Ivo Brešan: Kockanje sa sudbinom, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2002.
Raspad avnojevske Jugoslavije pokidao je materijalne i duhovne veze koje su postojale među literaturama koje su nastajale na istom jeziku – srpskohrvatskom, i doveo do gotovo grotesknog, karikaturalnog odnosa prema djelima što ih stvaraju “drugi”. Odbijanje i pomisli da je riječ o istom jeziku, kopanje dubokih rovova iza kojih ćemo razvijati “samo svoje” i biti “sami na svome”, dovelo je do uništavanja i zajedničkog tržišta duhovnim vrijednostima. Suprotno Evropi, mi smo krenuli u bestragiju. Ivo Brešan (1936) uvijek je išao drugim, rekli bismo normalnim putem. Vodeći savremeni hrvatski dramski pisac osjećao se jednako prijatno u svim sredinama nakadašnje zajedničke države ne dopustivši da rat u njemu razvije mržnju i nipodaštavanje dojučerašnje braće po peru. Danas on je i jedan od vodećih hrvatskih romanopisaca i pripovjedača pa je i najveća hrvatska nagrada “Vladimir Nazor” za roman “Astarot” (oko 10.000 KM) dodijeljena pravom stvaraocu.
Posljednji Brešanov roman, “Kockanje sa sudbinom”, na neobičan način spojio je vruću temu na ovim prostorima – otkrivanje i kažnjavanje ratnih zločinaca kao uslov moralne obnove, i žanr krimi priče. Pristup je američki, gotovo filmski, čitoacu se nudi zanimljivo štivo koje nije napisano da bi se ovaj zabavio nego da bi se ispričala povijest o zlu u vremenu beščašća. Pod okriljem rata učinjeni su zločini nad civilima koji bodu oči svjetskoj javnosti i ona traži da se zločinci otkriju i kazne, dok ih saučesnički političari javnosti predstavljaju ili kao nepostojeće ili ih stavljaju pod oblandu ratnih zbivanja u kojim “smo se branili” od zla, a “zlo činiti od zla se braneći, nije zlo” da parafraziramo našeg velikog pjesnika. Na svu sreću, pravo kaže suprotno – zlo je zlo ma gdje, ma kada, i u ma čije ime učinjeno. Počinjeni zločin djeluje na pojedinca i njegovu okolinu kao bolest koju je potrebno izliječiti hirurškim postupkom – otkrivanjem i kažnjavanjem počinioca.
Ivo Brešan u svoj roman uvodi elemente igre, glavna poluga radnje romana je penzionisani profesor filozofije, strasni kockar Tudor, pripadnik nekadašnje dubrovačke gospoštine. Sumnjajući da je njegov bivši učenik tokom “domovinskog rata” počinio zločin nad srpskim civilima u Pakracu, on provodi ličnu istragu postavivši cijeli slučaj kao opkladu: a) počinilac će biti otkriven i kažnjen, i b) počinilac neće biti ni otkriven, kamoli kažnjen. Partner u toj kockarskoj igri je njegov prijatelj, direktor hotela u kome sumnjiva osoba radi. Problem je u tome što je od zločina prošlo dovoljno vremena da se čovjek fizički promijeni i što inače počinioca niko ne zna po njegovom pravom imenu i prezimenu. Postoje očevici koji ga se sjećaju po viđenju, ništa više. Hoće li ga oni prepoznati i na koji će način on reagovati kada bude prepoznat! Sumnjivoj osobi postavlja se stupica a oni su posmatrači koji ne smiju da se miješaju u samu radnju. Njihovo nije čak ni da kasnije prijave cijeli slučaj policiji ukoliko se potvrde sumnje.
Ako je moralna dilema oko kažnjavanja počinioca zločina nad srpskim civilima mogla i biti gurnuta u podrum jednog autističnog društva i zaboravljena, čak je i Crkva na strani “svojih”, zločini koji slijede potom, u mirnom vremenu i počinjeni su nad hrvatskim civilima koji su mogući svjedoci u procesu koji bi trebalo da se vodi protiv osumnjičenog, ti zločini već spadaju u sferu kriminalnih radnji pred kojima ne mogu ostati ravnodušni ni tvrdokorni branioci i opravdavaoci onih prethodnih. Jer svjedoci nestaju, jedan po jedan. Tako je Brešan svoj krimić uzdigao na nivo moralne rasprave, a dilemu da li je osumnjičeni počinio zločin u Pakracu ili nije, pretvorio u pitanje – da li se to mene, koji znam njegov identitet, tiče. Jesam li dužan da ga prijavim! Da bi se neko iz Dubrovnika prebacio u Pakrac, pod promijenjenim identitetom, kako bi obavio prljave poslove “domovinskog rata”, potrebno je da iznad njega stoji vrhovni nalogodavac. Ako znamo da su mnoge akcije začete u glavama vodećih političkih ličnosti i protagonista rata, da li su izvršioci krivi pred Bogom i ljudima, ili nisu? Ivo Brešan kroz svog profesora Tudora tu dilemu razrješava jednostavno – kao i u slučaju bolesti, stvari treba istjerati na čistac sebe radi.
“Kockanje sa sudbinom” je dobro napisan roman, svježim, brešanovskim jezikom, bez ijedne riječi iz tzv. hrvatskog novogovora, što ga, s obzirom na temu i način njene obrade, preporučuje i srpskim čitoacima.
