HELIANTHUS ANUUS; FIDES ET RATIO; DEUS AMICUS; MANDA
I.
evo ga, tu je: naš prvi suncokret je, prvi svoj i naš.
tako počinju i jedna historija i dva života.
jednogodišnjak – znamo da neće dugo –, ali sad je tu:
dalekosežan u našoj memoriji, u budućnosti.
tako prolazan oslikava nam vječnost, bitak, vrijeme.
ecce suncokret! helianthus anuus, klanjamo mu se.
II.
u nevrijeme sjeme je posijano suncokretovo;
smiraj prirode, sunce skoro jesensko, kretnje sporije.
susjeda manda udahnula je život ovom sjemenu.
mandino sjeme nadahnuto je znanjem i njenom vjerom.
ja neupućen: i znanja, a i vjere nedostaje mi.
nemam sjemena, a nemam baš ni znanja – tek sumnjičavost.
(ta sumnjičavost ne pomaže ni meni, ni suncokretu.)
manda vjeruje i vjerujući znade da bit će dobro.
i bî sve dobro i više nego dobro: sve bî lijepo.
i počinusmo od sveg djela mandinog, blagoslovljeni.
III.
manda vjeruje u boga i sve drugo srcem i mozgom.
glede božanskog: manda moli krunicu redovno, smjerno.
smjerno pohodi seosku kapelicu sa susjedama.
isusa, svece uređuje i šminka, i majku božju.
svake nedjelje u sesvetama, crkvi, zgušnjava vjeru.
ta gusta vjera pije se kao kafa turska, bosanska,
a to je bitno, jer manda je iz bosne tu presađena:
iz posavine, golgotom, kalvarijom, sve do prigorja;
iz tramošnice sve do kučilovine nosila je križ;
k’o sizif il’ krist, kao da nosi perje, križ je nosila,
i još ga nosi, jer ne d’o ti bog biti igdje strankinja,
s domovinama, bosanka i prigorka, ni tamo, ni tu,
s domovinama, zemaljskim i drugima, sumnjom i vjerom,
isus krist židov među svim židovima i rimljanima.
IV.
mandina vjera u boga i u cvijet božanski cvate;
bez teorije i bez teologije, vjeruje i zna.
čudim se, divim: vjera, ufanje, ljubav – kao kristali.
a i zavidim, jer grumenje mog znanja ilovača je.
V.
mandina gospa prva nam je susjeda, mudra starica.
mandin je isus normalan bogočovjek, gospodin i drug.
mandinog boga volio bih spoznati i upoznati.
s tim dragim bogom moglo bi se živjeti djetinje, bratski.
deus amicus, kad mu se ne zamjeraš, uz tebe je, tvoj.
deus vicinus, bližnji i komšijski bog, susjedov susjed;
čuje čovjeka, zna slušati i biljke, svaku molitvu,
tèžāk i majstor, uvijek je dostupan i učinkovit.
mjesnog odbora predsjednik mogao bi on dobar biti,
jer on prosto zna kako treba s ljudima i što je dobro.
VI.
suncokret motrim: njegov rast, cvat i propast bogoliki su.
zaista, kažem: nije to ona vjera kakvoj se divim,
ali bar načas kao prolaznik mogu baciti pogled,
vidjeti nešto: neizvjesnost božanskog i ljudsku snagu,
i ravnodušnost postojane prirode spram boga, ljudi,
koji joj mogu, uz kap mašte i vjere, zrcalo biti.
Prethodni tekstovi
iz seoske enciklopedije (VIII.)
HELIANTHUS ANUUS; FIDES ET RATIO; DEUS AMICUS; MANDA
I.
evo ga, tu je:
naš prvi suncokret je,
prvi svoj i naš.
tako počinju
i jedna historija
i dva života.
jednogodišnjak –
znamo da neće dugo –,
ali sad je tu:
dalekosežan
u našoj memoriji,
u budućnosti.
tako prolazan
oslikava nam vječnost,
bitak, vrijeme.
ecce suncokret!
helianthus anuus,
klanjamo mu se.
II.
u nevrijeme
sjeme je posijano
suncokretovo;
smiraj prirode,
sunce skoro jesensko,
kretnje sporije.
susjeda manda
udahnula je život
ovom sjemenu.
mandino sjeme
nadahnuto je znanjem
i njenom vjerom.
ja neupućen:
i znanja, a i vjere
nedostaje mi.
nemam sjemena,
a nemam baš ni znanja –
tek sumnjičavost.
(ta sumnjičavost
ne pomaže ni meni,
ni suncokretu.)
manda vjeruje
i vjerujući znade
da bit će dobro.
i bî sve dobro
i više nego dobro:
sve bî lijepo.
i počinusmo
od sveg djela mandinog,
blagoslovljeni.
III.
manda vjeruje
u boga i sve drugo
srcem i mozgom.
glede božanskog:
manda moli krunicu
redovno, smjerno.
smjerno pohodi
seosku kapelicu
sa susjedama.
isusa, svece
uređuje i šminka,
i majku božju.
svake nedjelje
u sesvetama, crkvi,
zgušnjava vjeru.
ta gusta vjera
pije se kao kafa
turska, bosanska,
a to je bitno,
jer manda je iz bosne
tu presađena:
iz posavine,
golgotom, kalvarijom,
sve do prigorja;
iz tramošnice
sve do kučilovine
nosila je križ;
k’o sizif il’ krist,
kao da nosi perje,
križ je nosila,
i još ga nosi,
jer ne d’o ti bog biti
igdje strankinja,
s domovinama,
bosanka i prigorka,
ni tamo, ni tu,
s domovinama,
zemaljskim i drugima,
sumnjom i vjerom,
isus krist židov
među svim židovima
i rimljanima.
IV.
mandina vjera
u boga i u cvijet
božanski cvate;
bez teorije
i bez teologije,
vjeruje i zna.
čudim se, divim:
vjera, ufanje, ljubav –
kao kristali.
a i zavidim,
jer grumenje mog znanja
ilovača je.
V.
mandina gospa
prva nam je susjeda,
mudra starica.
mandin je isus
normalan bogočovjek,
gospodin i drug.
mandinog boga
volio bih spoznati
i upoznati.
s tim dragim bogom
moglo bi se živjeti
djetinje, bratski.
deus amicus,
kad mu se ne zamjeraš,
uz tebe je, tvoj.
deus vicinus,
bližnji i komšijski bog,
susjedov susjed;
čuje čovjeka,
zna slušati i biljke,
svaku molitvu,
tèžāk i majstor,
uvijek je dostupan
i učinkovit.
mjesnog odbora
predsjednik mogao bi
on dobar biti,
jer on prosto zna
kako treba s ljudima
i što je dobro.
VI.
suncokret motrim:
njegov rast, cvat i propast
bogoliki su.
zaista, kažem:
nije to ona vjera
kakvoj se divim,
ali bar načas
kao prolaznik mogu
baciti pogled,
vidjeti nešto:
neizvjesnost božanskog
i ljudsku snagu,
i ravnodušnost
postojane prirode
spram boga, ljudi,
koji joj mogu,
uz kap mašte i vjere,
zrcalo biti.