Književnost čovjekova glasa

Objavljeno 2002. godine u Jutarnjem listu

 

Na kompilaciji većinom starih, ponovo odsviranih i otpjevanih, pjesama Arsena Dedića nalazi se jedna zbog koje je vrijedilo proživjeti sve ružne godine. “Posljednji tango u Đevrskama” ispunjava neke od davno zapostavljenih funkcija poezije, koje i jesu zapostavljene jer nemaju gotovo nikakve književnoteorijske vrijednosti, irelevantne su kritici i više se tiču povijesti, povijesnih nesreća i individualne osjećajnosti u njima, nego onoga što pjesništvo po prirodi stvari jest. Antologija takvih pjesama sličila bi kratkoj historijskoj čitanci dvadesetog stoljeća u kojoj bi poglavlje opsade Lenjingrada zauzimala pjesma Konstantina Simonova “Čekaj me”, njezin prvotisak na naslovnim stranicama sovjetskih novina iz 1941., dok bi sav partizanski rat stao u evergrin Izeta Sarajlića Rođeni 1923., strijeljani 1942. Takvi i slični književni tekstovi, naravno ako su dovoljno dobro napisani i ako uhvate nit kolektivnoga prepoznavanja, tužni su, melankolični, nikad nasmijani, ali uvijek na određen način utješni kako utješnima nikada ne mogu biti spomenici od kamena i bronce.

“Posljednji tango u Đevrskama” ima zvuk umornoga arsenovskog kabarea. Priča govori o plesu i izboru za miss ljeta, manekenke se presvlače u bunkerima, “nadiru naše male ljepotice ako ih mater pušti”, događa se ono što svoje mjesto nađe na pretposljednjim stranicama dnevnih novina, među primjerima provincijskoga glamoura i u radijskim emisijama koje govore o kulturno-zabavnoj turističkoj ponudi s plavoga Jadrana. Međutim, ipak je to posljednji tango i asocijacija na Branda i Mariu Schneider i ipak iza svega stoji neka ozbiljnija strašna priča. Ona je sadržana i ispričana u nizanju suhih zemljopisnih pojmova, sela šibenskoga zaleđa u kojima se pleše tango i iz kojih stižu ljepotice pred žiri i nadzorni odbor iz Vodica. Ta mjesta imaju smiješna ili nepristojna imena, kao Prgomet, Rupe ili Smrdelj; nekada je to bio lingvistički kod kraja ljetovanja, jer čim bi se pojavili putokazi s takvim riječima znao si da je gotovo s odmorom i kratko bi se zapitao zašto se sela na moru nikad smiješno ili prijeteće ne zovu. U ratu iz 1991. toponimi iz Arsenove pjesme poprimili su nova značenja. Po njima se razaznavala crta fronte, neprijateljski položaji, uporišta branitelja, mjesta otkud su se javljali daleki telefonski glasovi i preko radio valova govorili svijetu koliko je danas palo granata. U intimnoj pjesnikovoj katrografiji ti nazivi imaju treće značenje: nisu smiješno-ljetni, niti su strašno-ratni, nego su naprosto riječi iz djetinjstva, koje ne mijenjaju smisao i nikad ne prestaju biti drugo od onoga što su bile kada su otkrivene prvi put. “Posljednji tango u Đevrskama” sluša se i čita u sva tri moguća ključa istodobno, u skladu s načinima na koji se doživljava geografija pjesme. Posveta ljetu i kraju ljetnih ida, spomenik nad spaljenom zemljom i spaljenim sudbinama ljudi koji su selima nadijevali imena ili naprosto jedan sasvim osobni dedićevski hommage vlastitim lokalnim sentimentima? Tko zna što to zapravo jest, ali dvije minute koliko traje “Posljednji tango u Đevrskama” pripadaju moćnijim trenucima Arsenova opusa i apsolutni su vrhunac njegove kasne faze obilježene gestom i držanjem umornoga Brechtovog druga, pijanista iz zadimljenog kazališnog bara, prijatelja velikog Bulata Okudžave. Ono što je Bulatu bila nježnost i hinjena bezazlenost, Arsenu Dediću je poetska poza čovjeka koji se našao na kraju puta, jako rezigniranog i blago mrzovoljnog. Napisao je veliku pjesmu. Mislim to jer se i nakon stotoga slušanja jednako naježim.

