Šta me boli sada ću već reći jer to treba sad izreći, jer to već moram ja izreći, sad već mogu to i reći, ne može se to poreći! Jer sad već treba sve izreći: vapiti, vikati, urlati, lelekati!
Ferenc Juhas, Noć gužvanja
Godine 1983, 26. maja, Međurepublički koordinacioni odbor za kulturnu i prosvjetnu saradnju BiH sa inostranstvom dodijelio je Sarajevskim danima poezije „Povelju, u znak zahvalnosti za doprinos međunarodnoj prosvjetnoj i kulturnoj saradnji”. Tako je manifestacija koja je ubilježila Sarajevo na mapu evropskih književnih susreta dobila zasluženo priznanje. Od mene neka bude ovaj skromni tekst o dvojici sjajnih, vanserijskih stvaralaca, jednom pjesniku i jednom prevodiocu, koji je istovremeno bio i glumac. Znam da sam se već osvrtao na ovu značajnu manifestaciju, na neke drage pjesnike koje sam upoznao na njoj, ali ovog puta hoću da se njome bavim malo više, što znači potpunije.
Teško je danas sa sigurnošću odrediti pravi početak ove manifestacije bez dokumentacije o njenom osnutku. Takav je inače naš odnos prema arhivama, malim i velikim, ali ovdje imaju i dodatni razlozi koji se odnose na praćenje same manifestacije u novinama i čuvanje napisa, takozvani pres-kliping. Dakle, Sarajevu je bila potrebna takva manifestacija, BiH bila je zapostavljena u Jugoslaviji i na književnom polju. S jedne strane odgovornost za takvo stanje bio je na samom Sarajevu, s druge na svima ostalim u zajedničkoj nam državi. Zapravo, što se tiče kulture, dugo vremena bila je potcijenjena. To se najbolje vidjelo prilikom poznatog Kongresa u Ljubljani 1964. godine, kada je trebalo po dogovoru da predsjednik bude iz BiH, koja je odredila Mešu Selimovića kao svog kandidata. Iako je takva „rotacija“ bila primjenjivana, u ovom slučaju, izbile su žestoke prepirke, jer su tadašnji centri moći, Beograd, Ljubljana i Zagreb, tražili „pravu ličnost“, „istaknutog pisca“ a BiH navodno takvog nije imala. Tako se sprovodila socijalistička demokratija. Napokon je ipak izabran Meša Selomović koji će se tek potom oglasiti svojim velikim romanima i potvrditi ispravnost tadašnje odluke. I to je bio jedan od razloga što se tražio način da bh pisci izađu iz svojevrsnog geta.
Dvojica pisaca, Ahmet Hromadžić i Izet Sarajlić, prema tvrđenju Josipa Ostija, bili su inicijatori osnivanja Sarajevskih dana poezije. Inicijativa pada odmah poslije dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, pa se 1962. godina uzima kao simbolički početak ove manifestacije. Ali, pravi dani počeće tek 1964. godine, da bi iduća, 1965. godina, bila istinski početak međunarodne pjesničke manifestacije u Sarajevu i BiH. Vrijedi citirati oduševljeni tekst u Oslobođenju o toj nezaboravnoj večeri, kojoj sam prisustvovao 22.marta 1965. godine u velikoj divnoj sali Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“.
… za Sarajevo to bio nesvakidašnji događaj, jedinstven doživljaj za ovdašnju publiku. Sinoć je pred 1.300 posjetilaca (1.300 posjetilaca!, op. aut.) u prepunoj dvorani održana tradicionalna (sic!, op. aut.) manifestacija Dan poezije – Dan proljeća. Pored inostranih pjesnika, Mihaila Lukonjina i Vasilija Fjodorova iz Sovjetskog saveza, Julijana Pšiboša (Julian Przyboś) iz Poljske, Jozefa Hanzlika (Josef Hanzlik) iz Čehoslovačke i Paula Vinsa (Paul Wiens) iz Berlina, pjesnika Skendera Kulenovića i Stevana Raičkovića iz Beograda i Lojze Krakara iz Ljubljane, na ovoj večeri svoje stihove čitali su sarajevski pjesnici. Hamza Humo, Šukrija Pandžo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Miodrag Žalica, Mak Dizdar, Vuk Krnjević, Vladimir Čerkez, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Dara Sekulić, Duško Trifunović, Anđelko Vuletić, Slavko Šantić i Velimir Milošević.” A proglas Dana Poezije objavljen u Oslobođenju bio je: ”…Povedite sa sobom prijatelja, ženu, djevojku. Provjerite jeste li na strani poezije. Pjesnici Sarajeva i njihovi gosti očekuju vašu posjetu. Dan poezije. Vaš dan.
U Sarajevo su počeli da dolaze tada zaista značajni, veliki evropski i svjetski pjesnici. Među njima bio je i Ferenc Juhas, čija je knjiga pod standardnim naslovom Pesme objavljena u izdanju sarajevske Svjetlosti 1989. godine, kada sam i dobio na poklon jedan primjerak od Stevana Tontića, tadašnjeg urednika izuzetne edicije „Svjetski pjesnici“. Prevodilac je Eugen Verber, a pisac izvrsnog predgovora Imre Bori, autor odlične monografije o Ivi Andriću, inače dugogodišnji univerzitetski profesor na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Novom Sadu.
