Iz kog ste kraja Upitah pogurenu ženu Ja sam iz onog kraja gdje kažu Grom te ubiće, Zmija te ujela, Bog te ubiće, Ja sam iz kraja gdje žena nije biće Jer ono nije htjela Jer je do udaje Niko nije poljubio… Ja sam iz onog kraja gdje ženu samo noću vole Danju se stide da kažu, Iz kraja u kome Ni uvrede ne bole, Nemaju vremena, Jer žene od jabuke Češće rađaju… Oni kažu čedu Jabuko moja I kumu kažu, kume jabuko I Rudonji i Vilašu, Samo ženi kažu kugo… Eto, iz tog sam kraja, gdje je sve ispred žene I vo i ovan, obor i tor! Svi pitaju: Kako otac, majka, djeca Kako Rudonja i Vilaš? Za moje zdravlje niko ne pita… Ja sam odatle i zamislite, žena, Žena s ponosom Zašto da pitaju, ta ja sam dobro, Ni grom me neće, Ni bolest… Marva voli dok je timarim, Drugi će me voljeti kasnije Kada me ne bude bilo… Ja sam iz kraja gdje žena na leđima nosi I teret i pečat, Gdje slova po stablu piše Samo njoj znanom azbukom… Računa brže od njega, Od motike ispucalom rukom Ovdje za leđa kažu da su grbača, Zgrbe se često ispod drva Na planini, po snijegu od dva metra, Ja sam sa planine gdje grubo spomenu Svetoga Petra, Ako čobani iz slame jabuke ukradu… Razosmorila sam srce kao jabuku, u skriške Rađajući, bez jauka Razbacala ga svuda po svijetu Možda tamo jabuke bolje rađaju, Ovdje je suša k’o u prošlom ljetu… Ja sam iz kraja gdje ženi jabukom kažu; Volim te, A kako i da kažu kad jabuke Rijetko rađaju…
E, pa volim i ja njega, A jabuku nemam Zbog sušnog ljubavnog ljeta… Molim te, ovo mu napiši! I eto, napisah u ime žene sa planine Koja rađa češće od jabuke
Jabuka iz moga kraja
Iz kog ste kraja
Upitah pogurenu ženu
Ja sam iz onog kraja gdje kažu
Grom te ubiće,
Zmija te ujela,
Bog te ubiće,
Ja sam iz kraja gdje žena nije biće
Jer ono nije htjela
Jer je do udaje
Niko nije poljubio…
Ja sam iz onog kraja gdje ženu samo noću vole
Danju se stide da kažu,
Iz kraja u kome
Ni uvrede ne bole,
Nemaju vremena,
Jer žene od jabuke
Češće rađaju…
Oni kažu čedu
Jabuko moja
I kumu kažu, kume jabuko
I Rudonji i Vilašu,
Samo ženi kažu kugo…
Eto, iz tog sam kraja, gdje je sve ispred žene
I vo i ovan, obor i tor!
Svi pitaju:
Kako otac, majka, djeca
Kako Rudonja i Vilaš?
Za moje zdravlje niko ne pita…
Ja sam odatle i zamislite, žena,
Žena s ponosom
Zašto da pitaju, ta ja sam dobro,
Ni grom me neće,
Ni bolest…
Marva voli dok je timarim,
Drugi će me voljeti kasnije
Kada me ne bude bilo…
Ja sam iz kraja gdje žena na leđima nosi
I teret i pečat,
Gdje slova po stablu piše
Samo njoj znanom azbukom…
Računa brže od njega,
Od motike ispucalom rukom
Ovdje za leđa kažu da su grbača,
Zgrbe se često ispod drva
Na planini, po snijegu od dva metra,
Ja sam sa planine gdje grubo spomenu Svetoga Petra,
Ako čobani iz slame jabuke ukradu…
Razosmorila sam srce kao jabuku, u skriške
Rađajući, bez jauka
Razbacala ga svuda po svijetu
Možda tamo jabuke bolje rađaju,
Ovdje je suša k’o u prošlom ljetu…
Ja sam iz kraja gdje ženi jabukom kažu;
Volim te,
A kako i da kažu kad jabuke
Rijetko rađaju…
E, pa volim i ja njega,
A jabuku nemam
Zbog sušnog ljubavnog ljeta…
Molim te, ovo mu napiši!
I eto, napisah u ime žene sa planine
Koja rađa češće od jabuke