijema, ali su mi misli bujale u glavi. Iznikle iz glave i rascvjetale se. Njedra su se nadimala. On nije ništa rekao. Užareno željezo je gurnuo duboko u vodu. Glasno je zašištalo. Bjeličasta para podigla se visoko iznad glave.
Sama sam zatvorila vrata i povukla zasun. Osmjehnuo se i skinuo rukavice. Kožna kecelja bila je kruta.
Košulja mokra i ljutkasta. Miris se miješao s aromama sapuna. Crvenkaste iglice grebale su mi lice. Zid iza leđa topao. Šaputavi glas je nestajao u tutnjavi vlaka. U podrhtavanju zemlje. Brze kapljice znoja slijevale su se po goloj koži. Crne od ugljene prašine.
Riječna voda nije mogla isprati crne tragove. Razmazivali su se u nepravilnim masnim mrljama. Paučinu sa zidova ponijela sam u kosi. Izvlačila sam je prstima. Nalazila među zupcima češlja.
S rijeke sam trčala noseći haljinu u rukama. Zadignutu do koljena. Nisam se okretala, ali sam znala da je Izabela na prozoru. Gledala je kroz mene. Nepomična kao smrt.
Otac je u svadbeno jutro nije našao u roditeljskoj kući, nego pod krovom Joze Britvara. Odbjeglu. Pognute glave. Očeva svečana, svadbena košulja natopila se krvlju. Lica u modricama i prašini. Do noći su selom odjekivale kletve. Dukati na konjima divno su zveckali.
Široka haljina nije mogla dugo skrivati moj stomak. Nad njim su bujale grudi prošarane modrim žilama. Od oca smo bježale i majka i ja. Od sela skrivale modrice.
Rodila sam je u šupi. Sama. Voda se prolila po nogama. Žuta kao sirutka. Proljeće je već bilo došlo, ali je zima ostala u vjetru. Vražja muka je trajala satima. Kiša je sve jače udarala o šindru. Bosna se izlila iz korita i poplavila obalu. U svom je blatnom zagrljaju nosila sve čega se dotakla. Grizla sam vlastito meso i prigušivala krike.
Kad je napokon iskliznula iz moje utrobe obje smo se našle u lokvi krvi po kojoj su plutale prašina sa zemljanog poda i crni komadi tkiva za koje nisam znala pripadaju li meni ili ovom ružnom smežuranom biću. Oči su joj se širom otvorile. Glasnim je vriskom najavila svoj dolazak i moju sramotu.
***
Tjelešce joj tanka poljska preslica. Tresla sam ga snažno, stiskala sićušna ramena. Vikala sam joj na uho, ali me nije čula. Nije…
Suze su me pekle. Padale su po njezinom hladnom licu. Plavoj hortenziji. Ljubila sam ručice. Stisnute kao kod novorođenčeta. Nad nama je i dalje graktalo jato uznemirenih noćnih čaplji. U crvenim očima su se širile crne rupe.
Nosila sam je preko ramena. Ruke su joj opušteno lamatale. Nespretno, kao krila čaplji. Osjećala sam joj svaku koščicu pod tankom kožom.
Vraćala sam se istim putem. U kukuruzištu sam pratila trag slomljenih stabljika. U ustima hropot i glasni jecaji. U očima iskrivljene, mutne slike.
Izabela je stajala nasred prozora i mokrim se rukama držala za staklo. Zavjesu je pomaknula. Kosa ljigava riječna trava. Lice se cerilo. Ožiljak žario. Bila je mršava kao vlastita sjena. Prazna i jalova. Čaplje su se spustile na niski krov i zanijemjele. Oči su im se i dalje caklile.
Britvar se pojavio niotkud. Trčao je za mnom i urlao.
– Šta si učinila?!
Što sam učinila?! Što sam ja učinila?!
Ahaha…
Govorio je s gađenjem. Potrčala sam još brže. Nisam je ispuštala iz ruku. Stigao me tek kad sam je spustila u platno među stablima. Zaljuljalo se pod mojom težinom.