Ferenc Juhas je prvi put došao u Sarajevo 1983. godine, na poziv „Udruženja književnika BiH“, sa ugledom najvećeg živog mađarskog pjesnika. Već svojom prvom zbirkom, teške poslijeratne 1949. godine, sa tek pređenih 20 godina, dobija „Košutovu nagradu“, najznačajnije književno prizanje u Mađarskoj. Kako se tada oglasio, tako je ostalo do kraja njegovog života, u mađarskom jeziku nije imao ni prethodnika ni nasljednika. Oko njega lomila su se kritička pera izražavajući mišljenja od izuzetno pozivitnih do suzdržanih, da ne kažem negativnih, pogotovo kasnije kada se njegova poezija smatrala protivna zvaničnom, utvrđenom i obavezujućem kursu. Ali taj rigidni i besmisleni kurs nevjerovatna jezička bujica metafora i pjesničkih slika činila je naprosto nemoćnim da utvrdi čiji je Juhas pjesnik, „naš“ ili „njihov“. Treba li ga slaviti ili kažnjavati? Naprosto, o čemu on govori i na koji način to čini?
Ako je i bilo dileme oko toga, ona je sasvim precrtana kada se pojavila pjesma Grob Atile Jožefa. Takvu pjesmu osim Juhasa tada niko i nije mogao da napiše. To je istovremeno oda i elegija jednom od najvećih nacionalnih mađarskih pjesnika, Atili Jožefu. Poznat je njegov tragičan životopis i ja ga ovdje neću detaljnije iznositi, osim činjenice njegove smrti, kada je sebi prekratio zemaljske muke jer nije mogao da dođe do bilo kakvog posla iako je bio poznat i cijenjen pjesnik i intelektualac. Ferenc Juhas ušao je u dušu svog prethodnika, ili je njega pripustio u svoju dušu, i ispjevao veliku, potresnu poemu koja ostaje u nama dugo, dugo poslije prvog čitanja. Ali ko se zadovoljava samo prvim čitanjem! Ja sam je do sada pročitao bar deset puta i svaki put ostanem na kraju zapanjen, naprosto zgromljen obiljem pjesničkih slika. To obilje može se uporediti samo sa zvjezdanim nebom kad nema nijednog oblaka. Na dojučerašnjem srpskohrvatskom jeziku postoje dva prevoda ove poeme, jedan Danila Kiša a drugi Eugena Verbera, u već navedenoj knjizi Ferenca Juhasa, Pesme. Evo kako nas ova dvojica izuzetnih prevodilaca i znalaca više jezika uvode u ovaj čudesni spjev.
Ružo mašte, misao-narcise, jesenja ružo fantazije, hrpo nevid-ljiljana, uzvreli, pomamni, slepi burjan-zglobe, krstino cvetna mirisnih zubala, ljiljan i narcis i ružotkana, mirosržna tišina na tvom sitnom grobu, na tvom malom detinjem grobu, Majstore, Brate, Pretku, Oče, mrtvače moj s isusovskim udom, lomni ždrepče vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila, cvileća mrežo živčanog ustrojstva bića, siroče što basaš na čelu mrtvaca…(Kišov prevod)
Ruža mašta, narcis misao, lepa kata-mašta, gomolj krina-nebilog, previrući, pomamni, slepi, raskorovljene čeljusti, mirišljavog zubala cvetni stog, tišina ljiljanskog, narcisnog, ružinog sklopa, mirišljavog mozga Vlada na tvom sićušnom grobu, na tvom malom dečjem grobu Majstore, Brate, Praoče, Oče, mrtvače moj isusovskog spolovila, Lomni pastuvu vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila, Cvileća mrežo nervnog sistema postojanja, siroče koje na čelu mrtvih bazaš…
(Verberov prevod)
U kratkom uvodu u pjesmu, Danilo Kiš piše:
Najbolji i najsnažniji deo Juhaszove pesme to je ipak onaj lotreamonovski, onaj u kome on prodire u svet mrtvih, taj nadahnuti i borbeni miserere što ga je ispevao „jednom zauvek mrtvom kapitalizmu“. U toj jednoj jedinoj poemi, pisanoj ne bez takvih ambicija, sadržan je čitav inventar mađarskog „mrtvog kapitalizma“, to je jedan grozni i trijumfanlni posmrtni marš, reliquiae reliquiarum negdašnjeg bogatstva i taštine, čitav inventarijum negdašnje feudalne Mađarske, jeziva ekshumacija jedne zauvek mrtve klase, čitave K. Und K., čitave države, čitavog jednog sveta „neke ogavne zemlje iz Grimove bajke“.
Često sam se pitao šta bi Krleža rekao ili napisao o ovoj velikoj Pjesmi, koja je u sebi sažela i sav njegov odnos prema propaloj monarhiji. I šta se onda desilo? Socijalizam iliti komunizam propao a „mrtvi kapitalizam“ oživio sa ne baš ljubaznim licem. Atila Jožef se davno ubio, samotan i ubog kao najbjedniji stvor svoga vremena, dva velika pjesnika, Juhas i Kiš umrli, a „mrtvi kapitalizam“ s likom zadriglog nacionalizma ponovo živi svoj sablasni život. Ima li bolje potvrde za veličinu Juhasove pjesme. Zaista, kako čitati danas Ferenca Juhasa? Šta je danas pjesma Na grobu Atile Jožefa? Moj odgovor je jednostavan, kao odgovor onoga koji je bio i ostao privrženik socijalnog ustrojstva svijeta, ta velika pjesma je epitaf jednom vremenu što nismo mogli da vidimo, ili neki jesu, naravno, u kome smo živjeli u vrijeme njenog nastanka. To svakako nije vidio ni pjesnik ni njegova prevodioca.