Edo Maajka (Edin Osmić) je Bosanac u Hrvatskoj, s dugogodišnjim stažom izbjeglice i ilegalca. Teško je vidjeti ikakvu sličnost između njega i Arsena, a još teže će se naći neprofesionalnih slušatelja u čiji će glazbeni uređaj ući i “Kinoteka” i Edin prvjenac “Slušaj mater”. Iako bi za takav mix postojali dobri, pogotovo poetski, razlozi. Edo je u određenoj mjeri dijete zagrebačke hip hop scene koja, uz izuzetak Bahateeja, predstavlja gotovo sve ono što se iz mojih zvučnika nikada neće čuti: šuplju rabijatnost BBB-a, sindikalne duhovitosti Radija 101, beskonačnu autopoetičku referencijalnost, rime iz osmoškolskih spomenara i versifikacijsko umijeće trećeligaških nevesinjskih guslara. U lošim pjesmama, a njih je poprilici trećina od dvadeset jedne koja se našla na “Slušaj mater”, Edo Maajka uklopio se u tu mondenu glazbeno-kulturnu nesreću. Međutim, ono što ostaje jesu sve sami crni biseri, možda i ponajbolje pjesme i priče koje su na ratne i socijalne teme ispričane u nas na kompakt diskovima nakon 1991. Kada je najbolji, Edo je klasični storyteller, poput Zabranjenog pušenja ili čak Waitsa i Johnnyja Casha, koji će u nekoliko minuta ispričati antičku tragediju na bosanski način, u pjesmi “Mahir i Alma”. Ili će u “Nemoj se bojat” točno, pošteno i bez naknadnih revizija reći kako je većini ljudi počeo njihov rat. Edo je majstor moćnih poetskih slika i dosjetki koje su na granici užasa. Priča kako rijeka Sava zove svoje podanike, “zove savske somove, daje im naredbu da ljudska tijela spreme u grobove, da se tijela pokopaju najdublje što se može, i to na ušću Dunava gdje je ona duboka uvala”. Ili priča Edo o svome snu u kojem je bogat i slavan, mali mu igra u Reala, ima desetku na leđima i fura s Madonninom kćerkom, pa onda u snu pada na dno rijeke, među mrtve jarane i zaklane civile, pa se pretvara u galeba, leti iznad Brčkog, a ispod njega Zagreb… U izvanrednoj “Molitvi” Edo nagovara Boga da popravi stvari i ne krivi ga što se svi zločini čine u njegovo ime, u pjesmi “Jesmo li sami” raspituje se za svemirce i njihove želje i namjere…

Način na koji Edo Maajka pjeva ili repuje sličniji je fantastičnom poetskom slamu, nego bjelačkom hip hopu. Glas mu je moćan i strašan, kao u čovjeka koji u časovima najvećeg očaja govori posljednje istine. Iz njegovih pjesama suklja najmračniji zamislivi mrak, ono najstrašnije i najbolnije što u ovakvu pjesmu uopće može stati. Nemoguće ga je ravnodušno slušati. Ili se ježiš, ili ti se plače, ili ti se kosa diže na glavi, ili ti knedla u grlu ne da da progutaš zrak koji si zaboravio disati. Netko će možda reći da je Maajka duhovit i da su mu pjesme pune humora, da je sličan Rambu Amadeusu. To je možda i točno, iako mi nije drago čuti. Naime, radi se o endemskoj bosanskoj duhovitosti, šale koje mirišu na krv, smrt i masovne grobnice. A svjetlosnim su godinama daleko od crnog humora. Upravo suprotno: svijetle u tami kao žarulje na vjetru.

Arsen i Edo dva su pola iste nesreće. Dok je južni višeznačan i uglačan kao kamen po kojem se stoljećima hoda, sjeverni je izravan i beznadan u svojoj dubini, kao blato na dnu Save. Moć književnosti koja se čuje u ljudskom glasu.     

Miljenko Jergović 03. 04. 2019.