Praporci su zvecnuli. U krošnji je zapadalo sunce. Odgurnuo me i uhvatio je za glavu. Lice mu se iskrivilo. Iz usta je curila slina.
Dvorište se napunilo nepomičnim nogama. Glave su se okretale. Ruke krstile.
Konji su zarzali. Otac je skočio s kola. Majka je posrtala za njim. Molila da se smiri. Uhvatio je Britvara s leđa, za ovratnik košulje. Srušio na travu kao na dan nesuđenog vjenčanja. Sjedio mu je na grudima i bijesno udarao šakama. Prskale su krvave kapljice. Razlijevale se po koži, upijale u platno. Nitko se nije usudio prići.
Oštrica noža bila je sjajna. Lako se zarila pod rebra. Nije se dugo opirao. Pocrnjeli prsti su se brzo predali. Ništa više nisam čula. Zvuk se iskrivio. Vidjela sam samo dva para modrozelenih očiju kako gledaju prema nebu. Oblacima što su se nad selom rojili brzo kao pčele.
****
Veranda je odavno strunula i mogla bi se srušiti svakog trena. Prestala je škripati. Iz naslonjača promatram nakrivljene krovove, pusta polja i prugu. Kanjuška u dvorištu oboljela. Osušila se. Ostavila sam je tako. Nakrivljenu. Zelene kore. U krošnji nijednog praporca.
U rana poslijepodeva silazim na riječnu obalu. Kiše su isprale boje. Bosna se izlila. Brza i mutna. Nad površinom se podiže hladna para i rasplinjuje se u magli. Drveće i šiblje goli. Samo su bobice u živicama ostale crvene.
Izabelini prozori skovani starim daskama. Čavli zahrđali. Još uvijek je jasno vidim. Koščati prsti na staklu i nepomično oko.
Ograda oko kuće se polomila. Nepokošena trava i korov polegnuti vjetrom.
A kovačnica… Vrata su skinuta sa šarki. Unutra nema ničega. Samo prašina i čađ. Na zidu ostalo ogledalo. Izgrebano. Crno istočkano. A moj odraz… Pod maramom smežurani smrčak.
Krov joj se urušio. Koliko se samo zima spustilo na slabu šindru. Iz njega izraslo stablo. Razgranalo se. U proljeće će nabujati. Procvjetati. I tada će se u prazna gnijezda vratiti noćne čaplje. Crvenih, staklastih očiju.
Jelenka, rusalko
*
Riječna je obala bila puna crvenih staklastih očiju. Usijanih kao željezo tek izvađeno iz vignja. Nisu treptale. S izranjenih nogu curila mi je krv i razlijevala se po sivom škripavom šljunku. Pržio je stopala, ali bol nisam osjećala. Visoke topole bile su načičkane praznim gnijezdima noćnih čaplji. Lamatale su nespretnim krilima po obali i mahnito graktale. Kljunovi su im bili šiljasti. U šiblju sam ugledala bijelog zeca i kriknula. I njegove su oči, kao oči čaplji, bile užarene.
Naleti vjetra bili su vreli. U zlatnoj krošnji kanjuške zveckali su praporci. Zacakljeni od sunca. Zrake nabrušene britve. Sjekle su sanjive oči.
– To su plave vodopije.
Zatvarao ih je crnim, gorkim prstima.
Oznojeno tijelo teško. Utisnuto u platno za ljuljanje razapeto u sjeni dvaju stabala.
– Pahuljasta glavica maslačka. Staneš mi na dlan.
Gledao me izbliza. Trepavice su bile smeđe u korijenu. Prema vrhovima glatka, bijela svila. Pod njima modrozeleno svjetlucanje.