U ovom izboru, izuzetna je svakako pjesma Kruna mržnje i ljubavi, o odnosu pjesnika i zavičaja, ta iskonska sprega ljubavi i mržnje. Po tome me podsjeća na Katulovu Odi et amo (Mrzim i volim) koja je posvećena njegovoj nevjernoj Lezbiji. Vrijedi citirati bar nekoliko redova jednog i drugog osjećanja, prvo mržnje, potom ljubavi:
O, kako sam mrzeo ovo selo, te nemilosrdne makaze, koje su škripeći otvorile svoja zarđala krila, da bi otfikarile moja tek uzrasla krilna perja, koja su još bila kaljava i tutkaljiva, kao tek izleglo pile, lepljiva, kao na grobljanskom brdu žuta mlečika…
O, Selo moje, ti, crvena, slinava, cvetno-mirisna Teleća usta koja žude da sisaju vime svetskih maglina upleteno u mrežu od rubina, zašto sam te mrzeo, zlatom ograđena cvetna bašto moga Jutra, zašto sam od tebe strahovao, zašto te ne oplakujem, detinjstvo moje?
Gotovo je nemoguće bolje izraziti tu dihotomiju, stalnu našu raspolućenost, naročito kada smo daleko od tog mjesta gdje smo prohodali i progovorili. To je naše dopunsko genetsko naslijeđe od kojeg će se duša stalno pokušavati da odvoji, jedva uspijevajući da pronađe bitniji zavičaj. Mjesto rođenja i govor za pjesnika su od suštinskog značaja. Juhas sve svoje pjesme stvara tako da nam djeluju kao njegovo testamentarno djelo.
Da se podsjetimo koji su pjesnici učestvovali te 1983. godine na Sarajevskim danima poezije.Na centralnoj pjesničkoj večeri u Domu mladih 11. maja nastupili su američki pjesnici Marwin Bell i Gregory Orr iz SAD, pa Pjotr Mihailovič Gradov iz SSSR-a, Lidia Vadkerti Govornikova iz Čehoslovačke, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Mohamed Sad Derviš iz Egipta, a domaće pjesnike predstavljali su Desanka Maksimović (koja je tog maja proslavila 85. rođendan), Dane Zajc, Petre Andreevski, Mira Alečković, Ivo Svetina, Bogomil Đuzel, Miodrag Pavlović, Darinka Jevrić, Marija Šimoković, Olga Arbuljevska, Hadži Vokši, Branko Andrić, Branko Čučak, Tomislav Obradović, Miodrag Popadić i Milo Kralj.
Po drugi put u Sarajevo Ferenc Juhas dolazi 1990. godine, već pri kraju svog životnog puta. Odazvao se pozivu organizatora i izdavača, koji je objavio njegove izabrane pjesme, u ovdje već navedenoj knjizi. Te godine program je bio izuzetno bogat, a broj pjesnika jednak onom broju kakav sam viđao do tada samo na Struškim večerima poezije. Evo spiska, naprosto da se podsjetimo mi stariji, a da se s tadašnjim događajima podrobnije upoznaju mlađi. Po prvi put na manifestaicji učestvovali su i prozaisti: Vojislav Despotov, Nemanja Mitrović, Irfan Horozović, Vladimir Pištalo, Davor Slamnig, Nedžad Ibrišimović i Branislav Sučević, moderirao Miljenko Jergović. Zatim pjesnici za djecu: Mošo Odalović, Dragan Radulović, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Anđelko Ristić, Ferida Duraković, Mirsad Bećirbašić, Nedeljko Babić, Goran Simić i Rusmir Agačević. Iz inostranstva su stigli i svoje zasebne večeri poezije imali Francisco Lopez Sacha s Kube, John Ashbery iz SAD-a, Slavomir Gvozdenović iz Rumunije, Andi Novosel iz Austrije, Zbigniew Bienkowski iz Poljske, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Ljiljana Avirović iz Italije i Mario Montenegro Martinez iz Španije. Od domaćih pisaca učestvovali su Mario Suško, Đorđo Sladoje, Željko Ivanković, Stevan Tontić, Vitomir Lukić, Nedžad Ibrišimović, Ranko Risojević, Josip Osti, Izet Sarajlić, Ljubica Ostojić, Branko Čučak, Nikola Krstić, Admiral Mahić, Dario Džamonja, Hazim Akmadžić, Džemaludin Latić, Duško Trifunović, Veselko Koroman, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Abdulah Sidran, Marko Vešović, Kemal Mahmutefendić, Milan Nenadić, Nikola Martić, Mile Stojić i Zilhad Ključanin. Pjesnici iz bratskih republika: Mateja Matevski, Slavko Mihalić, Otto Tolnai, Milan Jesih, Sabri Hamiti, Milutin Petrović, Raša Livada i Budimir Dubak. Te godine objavljen je pjesnički portert sjajne pjesnikinje Mubere Pašić, i izbor iz njene poezije na engleskom, A Different Sense.