Zločin u ime države
Ivo Brešan: Kockanje sa sudbinom, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2002.
Raspad avnojevske Jugoslavije pokidao je materijalne i duhovne veze koje su postojale među literaturama koje su nastajale na istom jeziku – srpskohrvatskom, i doveo do gotovo grotesknog, karikaturalnog odnosa prema djelima što ih stvaraju “drugi”. Odbijanje i pomisli da je riječ o istom jeziku, kopanje dubokih rovova iza kojih ćemo razvijati “samo svoje” i biti “sami na svome”, dovelo je do uništavanja i zajedničkog tržišta duhovnim vrijednostima. Suprotno Evropi, mi smo krenuli u bestragiju. Ivo Brešan (1936) uvijek je išao drugim, rekli bismo normalnim putem. Vodeći savremeni hrvatski dramski pisac osjećao se jednako prijatno u svim sredinama nakadašnje zajedničke države ne dopustivši da rat u njemu razvije mržnju i nipodaštavanje dojučerašnje braće po peru. Danas on je i jedan od vodećih hrvatskih romanopisaca i pripovjedača pa je i najveća hrvatska nagrada “Vladimir Nazor” za roman “Astarot” (oko 10.000 KM) dodijeljena pravom stvaraocu.
Posljednji Brešanov roman, “Kockanje sa sudbinom”, na neobičan način spojio je vruću temu na ovim prostorima – otkrivanje i kažnjavanje ratnih zločinaca kao uslov moralne obnove, i žanr krimi priče. Pristup je američki, gotovo filmski, čitoacu se nudi zanimljivo štivo koje nije napisano da bi se ovaj zabavio nego da bi se ispričala povijest o zlu u vremenu beščašća. Pod okriljem rata učinjeni su zločini nad civilima koji bodu oči svjetskoj javnosti i ona traži da se zločinci otkriju i kazne, dok ih saučesnički političari javnosti predstavljaju ili kao nepostojeće ili ih stavljaju pod oblandu ratnih zbivanja u kojim “smo se branili” od zla, a “zlo činiti od zla se braneći, nije zlo” da parafraziramo našeg velikog pjesnika. Na svu sreću, pravo kaže suprotno – zlo je zlo ma gdje, ma kada, i u ma čije ime učinjeno. Počinjeni zločin djeluje na pojedinca i njegovu okolinu kao bolest koju je potrebno izliječiti hirurškim postupkom – otkrivanjem i kažnjavanjem počinioca.
Ivo Brešan u svoj roman uvodi elemente igre, glavna poluga radnje romana je penzionisani profesor filozofije, strasni kockar Tudor, pripadnik nekadašnje dubrovačke gospoštine. Sumnjajući da je njegov bivši učenik tokom “domovinskog rata” počinio zločin nad srpskim civilima u Pakracu, on provodi ličnu istragu postavivši cijeli slučaj kao opkladu: a) počinilac će biti otkriven i kažnjen, i b) počinilac neće biti ni otkriven, kamoli kažnjen. Partner u toj kockarskoj igri je njegov prijatelj, direktor hotela u kome sumnjiva osoba radi. Problem je u tome što je od zločina prošlo dovoljno vremena da se čovjek fizički promijeni i što inače počinioca niko ne zna po njegovom pravom imenu i prezimenu. Postoje očevici koji ga se sjećaju po viđenju, ništa više. Hoće li ga oni prepoznati i na koji će način on reagovati kada bude prepoznat! Sumnjivoj osobi postavlja se stupica a oni su posmatrači koji ne smiju da se miješaju u samu radnju. Njihovo nije čak ni da kasnije prijave cijeli slučaj policiji ukoliko se potvrde sumnje.
Ako je moralna dilema oko kažnjavanja počinioca zločina nad srpskim civilima mogla i biti gurnuta u podrum jednog autističnog društva i zaboravljena, čak je i Crkva na strani “svojih”, zločini koji slijede potom, u mirnom vremenu i počinjeni su nad hrvatskim civilima koji su mogući svjedoci u procesu koji bi trebalo da se vodi protiv osumnjičenog, ti zločini već spadaju u sferu kriminalnih radnji pred kojima ne mogu ostati ravnodušni ni tvrdokorni branioci i opravdavaoci onih prethodnih. Jer svjedoci nestaju, jedan po jedan. Tako je Brešan svoj krimić uzdigao na nivo moralne rasprave, a dilemu da li je osumnjičeni počinio zločin u Pakracu ili nije, pretvorio u pitanje – da li se to mene, koji znam njegov identitet, tiče. Jesam li dužan da ga prijavim! Da bi se neko iz Dubrovnika prebacio u Pakrac, pod promijenjenim identitetom, kako bi obavio prljave poslove “domovinskog rata”, potrebno je da iznad njega stoji vrhovni nalogodavac. Ako znamo da su mnoge akcije začete u glavama vodećih političkih ličnosti i protagonista rata, da li su izvršioci krivi pred Bogom i ljudima, ili nisu? Ivo Brešan kroz svog profesora Tudora tu dilemu razrješava jednostavno – kao i u slučaju bolesti, stvari treba istjerati na čistac sebe radi.
“Kockanje sa sudbinom” je dobro napisan roman, svježim, brešanovskim jezikom, bez ijedne riječi iz tzv. hrvatskog novogovora, što ga, s obzirom na temu i način njene obrade, preporučuje i srpskim čitoacima.