Tvrdo platno se zanjihalo. Pusto dvorište je cvrčalo. Pripekom sparušena trava i smežurane jabučice. Nje nije bilo. Ispred otvorenog kaveza iskidani listovi kupusa. Dozivala sam je sve glasnije. Nije odgovarala. Uspela sam se na daščanu verandu. Cvilila je poda mnom. U kuhinji su nad prljavim posuđem zujale muhe. Nije joj bilo ni traga. S verande sam vidjela crvenkaste krovove i široka polja. Prugu što nas je dijelila od Bosne.
Strčala sam u dvorište bosonoga. Ispod platna su ostale moje kaloše, razbacane svaka na svoju stranu. Pružni pragovi vreli. Mirisni. Tračnice usijane, blještavo ispolirane. Panika u glasu je otvorila prozore na kućama. Izabela se na trenutak pojavila iza zavjese. Mutna crna prikaza. Mrtvo oko joj je ostalo u sjeni, ali ja sam ga svejedno vidjela. Kravlji rog joj se zario u kožu. Duboko je razderao. Ožiljak preko oka i obraza. Crven kao izrasline pod kljunom purana što su narogušeni stajali ispod prozora.
Grmlje mi je grebalo kožu, a ja sam osjećala samo topli dah i nježne poljupce.
– Znaš li da sve riječne vile imaju kozje noge? Tanke i duge…
Pod suknjom hrapavi prsti. Jezik i oštri zubi.
Kupinovo trnje mi se hvatalo za haljinu i vuklo me natrag. Iz iznemoglog grla više nije izlazio glas. Dahtala sam i hroptala. Gušila se u hladnoj, gustoj slini.
– Pssst…
Šištao mi je na uho. Rukom pokrivao usta. Hrapavi zid mi je derao kožu na leđima.
Vrata kovačnice zaključana. Prozorčić otvoren. Propela sam se na prste i virnula. Bršljan se potrgao, među prstima osipao zid. U nosnicama dobro poznati miris utrnute vatre i pepela. Unutra nije bilo nikoga. Rukavice oblikovane dugim prstima na istom mjestu.
– Među nogama ti cvjeta žuti noćurak.
Dahtala sam i rastvarala usne. Ruke je držao iza moje glave i gledao u oči.
Kukuruzište se pretvorilo u labirint. Lamatala sam rukama i gledala prema nebu. Tvrde su se stabljike lomile. Naoštreno lišće sjeklo kožu. Vrhovi su podmuklo čegrtali. Znojna kosa se lijepila za kožu.
– Jelenka, na glavi ti je leglo riđovki.
Puštala sam ih da gmižu po njegovom tijelu.
Riječna voda sezala mi je do koljena. Otapala je krv. Pod stopalima sam osjećala šiljasto kamenje. S uzburkane vodene površine prštale su kapljice. Visoko. Varnice što iz ognja udaraju o krov kovačnice i tamo se gase.
Našla sam je nizvodno kako pluta u plićaku. Zaglavljena među šibljem i tankim sitovkama. Lica uronjenog u vodu. Povukla sam je za nožice i okrenula. Haljina se povukla sve do pazuha. Kosa, prozirna suhoperka. U nju se upetljale grančice i vrbovo lišće. Oči su joj bile otvorene. Još uvijek vedre. Modrozelene.
Vrištala sam. Čupala kosu. Među prstima duge bakrene vlasi. Glas je izlazio duboko iz stomaka. Prodorniji od graktanja kratkovratog jata noćnih čaplji.
**
Među grmljem na obali nepodnošljiva omorina. Otežala mi udove. Haljinu zalijepila za leđa. Krila vilinskih konjica bila su zlatna i spora. Vretena blještavo plava. Vrbove grane savijale su se sve do površine vode što je glasno grgotala i držala rub obale u sjeni. Mirisala je na trulež i slinavu riječnu travu.
Vrata kovačnice je ostavio otvorenim. Mirisalo je na snove. S prsta sam liznula gorku čađ. Iz kutije s pepelom virile su ohlađene drške noževa.