Dvojica gostiju Sarajevskih pjesničkih dana za mene su već godinama nastavak asocijativnog niza ove sarajevske manifestacije, Ferenc Juhas i Eugen Verber. Ferenc Juhas, jednako likom i poezijom odskakao je od svih učesnika. Poput vojvođanskog paora, djelovao je neposredno na mene, premještao sam ga u banstski prostor, neko selo oko Pančeva, gdje sam rado odlazio sa drugovima iz razreda koji su dolazili iz tih sela u gimnaziju „Uroš Predić“. Njegova poezija je već bila nešto sasvim posebno, nespojivo sa tim likom, daleka selu, konjima možda, čime još! S druge strane, Eugen Verber, prevodilac i glumac, učinio mi se, već pri prvom susretu kao čovjek koji ne ide sam, nego su s njim i brojni likovi koje je on tumačio na filmu. Ako sjedneš s njim u kafanu, onda niste dvojica za stolom, nego desetorica, zavisno od tvog znanja i sjećanja. A on je bio upravo za sjedenje, tako sam ga najbolje vidio u sjećanju. Takva mu je bila građa. Da, tu se susreću pamćenje i sjećanje, sa svojim posebnostima.
Već su napisani brojni tekstovi o svestranoj ličnosti Eugena Verbera. Nabrajam samo ono osnovne. Bio je, kako se obično za takve kaže, renesansni tip umjetnika i čovjeka. Prevodio sa nekoliko jezika: sa jidiša, hebrejskog, aramejskog, mađarskog, italijanskog, njemačkog i slovenačkog . Predavao je hebrejski jezik postdiplomcima Filološkog fakulteta u Beogradu. Bio je učesnik brojnih prevodilačkih susreta u Jugoslaviji i širom svijeta. Udruženje književnih prevodilaca Srbije dodijelilo mu je nagradu „Miloš N. Đurić“ za prevod knjige „Kumranski rukopisi iz pećina kraj Mrtvog mora“ (1982). Dobitnik je „Srebrne plakete grada Beograda“ i najvišeg priznanja Filološkog fakulteta u Beogradu – „Medalje i Povelje sa likom Đure Daničića“. Njegovi najpoznatiji prevodi su prevod „Taklmuda“ i prevod „Sarajevske Hagade“.
Briljirao je kao glavni i mnogo češće epizodni glumac. Evo nekoliko predstava u kojima je igrao: Mandragola, Mletački trgovac, Sluge (Hlapci), Ili kako vam drago, Vesele žene vindzorske.Često je tumačio (paradoks za tako vedrog i dobrog čovjeka, uz to i Jevreja) likove negativaca, njemačkih oficira. Igrao je zajedno sa Žikom Milenkovićem, Radmilom Savićević, Draganom Šakovićem. Radio sa režiserima poput Huga Klajna, Aleksandra Đorđevića i Masuke. Njegov divan baršunasti glas čuo se u dvadesetak radio-drama (1962-1992.). Igrao je u bar dvadeset filmova i TV drama (Operacija Beograd, Valter brani Sarajevo, Majstor i Margarita, Kraljevski voz, Zimovanje u Jakobsfeldu, Skandal, Ofsajd) u TV-serijama (Majstori, Kamiondžije, Sivi dom, Povratak otpisanih, Salaš u malom ritu, Vruć vetar).
Ferenc Juhas je bio veoma ljubazan i prilagodljiv čovjek. Tako se i ponašao, bez obzira da li je okružen starim prijateljima ili nama, koje je tek površno upoznao. Za mene je bio veoma značajan njegov odnos prema Eugenu Verberu, uzajamno povjerenje koje su jedan drugom poklanjali, naročito u ateljeu slikara Ljubomira Perčinlića u Zenici, smještenom na vrhu najviše zeničke zgrade na koju je okačen svjetleći brojčanik sa naizmjeničnim pokazivanjem vremena i temperature. Taj boravak u slikarskom ateljeu sjajnog umjetnika ispunio me je bio zadovoljstvom koje sam malo kad osjećao družeći se sa kolegama književnicima.
Obožavao sam slikarske prostore, mjesta gdje su stvarali svoje slikarske vizije, jednako u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Požarevcu, Parizu… Svaki od tih ateljea još mogu da vidim u sjećanju, sasvim jasno, smjestili su se na mjesto gdje se čuvaju prijatne slike. Slikari Afan Ramić, Mersad Berber, Omer Berber, Josip Granić, Milena Pavlović Barili (samo prostor, nisam bio njen savremenik), dva pariska ateljea Radovana Kragulja, Roden, Gistav Moro, i evo sad Perčinlić). Napokon, jer sam se radovao što ću biti u njegovom ateljeu, vidjeti taj magični prostor gdje nastaju slike bliske slikama nekih banjalučkih slikara mojih poznanika i priajtelja, koji traže svoju istinu i svoju realnost mimo dotadašnjih standarda. Perčinlić je bio primjer takvog odnosa prema slikarstvu. Povukavši se poslije studija u Beogradu u svoju rodnu Zenicu, on nije nikada pravio umjetnički kompromis zbog te odluke. Naprotiv, u nečemu je bio još radikalniji. Isprazniti prostor slike, stvoriti sliku sna, ma kakav on bio, grozomoran ili ugodan, uglavnom s one strane poimanja slikarstva koju može da svari provincija.
Juhas, Verber, Perčinlić, „Sarajevski dani poezije“ i mnogi evropski pjesnici koje sam na njima upoznao, spremljeni su u moje živo, djelatno sjećanje koje mi je dodalo još jednu ciglicu razumijevanja savremene umjetnosti.
Moje knjige/27
FERENC JUHAS – PESME
Šta me boli sada ću već reći
jer to treba sad izreći,
jer to već moram ja izreći,
sad već mogu to i reći,
ne može se to poreći!
Jer sad već treba sve izreći:
vapiti, vikati,
urlati, lelekati!
Ferenc Juhas, Noć gužvanja
Godine 1983, 26. maja, Međurepublički koordinacioni odbor za kulturnu i prosvjetnu saradnju BiH sa inostranstvom dodijelio je Sarajevskim danima poezije „Povelju, u znak zahvalnosti za doprinos međunarodnoj prosvjetnoj i kulturnoj saradnji”. Tako je manifestacija koja je ubilježila Sarajevo na mapu evropskih književnih susreta dobila zasluženo priznanje. Od mene neka bude ovaj skromni tekst o dvojici sjajnih, vanserijskih stvaralaca, jednom pjesniku i jednom prevodiocu, koji je istovremeno bio i glumac. Znam da sam se već osvrtao na ovu značajnu manifestaciju, na neke drage pjesnike koje sam upoznao na njoj, ali ovog puta hoću da se njome bavim malo više, što znači potpunije.
Teško je danas sa sigurnošću odrediti pravi početak ove manifestacije bez dokumentacije o njenom osnutku. Takav je inače naš odnos prema arhivama, malim i velikim, ali ovdje imaju i dodatni razlozi koji se odnose na praćenje same manifestacije u novinama i čuvanje napisa, takozvani pres-kliping. Dakle, Sarajevu je bila potrebna takva manifestacija, BiH bila je zapostavljena u Jugoslaviji i na književnom polju. S jedne strane odgovornost za takvo stanje bio je na samom Sarajevu, s druge na svima ostalim u zajedničkoj nam državi. Zapravo, što se tiče kulture, dugo vremena bila je potcijenjena. To se najbolje vidjelo prilikom poznatog Kongresa u Ljubljani 1964. godine, kada je trebalo po dogovoru da predsjednik bude iz BiH, koja je odredila Mešu Selimovića kao svog kandidata. Iako je takva „rotacija“ bila primjenjivana, u ovom slučaju, izbile su žestoke prepirke, jer su tadašnji centri moći, Beograd, Ljubljana i Zagreb, tražili „pravu ličnost“, „istaknutog pisca“ a BiH navodno takvog nije imala. Tako se sprovodila socijalistička demokratija. Napokon je ipak izabran Meša Selomović koji će se tek potom oglasiti svojim velikim romanima i potvrditi ispravnost tadašnje odluke. I to je bio jedan od razloga što se tražio način da bh pisci izađu iz svojevrsnog geta.
Dvojica pisaca, Ahmet Hromadžić i Izet Sarajlić, prema tvrđenju Josipa Ostija, bili su inicijatori osnivanja Sarajevskih dana poezije. Inicijativa pada odmah poslije dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću, pa se 1962. godina uzima kao simbolički početak ove manifestacije. Ali, pravi dani počeće tek 1964. godine, da bi iduća, 1965. godina, bila istinski početak međunarodne pjesničke manifestacije u Sarajevu i BiH. Vrijedi citirati oduševljeni tekst u Oslobođenju o toj nezaboravnoj večeri, kojoj sam prisustvovao 22.marta 1965. godine u velikoj divnoj sali Radničkog univerziteta „Đuro Đaković“.
… za Sarajevo to bio nesvakidašnji događaj, jedinstven doživljaj za ovdašnju publiku. Sinoć je pred 1.300 posjetilaca (1.300 posjetilaca!, op. aut.) u prepunoj dvorani održana tradicionalna (sic!, op. aut.) manifestacija Dan poezije – Dan proljeća. Pored inostranih pjesnika, Mihaila Lukonjina i Vasilija Fjodorova iz Sovjetskog saveza, Julijana Pšiboša (Julian Przyboś) iz Poljske, Jozefa Hanzlika (Josef Hanzlik) iz Čehoslovačke i Paula Vinsa (Paul Wiens) iz Berlina, pjesnika Skendera Kulenovića i Stevana Raičkovića iz Beograda i Lojze Krakara iz Ljubljane, na ovoj večeri svoje stihove čitali su sarajevski pjesnici. Hamza Humo, Šukrija Pandžo, Hamid Dizdar, Sait Orahovac, Miodrag Žalica, Mak Dizdar, Vuk Krnjević, Vladimir Čerkez, Izet Sarajlić, Husein Tahmiščić, Dara Sekulić, Duško Trifunović, Anđelko Vuletić, Slavko Šantić i Velimir Milošević.” A proglas Dana Poezije objavljen u Oslobođenju bio je: ”…Povedite sa sobom prijatelja, ženu, djevojku. Provjerite jeste li na strani poezije. Pjesnici Sarajeva i njihovi gosti očekuju vašu posjetu. Dan poezije. Vaš dan.
U Sarajevo su počeli da dolaze tada zaista značajni, veliki evropski i svjetski pjesnici. Među njima bio je i Ferenc Juhas, čija je knjiga pod standardnim naslovom Pesme objavljena u izdanju sarajevske Svjetlosti 1989. godine, kada sam i dobio na poklon jedan primjerak od Stevana Tontića, tadašnjeg urednika izuzetne edicije „Svjetski pjesnici“. Prevodilac je Eugen Verber, a pisac izvrsnog predgovora Imre Bori, autor odlične monografije o Ivi Andriću, inače dugogodišnji univerzitetski profesor na Filozofskom fakultetu, Univerziteta u Novom Sadu.