Kraj prozora je u hrđavom okviru visjelo maleno ogledalo. U drvetu savijeni čavli. Pod njim četkica za brijanje i kutija sa sapunom. Vlati na četkici pri dnu su bile vlažne. Tamnije. Pri vrhu nježne i suhe. Kao trepavice. Osjećala sam ih na obrazu. Na zapešću. Na koži je ostavio miris sapuna. Svladavao mi je tijelo i čula. Četkicu sam ponijela u džepu kecelje. Skrivala je ispod jastuka. Spavala sam s rukama među bedrima.
Znao je da sam bila tamo i da ću se vratiti. Čekao me.
I vratila sam se.
U ljetnim poslijepodnevima obala je pusta, ali sam se neprestano osvrtala. Znala sam da Izabela ne izlazi iz kuće, ali je stajala na svim prozorima. Mrtvo oko širom otvoreno. One zime kad je stigla u selo snijeg je zasuo blatnjave puteve i od njih načinio ledenu kašu. Konjska kola su se jedva probijala. U dvorištima su od požude i zavisti sijali pogledi. I tada je rijetko izlazila, a kad bi se našla u šetnji selom u stopu su je pratili moj otac i kovač, Jozo Britvar.
Čekić je jednolično udarao o nakovanj i ubrzavao mi srce. Oh, kako sam voljela taj zvuk. Iz krova se dimilo. Drveni kapci na prozorčiću bili su raskriljeni po rascvjetanim povijušama. Svaka me dlačica na tijelu boljela u korijenu. Žile nabrekle vrelom krvlju.
Šarke na vratima su zacviljele. Stajala sam tamo nijema, ali su mi misli bujale u glavi. Iznikle iz glave i rascvjetale se. Njedra su se nadimala. On nije ništa rekao. Užareno željezo je gurnuo duboko u vodu. Glasno je zašištalo. Bjeličasta para podigla se visoko iznad glave.
Sama sam zatvorila vrata i povukla zasun. Osmjehnuo se i skinuo rukavice. Kožna kecelja bila je kruta.
Košulja mokra i ljutkasta. Miris se miješao s aromama sapuna. Crvenkaste iglice grebale su mi lice. Zid iza leđa topao. Šaputavi glas je nestajao u tutnjavi vlaka. U podrhtavanju zemlje. Brze kapljice znoja slijevale su se po goloj koži. Crne od ugljene prašine.
Riječna voda nije mogla isprati crne tragove. Razmazivali su se u nepravilnim masnim mrljama. Paučinu sa zidova ponijela sam u kosi. Izvlačila sam je prstima. Nalazila među zupcima češlja.
S rijeke sam trčala noseći haljinu u rukama. Zadignutu do koljena. Nisam se okretala, ali sam znala da je Izabela na prozoru. Gledala je kroz mene. Nepomična kao smrt.
Otac je u svadbeno jutro nije našao u roditeljskoj kući, nego pod krovom Joze Britvara. Odbjeglu. Pognute glave. Očeva svečana, svadbena košulja natopila se krvlju. Lica u modricama i prašini. Do noći su selom odjekivale kletve. Dukati na konjima divno su zveckali.
Široka haljina nije mogla dugo skrivati moj stomak. Nad njim su bujale grudi prošarane modrim žilama. Od oca smo bježale i majka i ja. Od sela skrivale modrice.
Rodila sam je u šupi. Sama. Voda se prolila po nogama. Žuta kao sirutka. Proljeće je već bilo došlo, ali je zima ostala u vjetru. Vražja muka je trajala satima. Kiša je sve jače udarala o šindru. Bosna se izlila iz korita i poplavila obalu. U svom je blatnom zagrljaju nosila sve čega se dotakla. Grizla sam vlastito meso i prigušivala krike.
Kad je napokon iskliznula iz moje utrobe obje smo se našle u lokvi krvi po kojoj su plutale prašina sa zemljanog poda i crni komadi tkiva za koje nisam znala pripadaju li meni ili ovom ružnom smežuranom biću. Oči su joj se širom otvorile. Glasnim je vriskom najavila svoj dolazak i moju sramotu.