Ferenc Juhas je prvi put došao u Sarajevo 1983. godine, na poziv „Udruženja književnika BiH“, sa ugledom najvećeg živog mađarskog pjesnika. Već svojom prvom zbirkom, teške poslijeratne 1949. godine, sa tek pređenih 20 godina, dobija „Košutovu nagradu“, najznačajnije književno prizanje u Mađarskoj. Kako se tada oglasio, tako je ostalo do kraja njegovog života, u mađarskom jeziku nije imao ni prethodnika ni nasljednika. Oko njega lomila su se kritička pera izražavajući mišljenja od izuzetno pozivitnih do suzdržanih, da ne kažem negativnih, pogotovo kasnije kada se njegova poezija smatrala protivna zvaničnom, utvrđenom i obavezujućem kursu. Ali taj rigidni i besmisleni kurs nevjerovatna jezička bujica metafora i pjesničkih slika činila je naprosto nemoćnim da utvrdi čiji je Juhas pjesnik, „naš“ ili „njihov“. Treba li ga slaviti ili kažnjavati? Naprosto, o čemu on govori i na koji način to čini?
Ako je i bilo dileme oko toga, ona je sasvim precrtana kada se pojavila pjesma Grob Atile Jožefa. Takvu pjesmu osim Juhasa tada niko i nije mogao da napiše. To je istovremeno oda i elegija jednom od najvećih nacionalnih mađarskih pjesnika, Atili Jožefu. Poznat je njegov tragičan životopis i ja ga ovdje neću detaljnije iznositi, osim činjenice njegove smrti, kada je sebi prekratio zemaljske muke jer nije mogao da dođe do bilo kakvog posla iako je bio poznat i cijenjen pjesnik i intelektualac. Ferenc Juhas ušao je u dušu svog prethodnika, ili je njega pripustio u svoju dušu, i ispjevao veliku, potresnu poemu koja ostaje u nama dugo, dugo poslije prvog čitanja. Ali ko se zadovoljava samo prvim čitanjem! Ja sam je do sada pročitao bar deset puta i svaki put ostanem na kraju zapanjen, naprosto zgromljen obiljem pjesničkih slika. To obilje može se uporediti samo sa zvjezdanim nebom kad nema nijednog oblaka. Na dojučerašnjem srpskohrvatskom jeziku postoje dva prevoda ove poeme, jedan Danila Kiša a drugi Eugena Verbera, u već navedenoj knjizi Ferenca Juhasa, Pesme. Evo kako nas ova dvojica izuzetnih prevodilaca i znalaca više jezika uvode u ovaj čudesni spjev.
Ružo mašte, misao-narcise, jesenja ružo fantazije, hrpo nevid-ljiljana,
uzvreli, pomamni, slepi burjan-zglobe, krstino cvetna mirisnih zubala,
ljiljan i narcis i ružotkana, mirosržna tišina na tvom sitnom grobu, na tvom
malom detinjem grobu, Majstore, Brate, Pretku, Oče, mrtvače moj s isusovskim
udom, lomni ždrepče vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
cvileća mrežo živčanog ustrojstva bića, siroče što basaš na čelu mrtvaca…(Kišov prevod)
Ruža mašta, narcis misao, lepa kata-mašta, gomolj krina-nebilog,
previrući, pomamni, slepi, raskorovljene čeljusti, mirišljavog zubala cvetni stog,
tišina ljiljanskog, narcisnog, ružinog sklopa, mirišljavog mozga
Vlada na tvom sićušnom grobu, na tvom malom dečjem grobu
Majstore, Brate, Praoče, Oče, mrtvače moj isusovskog spolovila,
Lomni pastuvu vaseljene, plavi kristalu anđeoskih krila,
Cvileća mrežo nervnog sistema postojanja, siroče koje na čelu mrtvih bazaš…
(Verberov prevod)
U kratkom uvodu u pjesmu, Danilo Kiš piše:
Najbolji i najsnažniji deo Juhaszove pesme to je ipak onaj lotreamonovski, onaj u kome on prodire u svet mrtvih, taj nadahnuti i borbeni miserere što ga je ispevao „jednom zauvek mrtvom kapitalizmu“. U toj jednoj jedinoj poemi, pisanoj ne bez takvih ambicija, sadržan je čitav inventar mađarskog „mrtvog kapitalizma“, to je jedan grozni i trijumfanlni posmrtni marš, reliquiae reliquiarum negdašnjeg bogatstva i taštine, čitav inventarijum negdašnje feudalne Mađarske, jeziva ekshumacija jedne zauvek mrtve klase, čitave K. Und K., čitave države, čitavog jednog sveta „neke ogavne zemlje iz Grimove bajke“.
Često sam se pitao šta bi Krleža rekao ili napisao o ovoj velikoj Pjesmi, koja je u sebi sažela i sav njegov odnos prema propaloj monarhiji. I šta se onda desilo? Socijalizam iliti komunizam propao a „mrtvi kapitalizam“ oživio sa ne baš ljubaznim licem. Atila Jožef se davno ubio, samotan i ubog kao najbjedniji stvor svoga vremena, dva velika pjesnika, Juhas i Kiš umrli, a „mrtvi kapitalizam“ s likom zadriglog nacionalizma ponovo živi svoj sablasni život. Ima li bolje potvrde za veličinu Juhasove pjesme. Zaista, kako čitati danas Ferenca Juhasa? Šta je danas pjesma Na grobu Atile Jožefa? Moj odgovor je jednostavan, kao odgovor onoga koji je bio i ostao privrženik socijalnog ustrojstva svijeta, ta velika pjesma je epitaf jednom vremenu što nismo mogli da vidimo, ili neki jesu, naravno, u kome smo živjeli u vrijeme njenog nastanka. To svakako nije vidio ni pjesnik ni njegova prevodioca.
U ovom izboru, izuzetna je svakako pjesma Kruna mržnje i ljubavi, o odnosu pjesnika i zavičaja, ta iskonska sprega ljubavi i mržnje. Po tome me podsjeća na Katulovu Odi et amo (Mrzim i volim) koja je posvećena njegovoj nevjernoj Lezbiji. Vrijedi citirati bar nekoliko redova jednog i drugog osjećanja, prvo mržnje, potom ljubavi:
O, kako sam mrzeo ovo selo, te nemilosrdne makaze, koje su škripeći otvorile svoja zarđala krila, da bi otfikarile moja tek uzrasla krilna perja, koja su još bila kaljava i tutkaljiva, kao tek izleglo pile, lepljiva, kao na grobljanskom brdu žuta mlečika…
O, Selo moje, ti, crvena, slinava, cvetno-mirisna Teleća usta koja žude da sisaju vime svetskih maglina upleteno u mrežu od rubina, zašto sam te mrzeo, zlatom ograđena cvetna bašto moga Jutra, zašto sam od tebe strahovao, zašto te ne oplakujem, detinjstvo moje?
Gotovo je nemoguće bolje izraziti tu dihotomiju, stalnu našu raspolućenost, naročito kada smo daleko od tog mjesta gdje smo prohodali i progovorili. To je naše dopunsko genetsko naslijeđe od kojeg će se duša stalno pokušavati da odvoji, jedva uspijevajući da pronađe bitniji zavičaj. Mjesto rođenja i govor za pjesnika su od suštinskog značaja. Juhas sve svoje pjesme stvara tako da nam djeluju kao njegovo testamentarno djelo.
Da se podsjetimo koji su pjesnici učestvovali te 1983. godine na Sarajevskim danima poezije.Na centralnoj pjesničkoj večeri u Domu mladih 11. maja nastupili su američki pjesnici Marwin Bell i Gregory Orr iz SAD, pa Pjotr Mihailovič Gradov iz SSSR-a, Lidia Vadkerti Govornikova iz Čehoslovačke, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Mohamed Sad Derviš iz Egipta, a domaće pjesnike predstavljali su Desanka Maksimović (koja je tog maja proslavila 85. rođendan), Dane Zajc, Petre Andreevski, Mira Alečković, Ivo Svetina, Bogomil Đuzel, Miodrag Pavlović, Darinka Jevrić, Marija Šimoković, Olga Arbuljevska, Hadži Vokši, Branko Andrić, Branko Čučak, Tomislav Obradović, Miodrag Popadić i Milo Kralj.
Po drugi put u Sarajevo Ferenc Juhas dolazi 1990. godine, već pri kraju svog životnog puta. Odazvao se pozivu organizatora i izdavača, koji je objavio njegove izabrane pjesme, u ovdje već navedenoj knjizi. Te godine program je bio izuzetno bogat, a broj pjesnika jednak onom broju kakav sam viđao do tada samo na Struškim večerima poezije. Evo spiska, naprosto da se podsjetimo mi stariji, a da se s tadašnjim događajima podrobnije upoznaju mlađi. Po prvi put na manifestaicji učestvovali su i prozaisti: Vojislav Despotov, Nemanja Mitrović, Irfan Horozović, Vladimir Pištalo, Davor Slamnig, Nedžad Ibrišimović i Branislav Sučević, moderirao Miljenko Jergović. Zatim pjesnici za djecu: Mošo Odalović, Dragan Radulović, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Anđelko Ristić, Ferida Duraković, Mirsad Bećirbašić, Nedeljko Babić, Goran Simić i Rusmir Agačević. Iz inostranstva su stigli i svoje zasebne večeri poezije imali Francisco Lopez Sacha s Kube, John Ashbery iz SAD-a, Slavomir Gvozdenović iz Rumunije, Andi Novosel iz Austrije, Zbigniew Bienkowski iz Poljske, Ferenc Juhasz iz Mađarske, Ljiljana Avirović iz Italije i Mario Montenegro Martinez iz Španije. Od domaćih pisaca učestvovali su Mario Suško, Đorđo Sladoje, Željko Ivanković, Stevan Tontić, Vitomir Lukić, Nedžad Ibrišimović, Ranko Risojević, Josip Osti, Izet Sarajlić, Ljubica Ostojić, Branko Čučak, Nikola Krstić, Admiral Mahić, Dario Džamonja, Hazim Akmadžić, Džemaludin Latić, Duško Trifunović, Veselko Koroman, Dara Sekulić, Ilija Ladin, Abdulah Sidran, Marko Vešović, Kemal Mahmutefendić, Milan Nenadić, Nikola Martić, Mile Stojić i Zilhad Ključanin. Pjesnici iz bratskih republika: Mateja Matevski, Slavko Mihalić, Otto Tolnai, Milan Jesih, Sabri Hamiti, Milutin Petrović, Raša Livada i Budimir Dubak. Te godine objavljen je pjesnički portert sjajne pjesnikinje Mubere Pašić, i izbor iz njene poezije na engleskom, A Different Sense.