***
Tjelešce joj tanka poljska preslica. Tresla sam ga snažno, stiskala sićušna ramena. Vikala sam joj na uho, ali me nije čula. Nije…
Suze su me pekle. Padale su po njezinom hladnom licu. Plavoj hortenziji. Ljubila sam ručice. Stisnute kao kod novorođenčeta. Nad nama je i dalje graktalo jato uznemirenih noćnih čaplji. U crvenim očima su se širile crne rupe.
Nosila sam je preko ramena. Ruke su joj opušteno lamatale. Nespretno, kao krila čaplji. Osjećala sam joj svaku koščicu pod tankom kožom.
Vraćala sam se istim putem. U kukuruzištu sam pratila trag slomljenih stabljika. U ustima hropot i glasni jecaji. U očima iskrivljene, mutne slike.
Izabela je stajala nasred prozora i mokrim se rukama držala za staklo. Zavjesu je pomaknula. Kosa ljigava riječna trava. Lice se cerilo. Ožiljak žario. Bila je mršava kao vlastita sjena. Prazna i jalova. Čaplje su se spustile na niski krov i zanijemjele. Oči su im se i dalje caklile.
Britvar se pojavio niotkud. Trčao je za mnom i urlao.
– Šta si učinila?!
Što sam učinila?! Što sam ja učinila?!
Ahaha…
Govorio je s gađenjem. Potrčala sam još brže. Nisam je ispuštala iz ruku. Stigao me tek kad sam je spustila u platno među stablima. Zaljuljalo se pod mojom težinom.
Praporci su zvecnuli. U krošnji je zapadalo sunce. Odgurnuo me i uhvatio je za glavu. Lice mu se iskrivilo. Iz usta je curila slina.
Dvorište se napunilo nepomičnim nogama. Glave su se okretale. Ruke krstile.
Konji su zarzali. Otac je skočio s kola. Majka je posrtala za njim. Molila da se smiri. Uhvatio je Britvara s leđa, za ovratnik košulje. Srušio na travu kao na dan nesuđenog vjenčanja. Sjedio mu je na grudima i bijesno udarao šakama. Prskale su krvave kapljice. Razlijevale se po koži, upijale u platno. Nitko se nije usudio prići.
Oštrica noža bila je sjajna. Lako se zarila pod rebra. Nije se dugo opirao. Pocrnjeli prsti su se brzo predali. Ništa više nisam čula. Zvuk se iskrivio. Vidjela sam samo dva para modrozelenih očiju kako gledaju prema nebu. Oblacima što su se nad selom rojili brzo kao pčele.
****
Veranda je odavno strunula i mogla bi se srušiti svakog trena. Prestala je škripati. Iz naslonjača promatram nakrivljene krovove, pusta polja i prugu. Kanjuška u dvorištu oboljela. Osušila se. Ostavila sam je tako. Nakrivljenu. Zelene kore. U krošnji nijednog praporca.
U rana poslijepodeva silazim na riječnu obalu. Kiše su isprale boje. Bosna se izlila. Brza i mutna. Nad površinom se podiže hladna para i rasplinjuje se u magli. Drveće i šiblje goli. Samo su bobice u živicama ostale crvene.
Izabelini prozori skovani starim daskama. Čavli zahrđali. Još uvijek je jasno vidim. Koščati prsti na staklu i nepomično oko.
Ograda oko kuće se polomila. Nepokošena trava i korov polegnuti vjetrom.
A kovačnica… Vrata su skinuta sa šarki. Unutra nema ničega. Samo prašina i čađ. Na zidu ostalo ogledalo. Izgrebano. Crno istočkano. A moj odraz… Pod maramom smežurani smrčak.
Krov joj se urušio. Koliko se samo zima spustilo na slabu šindru. Iz njega izraslo stablo. Razgranalo se. U proljeće će nabujati. Procvjetati. I tada će se u prazna gnijezda vratiti noćne čaplje. Crvenih, staklastih očiju.