Dvojica gostiju Sarajevskih pjesničkih dana za mene su već godinama nastavak asocijativnog niza ove sarajevske manifestacije, Ferenc Juhas i Eugen Verber. Ferenc Juhas, jednako likom i poezijom odskakao je od svih učesnika. Poput vojvođanskog paora, djelovao je neposredno na mene, premještao sam ga u banstski prostor, neko selo oko Pančeva, gdje sam rado odlazio sa drugovima iz razreda koji su dolazili iz tih sela u gimnaziju „Uroš Predić“. Njegova poezija je već bila nešto sasvim posebno, nespojivo sa tim likom, daleka selu, konjima možda, čime još! S druge strane, Eugen Verber, prevodilac i glumac, učinio mi se, već pri prvom susretu kao čovjek koji ne ide sam, nego su s njim i brojni likovi koje je on tumačio na filmu. Ako sjedneš s njim u kafanu, onda niste dvojica za stolom, nego desetorica, zavisno od tvog znanja i sjećanja. A on je bio upravo za sjedenje, tako sam ga najbolje vidio u sjećanju. Takva mu je bila građa. Da, tu se susreću pamćenje i sjećanje, sa svojim posebnostima.
Već su napisani brojni tekstovi o svestranoj ličnosti Eugena Verbera. Nabrajam samo ono osnovne. Bio je, kako se obično za takve kaže, renesansni tip umjetnika i čovjeka. Prevodio sa nekoliko jezika: sa jidiša, hebrejskog, aramejskog, mađarskog, italijanskog, njemačkog i slovenačkog . Predavao je hebrejski jezik postdiplomcima Filološkog fakulteta u Beogradu. Bio je učesnik brojnih prevodilačkih susreta u Jugoslaviji i širom svijeta. Udruženje književnih prevodilaca Srbije dodijelilo mu je nagradu „Miloš N. Đurić“ za prevod knjige „Kumranski rukopisi iz pećina kraj Mrtvog mora“ (1982). Dobitnik je „Srebrne plakete grada Beograda“ i najvišeg priznanja Filološkog fakulteta u Beogradu – „Medalje i Povelje sa likom Đure Daničića“. Njegovi najpoznatiji prevodi su prevod „Taklmuda“ i prevod „Sarajevske Hagade“.
Briljirao je kao glavni i mnogo češće epizodni glumac. Evo nekoliko predstava u kojima je igrao: Mandragola, Mletački trgovac, Sluge (Hlapci), Ili kako vam drago, Vesele žene vindzorske.Često je tumačio (paradoks za tako vedrog i dobrog čovjeka, uz to i Jevreja) likove negativaca, njemačkih oficira. Igrao je zajedno sa Žikom Milenkovićem, Radmilom Savićević, Draganom Šakovićem. Radio sa režiserima poput Huga Klajna, Aleksandra Đorđevića i Masuke. Njegov divan baršunasti glas čuo se u dvadesetak radio-drama (1962-1992.). Igrao je u bar dvadeset filmova i TV drama (Operacija Beograd, Valter brani Sarajevo, Majstor i Margarita, Kraljevski voz, Zimovanje u Jakobsfeldu, Skandal, Ofsajd) u TV-serijama (Majstori, Kamiondžije, Sivi dom, Povratak otpisanih, Salaš u malom ritu, Vruć vetar).
Ferenc Juhas je bio veoma ljubazan i prilagodljiv čovjek. Tako se i ponašao, bez obzira da li je okružen starim prijateljima ili nama, koje je tek površno upoznao. Za mene je bio veoma značajan njegov odnos prema Eugenu Verberu, uzajamno povjerenje koje su jedan drugom poklanjali, naročito u ateljeu slikara Ljubomira Perčinlića u Zenici, smještenom na vrhu najviše zeničke zgrade na koju je okačen svjetleći brojčanik sa naizmjeničnim pokazivanjem vremena i temperature. Taj boravak u slikarskom ateljeu sjajnog umjetnika ispunio me je bio zadovoljstvom koje sam malo kad osjećao družeći se sa kolegama književnicima.
Obožavao sam slikarske prostore, mjesta gdje su stvarali svoje slikarske vizije, jednako u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru, Požarevcu, Parizu… Svaki od tih ateljea još mogu da vidim u sjećanju, sasvim jasno, smjestili su se na mjesto gdje se čuvaju prijatne slike. Slikari Afan Ramić, Mersad Berber, Omer Berber, Josip Granić, Milena Pavlović Barili (samo prostor, nisam bio njen savremenik), dva pariska ateljea Radovana Kragulja, Roden, Gistav Moro, i evo sad Perčinlić). Napokon, jer sam se radovao što ću biti u njegovom ateljeu, vidjeti taj magični prostor gdje nastaju slike bliske slikama nekih banjalučkih slikara mojih poznanika i priajtelja, koji traže svoju istinu i svoju realnost mimo dotadašnjih standarda. Perčinlić je bio primjer takvog odnosa prema slikarstvu. Povukavši se poslije studija u Beogradu u svoju rodnu Zenicu, on nije nikada pravio umjetnički kompromis zbog te odluke. Naprotiv, u nečemu je bio još radikalniji. Isprazniti prostor slike, stvoriti sliku sna, ma kakav on bio, grozomoran ili ugodan, uglavnom s one strane poimanja slikarstva koju može da svari provincija.
Juhas, Verber, Perčinlić, „Sarajevski dani poezije“ i mnogi evropski pjesnici koje sam na njima upoznao, spremljeni su u moje živo, djelatno sjećanje koje mi je dodalo još jednu ciglicu razumijevanja savremene umjetnosti.